Matematički, odgovor je jednostavan, pojedini pripadnici Izabranog naroda umirali su više puta!
Šalu na stranu, brojka da je više od 2/3 BiH Židova pobijeno meni se čini malo prevelika, pogotovo s obzirom da sam dosta puta naletio na te "Bosanske Židove" na internetu... A znam i da pričaju kako su oni jedini sefradi koji imaju europske, tj askenaške crte lica
To onda ovu brojku od 5000 Jasenovačkih čini još nevjerojatnijom...
Po pocenama namackih generala 500.000 Srba je ubijeno za vreme NDH, koliko je tu u Jasenovcu, ne znam.
Jevrejski Jad Vasem centar spominje cifru od 600.000.
Židovi su od Holokausta(TM) napravili unosnu industriju i joker kartu za obranu od bilo kakve kritike i kritičkog promišljanja koje se odmah okarakterizira "revizionizmom", "antisemitizmom", "bujanjem fašizma" i u nekim državama završava zatvorskom kaznom većom nego za ubojicu ili silovatelja a Srbi od svojih žrtava izgovor za agresiju na susjedne države i narod te pokušaj uzimanja teritorija što im je uspjelo u Bosni i Hercegovini.Prvotno napisano od farcry
P.S. Kakvih 600.000, 1.300.000.
Posljednje uređivanje od skater : 24-05-2014 at 21:21
Spominju oni svašta, da ne spominjem razne pričice i izmišljotine navodnih i lažnih preživjelih žrtava Holokausta(TM) (http://en.wikipedia.org/wiki/Misha_Defonseca), glavno da šekeli zveckaju, vjerojatno je i Slaven Letica jedna od tih "žrtava":
https://www.youtube.com/watch?v=51ewLuEvdrQ
ma ne 500.000, vjerojatno tri triliona srba.
ja iskreno sumnjam, da je i ovih 80.000 pobijeno koliko je trenutna službena brojka. i tu nema govora o umanjivanju žrtava, već se radi o tome da su upravo tokom SFRJ što zbog domaćih komunista što zbog srpskih radio mit od tog Jasenovca u nadi daće se tako "suzbit" nacionaliste i sve ono što je usljedilo 1991 godine. dakle potpuni politički zaokret u odnosu na Titinu boljševizaciju, i proglašenje samostalnosti i pod cijenu rata. dakle, nije taj napuhani broj žrtava ne samo jasenovca već općenito na cijelom teritoriju NDH slučajno tu, i s njime se ne računa slučajno već ciljano da se i danas nastavi određena stigmatizacija političkih protivnika, naravno u Hrvatskoj. jer zna se koga se želi tim zločinima inkriminirat, tako da sve je to već viđeno ali to je danas nešto poput ćoraka. pucaju ali ne pogađaju odnosno ne ranjavaju metu, tako da za vrijeme SFRJ to je možda i moglo prolazit danas više ne, pogotovo nakon što se ta jugokomunistička i četnička mitomanija raskrinkala raznim istraživanjima, koja dokazuju sasvim drugačije brojke žrtava i znatno smanjuju broj žrtava koji je zbog ratne odštete od strane Njemačke napuhan i to najviše na nagovor "maršala", tako da se dobije što veća ratna odšteta.
ja bih samo volio da svi koji tvrde da je pobijeno toliko ljudi, neka navedu njihovo mjesto rođenja, i dan kad su "Ustaše" došle po njih i kad su otprilike likvidirani, pa da mi vidimo jesu li ti ljudi stvarno ikada postojali ili je to kao što i službeno danas znamo čista mitomanija gdje se lamantira brojkama koje veze s pameti nemaju. pa valjda bi se u postotku stanovništva BiH i HR znatno osjetio nedostatak tolikog stanovništva krajem rata odnosno 1945, a praktički je postotak stanovništva ostao isti na svim područjima, što jasno dočarava da je laž da su na tim područjima napravljeni nekakvi masovni koljački potezi od strane NDH, jer da je to bilo takvih razmjera sigurno bi se poimence znalo ime žrtava kao i mjesto njihovog prebivališta, nije 2 svijetski rat bio prije 500 godina da se to ne može utvrdit i provjerit točan broj žrtava, ali pošto onom imbecilu zagorskom "maršalu" to nije odgovaralo, kao što mu nije odgovaralo ni da se zna koliko je ustaša domobrana i ostalih pobio koncem rata naravno da će danas jako teško biti utvrdit precizan broj žrtava, zato jer kad se to moglo najpreciznije utvrdit iz političkih mitologijskih i ideoloških razloga to se nije napravilo. a danas razni pametnjakovići, mogu ovako popute tebe lamentirat s "stotinama hiljada" nevine nejači koja je eto jadna pobijena a da nije prstom mrdnula protiv ustaša NDH i općenito hrvatskog naroda. da je to tako, sigurno se rat ne bi ni dogodio niti bi njegovi razmjeri bili toliki koliki su bili. kao što je poznato i hrvati su imali masovne gubitke, ali to hrvatskim(zapravo jugoslavenskim ali nek im bude taj predznak hrvatski) komunistima nije ni odgovaralo iz više razloga, kao što im ni danas ne odgovara već i danas optužuju NDH za sve i svašta, naravno ignorirajući sve ono što su njihovi obljubeni titoisti i ostala žgadija radila samo da se iz političkih razloga spriječi odcijepljenje hrvatske i ono što su Ustaše već 1941 uz pomoć sila napravile, proglasi hrvatska država bez obzira šta će o tome mislit "antifašisti" i naravno Srbi i ostali nezadovoljnici koji eto ničim izazvani moraju živjet unutar njenih granica.
nema nikakve dileme da su žrtve komunizma i titoizma znatno veće, ali naravno da to "antifašisti" ne mogu i neće priznat jer to onda automatski poništava njihov nadmeni stav kako su samo "Fašisti" rezervirani za klanja i za ulogu jedinih negativaca u drugom svijetskom ratu. jbg, treba i danas obmanjivat javnost, i pričat mitove kako su Tito i Partizani brali cvijeće, dok su naravno Ustaše ubijali i klali malu dječicu i praktički ništa nisu ni radili osim što su se bavili likvidacijom djece, i osnivanjem logora za istu. daleko od toga da nije bilo stradale djece, i to i je sramota ustaškog režima i NDH tu nema dileme i to ne treba opravdavat, ali ta čuvena "antifašistička" želja za samopromocijom nekakve svoje "dobrote" a ustaškog urođenog "zločinačkog uma" kod mene ne prolazi. jer vidljivo je iz svih inserata te partizanske vojske, da je to bila jedna izrazito primitivna grupa ljudi koja se kao i Ustaše obračunavala s svojim ideološkim i političkim neprijateljima na jednako sirov i nehuman način. prema tome, ako je to tako, odakle njima pravo da oni danas glumataju nekakva nevinašsca i da u svim emisijama javno seru po NDH i Ustašama ko da naš narod i povijesničari barem oni realni imaju amneziju pa ne znaju šta su radili Komunisti ne samo na ovim područjima, već na područjima cijele istočne i JI europe. na koje sve načine su promicali svoj režim i ideologiju, i sada oni optužuju fašiste i naciste i ustaše praktički za istu stvar koju su i samo prakticirali i glume nekakve moralne veličine koje kao nisu radile to što i oni. a nije li upravo Bleiburg dokaz one narodne, "prilika čini lopova" odnosno krvnika! Partizani realno do kraja rata, nisu ni imali priliku provodit represiju ko Ustaše jer su se morali skrivat po šumama i gorama i spašavat živu glavu, ali čim su došli u priliku sve su oni to debelo nadoknadili. tako da taj partizanski mit o njihovoj nekakvoj pravdoljubivosti humanosti, je upravo samo to mit. nema vojske u 2 svijetskom ratu, koja nije radila zločine, samo je pitanje koji su masovnije i sustavnije to provodili. zbog progona židova i "rasnih zakona", uvijek je dojam šire javnosti da su to Nacisti Fašisti itd dakle sile osovine, ali nije to baš tako. da nije bilo napada na SSSR, i nacističkog iživljavanja nad rusima i ukrajincima saveznici bi po broju zločina bili al pari "poraženima". tako da mene ne čudi ta mitologija, jer pobjednici pišu povijest i lažu i obmanjuju javnost romantičarskim pogledima na sebe i svoju pobjedu. ali daleko su oni bili od nekakvih nevinašaca i pravednika, kako saveznici sebe često prikazuju i svi njihovi poklonici kakvih i u hr ne manjka. ali to nije realno tumačenje povijest, već emocionalno koje nema veze s stvarnim činjenicama već kao što sam reko "romantičnim pogledom". ja npr gledam romantično na NDH, ali sam u isto vrijeme i svijestan njenih mana i propusta ne idealiziram ono što je loše već ono što je bilo dobro. ali džabe to pojašnjavat idiotima, kojima je indoktrinacija usađena u dnk kao i ta potreba da se od saveznika i svih njihovih pijuna partizana i tite ovdje radi nekakva ultimativna dobra, a svi mi jako dobro znamo kakve bi se priče vrtile da je kojim slučajem Hitler pobjedio u tom ratu. svatko navlači vodu na svoj mlin, i toga uvijek treba biti svijestan i pokušat što neutralnije proučit sve strane i onda donest konačni sud o svemu.
http://www.hkv.hr/kultura/osvrti-kul...jasenovac.html
Dr. Tomislav Sunić o knjizi „Titov Jasenovac“
Govor na predstavljanju knjige Mladena Ivezića „Titov Jasenovac", 22. 5. 2014.
Svakog autora knjige može se prepoznati po bibliografiji i po citatima koje on koristi u svojoj knjizi. Vrijednost Ivezićeve knjige Titov Jasenovac, leži u velikom broju citata i velikoj bibliografiji. To je ujedno i Ivezićeva osobna karta, kojom on stručno demistificira jugoslavensku historiografiju, tj. jugoslavensku hagiografiju, glede navodnog ustaškog masovnog terora u logoru Jasenovac. Dodatnu snagu njegove knjige čini izbor bibliografije, u kojoj on ne navodi ustaška vrela ili neke desničarske izvore, već pretežno koristi citate iz knjiga partizanskih i komunističkih djelatnika i njihovih povjesničara.
Odmah se uočava, na temelju službenih izvora bivših komunističkih historiografa, da je u bivšoj Jugoslaviji vladala velika konfuzija glede stvarnog broja žrtava ustaškog Jasenovca, koja je varirala, na temelju iskaza samih jugoslavenskih kroničara i političara, od milijun i pol do 70 tisuća, pa sve do nekoliko stotina ljudi! Autor ujedno dolazi do zaključka da je jugoslavenskim komunistima bilo logično, nakon svibnja 1945., koristiti mjesto Jasenovac za vlastite likvidacije političkih neprijatelja. Trebalo je stoga stalno demonizirati cijeli hrvatski narod da bi se lakše prikrila masovna ubojstva Hrvata koja su jugoslavenski komunisti činili nakon Drugog svjetskog rata.
Antifašistička demonologija
Kakve to ima veze sa našom današnjicom? Često se zaboravlja da je upravo komunistička demonologija i lažirana historiografija, usmjerena protiv Hrvata, bila glavni pokretač raspada Jugoslavije, srpske pobune i JNA agresije na Hrvatsku. Nije situacija danas ništa puno bolja. Dapače, demonizacija Hrvata putem bizarnih i nadrealnih antifašističkih „rekla kazala" u punom je jeku, premda ovaj puta ona ima „liberalne" i mekše okvire.
Danas antifašizamu Hrvatskoj sve vise poprima „civilno–religijski" okvir, a njegovi čelnici često pravno prijete svakom kritičkom pristupu novijoj povijesti koristeći floskulu o „govoru mržnje." Najbolje je opet uzeti za primjer bivšu Jugoslaviju, i to neposredno prije njenog raspada. Lažiranoj komunističkoj povijesti o Jasenovcu prethodio je medijski i intelektualni rat hrvatskih i srpskih povjesničara i novinara. Demonologije i hagiografije, čiji su glavni krivci komunistički jugoslavenski historičari, na štetu hrvatskog – ali i srpskog naroda - morali su preći 1991. u oružani sukob.
Današnja antifašistička demonologija ima daljnju svrhu demoniziranje cijelog hrvatskog naroda. On daje „negativni legitimitet" vladajućoj klasi, koja danas ne nastupa više u tvrdom titovskom izdanju već u mekšem liberalnom izdanju. Ono što zabrinjava nije to što su ti bivši Titoisti i Jugoslaveni, kao i njihovi medijski i intelektualni mistifikatori, postali danas uzorni „demokratski građani".
Ono što uistinu zabrinjava je činjenica da su se oni olako odrekli svojih jugo-komunističkih okvira, zamijenili komunizam religijom kapitalizma, fingiranog pro-amerikanizma, ali uz daljnju demonizaciju Hrvata i daljnju nijekanje komunističkih masovnih zločina. Usprkos vlastite države, niti jedno pitanje nije u Hrvatskoj riješeno glede realnog hrvatskog i srpskog žrtvoslovlja tijekom Drugog svjetskog rata -upravo zato jer bi tada komunisti i njihovi potomci postali pravno obilježeni kao sudionici i nasljednici jednog terorističkog pokreta.
Mene zanima i ta priča o "pokatoličavanju" i kako danas određen broj Hrvata ima srpsko podrijetlo.Tu mi masu toga ne pije vodu.Kolikih je to razmjera bilo?
Prvo,nije li,već tamo krajem 1942. (sori,možda se varam u godini) osnovana "Hrvatska Pravoslavna Crkva"?Čemu to osnivat ako imaš opciju prisiljavanja Srba na prelazak na Katoličku vjeru?
Drugo,nikakve logike nema u tvrdnji da i danas neki određen broj Hrvata (ne neki zanemarivi broj) ne zna svoju navodnu pravoslavnu prošlost.Meni logika kaže da se svaki,ali svaki,DO JEDNOGA čovik koji je promijenio vjeru uz prisilu,vratio svojoj izvornoj vjeri istoga dana kada je NDH propala.Prihvaćam da je ostalo troje ljudi koji to nisu napravili iz zaborava,dvoje djece kojima su oba roditelja i sva famililja pomrli pa im nije ko ima reć šta su,i jedan koji je nekako profitirao iz prelaska,pa je ostao na profitabilnoj strani.
Ali da je to neki malo veći broj,no fucking chance.
-"The problem with this world is that intelligent people are full of doubts,while idiots are full of confidence."
Hank
jedan dio je prešo na katolike, ali daleko manji nego što to Srbi potenciraju, ti Srbi stvanro nisu normalni kad je u pitanju rezoniranje na povijest i događaje iz iste. sve ali baš sve nenormalno umnožavaju lažu falsificiiraju, i to ne neki sporedni povijesničari već njihovi najcijenjeniji. to se smišljeno i namjerno radi, samo da se ojača mržnja na spram hrvata.
ja bih reko negdje 100tinjak tisuća srba, a mislim da sam i tu reko previše. nisam nigdje vidio konkretne brojke, ali ono od par desetaka do 100 tisuća mislim da nije više od toga. i to su uglavnom oni koji su spašeni od svećenika, da ih Ustaše ne bi naravno likvidirale. tako da sumnjam da je to neka velika cifra, a sigurno nije ona koju Srbi potenciraju od pola miliona do milion srba. dakle po srpskim pričama, ubili smo ih 2 miliona, i pokatoličili pola miliona. dakle po toj njihovoj logici, 1945 na teritoriju SRBIH SRH ne bi trebalo biti jednog jedinog srbina. a bilo ih je preko 1.5 miliona. stvarno se svašta može čuti kod srba, ali i ovi naši nisu ništa bolji jer ljevičarski komunistički krugovi vole podržavat te srpske teze samo što oni iz nekakve valjda javne higijene ne idu baš toliko u krajnost ko Srbi. ali podržavaju praktički sve što i Srbi, kada je u pitanju inkriminacija NDH Ustaša i općenito Hrvata. jer nije njima primarno ljudi moji inkriminirat NDH i Ustaše, pa oni su bili samo jedan dio hrvatskog naroda i samo jedan kraći period već hrvatksi narod u cijelini prikazat ko nekakvog sotonističko djelo koje postoji na ovome svijetu samo da bi zlo proizvodilo i radilo, ja jednostavno na te njihove teze neću nikad pristat kao što to nijedna normalna osoboa ne može. Tuđman koji je bio partizan, nije pristo na teze da je u Jasenovcu pobijeno više od 40.000 ljudi.doduše, tu i ja mislim da je umanjio broj ubijenih, ali samo zato jer je i sam bio svijestan da se rade mitovi i pričaju priče za malu djecu, i ta umanjivanja brojki su zapravo plod mitomanije s ove druge strane, koje umnožavaju broj žrtava i tih pokatoličenih srba puta 10 a negdje i puta 100, kako se o kojoj prilici radi. zato mi idu na kurac ti naši povijesničari, koji su redom komunjarskog štiha uz par izuzetaka koji podržavaju te može se reć velikosrpske rabote na štetu hrvatskog naroda i naše povijesti koju izvrću ruglu, i ne drže se konkretnih činjenica već više onoga što politici odgovara. komunisti su uvelike kreirali i podržali te velikosrpske stavove, jer su preko tog inkriminiranja zapravo spriječavali odcijepljenje hrvatske od SFRJ. kako 1971, tako su i 1991 pričali o tome svaki put se ta teza o genocidnosti i pokatoličavanja vadila iz naftalina kad je Hrvatska trebala krenut svojim putem, a ne Titinim Slobinim ili čijim već putem.
Posljednje uređivanje od NorthStand : 31-05-2014 at 02:00
Ne može se religija i vjera miješati s etničkim podrijetlom. Etnički Hrvat isto može biti pravoslavac kao i Srbijanac, Rus, Ukrajinac ili budist, hinduist itd i obratno, Srbijanac, Rus, Ukrajinac mogu biti katolici. Nije stvar samo u "pokatoličavanju" nego velikosrpskim tvrdnjama kako su svi Hrvati zapravo Srbi katolici. Malo smo Avari, malo Srbi katolici, malo ovo, malo ono, zavisno o situaciji i potrebama velikosrpske promičbe.
Tko još vjeruje u srpsko interpretiranje istine?
Torcida-old school 45
Konačno! Osnovano Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac
http://www.sloboda.hr/konacno-osnova...ora-jasenovac/
u lažima su kratkte noge, "revizija" je u punom zamahu na veliku žalost i tragediju "antifašista".
STRAVIČNA ISPOVIJEST VOJNIKA HOS-a DOMOVINSKOG RATA
ZNATE LI ZA HOS-OVU 'ŠTAFETU SMRTI'? 'Dvanaest dana ležao sam u kukuruzu sav izb
ZNATE LI ZA HOS-OVU 'ŠTAFETU SMRTI'? 'Dvanaest dana ležao sam u kukuruzu sav izbušen, bez stopala... A onda su me se dočepali četnici...'
Autor: S.Vučković
Datum: utorak, 11. studenog 2014. u 20:35
Doznajte o užasu rata kroz iskustvo HOS-ovog pripadnika Ivice Jurčana: "Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta..."
Ivica Jurčan, nekim čudom preživjeli branitelj Bogdanovaca, svojevrsna je legenda Domovinskog rata koja je uspjela preživjeti proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru 10. studenog 1991. godine. Proboj je postao poznatiji pod imenom "HOS-ova štafeta smrti" jer... Kako je koji branitelj koji je vodio civile u spas ginuo, tako je na njegovo mjesto dolazio drugi, svjestan da vrlo vjerojatno neće ni on preživjeti. Ivica Jurčan, branitelj Bogdanovaca koje je HOS "uzeo pod svoje", otkrio je nevjerojatne, jezive i herojske detalje istovremeno:
- Na dan 10. studenoga, kada je silna armada JNA i četnika ušla u naše selo, krenuli smo u proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru. Selo je već bilo izgorjelo. Bilo je oko 8 sati navečer, ne sjećam se točnog vremena, kada smo se mi, HOS-ovci, zajedno s civilima, MUP-om i ZNG-ama spustili na njive i krenuli prema Marincima. Samo su rijetki još nekoliko dana ostali u selu. Neki su prošli proboj, neki nisu. Ja ću pričati o nama koji nismo bili te sreće čitavi doći do Vinkovaca i Nuštra – ispričao je Jurčan, 100%-tni invalid Domovinskog rata, pa nastavio:
- Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se ulijeva u rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama. Pokojni Crvenkapa, koji je bio nagluh otkad mu je zolja pukla pokraj uha, krenuo je direktno prema Marincima. Da smo krenuli tim putem, došli bismo ravno u ruke neprijatelju. Nisam smio vikati da nas ne bi čuli, a njemu je trebalo glasnije govoriti da bi vas čuo, pa sam potrčao prema njemu. Povukao sam ga za rukav da ga vratim natrag, da ne bi otišao njima u ruke. Bila je izmaglica, mrak, automatski je uperio pušku u mene jer nije znao o čemu se radi. Bile su to sekunde. Tako sam ga vratio natrag i nastavili smo se kretati uz korito Vuke, dalje u proboj. Za neke od nas taj proboj nije potrajao još dugo. Nedugo zatim, naišli smo na minsko polje...- opisao je Jurčan tek početak golgote.
Većina od njih tridesetak, ostala je na tom minskom polju. Neki mrtvi, neki ranjeni. Oni neokrznuti pokušavali su pomoći izranjavanima zamotavajući im rane, ali ih nisu mogli povesti, pa su proboj nastavili sami. No, ni oni nisu daleko stigli. Dočekala ih je paljba s transportera pri čemu je opet bilo i mrtvih i ranjenih koji su s onim netaknutim završili u logoru. Što se za to vrijeme dogodilo s ranjenim ljudima nasred minskog polja koji nisu mogli nastaviti proboj?
"Kako smo naletjeli na minsko polje i umirali jedan po jedan"
- Tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca. Mene su zvali Čađo, pa je Josip Knežević koji je bio ranjen u pluća vikao "Čađo, Čađo, daj mi vode!" Rekao sam mu da mu ne mogu dati vode, da se ni sam ne mogu pomaknuti. Tada još nisam uopće bio svjestan što je sa mnom. Ali on je bio uporan i govorio da je žedan, pa sam mu čak pomalo agresivno rekao da ne bude dosadan, da sam ode i napije se. Nedugo poslije toga, čuli smo da se nešto vuče po zemlji. A onda se čulo bućkanje i gušenje. On je krenuo sam, došao je do Vuke i htio popiti vode, međutim, u toj Vuki je i ostao. Vjerojatno je upao unutra, utopio se... Mi smo ga poslije dozivali, ali Josip se nikada nije javio. Ja sam u tom trenutku bio usred minskog polja. Stradale su mi obje noge, lijeva i desna ruka, a tijelo mi je posvuda bilo izbušeno gelerima – samo je dio stravične ispovijedi branitelja Jurčana.
- Negdje oko 10-11 sati navečer naišla je jedna grupa, također iz proboja. Prenijeli su nas s minskog polja u obližnje kukuruze. Htjeli su sa sobom ponijeti dvojicu-trojicu od nas, a po ostale poslati pomoć. Međutim, HOS-ovci kao HOS-ovci, uvijek složni, rekli smo: "Ili ćete nas ponijeti sve ili ćemo svi skupa ostati ovdje". Tako se i dogodilo, svi smo skupa ostali u kukuruzima kamo su nas sklonili da ne bismo bili baš na minskom polju. Tamo smo bili jedno duže vrijeme. Do jutra nam je mali Antunović tamo iskrvario i umro. Mali Ante Šarić treći dan je također iskrvario i umro, pošto mu nismo mogli previti rane. Nismo se mogli skidati da vidimo gdje je tko ranjen. Ostali smo ja, Piđo, Ramo, Đuro Kovačević... Bojim se nabrajati da ne bih nekoga propustio. Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili... - kazao je Jurčan i dalje tvrdeći da to nije najgore što mu se tada dogodilo.
Danima u kukuruzu bez jela, pića i izbušenih organa
- Osmi dan naišao je Julio iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su bili iz Vrbice. Oni su se koliko - toliko mogli oslanjati na svoje noge pa ih je izvukao do Nuštra, do Vinkovaca. Tamo je rekao da smo ostali još ja, Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Pomoć je vjerojatno krenula, ali nije se moglo doći do nas. Pucalo se sa svih strana, a nakon što smo digli te mine, srpska vojska je dolazila i obnavljala to minsko polje, tako da je bilo jako nezgodno uopće krenuti prema nama. Sutradan, deveti dan proboja, naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Htio je i mene nekako prevesti, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Barem šestorica bi me trebala nositi na šatorskom krilu, koje bi inače nosila dvojica. Nije mi bilo nikakve pomoći. Tako su oni ponijeli Tihomira Ivetu – Piđu i izašli su živi iz proboja. Ne čitavi, ali živi. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan. Rekli su da će mi poslati pomoć. Bilo je prijepodne kad je Željko odveo Tihomira...- ispričao je Ivica Jurčan ne sluteći da mnogi filmski scenariji nisu ni blizu onome što je proživio u ratu:
"Nitko me nije mogao izvući, pa sam se pokušao ubiti"
- Negdje navečer oko 9, pola 10 naišla je jedna grupa iz proboja iz Vukovara. Nisam znao tko je, ali nisam više mogao izdržati, nisam niti pio niti jeo sve te dane i počeo sam psihički pucati, tako da sam počeo vikati. Imao sam tada 21 godinu, bio sam mlad. Kad čujete neke glasove, nadate se da će vam netko pomoći, da će vas spasiti. Nisam znao tko su oni, bio je mrak i nisu se vidjele oznake, a neki su tada i skidali oznake, presvlačili se u civilku, što je bilo i logično. Prvo su mislili da je sve namještaljka, nisu znali tko sam. Rekao sam im da budu oprezni i objasnio tko sam i što sam. Stavili su me u šatorsko krilo i njih šest me je naizmjenično nosilo. Ja sam ih uputio kamo da idu jer sam odrastao na tim atarima, njivama i livadama. Ja sam rođeni Bogdanovčanin, živim ondje. Uvijek smo se kao klinci tu igrali rata, uvijek su se Bogdanovčani i Marinčani tukli, gađali praćkama, strijelama, kao indijanci i kauboji, tako da su nam te livade u malom prstu i rekao sam im gdje se nalazimo. Međutim, u dijelu na koji smo naišli, do tog minskog polja, rekao sam im da ne idemo nasipom, nego da se spustimo koritom Vuke. Voda je opala, sada je tamo bio mulj i blato pa da je korito i bilo minirano i ako bi netko stao na tu minu, ona se vjerojatno ne bi aktivirala, potonula bi. Kad smo prošli taj dio rekao sam im da se sada mogu vratiti na nasip, ali da ne znam koliko je dalje sigurno jer mi dalje nismo stigli. Kad smo se popeli gore, oni su me tamo ostavili. Dali su mi vrećicu šećera, onakvu kakvu dobijete u kafićima. Ostavili su me tako da je ono što je ostalo od mojih nogu bilo na putu, tako da kada bi netko naišao spotaknuo bi se i pao preko mene. Bio sam žedan kao vuk, više jednostavno nisam razmišljao ni o čemu. Nisam vjerovao da ću ikad izaći, da ću biti slobodan, da ću uopće preživjeti. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni. U međuvremenu su granatirali Nuštar. Bilo je to prebacivanje, i naši su iz Vinkovaca gađali njih. Tako da su iznad mene, iznad nas svih, dok smo još bili tamo, bile neke akcije. U kukuruze u kojima smo bili dolazili su šrapneli od granata. Kad smo čuli ispaljivanje, samo bi zažmirili i čekali hoće li nas pogoditi ili pasti među nas i sve nas pobiti. Čak smo i molili Boga da se to dogodi jer smo bili u bolovima, psihički i fizički rastureni. Ja mislim da čovjek može izdržati ono što niti životinja ne može. Sam sam se uvjerio u to. Tako sam ležao, nešto dalje od minskog polja, gdje su me ostavili pokrivenog dekom ili šatorskim krilom. Pokušaj da se spasim, da si na neki način oduzmem život, nije uspio. Jednostavno, to nisam mogao učiniti. Nije mi falilo hrabrosti, nego to fizički nisam mogao učiniti! Bio je to dvanaesti dan, treći dan otkada je Željko odveo Piđu prema slobodi. Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što, samo da čovjek nešto pojede. Teško je to opisati, razumjeti te detalje... Taj dvanaesti dan naišla je onuda neka skupina ljudi. Ne znam što su tamo tražili. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Možda bih još jedan, eventualno dva dana tako preživio, a onda bih preminuo. Normalno, vikao sam, tražio sam pomoć. Međutim, bila je to aktivna vojska JNA...- uveo je nesretni Jurčan u novu etapu svojih patnji.
"A onda je došla JNA i predala me četnicima"
- Mislili su da sam postavljen kao mamac, zamka, da je ispod mene bomba i da će svi odletjeti u zrak kada me dignu. Rekli su mi da se pomaknem na lijevi, pa na desni bok, da se odignem leđima od tla da vide je li što ispod mene. Uspio sam to napraviti pa su mi prišli, stavili me u šatorsko krilo i ponijeli prema Marincima. Putem smo naišli na voćnjak u kojemu su još Marinčani, ZNG, MUP, možda i Civilna zaštita, postavili tzv. paštete, povezane po voćkama. Jedan od vojnika JNA skoro je stao na tu paštetu pa su me udarili govoreći da je jedan od njih gotovo poginuo da bi spasili mene. Ipak, nastavili su me nositi prema Marincima, do svog štaba. Oni su bili redovna vojska, bili su to momci od 18, 19 godina, ali su me odveli u Marince, u TO, gdje su bili rezervisti, četnici. Tukli su me, mlatili i trpali mi rakiju u usta. To je bilo mučenje. Molio sam Boga da me ubiju jer to više nisam mogao izdržati. Zatim su me ubacili u metar, metar i pol visok transporter. Bila je to užasna tortura. Zamislite raskomadano tijelo, u bolovima i smrznuto, kada ga netko uzme i baci kao vreću žita na traktor. Tako su me odvezli do njihovog štaba gdje su me, naravno, prvo ispitivali, tukli i mlatili takvog, nakon dvanaest dana ležanja u kukuruzima, ranjenog. Zatim su me odveli u podrum kuće hrvatskog branitelja Ivice Kelića. Tamo je bio njihov štab. Tamo sam na zidu vidio krvi i svega. U susjednoj je sobi netko jaukao. Svako malo netko je dolazio i nešto ga ispitivao. Ja sam već bio, recimo, polumrtav i nisam neke stvari mogao povezati. Nisam uopće razmišljao, nisam mogao vjerovati da sam nekako spašen, već sam se počeo gubiti od svega toga, od gladi, iscrpljenosti i ranjavanja. Tri dana bio sam u tom podrumu u Marincima. Jedan od tih dana, ušli su u podrum, čulo se samo krkljanje, a zatim su tu osobu iznijeli iz podruma. Vjerojatno su ga riješili, priklali, ne znam... Možda su ga ugušili, ne mogu dokazati da je ubijen kada nisam čuo. Ja sam ležao na krevetu i morali su proći pokraj mene da ga iznesu. Nakon nekog vremena došao je jedan rezervist, četnik. Bio je jako pijan. Došao je s automatom do mene, navodno da me ispituje. Počeo me ispitivati o nekim snajperima, o cijeloj toj situaciji, koliko nas je bilo... U svoj toj komi uopće nisam bio svjestan što me pita. Doslovno sam umirao. Zatim je došao jedan njihov oficir, ne znam koji je bio njegov čin, podrum je bio mračan, a ja, onako polumrtav, nisam dobro vidio. I on me došao nešto ispitivati. Zatim je četnik, onako pijan, slučajno opalio metak. Zatim mu je taj oficir uzeo automat, istjerao ga iz podruma i rekao: "Pošto ti njega sada nisi uspio ubiti, zamalo ubio mene, sad ću ja ubiti tebe kad izađem gore". Što se gore dogodilo, ne znam. Tako je on mene ispitao o nekim našim dnevnicima koje smo vodili za obrane Bogdanovaca, za obrane Vukovara, zapravo obrane Hrvatske, jer, u Bogdanovcima se nisu branili Bogdanovci, branila se Hrvatska. Mislim da je tako bilo na svim ratištima. Nitko nije branio samo svoju kuću, svoj prag, nego je na svom pragu branio cijelu državu. I tako sam dalje ležao u tom podrumu, kada mi je došao jedan doktor i rekao da mu moram vjerovati, da mi želi pomoći i da će mi dati neku inekciju da dođem k sebi, da me proba spasiti. Ja sam samo pogledao u njega, uopće nisam registrirao što mi je htio reći, samo sam mu rekao: "Što me briga što ćete mi dati. Najbolje mi dajte inekciju da se više ne probudim!" U tom trenutku bila mi je puna kapa svega. Međutim, taj doktor mi je stvarno pomogao, pa su me iz Marinaca krenuli transportirati prema Vukovaru, prema Novom Sadu, prema Mitrovici. Dakle, prema logorima...
Nakon mučenja, logor... i još malo mučenja
U transporteru u kojem su me vozili bila su dva vojnika njihove specijalne policije, koji su me čuvali i taj doktor, koji mi je bio zaštita. On mi je rekao da, dok je on u vozilu, ne mogu mi nauditi. Nisam mu vjerovao, ali pokazalo se kao istina. Na izlazu iz Marinaca bio je jedan stariji čovjek. Sad je umro, njegovo ime neću spominjati. Oni koji znaju tu priču, koji znaju što se stvarno dogodilo, znaju i tko je ta osoba. Mi smo se morali skloniti u stranu da bi taj konvoj, tenkovi i sve, prošao. Onda je ta osoba, inače Marinčanin, rekao: "Dajte ga meni, da mu ja presudim. On je meni ubio i ženu i djecu i sve". Rekao je da sam ja došao tamo i da sam mu pobio cijelu obitelj. Međutim, njegova žena bila je živa, nitko ju nije ubio. Njegova kćerka također, bila je u Hrvatskoj, pošto je udana za Hrvata. Rekao je to samo da izazove mržnju kako bi me oni uklonili već tada. Onda je i mene obuzeo neki strah. Kad su me već spasili, kad sam sve ovo prošao, sad mi baš treba da me netko ubije zbog nečega što nisam učinio, što su bile samo priče. I dan danas njegova kćerka je živa. Živi ovdje u Bogdanovcima, udana za Bogdanovčanina. Krenuli smo dalje, prošli smo kroz Bogdanovce, kroz Vukovar, gdje sam vidio brdo tijela, mrtvih ljudi po cestama. Odveli su me u zloglasni Plavi podrum u Petrovcima. Iz toga podruma rijetko je tko izašao živ, a ja sam imao sreću što sam ga preživio. Od tamo su me odveli u Šid. Primili su me u civilnu šidsku ambulantu, gdje su me tukli i nazivali me ustašom. Na kraju sam završio u Mitrovici. Imao sam tada dugu kosu, takozvanu fudbalerku. Okrenuli su me tako da sam ležao na stomaku, kako im je bilo najlakše, kada je naišao neki njihov oficir i pitao kakva je to žena s njima. Međutim, rekli su mu da nisam žena nego muškarac. Zatim me on prebacio na VMA Petrovaradin. Tamo su bili i njihovi ranjenici koji su nas htjeli zaklati, ali nas je čuvala njihova vojna policija. Smjestili su nas na neku ustakljenu terasu u toj bolnici. Bili su sa mnom Pero Tromblon, Crnac i ekipa. U toj bolnici je bilo dosta mučenja. Dolazili su šešeljevci, arkanovci, htjeli su nas klati i ubijati. Bilo je grozno. Na podu su bile pločice, a mi smo ležali na nekim madracima. Oni su nas čuvali. Često su nas mlatili i tukli. Jednom prilikom došao nas je posjetiti Crveni križ. Oni su ih odveli kod svojih ranjenika, gdje su imali televizor, radio, sve kao u hotelu A kategorije, predstavivši ih kao hrvatske branitelje. Za to vrijeme, mi smo dobivali batine u susjednoj prostoriji, možda pet metara dalje, smrzavajući se na podu na ustakljenoj terasi.
Amputacija, razmjena, sloboda...
Rane mi nisu sanirane dok nisam došao u VMA. Tamo mi je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksator lijeve ruke. Sve to, uz saniranje nekih manjih rana, obavili su u jednom danu, sve u roku od 3 i pol, 4 sata i u poluanesteziji. Rekli su: "Idemo sve napraviti! Ionako je on gotov, pa ako preživi – preživi!" Nakon toga, negdje u prvom mjesecu vratili su me u Mitrovicu, u logor, gdje su me tretirali kao i sve ostale – ispitivanja, premlaćivanja, potpisivanje izjave. Morali smo potpisati papir na kojemu je gore pisalo Izjava, dolje potpis, između ništa. Ja ne znam što je tko tu napisao, ali zato sada nas logoraše terete da smo počinili zločine, da imaju naše izjave. Međutim, to su izjave koje su oni napisali. Mi smo potpisali goli papir. Trebao sam biti razmijenjen u prosincu, s doktoricom Vesnom Bosanac i doktorom Jurom Njavrom, koji mi je u logoru strugao rane žlicom za juhu, pokoj mu duši, ni njega više nema među nama. Kako nije imao potrebnu medicinsku opremu, grijao je nož na upaljaču, da mi dodatno ne inficira već inficirane rane. Kažem, trebao sam biti razmijenjen u prosincu. Ja sam se predstavio kao Civilna zaštita, rekao sam da sam bio mobiliziran. Međutim, kada sam došao u Novi Sad, na VMA, netko je odao da sam bio HOS-ovac. Onda su me počeli tući i maltretirati, govoreći mi da sam Paragin ustaša. Nakon toga, razmijenjen sam, kako sam rekao, 27. ožujka, u prvoj službenoj razmjeni. Zahvaljujući tome, danas sam još živ. Bilo je nakon toga još puno operacija u Zagrebu, bio sam klinički mrtav i jedva preživio. Organizam je počeo pucati i psihički i fizički i nisam više imao snage boriti se. Svatko tko je prošao proboj, tko je prošao rat, ne samo u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj, i ako nije ranjen, prošao je veliki pakao – zaključio je Ivica Jurčan, HOS-ovac, branitelj i ivalid Domovinskog rata čija je priča medijima nedovoljno zanimljiva. Potrebno je, stoga, zahvaliti Facebook stranici Blago Zadro koja njeguje uspomene na sve heroje, branitelje ali i civile Domovinskog rata.
Ivica Jurčan danas je "biker", i unatoč užasu koji je proživio, nastoji uživati o životu. O svom iskustvu pričat će 14. studenog u Rijeci kao jedan od svjedoka strahota u ratnom Vukovaru i okolici...
Autor: S.Vučković
Photo: Screenshot
Datum: utorak, 11. studenog 2014. u 20:35
Na ovu temu se ne moze dati adekvatan odgovor, jer su dokumenti po nekim arhivama u Beogradu. Uostalom, ne treba se zamaravati s tim pitanjem. Tudjmanove brojke su donekle mozda i najrealnije, ali opet ponavljam, bez prave dokumentacije, nema ni prave brojke. Mada je to danas manje vazno, jer je propaganda ionako uradila svoje, tu cak i studija koja bazira na verodostojnim i do sada nepristupacnim dokumentima ne bi mogla pomoci.
realni, daj ako imaš neke dokaze, dokumente, priloge glede gore spomenute teme, molim iznesi ih ovdje. mene povijest zanima, a vidim i primjećujem da i tebe povijest zanima. Mi koji ovdje pišemo možemo imati naša različita mišljenja o svemu, ali nikako nemamo hipoteke bilo kakove prošlosti vezane za ratna zbivanja WW2.
Ovih dana sam nazalost pritisnut mnogim vaznim obavezama, ali cu cim nadjem malo vremena napisati nesto u vezi toga a i u vezi drugih tema na ovom forumu (atentat, ustaska emigracija pre drugog svetskog rata, Luburic itd). Samo da kazem nesto, sto je od velikog znacaja za ovu temu: o tacnim brojkama po mom skromnom misljenju ne treba pricati, jer kao sto rekoh, vecina dokumenata se nalazi u zatvorenim arhivama po Beogradu. Tek mali deo je u Drzavnoj arhivi Hrvatske u Zagrebu. Jedino sto mi ovde i danas mozemo uciniti je dokazati da brojka od 700.000 (jer se to da lako i bez mnostva dokumenata dokazati) pogresna i koriscena u propagandne svrhe. Mada je i to diskusija koja bi se vrtela u krug, bolje da pricamo o tome zasto i pod kojim uslovima je koriscena ta nebulozna cifra i sta je bio cilj te dobro smisljene kampanje. Pod jedan, ta kampanja je bila usmerena protiv svih Hrvata u tadasnjoj SFRJ koji su zeleli samostalnu i nezavisnu Hrvatsku, pa cak i protiv tih Hrvata koji su zeleli jaku Hrvatsku unutar federalno organizovane SFRJ (bilo je i takvih, cak i u emigraciji). Takodje treba istaci da su tako hteli kompromitovati prvu nezavisnu drzavu Hrvata, ne samo kao istorijsku pojavu vec kao IDEJU uopste! Pod dva, ta kampanja je imala za cilj sprecavanje zajednickih akcija tadasnje politicke emigracije. Lakse im je bilo raditi protiv emigracije koja se medjusobno mrzi nego protiv emigracije koja razlicito dise i misli ali koja je bar ujedninjena po pitanju ciljeva, a to su 1.) svrgavanje komunisticke tiranije i 2.) konacno dogovor o razgranicenjenju izmedju Srbije i Hrvatske (uz humano preseljavanje).
unuk narodnih neprijatelja
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatsk...ivanja-508960/
NOVE SPOZNAJE O LOGORU JASENOVAC? Pokušali su ih spriječiti, ali… Evo gdje možete vidjeti rezultate intrigantnog istraživanja!
Na ovoj stranici se već sada može naći vrlo zanimljivi popisi logoraša koji su pušteni 10. travnja 1944. i 1945. godine. Osim toga, mogu se pronaći i faksimili dokumenata o pravima koje su logoraši imali, kao i autentične fotografije
– Broj žrtava u logoru puno je manji od službenog popisa. Tih ’80-tih godina u bivšoj Jugoslaviji bilo je nedopustivo proturiječiti službenim brojkama. Bez problema bi vas strpali na tri godine u mentalnu ustanovu, ako biste pokušali dokazati da je broj ubijenih znatno manji. Upravo to se dogodilo beogradskom novinaru Markoviću koji je zbog toga završio u mentalnoj instituciji. Jednostavno, proglasili bi vas ludim. Ne znam, možda i ja sad riskiram (smijeh). Ali, nadam se da ipak živimo u nekom “mekšem” vremenu – kazao nam je prije više od godinu dana Igor Vukić, potomak zatočene srpske obitelji u Jasenovcu i jedan od članova “Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”.
Nakon što je Vukić svoje, po mnogima, intrigantne spoznaje do kojih je došao višegodišnjim istraživanjem na sve načine pokušao “progurati” do javnosti i u tome bivao spriječen, “Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac” pokušalo se registrirati kao udruga. Niti to im, međutim, nije bilo dopušteno pod izgovorom da su njezini ciljevi i djelatnosti u suprotnosti s Ustavom ili zakonom.
Dobra vijest je da svi oni koji su zainteresirani za “drugu stranu” priče o logoru Jasenovac, o tome sada mogu pročitati na njihovoj Internet stranici koja je postavljena u veljači i puni se materijalima. Na ovoj stranici se već sada može naći vrlo zanimljivi popisi logoraša koji su pušteni 10. travnja 1944. i 1945. godine. Osim toga, mogu se pronaći i faksimili dokumenata o pravima koje su logoraši imali, kao i autentične fotografije kao dokaz tog mjesta i vremena oko kojeg se više desetaka godina lome koplja. “Jasenovac je bio zatvor, odnosno radni logor za aktivne protivnike Nezavisne Države Hrvatske (u najvećem broju komuniste i njihove suradnike) te za skupinu Židova koji su bili izuzeti iz deportacija u njemačke logore. Logor je bio i sabirni centar za ratne zarobljenike i Židove koji su odvođeni u njemačke logore. Zatočenici u Jasenovac nisu dovođeni da bi bili ubijani i nitko ondje nije ubijen samo zato što je bio Srbin ili pravoslavac. O svemu tome postoji obilje arhivske građe, a i svjedoci su još živi. Država bi istraživanja Jasenovca trebala poticati, a ne ovako ometati”, kazao je za medije Igor Vukić, a za portal Dnevno svojevremeno kazao i ovo:
- U Jasenovcu su, kao Srbi, završili moj otac, baka, prabaka i pradjed. Moj je djed poginuo kao partizanski zapovijednik, a ostatak obitelji je nakon bitke na Kozari prepraćen u logor. Kad imaš takvu priču u obitelji, onda te to mora ponukati na istraživanje. Ja sam ’66. godište i “jugoslavensko” sam dijete, ali sam svakim danom odrastanja sve više shvaćao koliko su nam lagali – kazao je Igor, tajnik “Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac” koji smatra da će putem ove Internet stranice njegova saznanja i saznanja ostalih članova lakše naći put do publike željne nekih novih spoznaja o logoru Jasenovac.
https://drustvojasenovac.wordpress.com/
Tesko ce i njemu biti. Kad imas cinjenicu da je u ratu poginulo (prema razlici popisa) manje srba nego sto se tvrdi da ih je ubijeno u jasenovcu onda to vise nije stvar istrazivanja nego dogme. Nema veze sto se takav paradoks ne moze opravdati ni zakonima fizike ni logike, glavno da takva moze u hrvatskom drustvu. Ako pitas kako je to moguce da je na jednom mjestu ubijeno vise naroda nego tog istog naroda sluzbeno u cijelom datu dovoljno je da se postane revizionisticki ustasa. Ali sto reci drugo za drustvo u kojem je glavni problem da li hrvi imaju odobrenje za prosvjed u savskoj. Kao kad u alan fordu sir oliver pita vlasnika bundi koji ga proganja, ima li rendgenske snimke svojih bundi a tupavi policajac s izrazom lica kakvo mozemo cesto vidjeti kod tipicnog hr ljevicara pita ; tako je, imate li vi uopce rendgenske snimke.
Pravila pisanja poruke
Odgovori s citatom