+ Odgovori na temu
Stranica 12 od 32 PrviPrvi ... 2 10 11 12 13 14 22 ... PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 221/625

Tema: Istina o Jugoslaviji-hrvatske zablude

  1. #221
    Posvjesničari Matković i Pilić: Kosor i Klasić negiraju komunističke zločine u Jasenovcu

    Povjesničari Blanka Matković i Stipo Pilić reagirali su na medijske istupe povjesničara Hrvoja Klasića (“Ovo su dokumenti koji potvrđuju – Jasenovac je postojao i nakon ’45. godine”) i saborskog zastupnika Darinka Kosora ( ”NDH je bila zločinački režim i točka!”) koji su se u svojim medijskim istupima pogrdnim riječima osvrnuli na njihov rad i time narušili njihov ugled i čast.

    Odgovor povjesničara Blanke Matković i Stipe Pilića prenosimo u cijelosti:

    “Poznati američki povjesničar James M. McPherson rekao je da je „revizionizam životna snaga povijesne znanosti.

    Povijest je kontinuirani dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima… Beskrajna potraga povjesničara za razumijevanje prošlosti, odnosno revizionizam, jest ono što povijest čini vitalnom i svrhovitom.

    Bez povjesničara revizionista koji se bave istraživanjem novih izvora i postavljaju nova pitanja, ostali bismo zatočeni u zamkama stereotipa.“ Ukratko rečeno, povijest je CSI unatrag.

    No, termin je ovo koji u Hrvatskoj izaziva sveopću histeriju, posebice među pojedinim povjesničarima i njihovim podupirateljima među kojima su mnogi koji kruh zarađuju upravo na ovakav način.

    Odmicanje od utabanih staza postavljenih agitpropovskim pamfletima desetljećima prije našeg rođenja njima predstavlja opasnost iz osobnih razloga i zbog toga im je neprihvatljiv svaki oblik civiliziranog dijaloga te objektivnog razmišljanja i istraživanja.

    Veoma često oni uopće ne čitaju ono što mi JESMO napisali, već uporno ponavljaju ono što oni MISLE da bismo mi, na njihovo oduševljenje, trebali reći. Među spomenutim povjesničarima je i Hrvoje Klasić koji se poznatom mantrom osvrnuo na postavljenu tezu o poslijeratnom logoru Jasenovac, a o kojoj smo dokaze predstavili u našem izvornom znanstvenom radu.

    Umjesto mantre, od Klasića smo, kao profesionalnog povjesničara koji je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zaposlen da bi predavao i ISTRAŽIVAO teme iz suvremene povijesti, očekivali da uradi upravo ono što smo godinama činili mi – hodati po arhivima, kopati po gradivu koje ondje leži netaknuto već desetljećima i ondje grijati stolicu.

    No, za razliku od Klasića i mnogih drugih kojima je takvo istraživanje posao za koji su PLAĆENI od strane hrvatskih poreznih obveznika, mi smo svoje istraživanje proveli u svoje slobodno vrijeme i o vlastitom trošku.

    Za razliku od Klasića i njegovih podupiratelja naš životni poziv nije obrana stereotipa, o kojima govori James M. McPherson, već isključivo ljubav prema znanosti za koju smo se školovali.

    Stoga ovim putem poručujemo da ćemo i ubuduće savjesno i objektivno istraživati sve teme iz hrvatske povijesti, a u našim radovima bit će predstavljeni novi dokumenti i dokazi. Naši etički standardi su izrazito visoki i stoga ne očekujemo ništa manje od onih koji će s nama surađivati, ali i onih koji će s nama polemizirati u javnom prostoru.

    U Slobodnoj Dalmaciji od 21. lipnja 2015. objavljen je tekst novinara Vladimira Matijanića pod naslovom „Jasenovac i navika stara, Negacija holokausta“.

    U navedenom tekstu Klasić se sa svojim neistomišljenicima obračunao na način nedostojan jednog znanstvenika i intelektualca kada je tom prilikom istaknuo da neki, eto, ne zaslužuju komentar povjesničarske, nego medicinske struke.

    Uvreda je to svima onima kojima je medicinska skrb u bilo kojemu obliku neophodna. Na Klasićevu razinu spuštati se nećemo jer ovo smatramo posljedicom kućnog odgoja, no zato ćemo uzvratiti protupitanjem.

    Ukoliko je u Republici Hrvatskoj svaka upotreba mozga, kritičko razmišljanje i postavljanje novih pitanja nešto skandalozno i neprihvatljivo, posebno u povjesničarskoj struci, čemu onda svi ti silni sveučilišni profesori, instituti i studenti? Čime će se oni to točno baviti?

    U državi u kojoj Vlada uvodi porez na čokoladu, poskupljuje dopunsko zdravstveno osiguranje, a nameti su ionako veći od onih u mnogim boljestojećim zemljama Zapada, ne bi li bilo korisnije novac uložen u rad i edukaciju onih koji NE ISTRAŽUJU jer NE SMIJU preusmjeriti za dobrobit većine hrvatskog stanovništva?

    S obzirom da političari nismo niti to želimo biti, u pravilu se ne upuštamo u bilo kakve rasprave s onima koji se hrane u saborskoj menzi na teren hrvatske sirotinje koja u međuvremenu kopa po kontejnerima za smeće.

    No, s obzirom da nas je političar Darinko Kosor nazvao SALONSKIM povjesničarima, odgovorit ćemo mu ovako: salonskima možete nazivati one koji radije nastupaju u medijima nego rade svoj posao.

    Mi smo naše istraživanje započeli prije deset godina i tijekom tog razdoblja ništa nas nije priječilo da istražujemo, uključujući nedostatak novca, bolesti, mećave, minus dvadeset, tropske žege. Istraživali smo u svim arhivima u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj, te u Arhivu Republike Srpske u Banja Luci i u arhivu u Londonu, a svi naši radovi potkrijepljeni su brojnim dokumentima.

    G. Kosor navodi da većina tih salonskih povjesničara nije aktivno sudjelovala u borbi za modernu Hrvatsku, pa evo odgovora i na to.

    Pilići su ratovali u svim dijelovima Hrvatske (Vukovar, Borovo Naselje, Mitnica, područje od Osijeka do Županje, Posavina, Maslenica, Oluja) i pojednim dijelovima Bosne i Hercegovine (Kupres, Tomislavgrad), a pojedini su robijali u sprskim logorima (Srijemska Mitrovica).

    Na ratištu su proveli daleko više vremena od medijskih eksponiranih salonskih političara.

    Blanka Matković nalazila se 1991. u školskim klupama. Dio njezine obitelji ratovao je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a ostali članovi aktivno su sudjelovali u brojnim humanitarnim akcijama (Konvoj Libertas, Bijeli put za Novu Bilu, itd.).

    Naše obitelji nisu dezertirale 1991., pa nećemo ni mi 2016. Krvna zrnca nemojte se truditi prebrojavati nam. Hrvati smo bili i ostali, a naše obitelji nisu mijenjale ni religiju ni nacionalnost ni osobna uvjerenja ne bi li se tako dodvorile političkim strukturama.

    Ovim putem želimo priopćiti da smo od Ministarstva znanosti RH zatražili očitovanje o članku 1. Zakona o znanosti kojim se u Republici Hrvatskoj jamči sloboda znanstvenog istraživanja.

    Nažalost, živimo u državi u kojoj još uvijek postoje hereze i dogme koje sustavno truju hrvatsku znanost, a nameću ih oni za koje je Zemlja valjda još uvijek ravna ploča na plećima slonova i kornjača. Ostatak civiliziranog svijeta napustio je takva razmišljanja prema kojima bi ljudi trebali biti spaljivani na lomači jer vjeruju da se Zemlja okreće oko Sunca.

    Ukoliko od Ministarstva znanosti ne dobijemo traženo očitovanje, obratit ćemo se institucijama Europske unije.

    mr.sc. Blanka Matković, MPhil
    PhD Candidate
    Politics and International Studies
    University of Warwick
    United Kingdom

    Stipo Pilić, prof. povijest
    O.Š. Kralja Tomislava
    Zagreb

    http://www.maxportal.hr/povjesnicari...kon-45-godine/

    POVJESNIČARI: “Ovo su dokumenti koji potvrđuju – Jasenovac je postojao i nakon ’45. godine”
    Posljednje uređivanje od Nervozni listonoša : 11-04-2016 at 09:46

  2. #222
    http://www.sloboda.hr/jasenovac-isti...akova-sedlara/

    VIDEO: Pogledajte cijeli film Jakova Sedlara “Jasenovac – istina”

    Evo što sve diže crvene fašiste na zadnje noge?!

  3. #223
    UGNJETAVANJE I PROGONI U PRVOJ JUGOSLAVIJI

    Model srpskog progona muslimana nastavio se i nakon stavranja Jugoslavije 1918. godine. Tad se zaposjedanjem BiH veći dio muslimana našao pod srpskom vlašću.

    Tako su godine 1924, Srbi izmasakrirali nekoliko stotina muslimana u Sandžaku.

    Od prvih dana Kraljevine SHS 1918. cijeli je državni aparat bio zapravo u rukama istog srpskog vladajućeg sloja koji je prije 1918. godine upravljao malom srpskom kraljevinom. Na primjer, u prve 24 jugoslavenske vlade (1918 - 1929) Srbi su bili na položaju premijera u 97 % slučajeva, ministra obrane 100 %, ministra unutarnjih poslova 92 %, ministra vanjskih poslova 83 % te ministra pravosuđa 87%. Hrvati su činili više od 15 % generala i admirala u austrougarskim oružanim snagama, a hrvatske su pukovnije uživale stoljetnu vojnu reputaciju. Unatoč tome, u Kraljevini Jugoslaviji je održavana jedino srpska vojna tradicija, počevši od odore i činova pa do propisa. Srbijanski časnici su automatski zadržavani u vojsci, dok su hrvatski ili crnogorski (pa čak i Srbi iz Hrvatske) morali pisati molbe da bi stupili u službu. Ako su i primani često su ti bivši Austrougarski časnici bili slabije plaćeni. Njima koji su imali najmanje 12 godina naobrazbe nadređeni su bili mlađi srpski časnici, vrlo često neškolovani seljaci. Premda je po Ustavu hrvatska latinica bila ravnopravna sa ćirilicom, uporaba latinice od strane hrvatskih časnika uzimana je kao dokaz nedomoljublja i često kažnjavana. I onda su Hrvati počeli mahom napuštati vojnu službu, pa je uoči Drugog svjetskog rata 161 od 165 generala u jugoslavenskoj vojsci bili Srbi i Crnogorci.

    Odmah po proglašenju Jugoslavenske države, u prosincu 1918. raspoređene su srpska vojska i policija diljem bivših austrougarskih zemalja - Hrvatskoj, BiH, Sloveniji i Vojvodini, kao što je nekoliko godina ranije učinjeno u Makedoniji i na Kosovu. Nakon toga, srpske su snage uvele brutalno izvanredno stanje, tretirajući nesrpske civile kao neprijatelje, a njihove zemlje kao novoosvojene srpske teritorije.. Na primjer, u Ukazu od 28. travnja 1919. godine jasno stoji da ''Stanovnici neprijateljskih područja koja je zauzela vojska podliježu prijekim sudovima''.

    Takva je pravda provođena prema srpskim vojnim pravilima koja nikad nisu bila objelodanjena. Dnevno batinjanje drvenim palicama postalo je uobičajenom praksom na područiju nastanjenim Hrvatima i Muslimanima. Uz to vojska je svakodnevno pljačkala privatnu imovinu, a neki mjesni srpski vojni zapovjednici izmišljali su čak i vlastita pravila za tjelesno kažnjavanje. Stanoviti potpukovnik Petar Teslić, zapovjednik Zagrebačke pješadijske pukovnije propisao je svoj kazneni zakon: vrijeđanje kralja stajalo je 25 udaraca, pljačka bi se kažnjavala streljačkim vodom na licu mjesta, a ''onaj koji bi udarao blago, i sam bi primio isti broj oštrih udaraca''.

    Rutinski se bacalo u zatvore i ubijalo hrvatske političare. Najznačajnije političko ubojstvo zbilo se u Beogradskoj Skupštini 20 lipnja 1928. kad je Puniša Račić, poslanik Srpske radikalne stranke i bivši predsjednik ekstremističke četničke organizacije pucao iz revolvera u pet zastupnika HSS, zbog njihove osude vladine korupcije. Dvije su žrtve odmah podlegle, a popularni vođa HSS-a Stjepan Radić 6 tijedana kasnije. Račić je kažnjen kućnim pritvorom, a Radićev naslijednik Maček je završio u zatvoru jer je zahtijevao Autonomiju Hrvatske i novi federalni ustav te sazvao sjednicu krnje skupštine u Zagrebu. Kao odgovor na to Kralj Aleksandar 6 siječnja 1929 daje uhititi Mačeka, ukida Vidovdanski Ustav iz 1921, raspušta Skupštinu i stavlja izvan zakona sve političke stranke. Istovremeno proglašava diktaturu i mijenja ime Kraljevina SHS u Kraljevinu Jugoslaviju, očigledan pokušaj da se poništi identitet ustavotvornih naroda u kraljevini pod srpskom vlašću.

    Srbi učvršćuju kontrolu nad vojskom i policijom, pravosudnim sustavom. Tisak je strogo cenzuriran, a pojačana je represija posebice na Hrvate i Makedonce. Uobičajeni su porezi u Sloveniji i Hrvatskoj bili i do deset puta veći nego u Srbiji, ali je prihod bio namjenjen gotovo bez izuzetka srpskoj poljoprivredi, industriji, trgovini, željeznicama i vladinim namještenicima.

    Brošura Glavinjača kao sistem - disidentskog odvjetnika iz Beograda Rajka Jovanovića govori o zločinima i teroru u Kraljevini Jugoslaviji. Na http://hr.wikipedia.org/wiki/Glavnja%C4%8Da

    1931. godine političko ubojstvo hrvatskog povjesničara Milana Šufflaya pokrenulo je međunarodne prosvjede. Ubila su ga dva policijska agenta jer je bio zagovornik teorije da su Albanci potomci Ilira i istovremeno nastariji narod Balkanskog poluotoka, stariji i od Srba ili Hrvata, što nije odgovaralo onom što je propagirala službena srpska historografija - glavu su mu razmrskali željeznim šipkama. Nalog im je dao Nikola Jukić, pripadnika organizacije ''Mlada Jugoslavija'', dok je plan razrađen tijedan dana ranije u domu generala Belog Markovića, srpskog vojnog zapovjednika Zagreba. Službene Jugoslavenske novine ''Naša sloga'' , izdane 18. veljače 1931. godine na Sušaku najavile su da će ''pucati lubanje''. Iste večeri u Zagrebu baš se to desilo Šufflayu.

    Potaknut tim slučajem Albert Ainstein javno osuđuje užasne brutalnosti Kralja Aleksandra i ''terorizam'' protiv Hrvata.. Ta je osuda dospijela i u svibnju na naslovnicu New York Timesa objavio je zajednički apel Alberta Aeinstena i Heinricha Manna (brata i romanopisca Thomasa Manna) upućen ligi za prava čovjeka u parizu. Njih dvojica traže da se liga zauzme za Hrvate te da ''prikupi svu moguću pomoć da zaštiti taj maleni, miroljubivi i veoma civilizirani narod''.


    dio TRS

  4. #224
    PROGRAM POSRBLJAVANJA - MAKEDONIJA!

    U dijelu Makedonije što ga je Srbija okupirala za Balkanskog rata 1913. godine i prikladno mu promijenila naziv u Južna Srbija, srpske su vlasti poduzele program posrbljavanja makedonskog pučanstva uništavajući višestoljetnu makedonsku kulturu i vjersku baštinu. Henri Pozzi u knjizi Black Hand Over Europe (Crna ruka nad Europom) opisuje kulturološko stanje u Makedoniji nakon što je 1918. godine postala srpskom pokrajinom.

    ''Makedonija je imala više od 700 crkava, 86 viših i srenjih škola s 2800 studenata te 46 profesora; 556 osnovnih škola s 33 000 učenika i 850 učitelja. Samostani i crkve imali su neprocijenjivo blago - plod tisućgodišnje makedonske misli i kulture. Crkve, samostani i škole su konfiscirani, svi svećenici i svi nastavnici protjerani, zatočeni ili deportirani u Staru Srbiju. Crkve i samostani, koje su i sami Turci poštivali, opljačkani su od vrha do dna''

    U Makedoniji je kao dio programa nametnut srpski jezik, a makedonska su prezimena mijenjana u srpska. Sustavno su primjenjivane okrutne policijske mjere. Uobičajene su ispitivačke metode bile: drobljenje nožnih prstiju čekićem, bušenje zuba te mrcvarenje muških i ženskih spolovila.. Zatvori su bili prepuni muškaraca, žena i djece uguranih u ćelije koje su bile pretjesne za kretanje. Makedonke su često bile bičevane, pretučene, silovane te izložene drugim groznim mučenjima poput lijevanja benzina pod pazuhe i slabine, a zatim potpaljivanje. Takve je mjere uveo Žika Lazić šef državne policije i kasnije jugoslavenski ministar unutrašnjih poslova. Jedan francuski autor nudi slijedeći opis Žike Lazića

    ''Bilo je to u Beogradu u srpnju 1932. godine; ručao sam u restoranu Excelsior iza kraljevske palače... Prišao nam je Lasitch (Lazić) i sjeo za stol... Bio se upravo vratio iz Makedonije gdje je organizirao državnu policiju. Primjetio sam da se zabavlja lovljenjem mušica sa stoljnjaka dok nam je prepričavao masne zgode o ženama. Mušice bi zadržavao na trenutak među prstima dok su se borile da se izvuku, potom bi, ne narušavajući ritam svoje priče, jednoj po jednoj nježno otkidao krila te krajem upaljene cigarete polagano, bez žurbe, dodirivao ih i prisiljavao da puze pržeći im trbuhe. 'Isto tako i Makedonke nastojimo održavati u žaru strasti' rekao nam je ' pa kad one izgube svaki osjećaj smjestimo im usijano željezo na pravo mjesto''.


    dio iz TRS

  5. #225
    POSRBLJAVANJE - MAKEDONIJA II

    U vezi sa ovim gore iznad - vrlo je zanimljivo pročitati i jedan dio koji se također tiče srpskog ''programa posrbljavanja Makedonije'', a kojeg u svojim memoarima iznosi kipar Ivan Meštrović.

    Dakle, riječ je o njegovu razgovoru sa generalom Milanom Nedićem:

    Razgovor sa generalom Mićom Nedićem o uključivanju Bugara i ''upotpunjavanju Jugoslavije''.

    - Razumjem što hoćete da kažete, ali to još dugo neće ići.

    - Ali zašto gospodine generale ?

    - Eto zato dok ne bude Makedonija potpuno posrbljena, mi ne možemo i nećemo zajednice s Bugarima. Zato će nam trebati bar dvadeset i pet godina, a onda mogu na red doći i Bugari, drage volje. Moraju se stvari realno gledati. Centralni dio naroda mora biti najjači i daleko najbrojniji da može držati sve ostale zajedno. Taj centralni dio je Srbija i srpstvo.

    Pitao sam ga, po čemu on sudi da bi se taj program u pogledu Makedonije mogao svršiti kroz dvadeset i pet godina. Napomenuo sam da sam proputovao Makedoniju i da nisam primjetio, da se išta u tom pravcu postiglo, osim što sam imao dojam da su Makedonci i tvrđi i jači element od Srbijanaca ili od nas na zapadu. A Makedonci su svjesni te svoje snage. To se vidi, kako iz njihova držanja (država?), tako i iz onoga što kažu. Oni su po prirodi vrlo inteligentni, radišni i ustrajni.

    - Može biti da su Makedonci jaki i vrijedni, ali država će biti jača od njih, pa nešto milom, a nešto silom. Država može upotrijebiti jedno ili drugo, već prema potrebi. Sila mijesi i stvara nacije, gospodine Meštroviću, pa će tako i naša država od Makedonaca napraviti i dobre građane i dobre Srbe, a ovo zadnje, mora prethoditi prvom.

    Ja se nisam slagao sa Nedićevim mišljenjem pa sam ga upitao jesu li oni, na koje on misli, napravili s gospodinom Bogom ugovor, pa da će ih on lijepo pustiti da imadu mira dvadeset i pet godina, dok ne izvrše svoj program.

    - Ta razumije se da nema nikakvog ugovora s Bogom - nasmijao se Nedič - ali imade drugih ugovora i pretpostavlja se da će ugovori potrajati, a i ova međunarodna konstelacija, snaga i volja da se održi i provede narodna misao. Uz ostalo nama treba Makedonija da izbijemo na Solun.

    - Ne bi li bio sigurniji i ljudskiji put da se pođe drugim putem za priljubljivanje državi makedonskog naroda. Naprimjer putem ekonomskog i kulturnog podizanja naroda. Putem povjerenja u njegovu lojalnost, pa onda putem poštovanja njegova lokalnog obilježja i njegove individualnosti, utjelovljene u jeziku kojim govori. Njegov je govor udaljen od hrvatskog ili srpskog barem toliko koliko i slovenski. Zašto oni ne bi mogli izdavati novine na svom jeziku, a zašto ne bi mogli imati bar pučke škole na svom jeziku?

    - To nikako - uzvratio je Nedić - to bi značilo priznavati njihovu podvojenost od nas, a, drugo, taj bi jezik bio bliže Bugarskome nego našemu. Vi ste prošli kroz one krajeve, ali ih ne poznajete kao mi. Zasad su važnije i uspiješnije žandarske karaule duž Bugarske granice, nego sve to što ste Vi predložili.

    - Vidim da Vi svi imate u tom iste poglede, pa bili pjesnici ili generali. To isto mi je, od riječi do riječi, rekao lani pjesnik Rakić, kad je prolazio kroz Zagreb na putu u Rim (gdje je bio imenovan poslanikom) kad sam mu pripovijedao o zdravstvenim postajama koje je Andrija Štampar bio podigao po Makedoniji. Istina je da je pjesnik bio oštriji od Vas jer je rekao da te postaje spašavaju arnautsku i Bugarsku djecu, da ih bude više umjesto da ih bude manje.

    - To je razumljivo da Vam je to Rakić rekao. On one krajeve poznaje skroz naskroz, jer je bio tamo za turskog vakta konzulom...... I znate li Vi, brate, da kad smo iza uspijelih ratova proveli brojanje stanovništva, da ih se svega 130 000 priznavalo Srbima.

    - Drugim riječima, svi bi oni drugi trebali nestati - Meštrović.

    - To ne kažem, nego se ''prevaspitati''.

    - Mnogo Vi toga imate da ''prevaspitate, gospodine generale, i veliko je pitanje hoćete li moći, jer kundak može biti opasan bukvar, a surovi ga đaci mogu baciti ,,vaspitaču'' u glavu.


    - E pa sad, vidjet ćemo, tko preživi, vidjet će.

    Inače je general Nedić bio po prirodi inteligentan čovjek, a za časnika i vrlo načitan (Meštrovićeva opaska).
    Posljednje uređivanje od Nervozni listonoša : 19-04-2016 at 13:37

  6. #226
    PRIOPĆENJE ZA JAVNOST HRVATSKOG ČASNIČKOG ZBORA GRADA SPLITA: Nova agresija jugonacionalista na Republiku Hrvatsku

    Udruga Hrvatski časnički zbor Grada Splita oglasila se priopćenjem za javnost u svezi zloupotrebe komemoracije u Jasenovcu

    Priopćenje prenosimo u cijelosti:

    “U Hrvatskoj nitko, ama baš nitko, ne negira zločinački karakter režima NDH, niti na bilo koji način dovodi u pitanje zločine koji su počinjeni u Jasenovcu, za razliku od mnogih drugih država i naroda gdje ekstremne neonacionističke stranke postaju parlamentarne.

    Komemoracija u Jasenovcu je mjesto izražavanja iskrenog pijeteta prema svim žrtvama i jedino to bi trebalo biti moguće na takvome mjestu. Nažalost, postoje bijesne hijene obojene u ljudskom ruhu kojima ništa nije sveto, kojima je to prostor za podjele i politička potkusurivanja, a od njihove uništavajuće prirode ništa drugo se nije moglo niti očekivati.

    Stoga, izmišljanje onoga čega u Hrvatskoj nema, a poglavito čega nema u službenoj hrvatskoj politici, nije ništa drugo već opetovana agresija jugonacionalista i velikosrba koji galamom, vikom i korištenjem svojih medijskih kanala žele proizvesti potpuno krivu virtualnu sliku o današnjoj Hrvatskoj.

    Oni zapravo žele spriječiti bilo kakav pokušaj preispitivanja nekih jako spornih i neodrživih mitova koje desetljećima proizvodi velikosrpska i jugokomunistička agitpropovska “historiografija”.

    Aktivnu ulogu u ovoj aktivnosti imaju i neki povjesničari koji su sasvim je očito, osramotili sebe i svoju profesiju nekritično prihvaćajući sve mitove i ideološka pretjerivanja koja su proizvedena proteklih desetljeća.

    Hrvatska nužno treba povijesnu istinu i samo istinu, koja će biti sagledana iz svih mogućih izvora i utemeljena na svim, apsolutno svim činjenicama.

    Vjerujemo da je to cilj svakom civiliziranom građaninu Hrvatske i cijelog svijeta, te u toj vjeri potičemo sve pozvane da pristupe istraživanjima i raspravama koje će snažno poduprijeti i Hrvatska vlada.

    Poznato je da se pravedni i istinoljubivi ljudi istine ne boje, te smo uvjereni da dogmatske i tendenciozne agitpropovske snage neće i ne mogu zaustaviti utvrđivanje potpune povijesne istine.

    Znamo da nikakva nova saznanja nisu i neće biti moguća po pitanju zločinačkog režima NDH koji je, poput svoje prethodnice Jugoslavije i susjedne Nedićeve Srbije donio i primjenjivao rasne zakone, niti je to ikome cilj, ali smo sigurni da će dokazati tezu da nije počinjen nikakav genocid “nad Srbima” i to “samo zato što su Srbi” , a što je jedna od vrlo spornih te znanstveno i pravno neodrživih teza osoba i skupina koja i ovih dana provode verbalnu mitomansku agresiju na Hrvatsku.

    Krajnji cilj takvih snaga je “vratiti kotač povijesti” i naći opravdanje za monstruozne zločine velikosrpske politike učinjene prilikom agresije na RH, BiH i tijekom rata na Kosovu”, stoji u priopćenju udruge Hrvatski časnički zbor Grada Splita.

  7. #227
    odlično rečeno

  8. #228
    Fašisti, ustaše, ustaške kape, poglavnik, NDH, ZDS, to je prava muzika za ''antifašističke uši''.

    Dajte im crnokošuljaša. Puno crnokošuljaša sa slovom U na čelenki. To njima treba, isto kao i govor mržnje. Samo sipajte, može malo nekoga i po leđima, da ostane koja modrica (što su Srbi radili onom luđaku Mlinaru koji je pristao da ga njegovi malo režu noževima po leđima samo da bi za to mogli optužiti ustaše i dokazati da ustaše postoje - da su tu ''među nama).

    Sad su ulogu Mlinara, kojeg više u Hrvatskoj nema - preuzeli hrvatski antifašisti, a u biti crveni fašisti s bivšim predsjednicima na čelu i ostalom ekipom.

    Silno se trude dokazati da ustašija jošte je uvjek itekako živa - i samo što ne počne da kolje po Hrvatskoj i da je to razlog njihova postojana i njihove pljačke za razne antifa udruge i onako do gole kože opljačkanog Hrvatskog naroda.

    Pa čega se oni boje, ako hoće ustaše?
    Boje se istine i oni se u stvari bore protiv nje. Jer samo ako nju pobijede će moći i njihova djeca i djeca njihove djece raditi isto ovo što i oni danas rade - guliti kožu sa leđa nesretnom hrvatskom narodu.

    A Jasenovac?

    SLOVENSKI PROFESOR O JASENOVAČKOJ MITOLOGIJI PRIJEVARE

    EKSKLUZIVNO: ‘Jasenovac je nuklearno oružje s kojim je Partija pokorila hrvatski narod’

    Komunizam je morao propasti – jer je prijevara bila esencija tog sustava. Jedna od najvažnijih u bivšoj Jugoslaviji bila je mitologizacija NOP-a i prikaz žrtava od 1941. do 1945. Srce toga je Titov mit o „Jasenovcu“. Hrvatski narod je bio - i još uvijek jest - zarobljenik tog mita .

    Tito je u zajednički prostor bivše Jugoslavije unio najvažniji element, koji se ni na koji način ne može ukloniti: prijevaru. U Sloveniji je sveučilišni profesor Andrej Umek otkrio da su njegov djed (iz Brežica) i Titov ujak (Titov je otac bio sklon akloholizmu pa nije bio u stanju skrbiti se za obitelj) bili dobri poznanici. Otac profesora Andreja Umeka i Tito su se tada, na početku 20. stoljeća, igrali kao djeca. Mali Broz je bio sramežljivo i introvertirano dijete, kako se zna reći, ali puno neizraženih kompleksa zbog socijalnog statusa svojega oca – pijanca koji je upropastio uglednu seljačku obitelj.

    Josipa Broza su početkom Prvog svjetskog rata poslali u podoficirsku školu. Kasnije, u životopisu dostavljenom Kominterni, tvrdio je da je bio dijete iz ropstva. To je vrlo važno, jer u obrnutom svijetu Komunističke partije možete graditi karijeru samo ako dolazite s dna društvenog poretka. Tito je iz ropstva došao na vrh. Sužanjska djeca ipak se nikada nisu slala u podoficirske škole u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Tu se moglo ići samo ako si bio sin imućnog seljaka. Josip Broz je to bio: svjedočanstvo o njegovu ocu i djedu profesora Andreja Umeka to može potvrditi.

    Prevario Kominternu, potom i narode

    Kako je Josip Broz prevario Komiternu, tako je prevario i narode koji su se između 1941. i 1945. nalazili u Kraljevini Jugoslaviji. Posljednja knjiga Petra Battyja – Titova velika prijevara – čiji je prijevod izašao u Ljubljani, točno opisuje kako je Tito sve vrijeme namjeravao u Jugoslaviji uspostaviti sovjetski sustav, a time i – koristeći se agentima KGB-a infiltriranima u britanske obavještajne službe, zapadne saveznike – stvoriti Narodnooslobodilački pokret (NOP).

    Kada su u sudenome 1945. bili novi „izbori“ u Narodnoj Republici Jugoslaviji, sustav koji je uspostavljen značio je ostvarenje Titova cilja. A ostaje pitanje, je li postignut cilj osobe koja je putem Komiterne i sovjetske obavještajne službe uspostavila fenomen Tita, to jest Josipa Visarionoviča Staljina. Ne, jer je uslijedila nova prijevara.

    Jasenovac i za informbirovce

    Jasenovac ne prestaje „raditi“ završetkom 2. svjetskog rata,već tada kada titoizam iz nacionalne prijevare prerasta u prijevaru globalnih razmjera. U Jasenovcu su kao posljednje umirale žrtve Informbiroa: to je bilo potrebno da bi titoizam dobio legitimitet u sporu s Moskvom, da bi se kao njeno skriveno oružje proširilo među „nesvrstanima“.

    Izrežirani sukob Tita i Staljina

    O sukobu Tito – Staljin postoji mnogo tumačenja, ali je nekoliko sigurnih činjenica. Sovjetski je Savez pokorio svaki satelit koji se usudio oduprijeti. U tom je kontekstu Staljin povjerio Hruščovu: „Trebao bi samo prstom da mignem“. Uvjerenje da bi mogao Jugoslaviju vojno pokoriti, ako bi to samo htio, izrazio je i maršal Žukov: on je prilikom njegova posjeta Jugoslaviji 1957. to potvrdio – na gala večeri u odabranom krugu. Tezu da je Staljin s lakoćom mogao razoriti Jugoslaviju potvrđuje sljedeća činjenica: između 1948. i 1963. godine u Jugoslaviji je bilo 60.000 sovjetskih agenata, odnosno po tri na stotinu ljudi (aktivnog stanovništva). Ali Staljin to nije učinio.

    Tezu o prividnom sukobu na liniji Tito – Staljin potvrdilo je naknadno ponašanje jugoslavenskih vlasti u međunarodnoj politici. Naime, da se FNRJ stvarno odvojio od SSSR-a ne bi bilo moguće da se u svakom globalnom sukobu (iznimka je napad na Čehoslovačku, jer su se tu jugoslavenski komunisti osjetili ugroženima) postavlja sustavno na stranu sovjetskih interesa. Svi međunarodni sukobi koji su se dogodili na strani protagonista Hladnoga rata to su bez izuzetka potvrdili (Izraelsko-arapski rat, Sueska i Kubanska kriza). Sve je oružje koje je Jugoslavenska Narodna Armija koristila bilo sovjetskog podrijetla, pogotovo najvažnije – zrakoplovi, puške…

    Staljinov najodaniji trojanski konj

    Zašto su se Sovjeti ovako ponašali? Tito je bio Staljinov najvjerniji učenik i zato je dobio najtežu ulogu. U kontekstu bipolarnog svijeta bilo je potrebno napraviti trojanskog konja, koji bi zemljama koje su se oslobađale od imperijalizma, ponudio formulu međunarodne integracije. Ona bi i dalje bila pod nadzorom Komiterne, tj. Sovjetskog Saveza. Ali pro forma morali bi djelovati autonomno i zato je očit sukob s Moskvom bio od takvog značaja. Na osnivačkoj konferenciji u Bandungu (Indonezija) 1955. tako je nastao golemi kolos (od gotovo milijardu ljudi), koji je bio politički povezan s Titom (i Sovjetima koji su stajali u pozadini). Inače bi narodi oslobođeni od kolonijalizma uistinu postali nesvrstani, ili se obratili Zapadu – što bi bilo najgore u očima komunista.

    Većina je nesvrstanih zemalja nakon raspada kolonijalnih carstava postala socijalistička. Tito je uspio mobilizirati veliki broj prosovjetskih režima, koji sadrže sjeme despotizma. Kakvu je mobilizacijsku snagu Pokret nesvrstanih imao vidjelo se na ključnom susretu u Havani, 1979., gdje su nesvrstani, zajedno sa Sovjetskih Savezom i njihovim satelitima, činili dvije trećine svjetskog stanovništva. Samo Sjeverna Amerika, Australija, i neki dijelovi Zapadne Europe, stajali su na sunčanoj strani svijeta, tj. imali su demokratsko odnosno otvoreno društvo.

    Nakon sloma SSSR-a i SFRJ „nesvrstani“ postali „suvišni“

    „Nesvrstani“ su doživjeli kolaps kada je zbog unutranjih proturječja potkopano najvažnije središte njihove strukturne osi: raspadom Sovjetskog Saveza i Jugoslavije 1991. godine nisu bili više potrebni. Od tada ni oni ne igraju nikakvu ulogu. Danas je, groteskno, jedini europski član Pokreta nesvrstanih Lukašenkova diktatura – Bjelorusija.

    A tko je najveći protivnik prijevarama nabrojenim u prethodnim stavkama? Nacionalna država ili zajednica nacionalnih država sa središtem u sebi (EU), a sve utemeljeno na ideologiji koja je oprečna povijesnom komunizmu, tj. realnom socijalizmu. To su strukture koje su od titoizma najudaljenije. Temelj titoizma je bila navodno nacionalno, radničko i međunarodno „oslobođenje“, u kombinaciji s tajnom diplomatskom dijalektikom u odnosu na Moskvu.

    Komunizam je – retorika borbe za vlast i nasilje

    Nakon potpunog pada komunizma na planetu, znamo da je to bila samo retorika borbe za vlast. Komunizam je devastirao radnike, kmetstvo i nacionalna pitanja pretvorio u ratna žarišta svjetskih razmjera (bivša Jugoslavija, Čečenija, Palestina kao elitna opcija Nesvrstanih). U smislu sadržaja, nijedna ideologija u povijesti čovječanstva nije propala tako radikalno kao komunizam.

    To se je moralo dogoditi, jer je bitni elemenat ovog sustava bio baš prijevara. Jedna od najvažnijih na području bivše Jugoslavije bila je mitologizacija nacionalno–oslobodilačke borbe, i prebrojavanje žrtava u razdoblju od 1941. do 1945. Srce toga je Titov mit o „Jasenovcu“. Jasenovac je nuklearno oružje, s kojim je Partija pokorila hrvatski narod, i to na način da mu je pripisala krivnju za holokaust u kampu uz rijeku Savu. Hrvatski narod je bio – i još uvijek jest – zarobljenik tog mita. Sada je svjetski poznati redatelj Jakov Sedlar snimio film, u kojem je uz pomoć povijesne rekonstrukcije događaja istaknuo dva važna elementa koja se protive titoističkim tumačenjima. Prvo, da je broj žrtava u Jasenovcu izvan mitskih okvira, kakvima se smatraju destruktivni logori smrti u Poljskoj, ili Njemačkoj. S tim je povezana činjenica da je u Jasenovcu poginulo više Hrvata, nego ljudi drugih nacionalnosti: uglavnom su to bili Mačekovi simpatizeri i protivnici Pavelićeva režima. I drugo, još važnije. Jasenovac ne prestaje „raditi“ završetkom 2. svjetskog rata,već tada kada titoizam iz nacionalne prijevare prerasta u prijevaru globalnih razmjera. U Jasenovcu su kao posljednje umirale žrtve Informbiroa: to je bilo potrebno da bi titoizam dobio legitimitet u sporu s Moskvom, da bi se kao njeno skriveno oružje proširilo među „nesvrstanima“.

    U filmu, koji je sastavni dio murala povijesnih događaja, su imena onih koji titoističku prijevaru pod svaku cijenu žele održavati na životu. To je Jutarnji list, a posebno njegov kolumnist Jurica Pavičić. Pavičić je jedan od najboljih primjera, kako titoizam danas uništava povijesne stvarnosti, posebice hrvatske države. Ako autor teksta u njoj i živi i zarađuje kruh, da sam na mjestu hrvatske države ozbiljno bih razmislio o tome da mu ona – oduzme državljanstvo.
    Je komunistička obmana svih obmana koja je služila i još uvijek služi da se hrvatski narod drži u okovima jugokomunističke ideologije - kako bi se isti mogao s tim Jasenovcem, kad god podigne malo glavu, udariti po njoj, a sve da bi Hrvati ''dolje držali glave'' (sjetite se Vukovara) dok ih crveni fašisti na čelu sa Mesićem neometano pljačkaju - i to do gole kože!

    Istine se komunjare boje kao vrag križa i ničega više jer oni ni u šta ne vjeruju. I samo istine.

    I zato hajmo sa punom istinom na sunce!

    Jasenovački mit najveća jugoslavenska i Titova prijevara!!!

  9. #229
    Stvari su jednostavne, Srbi, srbofili i orjunaši stavljaju naglasak na drugi svjetski rat jer su tamo kao Hrvati bili zločinci, a Srbi žrtve. Ovaj svima nama bliži rat, koji smo svi mi proživjeli, gdje su Srbi okarakterizirani kao zločinci se pokušava baciti ispod tepiha.

  10. #230
    Citiraj Prvotno napisano od Grunf Vidi poruku
    Stvari su jednostavne, Srbi, srbofili i orjunaši stavljaju naglasak na drugi svjetski rat jer su tamo kao Hrvati bili zločinci, a Srbi žrtve. Ovaj svima nama bliži rat, koji smo svi mi proživjeli, gdje su Srbi okarakterizirani kao zločinci se pokušava baciti ispod tepiha.
    Da se zaboravi! E pa neće to tako ići. Ali i nije samo to što si napisao Grunfe. Ima toga još!!!

  11. #231
    NA DANAŠNIJ DAN

    27. travnja 1905. rođen Vicko Krstulović – čovjek koji je naredio da se prekopaju groblja hrvatskih vojnika

    Na današnji dan 27. travnja 1905. rodio se u Splitu Vicko Krstulović, vodeći komunist i partizanski borac u Dalmaciji. U Splitu i Dalmaciji bio je poznat kao „strah i trepet Dalmacije“, te je bio jedan od glavnih protagonista komunističke strahovlade nad Hrvatima južne Hrvatske.

    Osobno je kao ministar u komunističkoj Hrvatskoj naredio i potpisao jedan od najgnjusnijih zločina koje čovjek može učiniti: prekopati i uništiti groblja i počivališta mrtvih.

    Prema kršćanskoj vjeri i ljudskoj humanosti, jedno od najvećih tjelesnih djela milosrđa i ljubavi je dostojno pokopati mrtve. Suprotno od toga, oskvrniti grob čovjeka djelo je zla i neljudskosti.

    Naime, Vicko Krstulović je naredio da se uklone i prekopaju sva vojna groblja sa hrvatskim mladićima pripadnicima domobranskih i ustaških snaga NDH. Tako su mnoge (ionako) uplakane majke ostale bez mjesta gdje upaliti svijeću svome sinu, a mnogi nevini hrvatski vojnici ostali bez posljednjeg počivališta.

    Zagrepčanima je bila poznata jama na zagrebačkom Mirogoju gdje su bačeni ostaci mrtvih domobrana i ustaša, a kada su obitelji potajno dolazile upaliti svijeću i pomoliti se (na neoznačenoj jami) za svoje sinove i braću bili bi sačekivani i uhićivani od UDBE, te bacani na višegodišnje robije i mučenja.

    To se je događalo daleko nakon 1960-ih za koje Milanović tvrdi da su kraj komunizma (i da se Savez komunista zvao tako samo slučajno, čisto da se ne prekine tradicija).

    Komunisti nisu poštovali ni mrtve – oskvrnitelji groblja

    Ovdje donosimo glavni dio strašne naredbe:

    “Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako:

    – Ograde, zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva treba odstraniti;
    – Vanjska obiležja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploče, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo odredjeno za groblje, bude poravnano.
    – Sa pojedinih grobnih humaka, koji se nalaze izvan skupnog groblja i izmešana su sa drugim grobovima, dignuti samo vanjske znakove.
    – Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.
    – Otstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznositi. Drvo će se skupiti na jednome mjestu, izbrisati netragom svaki znak i natpis i po potrebi upotrebiti ga, dok će se svaki kamen racijonalno upotrebiti, iza kako se prethodno otstrani bez traga, sve što je na njemu bilo uklesano ili zapisana.” (Ur.: ostavili smo citat sa svim svojim nepravilnostima glede jezika).

    Ovu naredbu vlastoručno je potpisao ministar SUP-a FDH, Vicko Krstulović. (Izvor: Zbornik dokumenata u knjizi “PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1944. – 1945. DOKUMENTI”, nakladnik: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2005. godine.)

    Osobna tragedija – ubojstvo sina u Londonu

    Ipak, Vicko Krstulović doživio je osobnu tragediju upravo od onih kojima je služio za njihove zločinačke ideale. Njegovi komunisti, za koje se borio čitav život, u Londonu 1975. ubili su mu sina jedinca Maksima, na dužnosti trećeg sekretara jugoslavenskog veleposlanstva kao navodnog „ustašu“.

    U Londonu 1974. godine pronađeno je tijelo njegovoga sina Maksima Krstulovića. Uzrok smrti talentiranog slikara bio je njegova navodna veza sa „proljećarima“ i hrvatskim domoljubima u inozemstvu.

    U policijskom izvješću stoji da je Maksimu bio prerezan grkljan, a u stanu sve prevrnuto, što je jasan dokaz da je ubojica ili ubojice nešto tražili. Udba je odmah plasirala “mišljenje” da su ga ubili četnici kojih je tamo bio dobar broj.

    Ipak, Jakša Kušan, “Bitka za Novu Hrvatsku”, Otokar Keršovani, Rijeka, 2000., ISBN 953-153-063-7, str. 226.-227 piše:

    “Iz najužeg obiteljskog kruga listu je mnogo pomogla i veza s mojim bratićem Ivanom Kušanom, književnikom. (…) Godine 1974. javio je i jednu vijest koja se uskoro pokazala sudbonosnom. Upozorio me je na slučaj svoga dobrog prijatelja, slikara Maksima Krstulovića, koji je boravio u Londonu i slao mu alarmantne vijesti o tome kako je praćen od Udbe, kako mu je život ugrožen, kako pomišlja na azil i sl. Ja sam upravo odlazio na put u Njemačku kad je i meni stiglo Krstulovićevo pismo puno straha i nesigurnosti sa željom da se sastanemo.

    Ne naslućujući ništa tragično, mislio sam mu odgovoriti (jer mi telefon nije dao) čim se uskoro vratim. No, za boravka u Kölnu, pročitao sam u Vjesniku od 25. svibnja osmrtnicu koju je za njega dalo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Odmah smo i sami pošli u potragu za podacima u kući gdje je stanovao, i nastojali što više saznati od policije, kojoj smo dali njegovo pismo poslano na uredništvo NH. Slučaj je bio krajnje zagonetan i o njemu smo opširno pisali kao o umorstvu (NH, br. 10/74). Sin poznatog hrvatskog komunista nađen je s prerezanim žilama na rukama i s prerezanim vratom. Engleska policija je to protumačila kao samoubojstvo i napadno brzo zaključila istragu. Moj je bratić bio time toliko pogođen da se dugo nakon toga nije javljao.”-

    Josip Broz Tito, osobni prijatelj prvog partizana Dalmacije i NOB-a uopće Vicka Krstulovića, nije se ni oglasio, a kamoli roditeljima Luciji i Vicku uputio telegram saučešća.

    Do danas obitelj Krstulović nije dobila dokumentaciju o smrti Maksima Krstulovića.

    Vicka Krstulovića toliko je pogodilo da se do smrti povukao iz javnosti, te iza smrti, po njegovoj želji, na pogrebu nije bilo nikakvih komunističkih hvalospjeva.

    Kad je čovjek žrtvi vuk

    Brojna su poznata i nepoznata grobišta (i jame) tisuća i tisuća hrvatskih mladića, žena, djece, staraca, vojnika i ljudi uopće. Diljem Hrvatske, diljem Slovenije, diljem Bosne, diljem Hercegovine, diljem Srbije, pa i čak i Makedonije.

    Jer u ovo doba svojevrsnog terora ljudskih prava, kada se od nas traži da istinski razumijemo homoseksualce, danas kad samo što ne dižemo prijavu protiv komarca što je ugrozio naša ljudska prava – danas istodobna šutnja o livadama punima pobijenih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata (kao i preoranim grobljima nakon rata), koje ova država ne želi ni dostojno pokopati, a još manje pronaći odgovorne za taj pokolj, pokazuje koliko je dvolična borba za ljudska prava, kakve smo krležijanske zvijeri.

    Ljudi što su tamo pobijeni (ili im grobnice preorane) imaju obitelji, njihovi sinovi i kćeri živi su i oni od svih prava koja su im u toj tragediji ostala traže prstohvat ljudskosti: da svoje najdraže pokopaju dostojno, da pouzdano utvrde da su svoju muku razriješili. Pritom čak i država Slovenija godinama moli da ostatke Hrvata što leže po mariborskim livadama prenesemo kući u domovinu.

    Je li moguće da te jadnike ne želimo dostojno spustiti u grobnicu?

    Zapravo: jesmo li se odmaknuli od sotonske zapovijedi Vicka Krstulovića, moćnog komunista što su mu se Splićani godinama klanjali, koji je naredio da se preoru “ustaška groblja” nakon 1945.?

    Da prenesemo kosti desetaka tisuća ubijenih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, Slovenci su tražili od Račanove Hrvatske i molba je odbijena. No, poziv vrijedi i danas! I opet Hrvatska šuti! Šutimo na višegodišnju molbu da prenesemo tijela (od 20 do 40 tisuća samo blizu Maribora) Hrvata na ovdašnja groblja, šutimo na prijedlog da se sa stručnim timovima uključimo u istragu.

    Tamo nisu ubijene životinje već ljudi i ako to nije shvaćao Vicko Krstulović, nije normalno da to danas ne razumije Hrvatska. Riječ je o likvidacijama bez bilo kakva suda, bez bilo kakve evidencije, na tisuće je tamo onih – kako Slovenci javljaju – što su samo žicom bili vezani. I nisu pobijeni u vrletima Triglava, oni gospodo i drugovi leže ravno 75 metara bočno od ceste što kod Maribora iz smjera Zagreba vodi u Austriju! Riječ je o civilima i vojnicima ubijenima nakon 15. svibnja 1945., dakle ravno osam dana nakon kraja rata, osam dana po predaji oružja. Ubijenih hladnokrvno, sustavno, bez milosti.

    Sjećam se TV snimke kako Manolić trči na sud dati iskaz u vezi sa spoznajama o zločinima u Gospiću ovog rata, ali nema tog trka niti kakvog iskaza, ni njega ni nekog drugog partizana, o mariborskom (i svim drugim) pokoljima. Samo omerta! Makar nigdje na kugli zemaljskoj na jednome mjestu ne leži toliko smaknutih Hrvata kao u Sloveniji. I za to grobište i za tu tajnu ne pokazuje interes ni hrvatska država, ni famozno istraživačko novinarstvo, ni udruge za zaštitu ne znam kakvih prava. Jesmo li uopće ljudi ili smo ostali životinje, kako se pitao Krleža, ili smo pak ideološki sljednici Vicka Krstukovića, koji se čak možda i pokajao pred smrt? A mi?

    Mogu se upinjati u svoja prsa kako hoće, ali partizanima mariborska grobišta ostaju prokleti podsjetnik, trzaj lošeg sna, zla savjest i istočni grijeh, koji neće biti zaboravljen. Šutnja većine hrvatskih medija znak je da mediji drže ljestve zlikovcima što su streljivo istresali po kolonama osam dana nakon kraja rata. I to točno 75 metara bočno od ceste što iz Zagreba, kod Maribora, vodi na zapad.

    A mariborska groblja su tek samo djelić polja, šuma, livada, jama, preoranih grobnica naših starih koje traže dostojan ukop i molitvu kod grobnice i oltara.

    Za smiraj duše i njima i njihovim obiteljima. I njihovom narodu. Za smiraj svim mrtvima: partizanima, ustašama, domobranima, civilima, djeci, starcima, ženama, krivima, nevinima, baš svima. Jer nas tako uči naša vjera i glas savjesti u nama. Svatko želi zapaliti svijeću i pomoliti se na grobu oca, sina, brata, prijatelja i čovjeka. Baš svatko bez iznimke.

    A 2016., Hrvatskom drmaju oni koji su štovatelji lika i djela Vicka Krstulovića orjunaša i njemu sličnih. I uporno traže one koje su Vicko i drugovi 1945., nakon rata likvidirali i kako vidimo čak im ni to nije bilo dosta nego su im i u grobovima smetali, pa su im dali groblja prekopati, a njihova mrtva tjela pobacati po jamama diljem Hrvatske, a i šire.

    Ovo svakako treba da se zna!!

  12. #232
    VELIKOSRPSKI PROGRAM POSRBLJAVANJA CRNE GORE

    Srbi su naime, jednostrano, 1918., godine ukinuli Crnu Goru i Crnogorce i nad njima su od samoga osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca provodili strahovit državni teror. A kako su to sprovodili ogledni je primjer - slučaj crnogorskoga časnika, ratnog heroja, člana Crnogorske stranke, nositelja najviših crnogorskih vojnih odličija. Borca Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore Šćepana Mijuškovića (1872 – 1924), koji je na najokrutniji način ubijen od strane srpskih vlasti jer se protivio nasilnom prisjedinjenju Kraljevine Crne Gore – Kraljevini SHS.

    Da slučaj bude bizarniji komadir crnogorske vojske Mijušković se u balkanskim ratovima 1912 – 1913., hrabro borio, rame uz rame sa Srbima.

    Dakle, bio je njihov pouzdani saveznik, a u drugom balkanskom ratu kao zapovijednika kombiniranog Čevsko – Bjeličko – Pješivačkog bataljuna u srpsko – crnogorskim borbama protiv Bugara, na Zletovskoj rijeci, za pokazano junaštvo u borbama odlikovao ga je srpski kralj Petar I Karađorđević (to je onaj luđak kojeg su Srbi iz milja zvali čika Pera koji je u nastupu ludila nogom u trbuh iz sve snage udario svoju trudnu suprugu – crnogorsku princezu – nakon čega je nesretnica preminula) – Karađorđevom zvezdom.

    Učestvovao je Mijušković i u prvom svjetkom ratu u kojem je 1916., godine zarobljen i dopao u zarobljeništvo. Preživio je Mađarski logor Boldogason, ali nije preživio izljev ''bratske'' srpske ljubavi prema Crnogorcima koje su htjeli na silu pretvoriti u Srbe i Crnoj Gori – kojoj su ti isti namijenili da se ima smatrati i zvati Srbijom.

    Nevolje za Mijuškovića su započele istog onoga trenutka kada je on kao Crnogorac taj velikosrpski plan – odbio prihvatiti. Ili točnije odbio je Mijušković dati zakletvu srpskom kralju – već rečenom čika Peri I Karađorđeviću. To se dogodilo 1918., godine, ni 5 punih godina nakon što ga je baš taj isti čika Pera odlikovao ordenom – Karađorđevom zvezdom.

    A kad jse još drznuo odbiti i mirovinu kraljevine SHS – njegova sudbina je bila – zapečećena. Čak štoviše usudio se biti i jedan od organizatora crnogorske ''Božićne pobune'' 1919., godine protiv srpske okupacije Crne Gore. Srbi ga ubrzo uhićuju, pa je od 1919., do 1921., zatočen u podgoričkom zatvoru Jusovača. Skupa sa 55 druga uhićena crnogorska časnika, Mijušković je 1920., godine potpisao izjavu kojom dokazuju protupravnost i ništavnost odluka Podgoričke skupštine iz 1918., godine kojom je Crna Gora nasilno i na prevaru ''utopljena'' u Kraljevinu SHS. U zatvoru je Mijušković teško obolio od tuberkoloze pa su ga zato i pustili iz zatvora.

    Živio je u Nikšiću ali je stalno bio pod prismotrom srpskog represivnog aparata. Pošto su ga Srbi označili kao vrlo opasnog protivnika, unatoč njegovoj teškoj bolesti, koji je održavao stalnu vezu sa crnogorskim ustanicima u planinama, biva uhićen 21. Veljače 1924., godine skupa sa rođakom Stevanom Mijuškovićem, te prijateljima Vidakom Magovčevićem, Aleksandrom Mijuškovićem, Radovanom Mijuškovićem, Đorđem Vukičevićem i Nikolom Vulanovićem i automobilom su svi prebačeni u kasarnu srpske žandarmerije.

    Mijuškovića su tukli željeznim šipkama i vrećama napunjenim pijeskom do smrti. Njegovo tijelo su u noći sa 21., na 22., veljače srpski žandari bacili u obližnju jamu. A ubili su i njegovoga rođaka Stevana Mijuškovića.

    Njegovi posmrtni ostaci nađeni su tek nakon 72 dana pošto je svirepo ubijen.

    Autopsija je dokazala da je imao smrvljena rebra, te da su mu tijekom mučenja srpski žandari na živo vadili bubrege. Srpski žandarmerijski časnici koji su i proveli rečena uhićenja Milan Kalabić (inače otac četnika Nikole Kalabića) i Vasilije Grbić su na kasnijem suđenju oslobođeni krivnje i ''za kaznu'' premješteni izvan Crne Gore.

    Makar se i prije slučaja brigadira Šćepana Mijuškovića za Nikolu Kalabića vrlo dobro znalo kakvim se sve metodama i sredstvima služi u ''svom poslu'' nasilnog posrbljivanja Crne Gore i Crnogoraca. To su bile upravo nevjerojatno okrutne metode pod koje su podpadali i muškarci i žene bez razlike ukoliko su se, suprotno volji velikosrpskih vlastodržaca, izjašnjavali Crnogorcima i Crnogorkama, a svoju državu zvali Crnom Gorom.

    Jedna od okrutnijih metoda je bila stavljanje žive mačke u široke hlače koje su bile na okrivljeniku ili okrivljenoj. Onda bi te hlače svezali da mačka ne može nikud iz njih izaći, te kakvom batinom udarali po nesretnoj životinji koja bi se nastojala spasiti i na takav način što bi nesretniku/nesretnici kandžama pokušala ući u ''živo meso'' i tako se spasiti od udaraca batinom!

    Što se tiče samog Milana Kalabića, Srbina iz Bosne (rodom iz okoline Dervente) on je planirao, organizirao i neposredno učestvovao u ovom svirepom ubojstvu, a još je prije njega, kao komandir nikšićke Žandarmerije, protiv crnogorskog pučanstva radio slične stvari – a Srbi su znali da su patološkog zlikovca poslali na službu u Crni Goru da baš to i radi okrutno muči i ubija svakog onoga koji se smatrao Crnogorcem, a samo Crnu Goru svojom domovinom.

    I naravno – ne samo da nije bio kažnjen zbog toga, ni on ni njegovi podređeni, nego je baš zbog toga 1932., godine od strane velikosrpskih vlastodržaca odlikovan ''Karađorđevom zvezdom'' – istim onim odlikovanjem kojega je od kralja čika Pere I Karađorđevića prije 19 godina primio zlosretni Šćepan Mijušković za svoja junaštva u ratovima kojima je bio vjerni i odani srpski saveznik.

    Obitelj komandira Šćepana Mijuškovića je 1924., godine tiskala smrtovnicu u kojoj je pisalo, između ostalog:

    ''Zlikovci, koji su poslati da posrbljavaju Crnogorce nijesu Srbi no dahije, čiji zločini trijumfuju u Crnoj Gori blagodareći zaštiti onih koji su pozvati da štite javnu bezbjednost i zakonitost.''

    Priča o zlodjelu Kalabića i srpskih žandara pronijela se i do Slovenije, pa je 29. Travnja 1924., tamošnji list ''Delovec'' objavio:

    ''Slučaj sa sramnim i kukavičkim ubojstvom u državnom zatvoru Šćepana Mijuškovića, komandira bivše crnogorske vojske, i njegova rođaka Stevana Mijuškovića , oba iz Pješivaca, najbolji je dokaz kakva je sudbina dodjeljena svima poštenima i načelnim ljudima u Crnoj Gori.''

    Povodom masovnih zločina koje je srpski fašistički režim vršio u Crnoj Gori nad crnogorskim narodom Stjepan Radić predsjednik Hrvatske republikanske seljačke stranke je, u znak prijateljstva i solidarnosti sa crnogorskim narodom, uputio jedan direktni manifest Crnogorcima, a što je potvrdila i beogradska ''Politika'' u svom članku pod naslovom: ''Radić i Crnogorci'' u broju od 10. 05. 1924., godine.
    Taj manifest koji je objavljen 01. 05. 1924., godine je podržalo 70 hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini, koji su svi do jednog bili protiv srpskih zločina u Crnoj Gori.

    Zanimljivo je istaknuti da je poslanik Crnogorske federalističke stranke i bivši ministar za vremena kad je Crna Gora bila suverena država – Savo Vuletić – 27.07.1925., godine u Skupštini Kraljevine SHS održao govor u kojem je izložio kada, kako i od koga je ubijen crnogorski časnik Šćepan Mijušković i njegov rođak Stevan Mijušković.

    Prema njegovu kazivanju oni su na prevaru dovedeni na mjesto gdje su ih sa žandarmima Čekali Milan Kalabić i već pomenuti Vasilije Grbić. Potom su sprovedeni u žandarmerijsku stanicu u Danilov Grad gdje ih je čekala ekipa od dvadesetak srpskih žandara – batinaša. Kalabić im je odmah naredio da biju privedene.

    Bili su ih po sistemu 4 na jednog željeznim šipkama, bičevima i kundacima sve dok tučeni nesretnici nisu iznemogli tako da se nisu više mogli s mjesta ni pomaknuti. Zatim su ih sve tako iznemogle pobacali na teretni kamion i odvezli za Nikšić, gdje su na očigled svijeta bačeni u jedan podrum, poznato memljivo nišićko mučilište. Tu je nastala nova tuča – ovaj put vrećama sa pijeskom sve dok tučeni nesretnici nisu izdahnuli.

    Sutradan – zorom žandarmi su odnjeli mrtvo Šćepanovo tijelo na drum kod Carevog mosta blizu Nikšića, i stavili mu u džep legitimaciju od istog datuma, da je konfident policije i da je tobože upućen u šumu da uhodi hajduke.

    Mrtvo tijelo su mu bacili u jamu na obližnjem brdu Trebjesi i zatrpali ga kamenom.

    Oni koji su preživjeli mučenje bili su sa polomljenim rebrima i obijenim bubrezima i jedva su pretekli. Žandarmi su Stevana Mijuškovića mrtva ostavili na sred druma i njegovo tjelo su tu pronašli. Šćepanovo nisu mogli. Našli su ga nakon 70 dana.
    Nad obojicom je izvršena obdukcija od strane ljekarske komisije i utvrđeno je da su bili ubijeni, umoreni tučom. I za sve ovo, kako je kazao crnopgorski zastupnik Savo Vuletić, nitko od krivaca nije pozvan na odgovornost.

    Što se tiče Milana Kalabića on je 1928., godine službovao u BiH u Bihaću. 1930., je ipak suđen zbog ubojstva Šćepana Mijulkovića i to na 18 godina zatvora ali se vlast s njim solidalizirala pa tu kaznu nikad nije odslužio nego je čak štoviše 1932., i odlikovan Karađorđevom zvezdom. Bio je miljenik režima generala Petra Živkovića za vrijeme diktature kralja Aleksandra Karađorđevića.

    Živio je u Beogradu, a 1940., godine je na njega pokušao atentat brat Šćepana Mijuškovića – Simo. Iz osvete – teško ga je ranio sa četri metka ali je Milan Kalabić uspio preživjeti taj pokušaj likvidacije.

    U toku drugog svjetskog rata Milan Kalabić je ponovno počinio teške zločine. Dokazao se kao izdajnik i ratni zločinac u marionetskoj i izdajničkoj srpskoj vladi armijskog generala Milana Nedića (jednog u nizu poznatih srpskih fašista). Milan Nedić ga je postavio za Okružnog načelnika Kragujevca i Požarevca.

    Milan Kalabić je ubijen od strane Nijemaca krajem 1942., godine pod optužbom da je radio za britance.

    U Crnoj Gori Milan Kalabić je upamćen kao jedan od najvećih zločinaca i nitkova, preko kojih su okupacione velikosrpske vlasti od 1919., do 1925., godine ognjem i mačem u krvi pokoravale Crnu Goru i terorizirale Crnogorce.

    Sa svime ovim – velikosrpskim terorom je bila naravno upoznata i cijela eurpska javnost (tzv miroljubivi i civilizirani svjet), najviše preko Crnogoraca koji su uspijeli pobijeći iz Crne Gore, ali se oni očito nisu htjeli mješati u unutarnje stvari druge države i tako su pustili Srbe da najprije u Kraljevini SHS, a kasnije Kraljevini Jugoslaviji teroriziraju i ubijaju sve ne Srbe koji nit pod koju cijenu nisu htjeli biti Srbi i misliti i raditi kao Srbi.


    Naravno ovaj tekstić je mogao i pod temu fašizam i antifašizam jer je ovo još jedan ''kamenčić u mozaiku'' srpskoga fašizma, odnosno nacizma.

    Naravno - posljedica svega (vremena i Kraljevine i Titove Jugoslavije) je da je danas u Crnoj Gori odnos između onih koji sebe smatraju Crnogorcima i onih koji sebe drže Srbima u toj državi tek nešto malo, malo više na strani deklariranih Crnogoraca!

    A posljedice svega trpi i Crnogorska pravoslavna crkva koju njena ''sestrica'' Srpska pravoslavna crkva - ne priznaje ni dan danas!
    Posljednje uređivanje od Nervozni listonoša : 29-04-2016 at 00:02

  13. #233
    Banned
    Datum registracije
    Apr 2012
    Poruke
    7,506
    Blog Entries
    2
    Ovo sa Crnogorcima i Makedoncima, verovatno je preterano. Da je do kraja verodostojno, valjda bi to izrodilo nekakav sentiment suprotan današnjem po kojem Makedonci doživljavaju Srbe kao sebi najbliži narod. Crnogorci još izraženije.

    Nego, Hrvati, možete li uneti malo logike i sistema u ovo kopipejstovanje tekstova?

    Ako je reč o nekoj zabludi, ona valjda potiče od nekakavog razočaranja, a razočaranje iz neispunjenog očekivanja itd. Ne možeš da budeš razočaran u nešto od čega nisi imao nikakva očekivanja.
    Nigde na ovoj temi nije napisano ono što bilo uvod u temu:
    Šta su to Hrvati očekivali od Jugoslavije?
    Ima li kakav dokument koji potvrđuje to očekivanje?
    S kim su postigli nekakave, kasnije izneverene, sporazume?
    I najvažnije, šta su učinili, tj. kakve su žrtve podneli da bi stvorili Jugoslaviju u obliku u kojem su je želeli?

    Eto, biću zahvalan onome ko mi odgovori na ova pitanja.

  14. #234
    Citiraj Prvotno napisano od Aleksa Vidi poruku
    Ovo sa Crnogorcima i Makedoncima, verovatno je preterano. Da je do kraja verodostojno, valjda bi to izrodilo nekakav sentiment suprotan današnjem po kojem Makedonci doživljavaju Srbe kao sebi najbliži narod. Crnogorci još izraženije.

    Nego, Hrvati, možete li uneti malo logike i sistema u ovo kopipejstovanje tekstova?

    Ako je reč o nekoj zabludi, ona valjda potiče od nekakavog razočaranja, a razočaranje iz neispunjenog očekivanja itd. Ne možeš da budeš razočaran u nešto od čega nisi imao nikakva očekivanja.
    Nigde na ovoj temi nije napisano ono što bilo uvod u temu:
    Šta su to Hrvati očekivali od Jugoslavije?
    Ima li kakav dokument koji potvrđuje to očekivanje?
    S kim su postigli nekakave, kasnije izneverene, sporazume?
    I najvažnije, šta su učinili, tj. kakve su žrtve podneli da bi stvorili Jugoslaviju u obliku u kojem su je želeli?

    Eto, biću zahvalan onome ko mi odgovori na ova pitanja.
    Temelje HAZU položio je Josip Juraj Strossmayer, 10. prosinca 1860., kada je prvoj Banskoj konferenciji uputio pismenu darovnicu i dao novčani prilog (50.000 forinti) nužan za zakladu akademije. Njegov primjer ubrzo slijedi cijela Hrvatska. Upravo izabrani Hrvatski sabor 15. travnja 1861. već 29. travnja iste godine jednoglasno prihvaća Strossmayerov prijedlog o osnutku Akademije znanosti i stavlja je u svoju zaštitu, a istoga dana izabran je odbor koji će izraditi statut Akademije, s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. Tada su prihvaćena Pravila i u obliku zakonskoga prijedloga poslana kralju na sankciju, koji ih potvrđuje tek 7. kolovoza 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika. Novoizabrani Sabor 1865. prerađuje Pravila i kralj odobrava prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek 4. ožujka 1866. godine. Odmah zatim vladar je potvrdio i prvih 14 (od 16) pravih članova Akademije. Ta pravila ostala su nepromijenjena do početka Drugoga svjetskoga rata. [1]
    Na sjednici 26. srpnja 1866. članovi prihvaćaju Poslovnik te biraju Josipa Jurja Strossmayera za pokrovitelja, a kanonika i povjesničara Franju Račkoga za prvog predsjednika. Bila su osnovana tri razreda: historičko-filološki, filozofičko-juridički i matematičko-prirodoslovni. Zahvaljujući naraslomu fondu, od 1919. djeluje još i umjetnički razred. a knjižnice i arhiva osobito je dragocjena arhivska zbirka glagoljskih rukopisa, koja je među najvećima u svijetu. Zahvaljujući poklonu zbirke slika J. J. Strossmayera, utemeljena je Galerija starih majstora – službeno otvorena 1884. smještanjem slika u prostorije današnje Akademijine zgrade na Zrinjskom trgu u Zagrebu.
    Nacionalna akademija znanosti i umjetnosti u svojim je početnim danima uzela ime akademije Slavorum meridionalium (južnoslavenska) kao iskaz romantično-utopijskog pogleda na slavensko jedinstvo europskog juga


    https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvats...i_i_umjetnosti

    Evo ti samo jedan od najstarijih. Nema na čemu

  15. #235
    Kolega Aleksa ovo sa Crnogorcima i Makedoncima uopće nije pretjerano. Čak štoviše nastojao sam da budem što blaži – jer ipak mislio sam da nije uredu recimo da napišem kako je dotični Milan Kalabić ubijao Crnogorce, pa nakon što bi ih rodbina sahranila naređivao da ih se otkopava i onda ih ponovno mrtve strijeljao.

    Ovo nisam htio napisati jer je to čista bolest. Bolesno! A eto sad kolega kad si baš potegao to pitanje dobio si i odgovor.

    Dalje ova tvoja tvrdnja Da je do kraja verodostojno, valjda bi to izrodilo nekakav sentiment suprotan današnjem po kojem Makedonci doživljavaju Srbe kao sebi najbliži narod. Crnogorci još izraženije. Uopće da tako kažem ''ne pije vodu'' – najprije zbog same činjenice što su od Vas Srba pobjegli glavom bez obzira svi oni sa kojima ste Vi živjeli u zajedničkoj državi – bilo da se ona zvala Kraljevina SHS ili Kraljevina Jugoslavija ili pak Socijalističak Federativna Republika Jugoslavija.

    Znači doslovce svi, a ne samo Hrvati i Slovenci. Zadnji su to učinili Albanci, a bome koliko vidim nešto se u zadnje vrijeme kuha i u Vojvodini. Što misliš zašto je to tako? Sigurno nije zbog toga što ste bili spremni u zajedničkim državama, ma kako se one zvale i kojeg društveno – ekonomskoga uređenja da su bile, poštivati i prava drugih naroda bilo da se radilo o Makedoncima, Crnogorcima, Hrvatima, Muslimanima, Albancima, Slovencima....... Vi ste sve nesuglasice pokušavali riješavati prevarama i silom i na kraju je to dovelo do toga da su se svi koji su bili sa Vama jednostavno razbježali jer nitko ne voli da ga se poništava na bilo koji način – a Srbi su to radili čak i silom – kad nije išlo drugačija, pa kad bi im se odgovorilo na sličan način onda bi kukali kako su eto ugroženi i kako ih drugi mrze.

    Evo sad ću da bi ti to zorno pokazao opet napraviti jedan copy/paste iz knjige memoara jugoslavenskog velikog kipara Ivana Meštrovića – gdje se pokazuje točno ono o čemu ti govorim:

    Bogdan Popović je bio fina pamet, koja se više bavila detaljima, nego cijelinom. Bio je vrlo načitan, te je pisao i govorio vrlo istančanim i odličnim stilom da ga je bilo milina slušati. I ja sam ga vrlo rado slušao i bili smo u vrlo dobrim odnosima. Naši su se razgovori poglavito odnosili na književnost i umjetnost, pri čemu je on najviše govorio, a kod mene samo pitanjima provjeravao, da čuje ima li pravo. O politici smo govorili rijetko i malo. Obojica smo slutili da se na tom polju ne bismo složili. On je Jugoslavenski problem na momente shvaćao, obuimom i razumio intelektom, ali srcem nikako.

    Na zakazanoj večeri smo se sastali. On, Dr. Ćurčin i ja. Bogdan je bio potišten ali fin i ljubazan. Nakon malo vremena je počeo:

    - Htio sam da se vidimo i porazgovaramo. Onaj razgovor jučer je bio dosegao mjeru da se dalje više nije moglo razgovarati. Vidjeli ste to na svima. Razišli smo se prije nego je to naš običaj. Tako smo bili potišteni...... Problem je težak, pa ako hoćete i žalostan, ali ste i Slobodan i Vi počeli tonom koji je isključivao mirnu akademsku diskusiju. Slobodan ima finu pamet, ali je bio uzbuđen onim što se u Zagrebu dogodilo, pa je malo oštro počeo, a Vi ste ga onako dočekali i rekli mu stvari koje su ne samo njega nego sve nas vrlo zaboljele. Specijalno nas je zaboljelo ono što ste rekli za Bosnu, koju mi već jedan vijek u srcu nosimo.

    - Meštrović - Vjerujem, profesore ali je nosimo i mi. Ta i moji su iz Bosne, a odanle je i pola Dalmacije. Ali je mi moramo gledati drugačije nego kao jabuku, koju bismo željeli metnuti u torbu. A nadasve, ni mi, ni Vi, ne smijemo je gledati tako da postane jabukom smutnje.

    - BK - Točno je što kažete, ali naš svijet je naviknuo da na Bosnu gleda još od Karađorđa kao na svoju zemlju, pa kod toga ne vodi računa o tomu, da tamo imade i drugih, koji nisu ili neće da budu Srbi.

    - Meštrović - A tko Vam je kriv da svom svijetu niste govorili istinu?

    - BK - Vi ste, međutim, jučer rekli Slobodanu kao da su Srbi došljaci u Bosnu.

    - Meštrović - Ja tu riječ nisam upotrijebio, nego sam rekao da Vaši članovi - akademci - pišu, a Vi, tojest Srpska akademija nauka, štampa, da je Hrvate Austrija u Bosnu ''importirala''. A to je plitka laž. Vi to, kao učen čovjek, znate, da nije tako. To ste, uostalom, mogli, da ste htijeli, i provjeriti, čak i iz samih srpskih vrela, jer svi srpski povjesničari nisu kao Stanojević.

    - BK - Ja nisam povijesničar. Može biti da poneki povijesničar i pretjera, ali je točno da u Bosni ima dva puta više Srba nego Hrvata.

    - Meštrović - Bit će da je tako, ako Vi u Hrvate ubrajate samo katolike. Međutim isto je tako točno da Srbi u Bosni predstavljaju manje od polovice pučanstva. Pa kako onda?

    - BK - Vi uzimate u račun i Turke ili kako ih Bosanci zovu ''Muje''.

    - Meštrović - Mogu oni njih zvati ''Muje'' ili ''Alije'', svejedno, oni su tu, oni su starosjedioci, na svojoj su djedovini i naše su krvi.

    - BK - Oni sebe u duši drže Turcima. Oni u srcu ne gledaju ni na Zagreb, niti na Beograd, nego na Istambul (?). Njihov broj ne dolazi u obzir, ni za Vas, ni za nas. Znam, oni, nas Srbe, mrze, i poneki se, bajagi, priznaju Hrvatima, iako to nisu.

    - Meštrović - To je njihova stvar. Oni će najbolje znati što su i za koga su. Ali, oni imadu pravo i pred Bogom i pred ljudima da budu na ravnoj nozi s ostalima svojim zemljacima.

    - BK - U svakom slučaju, oni su sporedni, a nevolja je da Hrvati nas mrze i da neće s nama.

    - Meštrović - Ne mrze profesore, ili bar ogromna većina Vas ne mrzi, nego se tako svađamo, a znate i zašto? Ne slušajte priče, nego dođite u Zagreb i proboravite tamo neko vrijeme, upoznajte se sa ljudima i razgovarajte s njima, pa ćete vidjeti u čemu je stvar.

    - BK - Neću, brate, i ne mogu. Nisam se u Zagrebu ni prije ujedinjenja zadržavao više od jednog dana, a otkad smo zajedno, od onda se pogotovo ne zadržavam. Nisam rekao da nas mrzite Vi, ili poneki kao Vi. Ali jedna lasta ne pravi proljeće. Većina nas mrzi i tu smo. Eno, ne trpe nas ni oni na Hvaru, kamo sam sa Slobodanom zalazio.

    - Kako Vi gospodine Bogdane, kao pametan čovjek, možete takva što vjerovat - upitao je Dr. Ćurčin u razgovoru - ta to su informacije Matijevićevih pitomaca.

    - BK - Nemojte Vi, Ćurčija, Vi ste upiljili da smo jedno, pa gubite svoje, ali Hrvati neće, neće s Beogradom, tu nema šta. Tu neće biti nego se razići, pa što kome Bog dade.

    - Meštrović - Neće da su pod Beogradom, profesore, ali to ne znači da neće ili da ne bi s Beogradom, ako bi bili ravnopravni. Vi ste utvrdili da su samo Hrvati nezadovoljni. A ja bih, kao i meni slični Hrvati, pristao da se u Bosni pita samo Srbe, hoće li oni da se ovako dalje upravlja i da su pod Beogradom, ili da upravljaju sami sa sobom, pa ako izglasaju da hoće pod Beograd, a Vi prisjedinite Bosnu.

    - BK - Znam ja, znademo i mi, da ne bi. Svi nas mrze: i Hrvati, i Bošnje, i Crnogorci, pa i Vi, Lale - reče, obračajući pritom Dr. Ćurčinu.

    - Ne mrze, nego neće da ih se gnjavi i pljačka - uzvratio je Dr. Ćurčin

    - BK - Neće nitko od Vas s nama, pa idite s milim Bogom!

    - A što bi to onda značilo - opet će Dr. Ćurčin?

    - BK - Značilo bi - pretkumanovsku Srbiju. Tako. Onda smo bili i mirniji i sretniji i bolje smo živjeli nego danas!

    - Kako to možete meni reći, koji sam živio ovdije - prekide ga Dr. Ćurčin?

    - BK - Jesmo bolje i nitko nas nije zvao ni razbojnicima ni pljačkašima.

    - Okrenimo razgovor, profesore, govorimo makar o Dučićevim pjesmama.

    - BK - Ne mogu i ne mili mi se - uzvrati Bogdan i ustane, opraštajući se pola ljutito, pola žalosno, tako da mi ga je bilo žao!

    Tako je svršio ovaj naš ''intelektualni'' razgovor, da je posljednje bilo što sam mu rekao:

    - Žalosni razgovori naroda slovinskog.

    - E baš tako - uzvratio je Bogdan.


    Dakle ovaj dio na pravi način objašnjava ono što sam ja tvrdio u svom prethodnom tekstu – a za koji si ti kolega konstatirao da nije baš tako.

    Ovdje se u ovom dijelu ne spominju i Makedonci – ali ću te sad podsjetiti što se Makedonaca tiče – toga se sjećam – jer sam živio u tom vremenu – prilikom početka procesa raspadanja bivše nam zajedničke države SFRJ – sad ne znam koliko cijenjeni kolega imate godina i da li se možete toga sjetiti – srpski vožd Slobodan Milošević je sebi raznim malverzacijama i primjenom gole sile (prijetnjom ''ulice'') osigurao bar neriješen status u kolektivnom predsjedništvu ondašnje SFRJ.


    Da podsjetim – imao je četiri ruke: predstavnika Srbije, predstavnika Crne Gore, predstavnika Autonomne pokrajine Vojvodine i predstavnika Autonomne pokrajine Kosovo. Kako je moguće da je na kontra strani imao osim Slovenije i Hrvatske i jednu Bosnu i Hercegovinu (iako ju je predstavljao bosanski Srbin Bogić Bogićević), a posebice da je na suprotnoj strani od Srbije bio jedan Vasil Turpukovski predstavnik Makedonije – što direktno pobija ono što ti tvrdiš da nema ''nekakav sentiment suprotan današnjem po kojem Makedonci doživljavaju Srbe kao sebi najbliži narod. Crnogorci još izraženije''.

    Naime, dobro je poznato da su Makedonci listom bili za politiku Slobodana Miloševića iz svima razumljivih, svojih razloga, i to sve tamo ako se dobro sjećam do sredine 1988., godine, a onda se nešto dogodilo što ih je natjeralo da se distanciraju od Vas - a to nešto je bilo ne tako malo – vaše velikosrpske aspiracije prema njihovu teritoriju, udari na njihovu autokefalnu makedonsku pravoslavnu crkvu i sve učestaliji zahtjevi tadašnje srbijanske oporbe da se u Jugoslaviju, koja se tad i bukvalno raspadala pred očima kako ''domaće'' tako i svjetske javnosti, kao možebitni vezivni element države u raspadu vrati iz Engleske valjda, u to vrijeme, srpski princ Aleksandar Karađorđević i da ga se proglasi za jugoslavenskoga kralja.

    Još kada je iz Srbije, sa službenog mjesta, predloženo da se 01.12. proglasi državnim praznikom (dan ujedinjenja kraljevine SHS 1918., godine) Makedoncima su se definitivno ''otvorile oči'', probudile su im se ''uspomene'' na tu državu – prvu Jugoslaviju – gdje su od strane velikosrpske fašističke klike na čelu sa crnogorskim kraljem Aleksandrom Karađorđevićem (kojega je i ubio pripadnik makedonske VMRO 1934., u Marseillu i to ne iz zajebancije i dosade, nego zato što im je na vrh glave više bilo velikosrpskog terora utjelovljenoga u njegovu liku i djelu) poništeni i kao narod i kao država – i gdje im je status od 1918., do 1941., bio gori nego u vremenu kad su bili pod Turcima – i prešli su u predsjedništvu SFRJ na suprotnu stranu od Srbije.

    Crnogorci su to napravili tek kasnije i to kad su se riješili Miloševićevog čovjeka Momira Bulatovića kojeg je Milošević postavio za čelnog čovjeka Crne Gore s pomoću ulice, na isti onaj način kako je srušio i svoga kuma i mentora Ivana Stambolića (kojeg je na kraju i ubio) u samoj Srbiji i njemu (Miloševiću) nepoćudne čelnike AP Vojvodine i AP Kosova. Ali to je bio i njegov maksimum jer dalje od 4:4 (neriješenog) u Predsjedništvu nije mogao ni na koji način.

    Kako znamo danas je Makedonija – država i jasno da su joj Srbi susjedi (uostalom kao i nama) i to se ne može promjeniti i onda više nemaju što sa Srbijom nego pokušati biti dobri susjedi, a Srbija bi se i danas mnogima sa ''ovih naših prostora'' miješala u njihove unutarnje stvari i docirala im, a nemaju na to nikakvo pravo, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog ljudi koji trenutno obnašaju u njoj vlast, a svi do jednog su fašisti – četnici i aktivno su sudjelovali u zadnjim ratovima. Ali to je vaša stvar – Vi to hoćete – pa neka Vam bude i na kraju zbog činjenice da u Srbiji kolektivno nemaju pojma što su zapravo radili i koju su nesreću izazvali svojom agresijom najprije na Sloveniju, zatim Hrvatsku, pa BiH i na kraju Kosovo – za dalje snage nisu imali, a napali bi oni zasigurno i Crnu Goru i Makedoniju!!!

    Znači – mislim da ti je ovo jasno kao dan.

    Nedavno je prosrpska struja u Crnoj Gori radila nekakve demonstracije ali je to crnogorska policija brzo riješila jer danas ti četnici u Crnoj Gori nemaju potporu zločinačke im majčice Srbije, kao što su je imali recimo krajem 80-ih – pa brzo padaju!!!

    Na ovo tvoje: Ako je reč o nekoj zabludi, ona valjda potiče od nekakavog razočaranja, a razočaranje iz neispunjenog očekivanja itd. Ne možeš da budeš razočaran u nešto od čega nisi imao nikakva očekivanja.

    Kada je riječ o zabludi – mislim da se ovdje radi o onima u Hrvatskoj, a ima ih i do 30 – 35 posto koji su, da li iz apsolutnog svog neznanja ili nekih sasvim drugih interesa, (a nemoj zaboraviti da o nekima Beograd sve zna jer ih drži da tako kažem, za ''jaja'' jer o njima, odnosno čak i njihovim precima ima sve, ama baš sve u svojim arhivima u Beogradu i onda ti jadnici koji propagiraju nekakvu regiju, plešu onako kako im iz Beograda sviraju) naprosto ''zaljubljeni'' u to jugoslavenstvo. I doslovno.

    Zbog tih, a i zbog onih koji iz raznoraznih razloga žale za Jugoslavijom i tvrde kako je ona država bila super, a da je Titu cijeli svijet došao na pogreb – ova tema i jeste takva kakva jeste. Da zapravo takovi vide kakva im je ta Jugoslavija ustvari bila (ja ne pravim nikakvu razliku između one kraljeve i ove zadnje Titove – sve je to bilo ''isto sranje, samo nešto malo drugačije pakovanje''. S tim da je Tito bio veći zločinac i od kralja Ace, a njegova jugoslavija opasnija i veća tamnica po nesrpske narode čak i od one Acine. I na kraju ako ćemo pravo – Tito je bio i veći kralj od Aleksandra Karađorđevića – jer je taj potomak srpskih uzgajivača svinja bio čisti amater i kako zagorci dobro vele pravi ''bogec bistrički'' u odnosu na Jozu bravara)!!

    Dalje, Hrvati su bili vrlo kratko razočarani i jednom i drugom Jugoslavijom jer u stvarnosti i nisu imali kad biti razočarani pošto su i u prvom i u drugom slučaju – istog sranja samo drugog pakovanja – zapravo bili okupirani od srpske soldateske! Terorizirani i ubijani od srpske žandarmerije i na koncu sustavno i brutalno ekonomski pljačkani i na svaki drugi način poništavani od vladajućih velikosrpskih krugova koji su za sve to u rukama imali za stare jugoslavije oko 300 000 vojnika + žandarmerija + domaći izdajnici, a u titovoj jugoslaviji su bili zakamuflirani u represivni aparat + tzv: JNA (kažu 4 vojna sila u Europi da je bila) + srpsku miliciju.

    U sve su ne samo Hrvati – nego i ostali ne Srbi – bili na silu i na prevaru (čitaj izdaju) uvučeni najprije u tzv: kraljevinu SHS, a onda i dalje sve do raspada 1990., godine.

    To ujedinjenje (1918.,) je urađeno na isti kalup u svim današnjim državama, Izdajom nekolicine i uličarskim nasilnim metodama, a da recimo to ujedinjenje u Kraljevinu SHS nije priznao niti hrvatski narod, niti hrvatski Sabor, niti hrvatska vlada koju su Srbi jednostavno ukinuli, a stvar je za njih odradio prečanski velikosrbin, bar što se Hrvatske tiče, a tako je bilo i u svim drugim dijelovima koji su se ''prisajedinili'' sa ondašnjom Kraljevinom Srbijom, Svetozar Pribičević.

    Koji je zapravo tim svojim činom izdao svoju domovinu Hrvatsku u korist velike Srbije. On je i bukvalno srpskom kralju donio Hrvatsku na pladnju i rekao – izvolite.

    Evo što o tome Meštroviću govori Svetozarov rođeni brat Milan – koji je također radio na ''istom poslu kao i brat mu Svetozar''! Dakle opet moram copy/paste!

    Što se Trumbića i Hrvata tiče oni su stalno optuživali Pašića za velikosrpstvo i umjesto da ga tako sruše, što su više to ponavljali, njegova popularnost u Srbiji je sve više rasla, a što se tiče Hrvatske i Hrvata tu je sve u rukama držao Svetozar Pribičević.

    Protiv njegova načina rada bili su i njegovi nabliži suradnici i najbliža rodbina.

    - Moj Svetozar misli Aleksandar, pa on. Donio mu je Hrvatsku krunu, pa će mu je držati, a ne zna on kako su skliski dvorski parketi, pa će moj braco jednog dana bubnuti o zemlju, a ni onaj se neće nasladiti na hrvatskoj kruni, koju mu jedan Srbin iz Hrvatske donese. Tu je Radić sa svojim seljacima, tu su frankovci po gradovima, to neće ići baš tako lako. Oni misle Hrvate je on odveo kao ovnove u Beograd, ali će Hrvati, kad vide o čemu se radi, zapeti kao volovi prvim nogama, pa neće u tor da mu Boga daš, neće da ga ubiješ''.

    Vidio sam da Milan (Pribičević) ima pravo iako sam mislio da pretjeruje.


    Naravno – ovo su memoari Bili zabranjeni u Titovoj Jugoslaviji?) jednog jugoslavena Ivana Meštrovića, velikog kipara koji je svojim radovima, da tako kažem, ovjekovječio srpsku povjest, makar su mu se ti isti Srbi, u zadnjoj agresiji na Hrvatsku, odužili tako, da si mu se vojnici tzv: srpske krajine, držeći nekakve položaje svoje kod njegova mauzoleja, i doslovce srali i pišali na grob i iz zajedničke grobnice izvadili posmrtne ostatke rođenog mu brata Petra s čijom su se lubanjom igrali kao sa nogometnom loptom!!

    Eto tako su mu se četnici zahvalili, a znali su čiji je to grob i grobnica. Napravili su i svaku drugu štetu na mauzoleju koju su mogli počiniti, a mislim da su posjekli i drvored koji je Meštrović posadio i koji je vodio putem sve do mauzoleja Meštrovićevih.

    Inače kad već govorim o mauzolejima ako se dobro sijećam Meštrović je napravio i Karađorđevićima i Crnogorcima mauzolej na Lovćenu i to mukte i jednima i drugima, a u taj je mauzolej zadnji crnogorski kralj Nikola, odnosno njegovi posmrtni ostaci, donešen (iz Italije – San Rema) i sahranjen negdje krajem osamdesetih, u isto vrijeme kad su Srbi nosili širom Jugoslavije mošti cara Lazara.

    Jeli tako bilo? Jest. A zašto se to nije ranije obavilo i to unatoč činjenici da je kralj Nikola bio u najbližem srodstvu sa Karađorđevićima? Zašto je bio protjeran u Italiju za života i zašto nije dozvoljeno da se vrati u Crnu Goru? Pa na kraju – zbog čega je sahranjen u San Remu, a ne u svojoj domovini Crnoj Gori od svoga naroda?

    Jednostavno – Srbi nisu priznavali ni njega, ni Crnu Goru ni Crnogorce!

    Znači i ovo te činjenica pobija!

    Uvod u temu??

    Pa i nije potreban, ako ćemo pravo. Po meni je sasvim uredu i dostatno da se po ovoj temi ''razbacaju sličice'' koje će dovesti do toga da se bar pojedincima, koji imaju mišljenje da je Jugoslavija bila nešto bolje i ljepše od ovoga što danas imamo, i doslovce zgadi.

    Kada se o toj ''tamnici naroda'', gdje su Srbi bili predodređeni za glavne žandare – batinaše, malo bolje informiraju, a sve po radi nastojanja da se slučajno ne bi desilo da se i po treći put – ujedinjujemo (jer mi kao ne možemo bolje i nema nam ljepšeg od zajedničke države).

    Na tome jugonostalgičari barem ovdje u Hrvatskoj rade ''punom parom''. I ovo je samo zbog Hrvata i ovih što su u Hrvatskoj, a ne zbog Vas tamo prijeko – jer o vama samima ovisi što ćete i kako ćete u budućnosti, a ne o vašim susjedima ili o onome što negdje nešto o Vama piše, i tko i kako piše.

    Na žalost – jasno mi je da se Vi ne mičete s mjesta, a da je tako najbolji su dokaz i Vučići, i Dačići, i Šešelji i raznorazni bolesni mitovi koji su Vam i poslužili da bez grižnje savjesti idete u agresiju i pljačku i palež Vaših susjeda ne Srba.

    Naravno da od takvog posla strada i onaj koji ga je započeo jer batina ima dva kraja i nitko neće dopustiti da ga bilo tko malteretira i ubija, a da se bar ne pokuša obraniti. Obrana je legitimna i u krajnjoj liniji i prirodna reakcija (pravo) kako svakog pojedinca ponaosob tako i čitavih naroda. Valjda Vam je to jasno.

    Što smo očekivali od Jugoslavije?
    Pa kad smo već na prevaru i silom uvučeni u nju tražili smo ravnopravnost. Da nas se ne batina, ne pljačka, ne ubija............ Valjda je to sasvim ispravno očekivati od onoga s kojim si u zajednici, ako si imalo normalna osoba ili ako se radi o cijelom narodu. A ne ići sa pričom: ''Sve je to isto. Sve je to zajedničko, a Vi ste Srbi katolici, a ne tamo neki Hrvati (ako ih i ima Hrvati su samo oko Zagreba, a cijelu Hrvatsku onda možeš obuhvatiti pogledom sa tornja zagrebačke katedrale) – jer taj narod ne postoji. I Dalmacija je Srpska i slične gluposti''.

    Ti bi neki dokument? A Vi Srbi inače dajete sve ''crno na belo'', pa da je tome tako kako biste vi onda krivotvorili svoju povjest ili ti ga istoriju kad bi postojali dokazi ''crno na belo''. Uostalom i sa njima – Vama je sasvim svejedno vi guslite svoje, a ako činjenice govore suprotno od vas – onda je to samo gore po činjenice.

    Već sam rekao da nismo (Hrvati) imali nikakve sporazume – potpisane u vezi sa Jugoslavijom jer smo u nju uvučeni mimo toga (bilo kakvog sporazuma). Ali ste Vi (Srbi) zato potpisivali sporazume sa Italijanima recimo i davali im ono što je naše – kao da je Vaše. Velikodušno od Vas prema Italiji – nema što!

    Što se pak Vaših žrtava, koje ste podjeli da bi ''stvorili'' kako ti kažeš Jugoslaviju, tiče. Pa najprije – Vi niste htjeli stvoriti nikakvu Jugoslaviju – nego samo veliku Srbiju, ali su Vas na kraju Vaši mentori i saveznici ubjedili, što mrkvom što batinom, da je ta Jugoslavija protiv koje jeste – ustvari zakamuflirana velika Srbija – a ZA koju jeste. I da ćete Vi u njoj voditi glavnu riječ – pa ste naposlijetku pristali (vašu tvrdnju da je u prvom svjetskom ratu poginulo 1 600 000 Srba jedino Vi Srbi smatrate istinitom i nitko više – čini se da ste opet pretjerali sa brojkama).

    Na isti način na koji ste pristali i na podjelu Cvetković – Maček pred početak drugog svjetskoga rata jer su Engleska i Francuska uvidjele da ako se nastavi sa dotadašnjom praksom u kraljevini da od nje u slučaju rata nemaju ama baš nikakve koristi i da će se raspasti kao kula od karata. Što se uostalom i dogodilo u aprilu 1941., godine bez obzira što se učinilo sve kako bi se ta država učvrstila dogovorom između Srba i Hrvata koji ju je imao kao učvrstiti. Ali Vi ni to – unatoč traženju Engleza i Francuza svakako ne bi ispoštovali – kao što se niste nikad ničega ni držali.

    Uostalom tko je ispred Jugoslavije išao potpisati trojni pakt u Berlin? I tko je od Hitlera tražio kao nagradu da mu se da Solun – koji je ako nisi znao u Grčkoj??

    Pa Srbi naravno iako su prije toga tvrdili da su im Grci prijatelji, a onda su oni onako po srpski pokvareno i podlo išli dobiti njihov Solun kao poklon od Hitlera za svoje savezništvo??

    I to u situaciji kad je Grčka bila napadnuta od Talijana i Nijemaca!?

    Ili ni ovo nije točno? Uostalom i nakon puča ste Hitleru sa najvišeg mjesta tvrdili da puč u Beogradu ništa ne mijenja u svezi onoga što su srpski predstavnici u Berlinu sa njim potpisali 25.03.1941., godine.

    E ali Vas je onda on – bijesan - onako izbombardirao, a cijenio Vas je više – nego recimo Hrvate.

    Hitler se i sam iznenadio kad je vidio kako ste brzo kapitulirali. Vi i vaša kraljevina.

    I ne samo on, nego i Churchill – engleski premijer – također.


    PS: I ja nisam nikakav povjesničar, samo sam povjest uvijek volio još od osnovne, pa srednje škole - fakulteta - i do dan danas.

    Dosta stvari mi je ostalo od ranije pa se prisjetim - i onda to potražim na netu jer davno je to bilo kad sam recimo štrebao: Istoriju jugoslavenskih naroda 18 i 19 vijek, a sad ima i internet pa potražim.

    Dosta toga sam pročitao. I zapisao. Nešto mi je i propalo jer je recimo ostalo na starom kompu koji mi je odavno na smetlištu. Pa ne očekuješ valjda - da sam mogao živjeti u vrijeme Kraljevine Jugoslavije? Da sve znam ''iz prve ruke''

    Zato postoji - kako ono kažu - pisani trag!
    Posljednje uređivanje od Nervozni listonoša : 29-04-2016 at 16:37

  16. #236
    ‘PRODAJA DALMACIJE’, RAPALLSKI UGOVOR, RIMSKI UGOVORI – KRONOLOŠKA ISTINA

    Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.

    Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

    Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju. U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine.

    Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani.

    On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim teritorijem – jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.

    Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915).

    Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).

    Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.

    Rimski ugovori Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci – potpisana u Rimu 27. I. 1924. U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

    Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države Rijeke i priključenje njezina teritorija Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje. Predviđena je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav bude na jugosl. teritoriju, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr. Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u skladu sa svojim interesima.

    Naravno da su Srbi i komunisti pripisali “prodaju Dalmacije ” Hrvatima.

    Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.

    Dalmacija u NDH

    9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi:

    Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.

    Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izricitu napomenu o clanstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku. Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanacila primirje sa neprijateljskom ratujucom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u zivot privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

    Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

    Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

    Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.

    Dalmacija-NDH-Njemačka

    U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.

    a bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem.” Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941.

    “Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi.”

    U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.

    Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:

    “Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala. U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće;

    “Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac – Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće:

    Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće:

    Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama.”

    Dalmacija-Italija-NDH

    Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

    U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.

    U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja; “da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava. Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.

    Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche. U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju”.

    “U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne.”

    Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; “Io non posso essere rinunciatore”. Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva.

    Time je Pavelićeva borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem. Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu.

    Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.

    U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora.

    Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:

    “Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.”

    Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori.

    „Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.” Poglavnik!
    A oni koji opravdavaju Hrvatski ''ulazak'' u Kraljevinu SHS uporno tvrdili da se to napravilo kako bi se hrvatski teritorij u sadejstvu sa Srbijom lakše obranio od Italijanskih pretenzija na njega.

    Kad tamo srpski fašisti djelili ono što je hrvatsko sa svojim kolegama iz Italije!

    Preuzeto iz Hrvatsko nebo!

  17. #237
    ZENIČKA KAZNIONA – TAMNICA U UTROBI ZEMLJE DESETLJEĆIMA SE KRILA OD OČIJU JAVNOSTI (životinjska mučenja i brojne likvidacije UDBE)

    Kazneno-popravni dom Zenica bio je najveći i najzloglasniji zatvor u bivšoj Jugoslaviji, koji je na svom vrhuncu imao i preko 5000 uznika, te bio čitav mali grad u gradu.

    Bio je to zatvor-tamnica zloglasan po najstrožem tretmanu, mučionica ali i mjesto brojnih likvidacija za brojne zatvorenike. Tako su unutar zidova zeničke kaznionice životinjski mučeni i likvidirani brojni: pisci, glazbenici, stotine fratara i časnih sestara, svećenika i hodža, tisuće Hrvatica čija je jedina krivnja bila što su bile supruge Hrvatskih vojnika, profesora, doktora, dječaka, mladića i svih onih koji nisu bili po volji UDBE i komunističke partije Jugoslavije.

    Zenička tamnica mučilište
    U podrumu bi zatvorenike vezali lancima u malim udubljenjima, a na glavu bi im stalno kapala hladna voda, danas zbog te metode humanitarci tuže CIA-u.

    Duboko pod zemljom, ispod starog zatvorskog paviljona, daleko od očiju čuvara i ostalih zatvorenika, nalazi se golema podrumska prostorija. Krivudavo stubište vodi u utrobu zemlje čije su tajnovite prostore desetljećima, od očiju javnosti krila teška zaključana vrata, s golemim gvozdenim lokotom iznad koje je stršila masivna kvaka. Stražarski čuvar vadi snop ključeva i jedan od masivnijih stavlja u korozivnu bravu, koja je nakon dva- tri neuspjela okreta konačno škljocnula. Nakon škripe teških vrata, dočekuje nas dugi mračan i neprozračeni hodnik, iz kojeg se širio jak vonj vlage, pomiješan s truležom starih greda koje su se ocrtavale na škrtom svijetlu električne žarulje.

    U lijevom krilu podrumske prostorije, čiji je pod pokriven ciglom, koja je posljednji put stavljana između dva svjetska rata, stražarski čuvar se zaustavlja. Šireći ruke po praznoj golemoj podrumskoj prostoriji konačno progovori “evo to vam je Isusovača, tu su izvođene najgore torture nad zatvorenicima zeničkog zatvora”. Potom nas vodi dva metra dalje do masivnog vlažnog zida u kojem nalaze izdubljene površine približne gabaritima odraslog čovjeka. Iznad svakog takvog udubljenja visio je teški zahrđali lanac na čijem su se kraju nalazile alke, slične nekoj primitivnoj verziji današnjih policijskih lisičina. “Tu bi”, nastavlja svoj monolog zatvorski čuvar, “najtvrđi zatvorenici bili odvođeni na omekšavanje. Privezali bi ih ovim lancima i tako bi cijelo vrijeme stajali uspravno, a na glavu i vrat i niz leđa stalno bi im curila hladna voda”. Pokušavamo dijelom zamisliti kako je otprilike izgledao taj zatvorski sadizam, pa se uvlačimo u uski prostor iz kojeg su godinama odjekivali krici i zapomaganja, najviše političkih zatvorenika i vjerskih vođa ali i žena koje su komunisti optuživali za kleronacionalizam. Stajanje u uskom prostoru čovjeka tjera na paniku, a kada se tome dodaju lanci i hladna voda, mučenja koja su izvođena u ovom, godinama čuvanom mračnom i hladnom podrumu djeluje tako da pamet stane.

    Mala udubljenja u kojima su privezani za lance, danonoćno visjeli politički neposlušnici, aktivisti, protivnici komunističkog režima, uklesana su i s lijeve i desne strane podrumskih prostora. Zenički “waterboarding” (mučenje vodom), oko čije se primjene u zatvorima američke CIA-e prošlih godina dizala golema medijska prašina, bio je deset puta gori jer su u Isusuvači ruke zatvorenika bile vezane lancima na plafonu. Ispred sebe su mogli gledati dio zida na kojeg je danju kroz sićušne otvore stidljivo provirivala svjetlost. “Tko zna koliko je zatvorenika ovdje umrlo. Nema službene evidencije u arhivama”, dodaje stražar nakon dulje stanke. Mada po nekim do sad istraženim podacima iz UDBINIH arhiva od 1945.god. do 1990. god. od silnog mučenja i iscrpljenosti smrtno je stradalo preko 500 ljudi i žena. Mada je broj zasigurno mnogo veći jer većina takvih slučaja je prikrivana i nije evidentirana ili je dokumentacija nedostupna. Prve strojeve za mučenje zatvorenika u zeničkoj kaznionici, prema podatcima zatvorske arhive, pravio je građevinski tehničar s prezimenom Plohović. O glavnom projektantu kaznionice, nema mnogo podataka o njemu, čak mu se ne zna ni ime. Arhivski zapisi opisuju ga kao niskog, debelog i veselog čovjeka koji je u Zenicu došao iz Istre. Na jednom uhu nosio je veliku minđušu, što je u to vrijeme bio izuzetno neobičan nakit za muškarca. Zeničani su ga najčešće sretali kod zatvorskog zida, gdje je neprestano vršio neka “čudna mjerenja”.

    Plohović je kako piše u knjizi “Kazniona” projektirao i izradio brojne sprave za mučenja koje su se koristile u zatvoru. Najzlokobnije su bile isusove alke. “Mučenje uz pomoć tih alki”, navodi se u knjizi, “na prvi pogled, činilo se bezazlenim”. Osuđenik je morao čučnuti, provući ruke između nogu i uhvatiti se prstima za pete. Stražari bi mu onda ruke i noge privezali za alke. Prvih pet do šest minuta nesretnik nije osjećao bolove. A onda bi počeli prvi blaži bolovi u laktovima, koji bi se svake sekunde pojačavali, sve do osjećaja kao da se ruke lome. Snažnom bolu u rukama pridruživali su se bolovi u zglobovima i u stomaku. Uslijedio bi jak pritisak krvi u lice, očima, nosu, ustima – žrtve su opisivale taj osjećaj kao dušu u nosu. Kada se činilo da ne može gore, strahoviti bol stizao je iz predjela kičme, kao da jaka klješta čupaju kralježnicu.

    Tada su ljudi uglavnom gubili svijest. Rijetki su bili oni kažnjenici koji su mogli pri svijesti ostati na isusovim alkama duže od dvadesetak minuta. Ovo mučenje nazivano je i vješanjem na podu. Izvršavanju kazne, po tada važećim propisima, obvezno je trebao nazočiti liječnik, jer je mučenje moglo prouzročiti smrt zatvorenika. Zeničko mučilište danas zjapi prazno, novca kažu u upravi KPZ-a za obnovu koja bi služila kao neka vrsta muzeja, u Federaciji BiH nema. Tek povremeno, ovo grozno, vlagom i truleži zagušljivo, mjesto bude otvoreno za posjete izaslanstava ili novinarskih ekipa. Za njega ne znaju ni mnogi zatvorenici.

  18. #238
    Ovaj tekst sam tražio par dana. Inače je iz pisanog izdanja tjednika: ‘’7DNEVNO’’ od 19. prosinca 2014., godine, a oni su napisali da su podatke iz biografije Dragana Markovine prepisali iz: Osobno kazivanje za Documentu!

    E ovakvi (kao što je i Markovina Dragan) će danas prosvjedovati zbog Kurukuluma Borisa Jokića diljem Hrvatske u organizaciji Srpske demokratske partije koja dejstvuje po Hrvatskoj!.

    Pa sam sve ovo mogao staviti i u tu temu. ali sam se ipak odlučio za ovu jer dosta dugo u njoj nisam ništa radio pa da je podignem

    Naslov je MOJ - jer naslova na ovo u ''7 DNEVNO'' - nema nego je u kolumni pod nazivom: ''ASOM NA DESETKU''!

    Jugoslaven sam i ponosim se time!

    Zovem se Dragan MARKOVINA. Rođen sam 06. veljače 1981., godine u Mostaru. Po struci sam povijesničar. Radim na Filozofskom fakultetu u Splitu.

    O podrjetlu obitelji

    To je jedna klasična jugoslavenska priča, čak i hercegovačka lokalna pa i dalmatinsak.....

    Po očevoj strani Dida mi je bio otočanin iz Lumbarde na Korčuli, a stjecajem okolnosti došao je raditi u duhansku industriju u Čapljini. Tu se u doba NDH, što je bio hrabar čin, oženio Srpkinjom i ona je rodila mojeg oca 1945., godine. Ta moja baka (četnikulja - moja opaska) Dušanka napustila je didu, otac je tada imao 6 ili 7 godina, i preudala se za Srbina (četnika moja opaska), vojno lice (u četničkoj armiji druga Tite - moja opaska) - i otišli živjeti u Split, a potom u Beograd.

    Majka mojeg oca umrla je nedavno i on u Beogradu ima polubrata i polusestru. Dida se ponovno oženio, ovaj put katolkinjom Hrvaticom (a zašto nije opet četnikušom - moja opaska?) iz Čapljine - obližnjih Domanovića.

    Otac je dakle odrastao u tipičnoj Hrvatskoj, katoličkoj obitelji, mada je znao da mu je biološka majka u Beogradu.

    Deda po majci je Srbin i potiče iz jednog malog mjesta pored Stolca te je jedini iz tog sela otišao u partizane (otišo mu deda četnik rušiti Hrvatsku državu - moja opaska), dok su drugi otišli u četnike (a koja je razlika - isto sranje drugo pakovanje - moja opaska?). Ranjen je na Sutjesci. Baka, po majci, mi je bila Muslimanka iz trgovačke obitelji iz Mostara. Bila je ilegalka, skojevka u gradu za vrijeme rata (čistila je partizanima i četnicima puške). S mojim dedom se upoznala koncem rata, zaljubili su se i oženili 1945., godine. Njihov brak, po mojim saznanjima, prvi posljeratni miješani brak takve vrste u Mostaru (pravoslavac - muslimanka).

    Deda je učio konobarsku školu u Sarajevu, bio je teška sirotinja (proleter - moja opaska) i pri jednom povratku iz Sarajeva u Stolac, skupili su ga partizani i on je otišao s njima (dakle ne na dobrovoljnoj bazi - da se njega pitalo i on bi otišao u četnike - moja opaska). Bio je ranjen na Sutjesci i bio je vjernik režima. On je bio dogradonačelnik Beograda (a prije rata gaća na sebi nije imao - moja opaska), onih prvih par godina nakon rata i bio je zadužen za kadrovsku politiku djeljenja stanova (ideš - moja opaska). Baka mi je još uvijek živa i ima stan u centru Beograda (hahahahaha kao i Rene Bitorajac u centru Zagreba - moja opaska). I jedno i drugo su radili u vojsci (četničkoj - moja opaska) nakon rata.

    Moj je otac odrastao kao prva generacija koju je režim (partija - moja opsaka) od rođenja nadalje odgajao (kurikularna reforma - moja opaska), bio je vjeran komunist (Dragane sav si na oca - moja opaska), ali je volio tu svoju Dalmaciju i pisao se Hrvat (nitko nije savršen - moja opaska). Završio je brodogradnju u Zagrebu, magistrirao u Parizu, a potom pred rat doktorirao u Mostaru. Danas je profesor na splitskom FESB - u. Po završetku studija u Zagrebu zaposlio se u škveru do Mediteranskih igara (1978., godine), mama nije imala posla - bili su postanari. Onda mu je vojna industrija Soko iz Mostara ponudila posao direktora i stan (opet - ideš - moja opaska) i tako smo se preselili u Mostar. Moj je otac cijelo vrijeme bio član partije (a što bi drugo - moja opaska) i kao takav je biran u Skupštinu BiH na prvim demokratskim izborima... (klasična priča - moja opaska).

    O nacionalnosti, religiji, Hrvatsko.....

    Na popisu 1991., godine moj tata i ja smo se izjasnili Hrvatima (e to Vam je velika greška - moja opaska), a majka i stariji brat Jugoslavenima (oni su bili dalekovidniji - moja opaska). Makar se otac osjećao Hrvatom, kad bi igrala reprezentacija Jugoslavije, svi smo se ustajali na himnu ‘’Hej Slaveni’’. Danas kad čujem ‘’Lijepu našu’’ - molim Boga da Hrvatska izgubi - meni Hrvatska ništa ne predstavlja (pošteno rečeno, a i imaš motiv navijati protiv Hrvatske, Vama jugoslavenima je veći gušt kad Hrvatska izgubi, nego što je bio kad je Jugoslavija svojevremeno pobjeđivala - moja opaska). Naprosto ne zato što nešto mrzim, nego što smatram da je ona nešto naopako, promašeno (nisi jedini, ima vas takvih jedno 30 % najmanje u Hrvatskoj, a dvojica vaših su čak bili i predsjednici Hrvatske i to u tri mandata). Ja sam danas žešći Jugoslaven od ikoga, a u mojoj obitelji uvjek smo svi bili ateisti (Crkva takove najviše voli - moja opaska).
    -----------------------------------------------------------------

    Ovog je historičara, krvinom i uvjerenjem probranog Jugoslavena, ugostio Aca III, na tzv HRT-u u nedjelju 14. prosinca 2014., godine da bistri historiju i zabluđeni ustaško - tuđmanovski puk poduči što se događalo u regionu nakon pada Berlinskoga zida, zašto mu ne treba njegova država i zašto je njegova sreća u povratku u Jugoslaviju........





    Ono što je korektno u njegovoj ispovijedi je istina bez trunke zadrške, kada bi se njegovim primjerom vodili njemu identični lako bi se došlo do brojke ne manje od 100 000 markovina koji danas u RH drže sve uzde u rukama. Za nas Hrvate i njene druge građane koji prihvaćaju neovisnu državu Hrvatsku - takvih je, historičere Markovina, u jednom olovnijem vremenu deklarirano samo 94,17% i to od izašlih 85,17% - njih tek 1,2% izjasnilo se za ostanak u Jugoslaviji - je pitanje elementarne higijene tvoj izbor RH, kao mjesta za traženje egzistencije. Idi bre u dedin stan u centru i probaj Nikoliću, Vučiću, Šešelju, Dačiću i sličnima docirati o Jugoslaviji, kao zemlji ravnopravnih naroda i narodnosti u kojoj zadovolen bu jenput i Hrvat.

    A ti puče hrvatski učini barem mali napor i konačno prestani financirati protagoniste vlastitog poniženja, a jugovizija neka si osigura sredstva za promidžbu prodajom Radmanove (čelni čovjek HRT-a do nedavno inače bivši KOS-ovac), Josipovićevih i raznoraznih udbo - kosovskih stanova i pljačkaških lena diljem RH i regiona.

    Dragan Markovina: Jugoslavija poslije svega

    Piše: Đorđe Matić (Vreme)

    Pitaš se u uvodu nešto što su se ranije usuđivali rijetki – pitanje koje je u Hrvatskoj dugo bilo tabuom, a takvo ostaje i u današnjem kontekstu: “da li je jugoslavenstvo toliko jako ili su novonastale države i njihove potporne ideologije toliko slabe da se boje svakoga tko im javno ne pjeva laude i doživljava jugoslavenski prostor kulturno jedinstvenim“?

    Mislim da su te države i njihovi nacionalistički narativi na toliko krhkim i jadnim temeljima da je to jasno i onima koji ih propagiraju, i jedina dva neprijatelja kojih se taj nacionalistički diskurs treba realno pribojavati je istinska ljevica a posebno ideja jugoslavenstva. Naravno da ta ideja nije ni blizu toliko jaka da bi se netko trebao stvarno bojati da će se zbog nje odmah nešto promijeniti, ali stoji da ideju, otvoreno ili ne, afirmiraju najtalentiraniji ljudi ovih prostora. I to je negdje u dubini svijesti jasno nacionalistima: da su kulturno-intelektualno inferiorni i da na duge staze taj diskurs ne može pobijediti.

    Fascinantno je kako se vrijeme mijenja i s time i percepcija stavova. Boris Buden pisao je i iznosio iste stavove o Jugoslaviji još devedesetih, no oni su bili tako radikalni da ih je Hrvatska tada odbacila kao sulude ili im se smijala kao margini. Danas ih iznosiš ti, a o njima se bar razgovara, i to u mejnstrimu.

    Istina je da se vrijeme promijenilo. Rat je bio toliko brutalan da o tome što je Buden iznosio u ono doba nitko nije ni razmišljao. Nakon dvadeset i pet godina došlo je vrijeme svođenja računa i pitanja “kamo dalje”. Kontekst je drukčiji. Druga stvar: sebe doživljavam isto tako dijelom margine, ali razlika s Budenom je što je on pisao rječnikom koji “široke narodne mase” nisu mogle razumjeti. Osim toga, nastupao je, za to doba, s unaprijed otpisanih pozicija radikalne ljevice. Danas je drugačije vrijeme i u medijskom smislu: da se ne lažemo – da nisam gostovao kod Aleksandra Stankovića u emisiji “Nedjeljom u 2”, to ne bi odjeknulo nigdje. Ono što sam tamo rekao vidjela je tada hrvatska i regionalna, jugoslavenska javnost i čula nešto što dobar dio ljudi misli, a nije imao gdje prilike čuti.

    Kad uspoređuješ devedesete i sada, kažeš da je situacija “definitivno obećavajuća“. Nije li zapravo situacija, naprotiv, mnogo ciničnija – da se “sve može reći“, ali se ništa time ne mijenja?

    Apsolutno da. Međutim, mislim da bi čitav pristup cijele postjugoslavenske, lijeve, građanske scene trebao biti drugačiji: morao bi ignorirati institucionaliziranu stvarnost – ne tako kao što čine male radikalne lijeve partije koje bi dizale revoluciju, to je besmisleno – nego ignorirati u smislu da kažemo da to naprosto nije naša priča. I da stvaramo paralelnu stvarnost koja se već spontano događa.

    Uopće u tvojoj knjizi vidi se jedan optimizam spram stvari.

    Ova društva, s izuzetkom Drugog svjetskog i ovog poslednjeg rata, nikad nisu bila u goroj situaciji, naravno. Ali to ne znači da se ne događa nešto novo, pogotovo kod mlađih ljudi koji aktivno promišljaju i nasljeđe jugoslavenskog prostora, njegovu sadašnjost, a posebno budućnost. Mislim da je to nezaustavljivo i da će sljedećih desetljeća ta “paralelna stvarnost” postojati pored ove institucionalne i da će ona naprosto postati mejnstrim. Možda griješim, ali to je moje mišljenje.

    Predavao si na Sveučilištu u Splitu dok te nisu otpustili. Jesi li razgovarao sa studentima na ove teme, i što ti mladi ljudi misle o onome periodu i samom konceptu?

    HDZ-ova kontrarevolucija devedesetih u idejnom smislu destruirala je Split, pri čemu joj je pomogla i socijaldemokratska partija. Na takav atak na socijalnu i svaku drugu baštinu socijalizma, osim par ljudi i “Feral tribunea”, nije nitko odgovorio, i danas u Splitu imaš situaciju da na intelektualnom planu, od izdavanja knjiga do tribina, sve vodi klerikalna desnica. S druge strane nema nikoga više. Studenti na povijesti i humanistici razmišljaju, nažalost, u tom smjeru također. To su generacije rođene početkom rata i kasnije. Netolerantniji će odbaciti cjelokupno nasljeđe Jugoslavije, a tolerantniji će prihvatiti nešto, ali će ipak upotrebiti “krunski argument”: “nas su Srbi napali i sve je bilo neodrživo”. Mitološki narativi, dakle, koji i nisu posve netočni, no koji ne dopuštaju drugo mišljenje. Možda najveća tragedija s kojom sam se sreo bila je kad mi je jedna studentica rekla vrlo ozbiljno da od njih dvadesetak s odsjeka za povijest dvanaestero slavi Deseti travanj (dan osnivanja NDH, op.a.), a pritom četvero su djeca iz miješanih brakova.

    Crkva, koju držim najodgovornijom, mediji i škole iskrivljavaju dakako čitavu povijest i mnogi mladi ne znaju ništa. Jedan od najbizarnijih dokaza toga je što u Splitu, kod dijelova Torcide i krugova desnice osamdesetih, postoji još uvijek narativ koji tvrdi da je Džoni Štulić bio hrvatski nacionalist koji je pjesmu Pavel spjevao – Paveliću, i zato morao otići.

    Kažeš da su posvađane novonastale države danas povezane preko kulture,preko pisaca najvećma, i to karakteriziraš kao pozitivno. Ne čini li ti se da mnogi na toj “povezanosti” uspješno parazitiraju već preko desetljeća i da im je modus operandi “mi se srećemo i rušimo granice samo tako da bi one ostale“.

    Ima tu nešto. Jedini čovjek kojeg znam da je to isto ovako formulirao jest Viktor Ivančić. On, recimo, ima izdavača u Beogradu i naprosto ne želi imati druge. Zato je do njegovih knjiga teže doći u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili Sloveniji jer su tržišta fragmentirana, iako u svemu osim u kulturi postoji razmjena. Njegova teza je da ako je izdao knjigu na jednom jeziku, na prostoru koji smatra svojom zemljom, nema potrebe imati posebnog izdavača u Hrvatskoj i ne želi zbog hiljadu knjiga više legitimirati ovaj poredak. Svi drugi imaju više izdavača. Tu imaš paralelne svjetove takozvanih integrativnih procesa: jedna je ova partizansko-antifašistička priča, klasično nostalgična, koja biološki izumire i odlazi sa scene; druga je endžioovska koja je iznijela antiratne kampanje a onda počela živjeti od toga, i kao treća, s njom vezana intelektualna scena, pisci, filmovi i tako dalje. Tek kad svi oni odu sa scene – potpuno nova generacija, koja neće imati nikakvo pamćenje na Jugoslaviju, provest će sve, povezati se po prirodi stvari i ostvariti jedinstven kulturni prostor. To je neminovno.

    Danas i prošlih godina izdvojilo se nekoliko intelektualaca iz Hrvatske na toj,ako se može reći tako, “liniji“. Osim tebe, tu su spomenuti Boris Buden,Vjekoslav Perica, lingvist i radikalni vukovac Orsat Ligorio i par drugih. Radi se o redom “usamljenim jahačima“, individualistima koji se čak ni među onima sličnih mišljenja ne osjećaju sasvim kao kod kuće. To je paradoks jedne vrste:autentičnost razmišljanja o jugoslavenstvu podrazumijeva dakle osamljenost i izdvojenost neke vrste.

    Ja mislim da je jugoslavenstvu kao ideji, također paradoksalno, najviše štetila upravo državotvornost – da se poslužim tim hrvatskim izrazom – jer je od Jugoslavije stvorila “samo” politički projekt. On nije bio promašen, posebno ako govorimo o drugoj Jugoslaviji. Međutim, autentičnost te pozicije je u izdvojenosti i antinacionalizmu kao platformi. Bilo kakvo vezivanje u mase nužno bi dezavuiralo ideju, isto kao sa socijalizmom kad je došao na vlast – vlast vodi kompromisima i korumpiranosti koji ideju razgrađuju. Nju su uvijek zastupali i zastupaju specifični ljudi, koji ne žele biti dio stada ili zajednice. To nikad neće postati mejnstrim, nešto što bi zastupala većina zajednice. Nijednu revoluciju niti društvenu promjenu nije izazvala sama masa nego dugotrajni rad određenih ljudi – individua. Tako na primjer Viktor Ivančić kaže da je “Feral tribune” duž čitavog njegovog postojanja osjećao kao “strano tijelo” u Splitu.

    U tretmanu “Feral tribunea“, lista koji je tolikima tako mnogo značio, u tvojoj se knjizi osjeća izvjesno odsustvo kritičnosti. Kažeš i da je “Feral” stajao na pozicijama jugoslavenstva. Čini mi se da je to bilo više djelovanjem na praktičnom spajanju rastavljenog (što je bila neplativa stvar dakako) nego što bi se otvoreno, deklarativno spominjao taj koncept.

    To je istina promatramo li stvari iz konteksta vremena u kojem su se stvari događale. Ako gledamo iz današnje perspektive pak, mislim da nije presudno značajno za analizu fenomena “Ferala”. Iz prostog razloga: i oni su, zaboga, evoluirali u međuvremenu – govorim o jezgri koja ga je osnovala. Bili su antinacionalisti od prvoga dana i to ne ovi fingirani, sami su imali iskustvo da ih je predsjednik Predsjedništva SFRJ tužio, praktično, za “državni udar”. Ivančić je na sudu tužen za rušenje ustavnog poretka Jugoslavije još osamdeset devete godine, o čemu nitko nije objavio ni retka. Lucić i Dežulović također. Teško je očekivati da ljudi u roku od tri godine zanemare vlastito iskustvo sistema u kojem su živjeli do prije par godina. Naravno, bilo je i dosta šarenila kod suradnika u tim novinama. Za krajnji cilj pak mislim da je njihova pozicija bila puno produktivnija. “Ferala” se Tuđman bojao.

    Taj sukob se najbolje vidio tokom bombardiranja Srbije 1999. Recimo, jedan vrlo lijevo i jugoslavenski orijentiran hrvatski intelektualac, Frano Cetinić Petris, prekinuo je tada suradnju.

    Sjetit ćeš se da je i sam “Feral” tada bio podijeljen unutar sebe. Dobar dio “Ferala” bio je na liniji podržavanja toga, ali sam Viktor Ivančić je napisao nekoliko tekstova koji su bili izrazito protiv intervencije NATO-a, čak do te mjere da je napisao: “Ako ste takvi frajeri, što se ne spustite na zemlju, nego bombardirate iz zraka?” Tako da je sam “Feral” imao dilema kako se postaviti. Pri čemu sama činjenica da je svatko od njih napisao samo ono što misli, govori za sebe.

    Knjiga ti se najčešće vraća na Dalmaciju, koja je tvoj kraj. U Srbiji je danas doživljavaju kao izrazito šovinističku, a Split kao simbol mraka i zatucanosti.Malo je znano da je povijest toga kraja upravo obrnuta i da je jugoslavenstvo tamo bilo upravo konstitutivno i “organičko“, i to dugo vremena.

    Ovdašnje javnosti znaju sve manje o bilo čemu, ovako eutanazirane tabloidnošću – s tim što mislim da je moć tabloida u Srbiji jača nego drugdje – ona je naprosto nevjerojatna. I takvo površno znanje destruira raspravu o svakoj temi. Na razini razumijevanja institucionalno-akademskog i kulturnog, ta je slika točna, u Splitu pozicije zaista drži klerikalna desnica i grad takvu sliku zaista emitira, a to sve ide u javnost. No postoji i drugi Split koji je izrazito oštro podijeljen, i tako funkcionira odavno. Paradoks vezan za Split i Dalmaciju jest što je baš tu ideja jugoslavenstva – i s desnice i s ljevice, i orjunaška i lijeva jugoslavenska – bila avangardna i jedna od najžešćih. Kad vidiš tko je sve iz Splita, tim više je čudno da je desnica ovdje uspjela.

    Prvo jugoslavenstvo u Dalmaciji, ono prije prve Jugoslavije, bilo je radikalno i upravo ekstremno na početku. Vladimir Čerina tako u zanosu piše, frapantno,da bi u Zagrebu od njegovih “osamdeset hiljada stanovnika, pedeset trebalo povesti na klaonicu” – zbog nedostatka svijesti o zajedništvu.

    Nekoliko je razloga za to. I inače je Dalmacija radikalna u svom izričaju, u kom god smjeru da to ide, i takav se radikalizam može objasniti potpuno drugim kulturnim kodom u odnosu na sjevernije krajeve. Ali ako govorimo o samoj ideji jugoslavenstva, ona je bila prisutna jer između kontinentalne Hrvatske i Dalmacije, sve do prve Jugoslavije, nije bilo nikakvih bitnih ili većih kontakata, kao između Srbije i Crne Gore. Velebitom odijeljen kraj, s drugim pravnim naslijeđem, drugim mentalitetom i regulama, a sama Dalmacija trgovački i kulturno vezana na Italiju i na Bosnu, na karavane tamošnje i one dalje s kontinenta. Tako da je ideja jugoslavenskog zajedništva prirodno išla prema Sarajevu i dalje prema Beogradu, a ne prema Zagrebu, koji je bio neko “strano tijelo”. I naravno, uz pretenzije Italije, bilo je logičnije da se osjeti sigurnost u vezanosti na Srbiju koja ima barem nekakvu kraljevinu i državu nego na Hrvatsku pod Austrijom.

    Taj pasus, koji i sam citiraš, završava time što Čerina kaže da Zagrebu treba“silom dati dušu i mozak onog grada Heroja, što se zove Beograd“.

    Činjenica da je takvih intelektualaca i autora kroz povijest bilo puno, uzrokovala je baš to da je HDZ-ova politika devedesetih bila tako surova prema Dalmaciji, a najviše prema Splitu. U dnu Tuđmanove nacionalističke svijesti i onih sličnih njemu ostalo je prisutno to da je jugoslavenstvo nekako prirođeno dalmatinskom prostoru. I zato se danas radi toliko na tome da se ponište i svijest i sjećanje i aktivna ideja. Po mom mišljenju, Split je, i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji, predstavljao mnogo jače vezu između Hrvata i Srba nego Zagreb. Uostalom, i kipove na ulazu u Saveznu skupštinu napravio je Splićanin. To nije slučajno.

    Iako se radi o istom pojmu, trebalo je dugo da se već zaključi a kamoli raščlani da je kod Srba i Hrvata i ostalih na stvari različito shvaćanje jugoslavenstva,kako kaže Predrag Matvejević, također naveden u tvojoj knjizi.

    O tome bismo mogli razgovarati nadugo, no umjesto toga upućujem na Latinku Perović, koja je tu razliku odlično postavila u svojoj novoj knjizi, uspostavivši vezu s nekadašnjim razgovorom i polemikom Dobrice Ćosića i Jože Pirjevca. No u novim kontekstima, ideja jedinstvenog kulturnog prostora bit će nešto drugo – postojat će na baštini urbanih ljudi odraslih i formiranih s kraja socijalističke Jugoslavije. I s te strane, tradicionalni doživljaji Jugoslavije prisutni u akademskom, elitnom i intelektualnom svijetu postat će nebitni jer neće biti dio tradicije na koju će se ovi kasniji nasloniti. Osjećaj jugoslavenstva koji su imali ljudi iz, recimo, Šarla akrobate i Haustora – isti je. Osjećaj među elitama 1918. i 1945. bio je potpuno drugačiji, a sada je potpuno irelevantan.

    “Kamo dalje, rođače“, pitaš se u zadnjem poglavlju, preko Džonijevih stihova.Isto pitanje i tebi dakle.

    Moramo razumjeti nekoliko stvari: živimo tu gdje živimo i društveni ambijent nam je takav kakav jeste. Zadatak svakog čovjeka koji razmišlja o ovim stvarima je dati najbolje od sebe da se to promijeni. Pa sad, netko će to raditi u znanosti, netko u politici, novinarstvu ili bilo čemu drugome. To je jedini put, da napraviš maksimum i da se ne ponašaš konformistički. Ova društva moraju shvatiti da su upućena jedna na drugo, iskustvo nam je isto, govorimo istim jezikom, šta god tko rekao o tome.

    DATUM 29.01.2016., GODINE!

  19. #239
    koji šupljaci, Markovina je kofole iznad nacionalnog a krvna zrcna pribrojava ka dukate, i te svoje komplekse , jer drugi naziv za to i ne postoji , oće ličit moreći nas propalim jugoslovenstvom . Kod nas ga nitko ne doživljava osim par "leziljebovića" okupljenih oko abrašantife
    u prirodi nam je svima želja za komunikacijom... za snovima..
    i oduvijek su ljudi pronalazili načine da budu povezani jedni s drugima,
    a svako vrijeme nosi sa sobom i svoje konce koji povezuju....
    taj labirint je život..

  20. #240
    Citiraj Prvotno napisano od kiša Vidi poruku
    koji šupljaci, Markovina je kofole iznad nacionalnog a krvna zrcna pribrojava ka dukate, i te svoje komplekse , jer drugi naziv za to i ne postoji , oće ličit moreći nas propalim jugoslovenstvom . Kod nas ga nitko ne doživljava osim par "leziljebovića" okupljenih oko abrašantife
    Svi smo mi Markovina kažu: Pusići, Mesići, Josipovići, Jovanovići, Stazići, Antičevići - Marinovići, Račani, Radoši, Grbini, Pupovci..... itd, itd.

    I ti drmaju Hrvatskom i Hrvatima punih 16 godina i zato nam i ide ''ovako dobro''!
    Posljednje uređivanje od Nervozni listonoša : 01-06-2016 at 13:48

+ Odgovori na temu

Tags for this Thread

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove