+ Odgovori na temu
Stranica 13 od 28 PrviPrvi ... 3 11 12 13 14 15 23 ... PosljednjePosljednje
Prikaz rezultata str. 241/545

Tema: Istina o Jugoslaviji-hrvatske zablude

  1. #241
    Citiraj Prvotno napisano od Nervozni listonoša Vidi poruku
    Svi smo mi Markovina kažu: Pusići, Mesići, Josipovići, Jovanovići, Stazići, Antičevići - Marinovići, Račani, Radoši, Grbini, Pupovci..... itd, itd.

    I ti drmaju Hrvatskom i Hrvatima punih 16 godina i zato nam i ide ''ovako dobro''!
    to je, razlog je i što mi Hrvati nismo naučili važnost političke pismenosti, niti važnost postojećih institucija .Ovi sve to dobro znaju, znaju kako jedno pričati drugo raditi, kako "nabaviti" gotovu lovu, kako dirnuti u naš povijesni sentiment , kako nam bacati ideološke igrice kao paravan za muljaže , majstori manipulacija.
    ali mi Hrvati imamo izvrsnih intelektualaca, izvrsnih domoljuba, pa iako nemamo medije na državnoj razini koji bi bili nacionalno prohrvatski, danas u virtualnoj eri, ne bi smio biti problem okupljati se oko takvih i njihovih pozitivnih ideja.
    u prirodi nam je svima želja za komunikacijom... za snovima..
    i oduvijek su ljudi pronalazili načine da budu povezani jedni s drugima,
    a svako vrijeme nosi sa sobom i svoje konce koji povezuju....
    taj labirint je život..

  2. #242
    Citiraj Prvotno napisano od Nervozni listonoša Vidi poruku
    Svi smo mi Markovina kažu: Pusići, Mesići, Josipovići, Jovanovići, Stazići, Antičevići - Marinovići, Račani, Radoši, Grbini, Pupovci..... itd, itd.

    I ti drmaju Hrvatskom i Hrvatima punih 16 godina i zato nam i ide ''ovako dobro''!

    oni drmaju zato jer je ne pretjerano bistri po tom pitanju Tuđman otvorio šriom vrata institucija radi famozne pomirbe, jer im je Sanader lizao dupence i financirao sve iz prorčuana kao da je SDP na vlasti pa su ga oni fino za nagradu zapakirali ko sardinu u remetinec, ja i dalje govorim takvi kreteni kakvi su HDZovci to nije viđeno, ja ću uvijek hvalit Tuđmana ali on da je u svemu bio u pravu i da je uvijek radio kako treba, ne bi završio u partizanima. tako da ni o njemu ne smije biti tabu tema, i treba pričat otvoreno, Hrvati su neviđeni glupanderi i naivci kad je politika u pitanju, samo mi se jebote led možemo borit protiv vlastite države, to nema nigdje na svijetu da će netko nekome zbog ajmo reći djela okupiranog teritorija istra dio dalmacije yugoslavensko primorje rijeka i okolica, da će zbog tih pola miliona hrvata, doslovce pola države završit u partizanima, ono što je trebalo napravit trebali su samo ti koji su bili pod okupiranim teritorijem biti u partizanima, a svi ostali u ustaše jer je hrvatski nacionalni interes bio stvaranje hrvatske države, a pogledaj šta je kod nas bio slučaj nema gdje nije bilo partizana i nema gdje kasnije nije bilo komunista i udbe. dakle o čemu mi pričamo, mi smo malo je reći retardiran narod.

    ja ne mgou pričat drugačije nego ovako jasno i kritički i negativno, jer ako budem pričao kao ovi na tv koji seru dva sata a ništa ne kažu bit ću gori od njih. da bi se riješili problemi koji tište hrvatsku i hrvate, treba ići u uzrok problema a uzrok problema ne samo u hrvatskoj već cijeloj europi je u tome kako se završio 2ww, isto kao što je uzrok problema današnje amerike taj što u njihovom građanskom ratu nisu pobjedili konfederalisti. i ma koliko se neki pravili ludi, svi dobro znaju da je to istina.

    kad već svi imaju potrebu srat po fašistima odnosno nacistima i ustašama, treba kritizirat samo ono što je stvarno bilo negativno, a tko to radi ? kod navedenih se kritizira sve i svašta, ne navodi se ništa pozitivnog samo zato jer su to poražene sile u ratu. što je krajnje kontraproduktivno, jer ako se već osuđuje hitler zbog rasnih zakona onda se treba navodit i one segmente njegove politike koji su bili pozitivni ne samo za nijemce već i čitavu europu, ali jasno mi je zašto se to ne radi, iz istih razloga iz kojih se o ustašama u hrvatskoj priča samo ko njemačkim i talijanskim slugama. a oni su bili daleko od toga, uostalom ako su ustaše bile sluge talijana i njemačke, što netko želi reći da jugosalvija nije ovisila o nikome, pa kad nije ovisila o nikome što se tako lako raspala 1990ih ?

    to su sve naivne priče za budale, naravno velika većina ljudi i desno nacionalno orijentiranih puši te priče pobjednika i stalno se upliće u njihove laži koje su izgovorene i napravljene samo zato da bi oni nadzirali i našu sadašnjost i budućnost, a ne samo prošlost. kad se ocrnjuje NDH i ustaštvo, ono se ne ocrnjuje zbog jasenovca i rasnih zakona, ono se ocrnjuje zbog sadašnje politike i situacije u našoj državi kao i naše budućnosti. ista stvar je i u americi, kad se sere po konfederaciji ne sere se zbog prošlosti, već zbog sadašnjosti i budućnosti politike koju će vodit amerika.

    a kakvu su nam politiku antifašisti neoliberalni krugovi ljevičari i da ne nabrajam dalje donjeli vidimo to najbolej po tome što se događa u zapadnoj europi, i americi. a mi smo pristali svojevoljno ulaskom u EU i NATO biti dio tog sranja, i zato ćemo se fino nagutat njihovih govana.

    a njihova govna su, Pusić Mesić Josipović Stazić Antičević Račan Grbin Pupovac itd nastavi dugi niz.

    dakle, nisu slučjano antifašisti od kad je došla nova vlast počeli pričat o fašističkoj neoustaškoj vladi u hrvatskoj, nisu slučajno natjerali famozne domoljube da se pravdaju da su antifašisti itd, ali nitko te ne može na ništa prisilit i natjerat ako ti dragovoljno ko Kovač na to ne pristaneš, Kovač je kriminalni diplomat i ovo kako je on kapitulirao nakon 2 tjedna blokade Srbije, je još gore nego ono kad je nadobudni Zorangutan blokirao kamione EU na granici s srbijom.

    uglavnom hrvatski političari, bili lijevi bili desni su prvorazredni debili, izdajice poltorni lopovi dakle čist gologuzani kojima je najvažnije svoju debelu guzicu smjestit u još deblju udobniju fotelju, i jedino čega se oni istinski boje je to da ne izgube tu debelu fotelju.

    i zato je hrvatima tako, jer tko god bio na vlasti djeluje po istom obrascu, i pristaje na svakakve ucijene i pritiske, da su oni pravi njih Dragi Bog ne bi natjerao da pričaju da su antifašisti i da se ispričavaju onim židovskim kriminalcima što sada dok ovo ja pišem ubijaju nevine ljude po bliskom istoku a nama će solit pamet o jasenovcu i čemu sve ne, boli me kurac za jasenovac i rasne zakone dok oni koji o tome pričaju rade zločine širom svijeta nekažnjeno a nama bi vadili mast za zločine naših djedova stričeva i baba od prije 80 godina. e pa to neće ići tako, a Kovač da ima imalo časti i obraza odbio bi posjet Izraeulu u takvim uvjetima, kao što bi i Kolinda odjebala onog ministra za holokaust SAD-a i rekla da se prema hrvatskoj nitko neće odnosti kao prema svojoj koloniji pa tako ni SAD. da imamo državnike, a ne političare drugačije bi se oni prema nama odnosili, ovako kad znaju da naši skidaju gaće na prvu, mogu pucat iz svih topova jer znaju da ovdje nema nikoga da im uzvrati paljbu.

    uostalom šta se mi lažemo, trećina hrvata podržava ovu antihrvatsku antifašističku politiku, zato su i bili partizani i zato bi opet ubijali vlastiti narod za nekakve internacionalističek utopije i jugoslavije. a druga trećina je u stilu ne bih se štel mešat, može austro ugarska može italija može srbija može što god, samo da mene ne dirate.

    dok trećina ova ustaška je jedina beskompromisna na hrvatskoj strani, ali ona realno nikad nije ni dobila priliku vladat državom, zato jer je HDZ osnovao partizanski general i jer je HDZ od starta bio udbaško maslo koje je imalo za cilj samo dobar dio desničara i domoljbua navest na misao da biraju svoje, a zapravo su birali njihove masonske cionističke i komunističke kadrove koji su uvijek bili i biti će protiv hrvata i hrvatske države. ali ja opet govorim, da je naš narod normalan i da ima mozga u glavi ovo sve se nikad ne bi događalo, kao što nam ni povijest 20 stoljeća sigurno ne bi izgledala onako tragično kako je izgledala. ali da krivi su germani krivi su romani, samo pametni usrani slavnei nisu ništa krivi za svoju sudbinu, uvijek su nama neki drugi krivi za naša sranja i naše propuste.
    Posljednje uređivanje od NorthStand : 02-06-2016 at 03:32

  3. #243
    Tajna slobode leži u hrabrosti - Periklo!

    Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i njegovih, nešto malo više od tridesetak tisuća dragovoljaca hrvatskog obrambenog domovinskoga rata, su početkom 90-ih godina prošlog stoljeća imali tu hrabrost, koja se, obzirom na situaciju u kojoj su se našli, gdje nisu imali ništa, osim velikoga srca za Hrvatsku, a protivnička strana sve, graničila i bukvalno sa ludošću.

    Baš se tako može i treba reći jer stvarno je ludost ići pištoljima i kalašnjikovima, bez vlastite vojske, tek sa ‘’jakim snagama MUP-a, protiv četvrte armije u Europi koja je imala podršku i iz vana i unutar raspadajuće Šugoslavije da joj silom sačuva granice (?) - i to pod samo jednim uvjetom - da to naprave brzo.

    Dobrom taktikom - hrvatska strana koja nije imala ništa je uspjela ‘’ubiti’’ njihov blitzkrig, pa se cijela ‘’stvar’’ neželjeno otegla. I to unatoč činjenici što su četnicima u pomoć priskočili i pripadnici domaće ‘’pete kolone’’ (Savez komunista Hrvatske sa Ivicom Račanom na čelu) koji su prije nego su pobjegli sa vlasti razoružali vlastiti narod i državu tako što su oružije teritorijalne obrane koje joj je pripadalo vratili - tzv; JNA.

    Kad se uvidjelo da ni to neće biti dostatno da srpske ubojice, pljačkaši i palikuće brzo slomiju otpor hrvatskih branitelja, odmah se i po žurnom postupku izvana sprovela akcija nametanja embarga na uvoz oružja, strani koja se grčevito branila. Čak ni taj potez međunarodne zajednice, koja je praktički njime, zavezala barem jednu ruku na leđa Hrvatskoj i tako se otvoreno svrstala na stranu agresora, nije obeshrabrio one koji su znali za što se bore i koji im je ulog u toj borbi.

    Tužna činjenica za Hrvate je ta što im je tu ruku na leđa, debelim konopom, svezao nitko drugi nego ‘’njihov Hrvat’’ Budimir Leka Lončar koji je u to vrijeme bio Ministar vanjskih poslova tada već raspadajuće lešine Socijalističke federativne republike Jugoslavije.

    Ta rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a kojom je uveden embargo na uvoz oružja od 26. rujna 1991., godine ne bi uopće mogla biti donesena da nije bilo ‘’našega’’ Bude i njegovih ‘’pokrovitelja’’ Engleza jer je Kina, stalna članica, najavila veto na tu ‘’operaciju’’ - iz svojih razloga, ali su pokvareno tražili da službeni predstavnik države članice (Jugoslavije) zamoli vijeće da uvede embargo za njegovu državu - jer u to vrijeme argument je bio da se rat što prije okonča (s obzirom na odnos snaga u naoružanju i najvećoj budali je bilo jasno u čiju je korist donesena ova sramotna rezolucija).

    I u ime Jugoslavije, a zapravo za račun srpskih fašista i njihovog vožda Slobodana Miloševića učinio je to - ‘’Hrvat’’ Budimir Lončar. Taj njegov čin veleizdaje vlastitoga naroda i države, izašao je na ‘’svjetlo dana’’ u vrijeme kad je već bio savjetnikom drugom Hrvatskom predsjedniku, također veleizdajniku, Sjepanu Mesiću, inače najpoznatijem pjevaču ustaških pjesama u Hrvatskoj, a današnjem prvom čovjeku hrvatskih ‘’crvenih fašista’’ (koji sami sebe, ničim izazvani, nazivaju antifašistima). Što bi se reklo - ‘’našla krpa - zakrpu’’.

    Kad je to izašlo u javnost u svakoj normalnoj državi bi taj koji je to napravio svojoj zemlji i narodu odgovarao za čin veleizdaje, ali na žalost Hrvatska nije normalna država i Leka je mirno nastavio ‘’svoj posao’’ savjetovanja dalje. Na sve rečeno i iznešeno - Mesić je, onako šeretski, samo kako on zna, javnosti objasnio da je njegova ‘’zakrpa’’ drug Budimir ‘’to što je napravi - zapravo napravio u interesu Hrvatske, jer je na taj način onemogućio da se Srbija, uvozom oružja, dodatno - naoruža’’. I ovom njegovom izjavom - slučaj je zaključen - jer kad Mesić nešto izlaprda onda je to tako i u to se ne smije sumnjati.

    Nitko više ništa, u vezi toga nije propitivao - niti pisao. A Mesić je, kad je otišao iz ureda predsjednika, nakon što mu je završio i drugi petogodišnji mandat, za sobom u njemu ostavio svoje ljude, nasljedniku Ivi Josipoviću. Među njima je bio i - Budimir Leka Lončar.

    Cijela ta ekipa - je iz ureda otišla kada je Ivu Josipovića na Pantovčaku naslijedila Kolinda Grabar Kitarević. Prije toga im je petnaest godina, u tri predsjednička mandata, Pantovčak bio centrala. O kakvoj se ekipi radi najbolje govore imena: Dejan Jović, Budo Lončar, Saša Perković. Za njih je trojicu poznati hrvatski odvjetnik Zvonimir Hodak, u jednoj od emisija novinara Marka Jurića: ‘’Markov trg’’ na Z1, ustvrdio kako ne bi mogli proći ‘’ni najblažu provjeru u odnosu na nacionalnu sigurnost’’ A radili su, blago rečeno, ne malu štetu Republici Hrvatskoj. I Hrvati su odahnuli kad su otišli iz ureda predsjednika skupa sa Ivom Josipovićem, naivno vjerujući kako više neće moći imati takav utjecaj na našu državu kakav su imali dok su bili ‘’na položajima’’.

    Međutim, očito smo se prevarili. Ti ljudi dejstvuju i danas po našoj domovini, onako, kako sam već napisao u jednom upisu, kako su naučili - iz mraka, daleko od svjetlosti pozornice povlače lagano konce na koje su vezali naše političare, koji su u cijeloj toj priči tek, kako se ono veli, ‘’lutke na koncu’’.

    Da je ovo istina potvrđuje i sve ovo što se događa u zadnjih 4- 5 mjeseci u Hrvatskoj, kad je šef srpske demokratske partije Zoran Milanović, onako samouvjereno, novoj Vladi obećao - priređivanje pakla. I doktor Zdravko Tomac je recimo uvjeren da iza jučerašnjih prosvjeda stoji ‘’onaj koji je ovoj vladi obećao pakao’’, međutim prije će biti da je i sam Milanović samo jedna od tih ‘’lutaka na koncu’’ koja igra svoju ulogu života, a da iza svega, pa i njega, stoje puno suptilniji scenaristi koji jako dobro znaju kako se taj obećani pakao zapravo stvara.

    Sad je trenutno glavni udar na predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka o kojem ti scenaristi sve znaju i čini se dosta ‘’materijala’’ protiv njega imaju pripremljenoga (kako sad stvari stoje nije samo riječ o aferi ‘’konsultantica’’ njegove sadašnje supruge Ane Karamarko - bivše Šarić) u svojim fasciklima.

    Već je Mesiću drag tjednik ‘’Nacional’’ izašao sa drugom aferom Karamarkova ‘’Sobolija’’, koja se može povezati sa već spomenutom aferom ‘’konsultantica’’, koja se trenutno nalazi na stolu povjerenstva za procjene sukoba interesa. I čini se da je ovo samo njihovo zagrijavanje, ako stvarno, što se Karamarka tiče, idu od najslabije prema najjačima, onda predsjedniku HDZ-a doista neće biti lako odbraniti se od svega toga, jer su za njega trenutno, samo njegovi u stranci, a protiv njega - svi ostali (zajedno sa koalicijskim partnerom Mostom koji od njega traži da se povuče iz Vlade kako joj ne bi bio uteg u radu).

    Sad ne bih ulazio dublje u sve ovo ali jest činjenica da je Karamarko nekad prije bio u istoj (Mesićevoj) ekipi koja je radila nadaleko poznatu ‘’detuđmanizaciju/dehrvatizaciju’’ u državi. Da li sad plaća račun za to? Da li je podmetnut od strane ‘’rečenih scenarista’’ ili su mu se stvarno, u međuvremenu, ‘’oči otvorile’’ pa je uvidio sa kakvim ljudima ima posla - to više i nije tako bitno. Bitna je samo činjenica da se pomoću njega žestoko drma vladajuća koalicija i vlada RH-a, a da su oni u teškoj defanzivi.

    Večeras - upravo sad, je na Dnevniku 3 izašla na vidjelo još jedna Afera, ali ovaj put se radi o PR agenciji ‘’Grizli’’ koji rade i za Most i opet je riječ o tom famoznom - sukobu interesa - ali ovaj put su Mostovci na udaru. Oni za činjenicu što je ta afera izašla u javnost krive direktno vrh HDZ-a odnosno Tomislava Karamarka (navodno da ju je HDZ izbacio u javnost). Ma bilo je samo pitanje dana kad će i Mostovci doći na red. Ali je svakako interesantno da se koalicijski partneri optužuju međusobno, dok im se cijela opozicija smije u lice i još ih dobro podjebava, a oni im se ne usude suprostaviti - na bilo koji način. Zaista teška situacija za njih.

    Još kad se u sve ubroji i današnje čudno napuštanje Markova trga uoči samog početka sjednice Vlade premijera Tihomira Oreškovića - stvar postaje i više nego iritantna. I tako dok naši političari vode brigu samo o sebi i svojim foteljama, danas se u Vinkovcima ubio bombom još jedan hrvatski branitelj. Samo prošle godine njih 101 je diglo ruku na sebe.

    Sve ovo jasno pokazuje da ovi što rade ‘’zadanu im domaću zadaću’’ da od pobjednika u ratu, naprave gubitnika u miru - i više nego uspješno rade svoj posao.

    Odmah u uvodu knjige ‘’Hrvatska i veliko ratište’’ njen autor bivši načelnik Obavještajne uprave glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske admiral Davor Domazet - Lošo - u prvoj rečenici piše:

    - Odmah nakon vojne pobjede u Domovinskom ratu institucionalizirao se politički, idejni i intelektualni stožer za njegovu kriminalizaciju s temeljnim ciljem - dokazati kako je ideja svake hrvatske nacionalne države kriminalna, čak zločinačka.

    Pa se odmah nastavlja:

    - Ta se institucionalizacija odvija i formalno i neformalno. U svojim se postupcima ne služe niti načelima opće strategije, niti složajem posebnih strategija, nego izdvajanjem pojedinih slučajeva tumače rat u skladu sa svojim političkim ciljevima, bez obzira na njegovu cjelovitu narav.

    E sad se sjetite što se odmah nakon završetka vojno - redarstvene akcije ‘’Oluja’’ 1995., godine počelo događati.

    Zatim - tko je u siječnju 2000-te godine došao na vlast i što su sve i kako radili ne bi li zadovoljili one koji su ih na vlast i doveli da za njih i naprave već rečeni preobražaj Republike Hrvatske iz - u ratu pobjednika - u - u miru gubitnika i preobražaj hrvatskog vojnika iz pobjednika u zločinca!

    To su isti ovi gore navedeni koji su vlastitoj zemlji nametali embargo na uvoz oružija kako bi joj onemogućili obranu i opstanak - 1991., godine, a od 2000 do 2016 rade to isto sa istim žarom - nastojeći se obračunati sa svime što je Hrvatsko, pri tom direktno pomažući i ostvarivanje plana iz srpskog Memoranduma 2. Četnici na njih itekako računaju kad ‘’kucne čas za konačni obračun sa ustašama’’.

    A ovi za svoj prljavi posao - još su i masno plaćani od strane istog tog hrvatskog naroda i države Hrvatske protiv čijih interesa tako zdušno rade već 16 godina.

    Zadnji je čas da se kao narod konačno osvijestimo i spriječimo one koji rade na našem uništenju.

    Jer kao što je rekao Periklo:

    -Tajna slobode leži u hrabrosti!

    Vjerujem da to Hrvati još uvijek imaju - ali nam nedostaje mudrosti - da bi uvidjeli da nam je jedini spas da opstanemo i ostanemo na svome, naravno uz drastičnu promjenu redoslijeda vrijednosti, koje smo naslijedili još iz vremena Titove Jugoslavije, u tome da konačno sprovedemo sveobuhvatnu lustraciju starih komunističkih kadrova i njihovih vjernih kopija u čitavom društvu.

    Ako se to ne napravi - propast ćemo i kao narod i kao država vrlo brzo (i sad se već u svemu ovome što su nam priredili udbaši vrlo teško snalazimo).

    PS: Neki dan je Mesić na radiju izjavio u vezi Karamarka slijedeće - otprilike:

    - Ja za njega ništa nisam uradio osim što sam ga - stvorio.

    S ovim u vezi nije naodmet napomenuti:

    Stari Titov Kosovac Budimir Lončar je bio savjetnik i Mesiću i Josipoviću. Dakle formalno - pravno gledano oni su njemu bili šefovi, ali u stvarnosti, bolji poznavatelji prilika u RH tvrde da je Lončar - stvorio i Stipu Mesića i Ivu Josipovića.

    Da stvar bude još bolja unatoč činjenici što je Ivo Josipović u svakom pogledu bio bolji ''materijal'' za ''Hrvatskog predsjednika'' od Stipe Mesića - Mesić je odradio puna dva mandata na toj poziciji, dok je Josipović bio predsjednik u samo jednom mandatu.

    Što to dokazuje?

    Pa to dokazuje da starim nelustriranim kadrovima nije važno kakav ''materijal'' imaju u rukama. Možeš biti i čisti bezveznjak i loš vicmaher, a oni će opet od tebe učiniti duplog predsjednika i pomoću svojih medija te zaštititi od svakog rasturanja ''objektivne hrvatske javnosti'' - pa čak i kad pjevaš ''Juru i Bobana''!

    Eto toliki su maheri u svom - ''poslu''!

  4. #244
    Citiraj Prvotno napisano od Nervozni listonoša Vidi poruku
    Tajna slobode leži u hrabrosti - Periklo!

    Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i njegovih, nešto malo više od tridesetak tisuća dragovoljaca hrvatskog obrambenog domovinskoga rata, su početkom 90-ih godina prošlog stoljeća imali tu hrabrost, koja se, obzirom na situaciju u kojoj su se našli, gdje nisu imali ništa, osim velikoga srca za Hrvatsku, a protivnička strana sve, graničila i bukvalno sa ludošću.



    Baš se tako može i treba reći jer stvarno je ludost ići pištoljima i kalašnjikovima, bez vlastite vojske, tek sa ‘’jakim snagama MUP-a, protiv četvrte armije u Europi koja je imala podršku i iz vana i unutar raspadajuće Šugoslavije da joj silom sačuva granice (?) - i to pod samo jednim uvjetom - da to naprave brzo.

    Dobrom taktikom - hrvatska strana koja nije imala ništa je uspjela ‘’ubiti’’ njihov blitzkrig, pa se cijela ‘’stvar’’ neželjeno otegla. I to unatoč činjenici što su četnicima u pomoć priskočili i pripadnici domaće ‘’pete kolone’’ (Savez komunista Hrvatske sa Ivicom Račanom na čelu) koji su prije nego su pobjegli sa vlasti razoružali vlastiti narod i državu tako što su oružije teritorijalne obrane koje joj je pripadalo vratili - tzv; JNA.

    Kad se uvidjelo da ni to neće biti dostatno da srpske ubojice, pljačkaši i palikuće brzo slomiju otpor hrvatskih branitelja, odmah se i po žurnom postupku izvana sprovela akcija nametanja embarga na uvoz oružja, strani koja se grčevito branila. Čak ni taj potez međunarodne zajednice, koja je praktički njime, zavezala barem jednu ruku na leđa Hrvatskoj i tako se otvoreno svrstala na stranu agresora, nije obeshrabrio one koji su znali za što se bore i koji im je ulog u toj borbi.

    Tužna činjenica za Hrvate je ta što im je tu ruku na leđa, debelim konopom, svezao nitko drugi nego ‘’njihov Hrvat’’ Budimir Leka Lončar koji je u to vrijeme bio Ministar vanjskih poslova tada već raspadajuće lešine Socijalističke federativne republike Jugoslavije.

    Ta rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a kojom je uveden embargo na uvoz oružja od 26. rujna 1991., godine ne bi uopće mogla biti donesena da nije bilo ‘’našega’’ Bude i njegovih ‘’pokrovitelja’’ Engleza jer je Kina, stalna članica, najavila veto na tu ‘’operaciju’’ - iz svojih razloga, ali su pokvareno tražili da službeni predstavnik države članice (Jugoslavije) zamoli vijeće da uvede embargo za njegovu državu - jer u to vrijeme argument je bio da se rat što prije okonča (s obzirom na odnos snaga u naoružanju i najvećoj budali je bilo jasno u čiju je korist donesena ova sramotna rezolucija).

    I u ime Jugoslavije, a zapravo za račun srpskih fašista i njihovog vožda Slobodana Miloševića učinio je to - ‘’Hrvat’’ Budimir Lončar. Taj njegov čin veleizdaje vlastitoga naroda i države, izašao je na ‘’svjetlo dana’’ u vrijeme kad je već bio savjetnikom drugom Hrvatskom predsjedniku, također veleizdajniku, Sjepanu Mesiću, inače najpoznatijem pjevaču ustaških pjesama u Hrvatskoj, a današnjem prvom čovjeku hrvatskih ‘’crvenih fašista’’ (koji sami sebe, ničim izazvani, nazivaju antifašistima). Što bi se reklo - ‘’našla krpa - zakrpu’’.

    Kad je to izašlo u javnost u svakoj normalnoj državi bi taj koji je to napravio svojoj zemlji i narodu odgovarao za čin veleizdaje, ali na žalost Hrvatska nije normalna država i Leka je mirno nastavio ‘’svoj posao’’ savjetovanja dalje. Na sve rečeno i iznešeno - Mesić je, onako šeretski, samo kako on zna, javnosti objasnio da je njegova ‘’zakrpa’’ drug Budimir ‘’to što je napravi - zapravo napravio u interesu Hrvatske, jer je na taj način onemogućio da se Srbija, uvozom oružja, dodatno - naoruža’’. I ovom njegovom izjavom - slučaj je zaključen - jer kad Mesić nešto izlaprda onda je to tako i u to se ne smije sumnjati.

    Nitko više ništa, u vezi toga nije propitivao - niti pisao. A Mesić je, kad je otišao iz ureda predsjednika, nakon što mu je završio i drugi petogodišnji mandat, za sobom u njemu ostavio svoje ljude, nasljedniku Ivi Josipoviću. Među njima je bio i - Budimir Leka Lončar.

    Cijela ta ekipa - je iz ureda otišla kada je Ivu Josipovića na Pantovčaku naslijedila Kolinda Grabar Kitarević. Prije toga im je petnaest godina, u tri predsjednička mandata, Pantovčak bio centrala. O kakvoj se ekipi radi najbolje govore imena: Dejan Jović, Budo Lončar, Saša Perković. Za njih je trojicu poznati hrvatski odvjetnik Zvonimir Hodak, u jednoj od emisija novinara Marka Jurića: ‘’Markov trg’’ na Z1, ustvrdio kako ne bi mogli proći ‘’ni najblažu provjeru u odnosu na nacionalnu sigurnost’’ A radili su, blago rečeno, ne malu štetu Republici Hrvatskoj. I Hrvati su odahnuli kad su otišli iz ureda predsjednika skupa sa Ivom Josipovićem, naivno vjerujući kako više neće moći imati takav utjecaj na našu državu kakav su imali dok su bili ‘’na položajima’’.

    Međutim, očito smo se prevarili. Ti ljudi dejstvuju i danas po našoj domovini, onako, kako sam već napisao u jednom upisu, kako su naučili - iz mraka, daleko od svjetlosti pozornice povlače lagano konce na koje su vezali naše političare, koji su u cijeloj toj priči tek, kako se ono veli, ‘’lutke na koncu’’.

    Da je ovo istina potvrđuje i sve ovo što se događa u zadnjih 4- 5 mjeseci u Hrvatskoj, kad je šef srpske demokratske partije Zoran Milanović, onako samouvjereno, novoj Vladi obećao - priređivanje pakla. I doktor Zdravko Tomac je recimo uvjeren da iza jučerašnjih prosvjeda stoji ‘’onaj koji je ovoj vladi obećao pakao’’, međutim prije će biti da je i sam Milanović samo jedna od tih ‘’lutaka na koncu’’ koja igra svoju ulogu života, a da iza svega, pa i njega, stoje puno suptilniji scenaristi koji jako dobro znaju kako se taj obećani pakao zapravo stvara.

    Sad je trenutno glavni udar na predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka o kojem ti scenaristi sve znaju i čini se dosta ‘’materijala’’ protiv njega imaju pripremljenoga (kako sad stvari stoje nije samo riječ o aferi ‘’konsultantica’’ njegove sadašnje supruge Ane Karamarko - bivše Šarić) u svojim fasciklima.

    Već je Mesiću drag tjednik ‘’Nacional’’ izašao sa drugom aferom Karamarkova ‘’Sobolija’’, koja se može povezati sa već spomenutom aferom ‘’konsultantica’’, koja se trenutno nalazi na stolu povjerenstva za procjene sukoba interesa. I čini se da je ovo samo njihovo zagrijavanje, ako stvarno, što se Karamarka tiče, idu od najslabije prema najjačima, onda predsjedniku HDZ-a doista neće biti lako odbraniti se od svega toga, jer su za njega trenutno, samo njegovi u stranci, a protiv njega - svi ostali (zajedno sa koalicijskim partnerom Mostom koji od njega traži da se povuče iz Vlade kako joj ne bi bio uteg u radu).

    Sad ne bih ulazio dublje u sve ovo ali jest činjenica da je Karamarko nekad prije bio u istoj (Mesićevoj) ekipi koja je radila nadaleko poznatu ‘’detuđmanizaciju/dehrvatizaciju’’ u državi. Da li sad plaća račun za to? Da li je podmetnut od strane ‘’rečenih scenarista’’ ili su mu se stvarno, u međuvremenu, ‘’oči otvorile’’ pa je uvidio sa kakvim ljudima ima posla - to više i nije tako bitno. Bitna je samo činjenica da se pomoću njega žestoko drma vladajuća koalicija i vlada RH-a, a da su oni u teškoj defanzivi.

    Večeras - upravo sad, je na Dnevniku 3 izašla na vidjelo još jedna Afera, ali ovaj put se radi o PR agenciji ‘’Grizli’’ koji rade i za Most i opet je riječ o tom famoznom - sukobu interesa - ali ovaj put su Mostovci na udaru. Oni za činjenicu što je ta afera izašla u javnost krive direktno vrh HDZ-a odnosno Tomislava Karamarka (navodno da ju je HDZ izbacio u javnost). Ma bilo je samo pitanje dana kad će i Mostovci doći na red. Ali je svakako interesantno da se koalicijski partneri optužuju međusobno, dok im se cijela opozicija smije u lice i još ih dobro podjebava, a oni im se ne usude suprostaviti - na bilo koji način. Zaista teška situacija za njih.

    Još kad se u sve ubroji i današnje čudno napuštanje Markova trga uoči samog početka sjednice Vlade premijera Tihomira Oreškovića - stvar postaje i više nego iritantna. I tako dok naši političari vode brigu samo o sebi i svojim foteljama, danas se u Vinkovcima ubio bombom još jedan hrvatski branitelj. Samo prošle godine njih 101 je diglo ruku na sebe.

    Sve ovo jasno pokazuje da ovi što rade ‘’zadanu im domaću zadaću’’ da od pobjednika u ratu, naprave gubitnika u miru - i više nego uspješno rade svoj posao.

    Odmah u uvodu knjige ‘’Hrvatska i veliko ratište’’ njen autor bivši načelnik Obavještajne uprave glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske admiral Davor Domazet - Lošo - u prvoj rečenici piše:

    - Odmah nakon vojne pobjede u Domovinskom ratu institucionalizirao se politički, idejni i intelektualni stožer za njegovu kriminalizaciju s temeljnim ciljem - dokazati kako je ideja svake hrvatske nacionalne države kriminalna, čak zločinačka.

    Pa se odmah nastavlja:

    - Ta se institucionalizacija odvija i formalno i neformalno. U svojim se postupcima ne služe niti načelima opće strategije, niti složajem posebnih strategija, nego izdvajanjem pojedinih slučajeva tumače rat u skladu sa svojim političkim ciljevima, bez obzira na njegovu cjelovitu narav.

    E sad se sjetite što se odmah nakon završetka vojno - redarstvene akcije ‘’Oluja’’ 1995., godine počelo događati.

    Zatim - tko je u siječnju 2000-te godine došao na vlast i što su sve i kako radili ne bi li zadovoljili one koji su ih na vlast i doveli da za njih i naprave već rečeni preobražaj Republike Hrvatske iz - u ratu pobjednika - u - u miru gubitnika i preobražaj hrvatskog vojnika iz pobjednika u zločinca!

    To su isti ovi gore navedeni koji su vlastitoj zemlji nametali embargo na uvoz oružija kako bi joj onemogućili obranu i opstanak - 1991., godine, a od 2000 do 2016 rade to isto sa istim žarom - nastojeći se obračunati sa svime što je Hrvatsko, pri tom direktno pomažući i ostvarivanje plana iz srpskog Memoranduma 2. Četnici na njih itekako računaju kad ‘’kucne čas za konačni obračun sa ustašama’’.

    A ovi za svoj prljavi posao - još su i masno plaćani od strane istog tog hrvatskog naroda i države Hrvatske protiv čijih interesa tako zdušno rade već 16 godina.

    Zadnji je čas da se kao narod konačno osvijestimo i spriječimo one koji rade na našem uništenju.

    Jer kao što je rekao Periklo:

    -Tajna slobode leži u hrabrosti!

    Vjerujem da to Hrvati još uvijek imaju - ali nam nedostaje mudrosti - da bi uvidjeli da nam je jedini spas da opstanemo i ostanemo na svome, naravno uz drastičnu promjenu redoslijeda vrijednosti, koje smo naslijedili još iz vremena Titove Jugoslavije, u tome da konačno sprovedemo sveobuhvatnu lustraciju starih komunističkih kadrova i njihovih vjernih kopija u čitavom društvu.

    Ako se to ne napravi - propast ćemo i kao narod i kao država vrlo brzo (i sad se već u svemu ovome što su nam priredili udbaši vrlo teško snalazimo).

    PS: Neki dan je Mesić na radiju izjavio u vezi Karamarka slijedeće - otprilike:

    - Ja za njega ništa nisam uradio osim što sam ga - stvorio.

    S ovim u vezi nije naodmet napomenuti:

    Stari Titov Kosovac Budimir Lončar je bio savjetnik i Mesiću i Josipoviću. Dakle formalno - pravno gledano oni su njemu bili šefovi, ali u stvarnosti, bolji poznavatelji prilika u RH tvrde da je Lončar - stvorio i Stipu Mesića i Ivu Josipovića.

    Da stvar bude još bolja unatoč činjenici što je Ivo Josipović u svakom pogledu bio bolji ''materijal'' za ''Hrvatskog predsjednika'' od Stipe Mesića - Mesić je odradio puna dva mandata na toj poziciji, dok je Josipović bio predsjednik u samo jednom mandatu.

    Što to dokazuje?

    Pa to dokazuje da starim nelustriranim kadrovima nije važno kakav ''materijal'' imaju u rukama. Možeš biti i čisti bezveznjak i loš vicmaher, a oni će opet od tebe učiniti duplog predsjednika i pomoću svojih medija te zaštititi od svakog rasturanja ''objektivne hrvatske javnosti'' - pa čak i kad pjevaš ''Juru i Bobana''!

    Eto toliki su maheri u svom - ''poslu''!
    Vrlo dobar članak. Prilažem link s portala Hrvatsko Obranbeno Štivo. neke točke iz ovog priloženog linka se mogu usporediti sa ovim opisom.

    https://hrvatskoobrambenostivo.com/2...gra-hrvatstva/

  5. #245
    http://www.vecernji.hr/hrvatska/kape...krivim-1114927

    SUĐENJE U SPLITU

    Kapetan Dragan: Ponosan sam na svoj ratni put. Nisam agresor ni ratni zločinac. Branitelj sam svoje domovine Jugoslavije
    Da je drug Stari živ - proglasio bi Vasiljkovića narodnim herojem!!

  6. #246
    Gledajući sinoć u dnevniku Nove tv prilog sa početka suđenja Draganu Vasiljkoviću (ili kako već) poznatijem kao Kapetanu Draganu koji je pomagao, početkom 90-ih godina svojoj ''braći'' – srpskim fašistima da se ''odcepe'' od ''ustaške Hrvatske'' – odnosno da Srbije preko njih otme preko 30% hrvatskoga državnoga teritorija.

    ''Hrabri'' Dragan je tako u početku bio boj sa slabo naoružanim Hrvatima, a čini se da je najćešće ''obrađivao'' zarobljenike koje mu je netko drugi (najčešće pripadnici Titove JNA) dovodio u njegov centar za obuku – njemu i njegovim tzv ''Knindžama''. Pa bi se oni onda iživljavali, uz njegove instrukcije, nad tim nesretnim ljudima.

    On je došao u pomoć, kako se piše, ''preko'' navodne Židovke Klare Mandić, koja je, opet navodno, bila ljubavnica psihijatra Radovana Karadžića. I ona je pomagala aktivno srpsku stvar ali se nekome zamjerila pa su je u Beogradu – likvidirali.

    I eto tako – nakon što je vidio da je hrvatska strana počela jačati i da bi moglo biti problema ili možda zbog srpskih sve ćešćih svađa u tzv: Republici srpskoj Krajini – Draganče se vratilo u Australiju ali mu je došlo na naplatu ono što je početkom '90-ih ''radio u Hrvatskoj'', pa je na osnovu međunarodne tijeralice koju je raspisala Republika Hrvatska najprije uhapšen i zatvoren u Australiji, a nakon toga je, nakon višegodišnjega čekanja u australskom zatvoru i izručen Republici Hrvatskoj da mu se sudi.

    I počelo suđenje jučer u Splitu uz neviđene mjere osiguranja u i oko sudnice.

    Na prvom ročištu – dobro ostarijela i olinjala ''srpska junačina'' me svojim istupom prisjetila na onaj davni razgovor – opet psihijatra – četnika Jovana Raškovića i Franje Tuđmana – u kojem Rašković, između ostalog, Tuđmanu – o svojim sunarodnjacima Srbima govori:

    ''To je lud narod, ja sam psihijatar, to je lud narod. Ja vam to kažem da je lud (....). To je lud svijet. Oni su naoružani - neviđeno. To je svijet koji je naoružan, isto kao i komandosi''. (nakon što je ovo izašlo u javnost Jovo Rašković je – ispao iz igre za vođu Srba u Hrvatskoj, a Rašković je – samo nekoliko godina kasnije pod nikad razriješenim okolnostima – pronađen mrtav (isto kao i već spomenuta Klara Mandić).

    Dakle u rečenom prilogu Kapetan Dragan govori u sudnici:

    - Kako je on voleo jako svoju domovinu i kako ju je samo došao braniti Yugoslaviju
    - Kako je laž da je on ikoga mučio i ne daj bože ubio
    - Kako su svi njegovi zarobljenici koji su razmjenjeni o njemu govorili samo biranim riječima
    - Kako on u Australiji ima mnogo prijatelja Hrvata
    - Kako u svojoj kući (valjda na zidu) drži sliku ni manje ni više nego hrvatskoga generala Ante Gotovine
    - I da je na kraju krajeva sve ovo što se u sudnici protiv njega čita samo jedna velika laž!

    Ovo prvo sa Yugoslavijom – ima ona reklama koja se sad često vrti u PP-u, a koja kaže:

    ''Kad je drama tu je mama (Yugoslavija)''.

    Poziva se na Jugoslaviju – Draganče – ta neće – zlo ne bilo na ''Veliku Srbiju''!!

    A zapravo – laže Kapetan. Što je radio – zapravo?

    Evo ovo:

    http://www.vecernji.hr/hrvatska/pobi...lavije-1112630

    MOKRI SNOVI MALOG SLOBE DAČIĆA:

    Pobij, okupiraj, dovedi UN, čekaj 5 godina i eto nove, treće Jugoslavije

    Treća Jugoslavija imala bi 12 milijuna stanovnika, a činile bi je Srbija i Crna Gora, Republika Srpska Krajina i Srpska Republika BiH

    U siječnju 1992., dok se zemlja nad masovnim grobnicama na Ovčari i drugdje po Hrvatskoj još praktički nije ni osušila, današnji ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić napisao je novinski članak u kojem definira politiku kao “nastavak rata mirnim putem” i sanjari kako bi se od teritorija Republike Hrvatske koji je okupiran upravo srpskom agresijom i masovnim zločinima mogla stvoriti “treća Jugoslavija”.

    Pod zaštitom UN-a

    Sramotan članak iz pera srpskog šefa diplomacije koji danas tvrdi da je “Hrvatska najveća sramota Europske unije” ekskluzivno smo otkrili u časopisu Epoha (broj 12, 7. siječnja 1992.), čiji se primjerak čuva u Narodnoj biblioteci Srbije, ali i uregistru dokaza haaškog tribunala. Haaško tužiteljstvo je, naime, upravo časopis Epoha koristilo za izvođenje dokaza na suđenju Slobodanu Miloševiću jer je Epoha bila stranački časopis Miloševićeva SPS-a, stranke u kojoj je Dačić od 1992. do 2000.bio glasnogovornik, a od 2006. je njezin predsjednik.

    “Proces izgradnje nove Jugoslavije, po treći put, svakako će ovisiti od volje naroda, građana i republika, koje u nju žele ući”, piše Dačić u tom članku, objavljenom u formi izvještaja sa skupa pod nazivom “Konvencija o novoj Jugoslaviji”. Zanimljivo je vidjeti što sve Dačić u sljedećoj rečenici definira kao “republike”: “Dosad su se za ostanak u toj novoj saveznoj državi izjasnili, na ovaj ili onaj način, republike Srbije i Crna Gora, Republika Srpska Krajina i Srpska Republika BiH (u kojoj se nalaze Autonomna regija Krajina, SAO Sjeverna Bosna, SAO Semberija, SAO Romanija i SAO Istočna Hercegovina). Ukupno 12 milijuna građana”. Dačić u članku ne pojašnjava tko to, osim Miloševića i njegovih simpatizera poput samog Dačića, igdje drugdje u svijetu priznaje te navodne republike.

    Ali zato, u dijelu članka koji zvuči kao da se radi o mokrim snovima malog Slobe, Dačić iznosi plan po kojem misli da bi sve te samoproglašene republike mogle steći međunarodno priznanje.

    “Sve sporne teritorije treba staviti pod protektorat UN-a i plavih šljemova. TIme bi se osigurala možda i bolja zaštita srpskog naroda od agresije hrvatske vojske, ali bi se istovremeno stvorila mogućnost za izjašnjavanje stanovništva o svojoj budućoj državi (kroz 5 ili više godina). Svjetska iskustva govore da je u 90 posto slučajeva teritorijama koje su bile pod zaštitom UN-a priznato u bližoj ili daljoj budućnosti pravo na nezavisnost”, piše Dačić u svom članku u Epohi, koju je, inače, i uređivao. .............

    Večernji list
    Samo što se Dače tiče – nije ovo njegovo izvorno. Dača je to čuo ili ga je ''netko podučio'' – pa je Dača – napisao!

    Borisav Jović je 27. lipnja 1990., rekao generalu Kadijeviću:

    ''' (.......) Da bi ih ja najradije isterao silom iz Jugoslavije, jednostavnim presijecanjem granice i proglašavanjem da su se svojom odlukom sami doveli u tu situaciju, ali ne znam što da radimo sa Srbima u HR. Nisam za primjenu sile, nego da ih stavimo pred svršen čin. Da se razradi akcija u tom smeru, sa varijantom da se pre konačnog isterivanja (HRV, op. NB) održi referendum (Srba u HRV, op. NB) na osnovu kog bi se odlučilo gde izvršiti razgraničenje. Veljko se slaže''.

    Već 28. lipnja 1990. Jović je o istom predlogu razgovarao sa Miloševićem.

    ''On se slaže sa idejom o ''izbacivanju'' Slovenije i Hrvatske, ali me pita da li vojska hoće da izvrši takvo naređenje? Kažem mu da ona mora da izvrši takvo naređenje ! I da ne sumnjam u to nego mi je problem što je sa Srbima u Hrvatskjoj i kako obezbediti većinu u predsjedništvu SFRJ za takvu odluku. Sloba je dao dve ideje: prvo da se ''odsecfanje'' Hrvatske izvrši tako što će ličko - banijske i kordunaške opštine, koje su stvorile zajednicu, ostati s naše strane, s tim da se tu kasnije narod referendumom izjasni da li hoće da ostane ili izađe, i drugo da se članovi predsjedništva SFRJ iz Slovenije i Hrvatske isključe iz glasovanja o odluci, jer oni ne predstavljaju onaj deo Jugoslavije koji tu odluku donosi. Ako Bosanci budu za - onda imamo 2/3 većinu. Sloba apeluje da tu odluku donesemo najkasnije za nedelju dana, ako želimo da spasemo državu. Bez Hrvatske i Slovenije - Jugoslavija će imati oko 17 milijona stanovnika, a to je za evropske prilike dovoljno''.

    ''SRPSKA POBUNA U HRVATSKOJ'' - Nikica BARIĆ


    Dakle – samo je razlika u Dačinih 12 000 000 na sprem Jovićevih i Miloševićevih 17 000 000 stanovnika koje bi imala ta ''treća Jugoslavija'' – koja bi imala poslužiti samo kao most prema konačnom dosanjanom snu: Velikoj Srbiji (a i što je to 5 000 000 gore – dolje).

    Inače ovih dana je notorni Bora Jović napisao novu knjigu o tome kako su Hrvati razvalili Srbima Jugoslaviju. Srbi je ono baš voleli, a zločasti Hrvati ušli u nju samo da im je razvale (tako misle i levičari u Hrvatskoj).

    I još nešto – Srbin inače umjereni – pravi demokrata – Milorad Dodik iz Banja Luke – bivši učenik budalastog Ante Markovića zadnjeg predsjednika SIV-a bivše SFRJ i predsjednika Reformskih snaga tada te države u raspadu – otputovao u Moskvu Vladimiru Putinu da od njega zatraži podršku za odcjepljenje Republike Srpske od BiH (BiH Srbi hoće održati referendum o izlasku RS-a iz BiH i njenom priključenju matici Srbiji - Srbi u Srbiji ga kao navodno ne podržavaju u toj raboti), a vidjeli smo sinoć da mu bivši zapovijednik Armije BiH Sefer Halilović prijeti – u slučaju referenduma, Deytonski sporazum više ne vrijedi i RS pod naletom snaga Armije BiH pada za oko 15 dana.

    Otišo se Dodik požaliti tati u Moskvu. Ponovno se vrlo opasno Srbi ''igraju s loptom u svom šesnaestercu''. Mogli bi napraviti kobnu grešku sa ogromnim negativnim posljedicama i to ne samo po njih.

    Ali to njima nije ništa. Oni su to već jednom i uradili. Nadaju se da će uz nekog jakog, ako mu se prišlepaju, na kraju izvući i neku sitnu korist – za sebe!

    A i onaj HDZ-eov Dragan Ćović - se nečemu nada...... Da bi moglo biti koristi i za Hrvate u BiH od tog srpskog referenduma!!

    Eh ta crkotina YU - iako se raspala davno - još nam ostaci njene smrdljive lešine - lupaju po glavi!

  7. #247
    http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvat...tskoj/4727960/

    STRDALAO 14 NEVINIH CIVILA

    KOMEMORACIJA U GORNJIM JAMAMA 'Ubojice kapetana Dragana nisu ovdje branile Jugoslaviju, ubijali su djecu u samostalnoj Hrvatskoj'
    A vidi apsurda u isto vrijeme kad se sudi ovom ''jugoslavenskom narodnom heroju, paralelno, s njegovim suđenjem, se ponovno sudi Hrvatima za Loru.

    Naravno - ovakvim pristupom se šalje jasna poruka da su žrtva i agresor podjednako krivi za rat. Odnosno izjednačava se krivnja onih koji su napadali i onih koji su se branili!

  8. #248


    Svaki komentar je suvišan!!!

  9. #249
    SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU?

    Jednako kao u Hrvatskoj - ni u Sloveniji nitko ne osuđuje Titov režim. Leljak: Likvidirano je oko 140.000 Hrvata

    Zbunjuje činjenica da se HDZ-ove vlade od proglašenja neovisnosti do danas nisu ozbiljnije uhvatile u koštac sa zločinima iz 1945. godine

    Prošlo je više od četvrt stoljeća od rušenja komunizma, a Hrvatska se još uvijek nije na pravi način suočila sa zločinima koje su partizani počinili nakon što su pobijedili u Drugom svjetskom ratu. Sve bitne političke opcije izražavaju pijetet prema nevinim žrtvama, ali problem nastaje kada treba osuditi ideologiju i režim koji je to provodio. Ljevica još uvijek pokušava amnestirati i relativizirati ulogu Josipa Broza Tita, koji stoji iza brutalnog obračuna s ratnim gubitnicima, njihovim simpatizerima i obiteljima.

    Titov govor u Ljubljani

    Dok je očekivano da SDP, koji je pravni nasljednik Titove Partije, ima određeni sentiment prema komunističkom režimu, zbunjuje činjenica da se sve HDZ-ove vlade od neovisnosti do danas nisu ozbiljnije uhvatile u koštac sa zločinima iz 1945. godine.

    – Iako nema pisanih tragova, nedvojbeno je da je likvidacije zapovjedio Tito. Rekao bih da je to bila savršeno organizirana industrija ubijanja. Samo u Teznom ubijeno je gotovo 20.000 ljudi u samo tjedan dana – kaže povjesničar dr. Mario Jareb naglašavajući da je Tito u govoru koji je održao u svibnju 1945. godine u Ljubljani rekao da će ruka pravde stići one koji su bježali. I on upozorava da se službena Hrvatska do danas nije na pravi način suočila s poslijeratnim komunističkim zločinima.

    – Zapravo je dolazilo do opravdavanja tih zločina u ime antifašizma ili takvih nekih floskula – kaže Jareb te dodaje da je ona druga, neslužbena Hrvatska, koju čine i pripadnici obitelji žrtava, osuđivala partizanske zločine i tražila rasvjetljavanje tih događaja. Zamjera ljevici što pokušava relativizirati zločine jer vrlo često govori da je među ubijenima bilo zločinaca.

    – Poznata je stvar da je nevin svatko tko je ubijen bez suđenja. Relativiziranja su cinična i pokvarena – zaključuje Jareb. Na drugoj strani povjesničar dr. Dragan Markovina ističe da nitko ozbiljan na ljevici ne pokušava negirati i opravdati zločine. On vidi problem u tome što desnica ne želi razgovarati o nekim drugim hrvatskim traumama.

    – Po mom sudu, puno je veća trauma sve ono što se događalo od 1955. pa nadalje. Sve ono što se događalo u vrijeme i nakon Oluje, sve one spaljene kuće – ističe Markovina. Na primjedbe s desnice da ljevica ne želi osuditi komunistički režim koji je provodio egzekucije, Markovina kaže da su takve primjedbe neinteligentne jer na isti način gledaju i ocjenjuju cijelo razdoblje socijalizma od 1945. do 1990. godine. Još je dodao da je partizanska borba nešto najplemenitije što je iznjedrio hrvatski narod.

    Živi egzekutori?

    Ovih je dana slovenska vlada počela pokapati mrtve koje su partizani zazidali u rudniku Huda jama. Iako je na komemoraciji bio i slovenski predsjednik Boris Pahor, slovenski publicist Roman Leljak smatra da se Slovenija nije na pravi način suočila s partizanskim zločinima. Odaje se pijetet žrtvama, ali se ne osuđuje zločinački režim. Leljak iznosi podatak da je do sada u Sloveniji evidentirano 620 stratišta te da su u 246 stratišta hrvatske žrtve.

    – Znamo koliko ima žrtava u svakom stratištu. U Sloveniji je poslije Drugog svjetskog rata likvidirano oko 140.000 Hrvata – tvrdi Leljak te dodaje da su još živa 16-orica partizana koji su izvršili egzekucije u Hudoj jami. Siguran je da su neki od njih bili prisutni kada su se događali zločini te da im treba suditi.

    večernji hr

    Šef savezne Ozne Aleksandar Ranković uputio je u svibnju 1945. depešu hrvatskoj Ozni: »Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom«

    ......No kad su u pitanju komunizam i njegova ostavština, ponovo je vidljivo da se u Hrvatskoj primjenjuju dvostruki kriteriji i da nedostaje volje i odlučnosti da se ta totalitarna ideologija izjednači s fašizmom. Posljedica toga je da se komunističke žrtve tretiraju različito od žrtava fašizma i da se za komunističke zločine uvijek nalaze olakotne okolnosti i »povijesni kontekst«. Za razliku od fašizma i njegovih izvedenica, koje se opravdano smatra najvećih zlom u povijesti, komunizmu se pokušavaju pronaći plemeniti ciljevi (jednakost svih ljudi), a njegovi zločini smatraju se tek devijacijama u provedbi te ideje.......

    U doba komunističke vladavine Hrvatska je postala razvijena zemlja, a režim je, osim u prvim godinama, ipak bio liberalniji nego u ostalim zemljama pod diktaturom komunista. I danas se mnogi u Hrvatskoj s nostalgijom sjećaju životnog standarda koji je vladao šezdesetih i sedamdesetih godina, zaboravljajući da se radilo o lažnom blagostanju koje je počivalo na inozemnim dugovima. Stoga ne čudi da u javnost sporo prodire svijest o naličju komunističkog sustava u Hrvatskoj, posebno o njegovim zločinima, i da se ravnodušno gleda na činjenicu da još ima oko 900 grobnica u kojima počivaju desetine tisuća ubijenih žrtava bivšeg režima i pritom nalaze izlike za takvo stanje. One koji prigovaraju da se hrvatsko društvo i dalje bavi zločinima iz 1945. treba podsjetiti da je riječ o događajima o kojima se otvoreno može govoriti tek od 1990. Isti je slučaj uostalom u Poljskoj s pokoljem u Katynskoj šumi iz 1940. ili s gladomorom u Ukrajini tridesetih godina.

    »Da su istinite priče o zločinima partizana i komunista, već bi u ovih 20 godina progovorili svjedoci, a krivci bi bili kažnjeni«, tako otprilike glasi odgovor onih kojima smeta zašto su se istrage protegle duboko u 21. stoljeće. Prema njima, već 31. svibnja 1990., dan nakon konstituiranja demokratske vlasti, svi koji imaju informacije o počiniteljima zločina trebali su pohrliti u policijske postaje i prijaviti ih, kao da je strah usađivan u 45 godina komunističke vladavine mogao nestati preko noći.

    Od 1990. do danas sve je više objavljenih dokumenata i knjiga koje otkrivaju mračnu stranu pobjednika Drugog svjetskog rata, što posljedično stvara povoljno ozračje da preživjeli svjedoci daju svoj iskaz, da se sve masovne grobnice pronađu, žrtve po mogućnosti identificiraju i dostojno pokopaju, a krivci dovedu pred lice pravde. To se ne može zaustaviti ni licemjernim pozivanjem na pokojnog Franju Tuđmana, koji bi se tome navodno protivio, što čine upravo oni koji prvog hrvatskog predsjednika inače ocrnjuju, poput njegova nasljednika Stjepana Mesića, kao niti smiješno prikrivanje svima znane činjenice da su komunisti bili i organizatori i vođe partizanskog pokreta.

    Povjesničar prof. dr. Ivo Banac s Filozofskog fakulteta u Zagrebu upozorava da Hrvatska kasni 20 godina s istraživanjem komunističkih zločina i ne slaže se s tezom da je aktualiziranje te teme predizborno.

    »Ako netko tvrdi da je istraživanje komunističkih zločina nešto što bi moglo naškoditi nekoj političkoj opciji, ja bih želio znati koja je to opcija i kad doznam tu informaciju, s tom opcijom ne želim imati nikakve veze«, poručuje Banac.

    Prema njegovu mišljenju, društvo koje je ravnodušno na desetke, a možda i stotine tisuća žrtava komunističkog partizanskog pokreta i komunističkog režima i država koja ništa ne poduzima da bi procesuirala odgovorne za te zločine, bez obzira na njihove godine, ne mogu se smatrati zdravim, pravednim, demokratskim ili proeuropskim.

    »Takvo društvo i takva država još žive u strahu - onom istom strahu što su komunisti ustanovili svojim terorom, masakrima i represijom«, kaže Banac, koji je posebno kritičan prema izjavama Stjepana Mesića, prema kojima se ne može govoriti o komunističkim žrtvama jer se antifašistička borba ne može izjednačavati s komunizmom, budući da su komunisti bili manjina u partizanima.

    »Imam tu nesreću da sam živio za vrijeme Drugog svjetskog rata i nitko nikada nije u tom ratu govorio o socijalističkoj revoluciji i komunističkoj vlasti, jer su i komunističke ćelije bile tajne«, kazao je u četvrtak Mesić, kojem Banac predbacuje upravo ono protiv čega se Mesić navodno ustrajno bori - povijesni revizionizam.

    »Neistina je i stvarni povijesni revizionizam tvrditi da su pripadnici komunističkih snaga što su tijekom rata, te svibnja, lipnja i ljeta 1945., pa i kasnije, likvidirali pripadnike raznih poraženih pokreta zapravo vodili borbu protiv oružanih neprijatelja, koji su pokapani tamo gdje su i poginuli s puškom u ruci. Ne, riječ je uglavnom o zarobljenim i nenaoružanim protivnicima, koji su sustavno likvidirani, bez suda i mogućnosti obrane. Budući da su najčešće likvidirani raznim NKVD-ovskim metodama masovnih egzekucija, prakticiranih u Sovjetskoj Rusiji od revolucije, pokapani su u masovnim grobnicama, posebno obrađenim za te svrhe. Suđenja, kojih je bilo iznimno malo, u fazi partizanskog rata da ne govorimo, rezervirana su isključivo za viđenije pripadnike protivničkih pokreta i to često radi kompromitacije drugih kritičara režima. Tako se ustaškom zločincu Lisaku sudi u procesu protiv nadbiskupa Stepinca, kako bi se potonjeg što je moguće više ocrnilo. Zato je jednostavno neistina tvrditi da su žrtve komunističkih egzekucija uživale blagodati vojnih suđenja«, ističe Banac, koji za Mesića kaže da ne želi vidjeti bit problema, a to je da su komunisti ubijali ljude čije postojanje nije bilo spojivo s njihovom nadolazećom diktaturom.

    »On bi želio da mi mislimo da komunizam nije postojao, jer postojali su Pučka fronta, AVNOJ i ZAVNOH, i da su odluke donosili Ivan Ribar i Vladimir Nazor, a to nije tako bilo: odluke je donosio Josip Broz Tito i KPJ, a kako su se oni prerušavali to je sporedna priča«, poručuje Banac, koji smatra da se govorom o antifašizmu kamuflira komunizam.

    Povjesničarka mr. Martina Grahek Ravančić iz Hrvatskog instituta za povijest, stručnjakinja za problematiku Bleiburga i Križnog puta, pojašnjava da se danas pod krinkom antifašizma skriva mnogo toga.

    »Narodnooslobodilački pokret bio je nedvojbeno antifašistički (borba protiv okupatora), ali je tu prisutna i sastavnica komunističke revolucije. Bio je to i revolucionarni rat za uspostavu novog poretka, prema uzoru na boljševičku revoluciju, a on je podrazumijevao obračun sa svim pretpostavljenim neprijateljima«, kaže Grahek Ravančić. Za najavljene istrage zločina iz 1945. nada se da nisu dio predizborne kampanje, ali upozorava da procesuiranje krivaca, s obzirom na vremenski odmak, postaje gotovo nemoguća misija i podsjeća na slučaj Sime Dubajića, koji je umro 2009. nedugo nakon najave da je postao predmet istrage.

    »No svaki pozitivni pomak treba podržati, a ako su mu motivi krivi – to samo govori u kakvom društvu živimo«, ističe Grahek Ravančić. Prema njezinim riječima, tijekom predaje zarobljenih vojnika i civila prekršeno je nekoliko međunarodnih konvencija, ali najvažnijim danas smatra to što nije poštivan tuđi život kao jedna od temeljnih vrijednosti.

    »U tome ne smije i ne može biti razlike, ni nacionalne, ni konfesionalne, ni svjetonazorske, niti stranačke. Osim toga, sve ove godine su prikrivani i velikim dijelom poricani počinjeni zločini, pa im je tako oduzeto i pravo na pijetet koje se spominje u optativnoj rečenici: 'Počivali u miru'. I nakon svega, smijemo li i možemo govoriti o povijesnom revizionizmu?«, pita se Grahek Ravančić.

    Što se tiče brojke da je u oko 900 masovnih grobnica 90.000 ubijenih, smatra da je riječ o okvirnoj procjeni.

    »Nije mi poznato na kojim se brojčanim pokazateljima ona temelji. Jedini konkretniji podatak koji se navodi odnosi se na 3901 tijelo pronađeno u 81 ekshumiranoj grobnici. To potvrđuje da smo još podosta udaljeni od neke konačne brojke«, ističe.

    Za razliku od Mesića i njegovih istomišljenika, ona smatra da istraživanje i procesuiranje počinjenih zločina sigurno neće umanjiti značaj antifašističke borbe.

    »Ona je temelj europskog, poslijeratnog poretka. Veliki dio europskih zemalja postao je svjestan da ta baština nije svugdje bila pozitivna i kroz različite rezolucije jasno progovorila o zločinima počinjenim pod komunističkim režimima. Kod nas je to samo slovo na papiru, iako bi suočavanje s ovim negativnim naslijeđem skinulo određeni teret koji nepotrebno opterećuje, kako ondašnje pripadnike antifašističkog pokreta, tako i mlađe naraštaje kojima ovakve priče djeluju strano i zamorno«, kaže Grahek Ravančić.

    Kako pojam antifašizma danas doživljavaju mladi, a kako stari, slikovito je pokazao skup u Prkosu na Kordunu u studenome 2010., organiziran nakon uništavanja spomenika žrtvama ustaškog terora.

    Dok su mladi antifašisti uz spomenik posadili drvo mira, narodni heroj Rade Bulat demonstrirao je nešto drukčije stečevine antifašizma, pozvavši mlade da se fizički obračunaju s onima koji su već četiri puta oskrnavili spomenik.

    »Uhvatite ih na djelu. A kad ih uhvatite, dobro ih istucite i polomite im noge, da im više nikad ovakve stvari ne dođu na pamet«, rekao je Bulat, od čijih su se izjava morale ograđivati antifašističke udruge. Ako ovako u 21. stoljeću govori jedan od partizanskih prvoboraca, zar su uvjerljive tvrdnje da partizani nisu ubijali zarobljenike i punili njima jame, nego ih puštali kućama, kao što tvrdi Mesić? Naravno da nisu, a o tome govore i dokumenti.

    Kako se treba obračunati s neprijateljem možda je najzornije pokazao Marko Belinić u svom govoru u Zagrebu u svibnju 1945. koji je kazao:

    »Svima treba biti jasno da će u našoj državi postojati pravda i zakonitost, ali za fašiste zakona u našoj državi nema. Jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jest - kuršum. Drugarice i drugovi! Hoću da vam kažem da je u vašim rukama sve, da pročistite odmah danas vaša poduzeća od fašističkih zlotvora. Radnici imaju puno pravo da ih na licu mjesta likvidiraju, bez obzira na to da li će netko reći da li imaju dozvolu od komande grada. Naša demokracija nije demokracija za one koji su se protiv demokracije borili«, rekao je Belinić u govoru objavljenom u Vjesniku 17. svibnja 1945.

    Istog dana šef savezne Ozne Aleksandar Ranković uputio je depešu hrvatskoj Ozni u kojoj stoji:

    »Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom.«

    Može li nakon čitanja ovakvih rečenica antifašizam doista zadržati pozitivno mjesto u hrvatskoj povijesti?

    ...... Hrvati su stav prema ustašama pokazali prije 70 godina, a borbu protiv fašizma započeli još prije 90 godina u Istri. Među svojim naistaknutijim velikanima imaju budućeg sveca Alojzija Stepinca koji je imao hrabrosti osuđivati i fašizam i komunizam i zbog toga mogu imati mirniju savjest nego neki drugi narodi.

    .....Što je Globus izbacio iz Bančeva teksta

    Svoj stav o komunističkim zločinima Ivo Banac iznio je u posljednjem broju Globusa, ali dvije petine teksta je, prema njegovim riječima, cenzurirano. Banac kaže da su izbačeni upravo oni dijelovi »koji najkonkretnije govore o nakaradnoj naravi Mesićevih stavova«. Uz Bančevo dopuštenje, Vjesnik donosi dijelove njegova teksta koje Globus nije objavio:

    »Neistina je, bešćutno je, a i primjer je stvarnog povijesnog revizionizma tvrditi da jugoslavenski komunisti nisu likvidirali žene i djecu, te da se takve likvidacije ne bi smjele doživljavati kao hrvatska narodna tragedija. U Kurilovečkoj šumi, uz selo Okuje kod Mraclina, općina Velika Gorica, ljeta 1945. likvidirano je nekoliko desetaka djevojaka (starih između 14 i 16 godina), pripadnica Ustaške mladeži. Moguće je da ima onih koji misle da su i one zaslužile smrt bez suda i obrane. Zar četnici nisu tako postupali u nizu pokolja u ratu protiv Hrvatske 1991. godine? Zar takva logika ne opravdava i njihove zločine?...

    Neistina je i stvarni povijesni revizionizam sugerirati da su de Gaulle i drugi demokratski političari odobravali »antifašistički« teror nakon rata. Bilo je to djelo komunističkih snaga poput FTP, koje su u Francuskoj doista ubile oko 10.000 stvarnih ili navodnih kolaboracionista u četiri mjeseca vrlo nestabilne situacije nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji u lipnju 1944. Komunistički su partizani slično tomu djelovali u Italiji (Emilia-Romagna i Lombardija), gdje je ubijeno 15.000 protivnika. No tamo gdje komunisti nisu bili snažni, primjerice u Belgiji i Nizozemskoj, bilo je relativno malo takvih egzekucija bez suda i mimo pravnog sustava - u Belgiji 256, u Nizozemskoj oko 100.

    Mi danas ne bismo imali Hrvatske da je opstao jugoslavenski komunistički režim, kao što je i nismo imali pod tim režimom. Zato se ne može tvrditi da je »antifašizam otac Domovinskog rata«.

    Uostalom, to se odnosi ne samo na zemlje u kojima je za Drugog svjetskog rata postojao jak komunistički pokret, kao u Hrvatskoj, nego i na one za koje se to ne može reći. U Estoniji, primjerice, nije bilo nikakvog značajnog otpora Nijemcima. Nije ga ni moglo biti, jer su Estonci njemačku vojsku doživljavali osloboditeljskom nakon iskustva sovjetske okupacije 1940. godine. Unatoč masovnim deportacijama i naseljavanju ruskih i drugih sovjetskih doseljenika nakon početka nove faze sovjetske prevlasti (jesen 1944.), Estonci i danas postoje, nisu nestali poput Tračana i Ilira, a njihova je zemlja članica EU-a i NATO-a, možda upravo zato jer u Estoniji ne postoje vodeći političari s komunističkim simpatijama. Neistina je i stvarni povijesni revizionizam tvrditi da zločin nije ratni, ako je državni. Što inače znači tvrditi da ne zastarijevaju ratni zločini samo ako su počinjeni prije kraja rata, dakle prije 8. svibnja 1945? Što znači tvrditi da je formiranje komunističke vlasti (jer to je stvarna vlast nakon rata), te sve formalnosti kojima su te vlasti prikrivale komunistički partijski monopol i diktaturu (izbori, ustanove, policija, vojska, sudovi), legalno jer je državno? Zapravo, takva tvrdnja briše razliku između ratnog i mirnodopskog zločina, koje povezuje ista ideologija monopolizacije vlasti u službi »uzvišenih« i »povijesnih« klasnih interesa. To je ona revizija Drugog svjetskog rata, o kojoj se sa strepnjom govori u krugovima vezanim uz komunistički pokret, jer njihovo je mirnodopsko bezvlašće bilo izravan nastavak ratnih represalija počinjenih pod firmom pravde i osvete…

    Komunizam u svojoj utopijskoj želji stvaranja savršenog društva propagira i provodi nasilje, te nasrće na ljudsku slobodu, imetak i integritet. Ne samo da se u isto vrijeme može biti i protiv fašizma i protiv komunizma, nego je to nužnost u zemljama gdje se ostaci ovih ideologija još nadopunjavaju u borbi protiv demokracije. To još ne znači da su svi komunisti zli ili nevaljali ljudi. Ljudi često prihvaćaju nehumane ideologije u vjeri da čine dobro. Protiviti se totalitarnim ideologijama – fašizmu i komunizmu – ne podrazumijeva opreku prema ljudima, ma koliko bili u krivu – nego protiv nehumanih ideologija.«

    Najviše žrtava na sisačko-moslavačkom području
    Policija je do kraja prošle godine evidentirala čak 718 lokacija na kojima su grobnice u kojima je zakopano gotovo 90.000 žrtava ratnih zločina počinjenih tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Gledano prema policijskim upravama koje su dostavile podatke, najviše je mogućih žrtava, njih čak 45.000, zakopano na sisačko-moslavačkom području u 108 masovnih i 11 pojedinačnih grobnica. Dosad je iz dvije grobnice ekshumirano 15 tijela. Druga prema broju mogućih žrtava je PU krapinsko-zagorska na čijem je području evidentirano 130 masovnih i pet pojedinačnih grobnica na 51 lokaciji gdje su zakopana tijela 12.000 žrtava. Dosad je u 31 grobnici pronađeno 1305 posmrtnih ostataka. Na teritoriju PU primorsko-goranske pronađene su 22 masovne i četiri pojedinačne grobnice na 26 lokacija i s 8431 posmrnim ostatkom. Dosad je u samo jednoj grobnici pronađeno 1237 posmrtnih ostataka. Oko 5050 mogućih žrtava je na zagrebačkom području na 39 lokacija u 36 masovnih i tri pojedinačne grobnice. Pet tisuća žrtava je na karlovačkom teritoriju, u 70 masovnih te sedam pojedinačnih grobnica. Na 21 lokaciji na požeško-slavonskom području policija pretpostavlja kako je 2390 žrtava, dok se pretpostavlja da je na varaždinskom području 2356 žrtava zakopanih na 34 lokacije. Na bjelovarsko-bilogorskom području je 110 lokacija s grobnicama u kojima je 2180 mogućih posmrtnih ostataka žrtava. Slijedi virovitičko-podravsko područje s 57 lokacija i 1792 mogućih posmrtnih ostataka, splitsko-dalmatinsko s 30 lokacija i 1239 mogućih posmrtnih ostataka, te koprivničko-križevačko čijih 16 grobnica najvjerojatnije krije ostatke 1104 žrtava. Na zadarskom je području utvrđeno 26 grobnica s mogućim ostacima 957 žrtava, na šibensko-kninskom 27 grobnica s 893 mogućih posmrtnih ostataka, dok je na dubrovačko-neretvanskom utvrđeno 29 grobnica koje kriju posmrtne ostatke 780 žrtava. Na brodsko-posavskom teritoriju utvrđeno je 12 grobnica sa 172 moguće žrtve, na vukovarsko-srijemskom sedam lokacija sa 150 mogućih žrtava, na međimurskom tri lokacije sa 125 mogućih žrtava, te na osječko-baranjskom jedna grobnica koja najvjerojatnije krije ostatke stotinu žrtava. Na ličko-senjskom području otkriveno je 19 lokacija, ali zasada se ne zna koliko je tamo mogućih žrtava.


    Dosad je ekshumirana samo 81 grobnica u kojima je pronađeno nešto manje od 4000 posmrtnih ostataka.

    Od najznačajnijih masovnih grobnica izdvojit ćemo čak 26 otkrivenih na Maclju u kojima su pronađeni posmrtni ostaci 1163 osobe, među kojim su i 23 bogoslova i svećenika. No, prema nekim spoznajama, na području Maclja moglo bi biti još oko 130 masovnih grobnica s oko 15.000 žrtava. Na željezničkoj postaji u Velikom Trgovišću pronađeni su posmrtni ostaci oko 120 osoba, a u Jazovki zemni ostaci 470 žrtava. Žrtve iz Jazovke uglavnom su ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koji su odvedeni iz bolnica.

    U šumi Lug kod Bjelovara pronađeni su posmrtni ostaci oko 230 osoba, u jami Podi kod Trilja više od 130 ostataka, a u Slatinskom Drenovcu oko 450.

    Na temelju istraživanja provedenih u organizaciji Saborske komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, u šumi Bujadnik na Petrovoj gori ekshumirano je oko 400 osoba, zarobljenih pripadnika njemačke i hrvatske vojske. U šumi Krstovača u Babinoj Gori ekshumirano je oko 40 zarobljenih pripadnika njemačke i hrvatske vojske. Dosadašnjim je istraživanjima potvrđeno i da su na teritoriju Dalmacije, Like, Hrvatskog primorja, Istre i otoka civili i pripadnici vojske NDH bacani u prirodne kraške jame. [Mladen Bokulić]

    Geiger: uskoro prikupljeni podatci s poimeničnim popisom žrtava
    Uskoro će na internetskim stranicama Hrvatskog instituta za povijest biti dostupni dosad prikupljeni podaci s poimeničnim popisom žrtava Drugog svjetskog rata kojim će biti obuhvaćene sve strane, najavljuje dr. Vladimir Geiger, koji posljednjih deset godina vodi znanstveni projekt »Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću«. Na tom projektu radi troje istraživača i jedan vanjski suradnik, koji vodi zaseban dio »Popis žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća«, ciljem izrade baze podataka o ljudskim gubicima s podacima o stradalim i žrtvama, te o mjestu i vremenu načinu na koji su poginuli, uz izvor podataka.


    »Utvrđivanje ljudskih gubitaka nije samo znanstveno-istraživačka, nego i civilizacijska potreba i nužnost iako je ono zbog mnogih razloga jedna od najzamršenijih istraživačkih tema, s mnogim otvorenim pitanjima i protupitanjima koja treba propitivati i dopunjavati», smatra Geiger, dodajući da su nepomirljive ideologije i politički i vojni interesi suprotstavljenih strana u ratnom sukobu i građanskom ratu umnožili ljudske gubitke.

    »Posljedice Drugoga svjetskog rata bila su velika materijalna razaranja, a i ljudski gubici bili su izrazito veliki. Najviše stradalih i žrtava bilo je u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, naime, na području NDH», dodaje Geiger. Po njegovom mišljenju, zbog nedostatka sustavnih istraživanja mnogi i danas navode proizvoljne procjene uvećavajući ili pak umanjujući pojedine kategorije ljudskih gubitaka.

    »Uvećavanje ili umanjivanje, pa i prešućivanje broja pojedinih kategorija stradalih i žrtava, uz nepoznavanje činjenica, najčešće proizlazi iz osobnih, nacionalnih ili političkih razloga«, kaže Geiger.

    Upravo projekt »Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću» provodi sustavna istraživanja novih ili pak nedostatno istraženih tema i problema, a rezultat rada su, uz magistarske radove i disertacije, znanstveni članci i knjige. Geiger međutim upozorava da se s troje ljudi ne može mnogo više učiniti.

    »Da je državi stalo da se istraživanja ubrzaju, izdvojila bi više novca i zaposlila više profesionalnih istraživača pa bi i rezultati bili zamjetniji«, rekao je, dodajući da su unatoč tome objavili »niz zanimljivih knjiga«. Osim mnogih članaka i nekoliko monografija, objavljene su tri zbirke dokumenata »Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.«, a za travanj se predviđa takva zbirka za Dalmaciju. Do kraja godine Geiger će završiti knjigu »Ljudski gubitci Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću" u kojoj će prikazati različite procjene ljudskih gubitaka.
    Geiger napominje kako se »stvaranjem neurotičnog stanja« neodgovornim izjavama pojedinaca u javnosti, kojemu u mnogočemu »kumuju« mediji, ništa ne rješava.


    »Utvrđivanju ljudskih gubitaka ne može se pristupati na temelju improvizacija, nego na temelju određenih pokazatelja kako bi se dobili najpribližniji podaci o broju i imenima stradalih i žrtava«, zaključuje Geiger.

    Vijesnik: Tekst pod naslovom: Počelo suočavanje s negativnim naslijeđem antifašizma

  10. #250
    Ovo ide pod ovu temu:


  11. #251
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,204
    Blog Entries
    4
    u utorak je predstavljanje dokumentarnog filma "Huda Jama" Romana Leljaka. dvorana Vijenac na Kaptolu.
    sad u petak predstavljanje njegove knjige "Sam protiv njih", isto mjesto. pretpostavljam da je o UDB-i riječ.
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  12. #252
    Citiraj Prvotno napisano od ZGabriel Vidi poruku
    u utorak je predstavljanje dokumentarnog filma "Huda Jama" Romana Leljaka. dvorana Vijenac na Kaptolu.
    sad u petak predstavljanje njegove knjige "Sam protiv njih", isto mjesto. pretpostavljam da je o UDB-i riječ.
    Da sam u ZGB-u bio bih tamo alii nisam!

    UDB-a?

    Danas sam uvjeren više nego ikad da su udbaši - sa Manolićem, Boljkovcem, Degoricijom, Mesićem i svom tom ekipom, 1991., godine sa svojim udbaškim guzicama sjedili na dvije stolica i samo su čekali da vide koja će stolica ostati cijela pa da i onaj svoj drugi guz smjeste na nju!

    A onda su čekali da umre prvi Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i gledaj sad - opet ti isti, danas 2016.godine - sjede na dvije stolice!

  13. #253
    Vlastelinka ZGabriel avatar
    Datum registracije
    Mar 2012
    Lokacija
    čudesni oblaci
    Poruke
    19,204
    Blog Entries
    4
    Citiraj Prvotno napisano od Nervozni listonoša Vidi poruku
    Da sam u ZGB-u bio bih tamo alii nisam!

    UDB-a?

    Danas sam uvjeren više nego ikad da su udbaši - sa Manolićem, Boljkovcem, Degoricijom, Mesićem i svom tom ekipom, 1991., godine sa svojim udbaškim guzicama sjedili na dvije stolica i samo su čekali da vide koja će stolica ostati cijela pa da i onaj svoj drugi guz smjeste na nju!

    A onda su čekali da umre prvi Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i gledaj sad - opet ti isti, danas 2016.godine - sjede na dvije stolice!
    naravno. zar netko još sumnja u to?
    Ti nisi ono što jesi sad, nego ono što tek možeš biti! Ti si trenutno žir, ali smisao tvog života je biti hrast! ~ T. Ivančić

    יֵשׁ מֵאַיִן

  14. #254
    O Stjepanu Radiću sam već stavio jedan dio (drugi) upisa na temu na ovom forumu u temu o njegovu ubojstvu. Tad sam obećao da ću kad stignem staviti i prvi.

    Fasciniralo me u vezi tog velikog Hrvata kako su na istoj udaljenosti od njega i desničari i levičari, a kad se to malo bolje pogleda, zapravo lako se uoči da je Stjepan Radić ogledni primjer odnosa velikosrpske politike prema Hrvatima i Hrvatskoj.

    I zato stavljam ovaj prvi dio integralno bez svog bilo kakvog upliva - pa neka onaj koji ovo čita sam donese i svoj zaključak kako sam i ja sam učinio.

    Radić već na početku svog političkog rada ističe vjernost narodnim idealima i moralnim načelima, ali je svjestan potrebe mijenjana političke taktike, tako da su mu njegovi neprijatelji do smrti stalno prebacivali, da je prevrtljiv. On je u svom članku O pripravi za rad u narodnoj politici objavljenom u praškom časopisu ‘’Novo doba’’ 1898., god o tome pisao:
    - Ali političke stalnosti ne valja zamijeniti s nepolitičkom ukočenošću, s dogmatskom zasukanošću, s pedantskom dosljednošću. Gdje je razlika i u čemu je razlika može raspoznati samo politički obrazovan um ili zdrav, nepokvaren, narodni razum ili kako bi zvučnije rekli instikt.
    Politički je stalan, tko ostaje vjeran svojim političkim idealima i sredstvima za političku borbu. Biti vjeran programima nije moguće, ako pod programom razumijevamo nacrt rada, da se zadovolji najprečim narodnim potrebama. Prešnost se potreba, da je tako nazovemo, s vremenom mijenja, a mijenja se i narodna snaga, te je danas moguće, što jučer nije bilo i obratno.
    Uostalom politička stabilnost nije vazda krepost. Ona je krepost kad je to vjernost idealima narodnim i sredstvima moralnim. Za to nećemo nazvati politički stalnim čovjeka, komu je ideal biti uvijek u opoziciji. Jer narodu to nije ideal, narod - imamo na umu prilike, gdje sav narod stupa u opoziciju, a ne stupaju samo pojedine stranke - ostaje u opoziciji, da dođe na vladu, dotično da se riješi vlade, koja ga upropašćuje, dakle od nevolje i od prijeke potrebe , a nipošto, jer mu to laska.
    A tko je političaru bližnji? Jasno, da nije i da ne može biti nitko nego narod. Političar će biti dobar svomu narodu......
    Narodni političar mora da bude neumoljivom logikom činjenica vazda aktivan, jer iskreno i duboko osijećanje narodnih nevolje razsvjetljeno svjetlom dalekih i širokih pogleda u narodnu budućnost mora da stvori nesavladivu volju za rad.
    Taki smo i mi: nećemo da se zovemo Balkanci, Jugoslaveni, Podunavci i slično.
    Mi smo Hrvati, Srbi, Slovenci. Ali mi nijesmo Hrvati radi imena nego radi onoga što to ime označuje’’.
    Radić je apsolutno vjerovao u istinu svojih političkih misli za koje se bori. A kako je bio vrlo impluzivne naravi on je bez imalo diplomatskih obzira napadao svoje političke protivnike dok s njima nije mogao ili nije htio ostvariti političku suradnju. Međutim, Radić je osobno bio savršeno pošten.
    Pred svršetak 19. stoljeća u tadašnjoj banskoj Hrvatskoj 90% naroda bavilo se poljoprivredom, a 10% otpadalo je na trgovinu, obrt i činovništvo, dok je građanska klasa tek nastajala.
    Radić je teško mogao prodrijeti u javnost, jer je bila potpuno obespravljena seljačka baza hrvatskog naroda, na koju se on htio oslanjati..U ondašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji bilo je napr. godine 1906., na 2 214 304 žitelja 45 381 izbornika (1,88%), a od toga je bilo oko 30 000 činovnika.
    Radić u seljaštvu gleda narod i stoga temelj svog političkog dijelovanja i u svoj politički program unosi snažnu socijalnu notu. U svojim počecima se zalaže za potrebu narodnog jedinstva sa Srbima i narodnog bratstva sa Slovencima i Bugarima, potrebu gospodarske i političke uzajamnosti sa Slavenima u monarhiji, kulturne i međunarodne političke zajednice s Rusijom.
    Radić bio razočaran Starčevićem koji je unio hrvatsku državnu ideju u građanstvo i inteligenciju, ali nije u seljaštvo i zato je on preuzeo na sebe buđenje širokih narodnih slojeva.
    Često zatvaran Radić je rano postao popularan, mada mu u početku političkoga rada nije bilo baš lako. Maček pripovijedao kako su ga, u početku, iz nekih sela znali čak i kamenjem istjerati, a sedam puta se uzalud kandidirao.
    Pri svršetku 19. stoljeća pravaštvo se snažno osijećalo u hrvat. javnom životu, ali se već tad, a posebno na početku 20. stoljeća započeo sve više osjećati politički utjecaj omladine u kojoj ideja hrvatske države nije prevladavala. Srpski prvaci u Hrvatskoj, okupljeni u Hrvatsko - srpskoj koaliciji imaju za cilj samo ‘’ujedinjenje sa Srbima izvan monarhije pod svaku cijenu i uz ma kakve žrtve’’.
    Dio Hrvata u toj koaliciji zbog međusobne nesloge i krivo shvaćenog pojma narodnog jedinstva objektivno su poslužili širenju velikosrpske politike u hrvatskim krajevima.
    Ta koalicija u prvom svjetskom ratu istupa potpuno u službi Pešte na štetu Hrvatske, pravdajući se poslije, da se tako radilo, da se zaštite od progona Srbi u Hrvatskoj.
    Srpski vođe u rečenoj koaliciji su, kako su poslije sami priznali, za svoj rad, dobivali naputke iz Beograda.
    Radić se u svojim političkim tezama nadao da bi Srbi u Hrvatskoj mogli postati domoljubi - odani svojoj domovini. On nije nikoga mrzio, pa je čak govorio da su nam Srbi braća kada su u Zagrebu izbile velike demonstracije kojima je povod bio članak Nikole Stojanovića iz Srpskog književnog glasnika 01.08.1902., godine u kojem se Hrvatima naviješta rat do uništenja: http://www.azoo.hr/images/izdanja/m...
    Ali je Radić o Srbima govorio i ovako:
    - Pa dobro! Okrenimo i mi svoju taktiku, ne jadajmo se samo kao što smo se jadali do sada, a svojom snagom jačali element koji se, eto digao protiv nas gore nego ikoji drugi inorodni i neskloni nam narod, Maramo gledati da oslabimo taj element, čim bude jači, bit će nam opasniji, teže ćemo mu se oprijeti. Ne uzradimo li tako, sud drugih naroda o nama može biti dvoj: ili da smo dotle pali te nam zbilja nije više stalo do našeg narodnog ponosa - ili da smo luda što grije u svojim njedrima zmiju koja seprema otrov da ga u svoje vrijeme uštrca u našu krv. Ili - Hrvati - imamo li što da izgubimo ako se skroz otuđimo tom elementu? Gdje su nas podupirali? Gdje su stupali s nama u borbu kad se radilo bilo o kojem našem političkom pravu ili kulturnoj stečevini? Gdje? Nigdje? Obratno! Svuda su protiv nas - svuda! Ovdje sa madžaronima, u Slavoniji sa madžaronima i sa Švabama, u Dalmaciji sa Talijanima. Neka se prelomi svaka naša zajednica s njima, mi nemamo što od toga izgubiti - obratno: možemo samo dobiti!
    U Zagrebu - a i svuda po hrvatskim zemljama žive srpski trgovci, obrtnici i radnici najviše i gotovo od nas Hrvata. Ja sam služim se kroz toliko godina u zagrebačkog pravoslavnog trgovca, u čijem sam dućanu ostavljao svaki mjesec redovno preko 30 forinta. Od prvog rujna ostavljam ga, a tako će, mislim, učiniti svi Hrvati koji drže do svog ponosa. Dignimo se svi kao jedan, ne dajmo posla, zarade, ni zaslužbe, ni jednome Srbinu! Ne stidimo se toga, oni nas odavno pljuskaju, a mi smo ih podupirali, sad su digli nož protiv nas - udarite po toj sramotnoj bratoubilačkoj ruci! Poduprite svoje Hrvate - svoj k svomu! O Srbima eto, žalibože, ne možemo reći da su nam svojta a što i jesu: žalosna je to svojta! Brat je mio koje vjere bio - dokle bratski čini i postupa. Nemamo se stidjeti nikoga ako budemo tako nastojali oslabiti element koji nam se grozi propašću. Oni navaljuju - naša je dužnost da se branimo. Uz takve njihove osjećaje i misli bit će naše političko i ekonomsko stanje to više ugroženo što oni budu jači.
    Radić je bio protiv toga da se u ime hrvatsko - srpskog jedinstva smatra da su Hrvati Srbi i da bi trebalo da se Srbija proširi na hrvatske zemlje.
    U obrani Hrvatske proti Mađarskoj političkoj sili, zalaže se da Hrvati priznaju srpsko narodno ime u Hrvatskoj, srpsku narodnu zastavu i čirilsko pismo, svuda, gdje Srbi žele s njime pisati, ‘’a da svaki Srbin prizna barem današnju Hrvatsku kao zajedničku domovinu, koja već ima državnu autonomiju (dakle i državnu svoju zastavu i državni svoj grb) i da je tu državnu autonomiju spreman i braniti i proširiti onako kako je gore spomenuto.
    Radić dalje spominje da Hrvati i ona hrvatska gospoda koja ne priznaje Srbe ima birati između građanskog rata i između narodne sloge.
    Radić piše godine 1902., da se Hrv. i Srb. u banskoj Hrvatskoj treba da zbliže kao braća, da bi postali jaki i da bi naša prava poštovali Mađari i Talijani. On smatra da od Srba u Hrvatskoj kao od istog naroda s Hrvatima ima pravo tražiti da hrvatsku domovinu vole kao i Hrvati, jer im je ta domovina zajednička i jer su u njoj vezani istim interesima.
    Radić shvaća ideju narodnog jedinstva kao temelj hrvatske obrane od opasnosti neslavenskog elementa. Takva Radićeva shvaćanja uzrokovala su činjenicu da su pravaški i klerikalni elementi zbog njegova odnosa prema Srbima unosili u seljačke mase glasove da je seljačka stranka za Srbe i da je Radić vlah koji hoće seljaštvo da povlaši, pa Radić u početku nije popularan pa je morao da taktizira.
    Kod ocijene Radićevih političkih shvaćanja bitno je istaknuti da se on u konkretnim političkim okolnostima rukovodio načelima hrvatskoga državnoga prava.
    Ljubica Vuković - Todorović zaključila je svoje istraživanje o Radiću tvrdnjom: ‘’da je on uvijek bio prvenstveno dobar Hrvat i svaka njegova misao polazila je od procjenjivanja hoće li i koliko će nešto koristiti Hrvatskoj.
    Radić je već na početku svoga javnog rada bio svjestan svih poteškoća i prave stvarnosti u hrvatsko - srpskim odnosima. On je znao da su se Hrvati i Srbi kulturno i politički posebno razvijali i da zato drugačije gledaju na državne ideale za budućnost.
    Radić dijelio Srbe u dva tabora:
    1.) Srbi koji pristaju uz Mađare i mađarsku politiku koja hrvatsku autonomiju ne smatra državnom, nego provincijalnom i koja hrvatstvo ne drži za narod, nego za puku narodnost.
    2.) Srbi koji propovijedaju da Hrvatska treba nestati u Srbiji, a Hrvati među Srbima jer da su Hrvati puko pleme srpskog naroda.
    Radić je zaključio da se hrvatsko - srpski sukob može izbjeći samo tako, ako Srbi, koji žive u hrvatskim zemljama, postanu hrvatski rodoljubi. To je on smatrao mogućim samo preko ideje tzv. narodnog jedinstva i zbog toga je propovijedao da su Hrvati i Srbi dvije narodnosne čestice jednog, istog naroda i da su im zato i narodno - kulturni interesi istovjetni.
    Međutim, on tu zajednicu interesa ne smatra u smislu težnji za ujedinjenjem u jednu državu. On ističe, da budući da Hrvati žive svojim posebnim životom, imaju za svoj razvoj posebno povijesno područje, posebnu Hrvatsku državu.
    Njegov zaključak po ovom pitanju: Sa stanovišta narodnog jedinstva, a političkog dualizma u Hrvatskoj - Srbin nije samo hrvatski državljanin, nego je, ako je uistinu svijestan, i hrvatski rodoljub.
    Iz tog izvodi zaključak da je hrvatska zastava Srbima u Hrvatskoj ne samo državna, nego i narodna i da stoga prestaje potreba posebne srpske zastave u Hrvatskoj, s tim da je on dopuštao mogućnost da Hrvati i Srbi u Hrvatskoj vješaju srpsku zastavu kako bi se pokazalo da nema suprotnosti između hrvatske i srpske državne misli.
    Razumje se - ovo je Radiću tada bilo lakše zato što on nije vjerovao u raspad Austro - ugarske monarhije i što mu je tada eventualna opasnost da bi Hrvati mogli ući u zajednicu sa Srbima - i tad se ‘’pretopiti’’ u Srbe - mogla izgledati samo kao neopasna utopija. Smatrao je da Srbi treba da priznaju Hrvatsku (Hrvatsku, Dalmaciju, Slavoniju) neprijepornim hrvatskim državnim područijem........., koje se u sporazumu sa Slovencima ima širiti u Istri i slovenske alpske zemlje. BiH je smatrao hrvatsko - srpskim područijem i podjelila bi se sporazumno.
    Pisao je da on ne može i neće mrziti Mađare, ni Nijemce, ni Talijane, pa kako bi onda mrzio Srbe.
    Hrvatska pučka seljačka stranka osnovana je 22. prosinca 1904.,. Osnova njezinog programa - u njezinoj programskoj knjižici - ističe se da hrvatski narod ima pravo stvoriti svoju državu, i to potpuno nezavisnu, kakva je nekad bila.
    Njegove tvrdnje o sveslavenstvu - tek demagogija!
    Radić je na 21. sjednici zastupničke većine hrvatskog narodnog zastupstva 25. studenog 1922., godine to svoje držanje ovako izložio:
    - Kroz 20 godina govorili smo da smo jedno sa Srbima. Činili smo to zato, jer smo se morali braniti od Mađara, Talijana i Švaba. Nismo priznavali ni nagodbe, ni dualizma, ni trojnoga saveza. Bila je to sila, protiv koje se ne bi smjelo ni pisnuti. HPSS je htjela srušiti nagodbu pomoću austrijskih slavena. No u vanjskoj politici bili smo za Rusiju i Francusku i zato nas je Beč držao svojim protivnicima. Ta politika nije računala s ovim, čime se može srušit trojni savez, i zato nije uspijela. Trebao je cijeli svjetski rat, da se taj Savez sruši.
    U svom članku Hrvatsko državno pravo kao cimer protuslavenskoj srpskoj politici, koji je objavio u DOMU 12. rujna 1917., godine on o Srbima piše ovo:
    - Hrvati šire ruke prema Srbima upravo onako, pače još i više i želnije nego Slovenci prema Hrvatima. Ali mi smo, Hrvati, tu loše sreće. Nama se ljubav ne uzvraća ljubavlju, ili se barem do nedavna nije uzvraćala, a ovo što bi danas imala biti ljubav, što bi imalo biti jedinstvo, ovo je kako ćemo odmah vidjeti, samo dobro promišljeni srpski pokušaj da nas Hrvata nestane u tom bratskom zagrljaju kad nas već nije moći inače maknuti sa ovoga svijeta.
    Radić je dakle bio uvjeren 1917., da pojam narodnog jedinstva služi Srbima za asimilaciju Hrvata na način da Hrvati postanu Srbi! Jedini je način očuvanja Hrvata, po njegovu mišljenju, postojanje Hrvatske Države, koja za srpske političare, ‘’niti je postojala, niti postoji’’.
    Godine 1918., Radić se zalaže za uspostavu samostalne Hrvatske države, koja bi obuhvatila banskum dalmatinsku i bosansku Hrvatsku, a u mogućoj zajednici sa Slovenijom. Osuđivao je Srbe zbog njihova protu hrvatskog i pro mađarskog držanja ističući da politika narodnog jedinstva ima služiti ponajprije oslobođenju banske Hrvatske od mađarske prevlasti i ujedinjenju hrvatskog naroda u državu Hrvatsku.
    13. ožujka 1918., godine u Pragu on izjavljuje da je za Hrvate posve propala bečka i peštanska politika i da je spreman za ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom ali samo na bazi potpune i stvarne ravnopravnosti.
    Nešto kasnije je rekao da on hoće Hrvatsku državu, čak i protiv Srba ako treba......... jer bez nje Hrvatima nema prosperiteta.
    Izvještaji o seljačkim nemirima u Hrvatskoj 1918., godine bili su povod da je Pribičević na sjednicama narodnog vijeća predlagao pozivanje srpske vojske, koja, po njegovu mišljenju jedina može ugušiti te nerede.
    I već 31. listopada u Zagreb je došao, kao izaslanik srpske vrhovne komande, pukovnik Dušan Simović.
    Zaposijedanjem Hrvatske i drugih dijelov Jugoslavije, srpska vojska doživjela je jedan od svojih najvećih poraza: od oslobodilačke i pobijedničke armije u suštini je postala obična nasilnička žandarmerija koja zavodi ‘’red i mir’’, koja se batinama i oružjem bori protiv ‘’svoje braće’’. U početku je imala ulogu da razoruža stanovništvo, ali su tu pravili razliku između hrvatskog i srpskog stanovništva - Hrvate tretirali nepouzdanima, čak neprijateljski nastrojenima. Srbi pouzdani i državotvorni - favorizirani. To je dovelo i do krvoprolića u selu Brašadinu kod Vukovara.
    U slučaju bilo kakvog otpora postupali surovo prema stanovništvu. Batinali su, a to je ne jedanput priznala i vrhovna komanda srpske vojske.
    Zbog Radićeva javnog stava protiv ujedinjenja počelo se misliti i o njegovu ubojstvu.
    24. studenog 1918., trebao je biti ubijen u sabornici, pa on krajem studenog odlazi u Prag i tu ostaje do 10. prosinca.
    Već 5 dana nakon ujedinjenja svu vlast u Hrvatskoj dobio je Svetozar Pribičević - postao ministar unutarnjih poslova. Otpustio je dotadašnjega hrvatskoga bana Mihailovića, a na njegovo mjesto postavio Palečeka odvjetnika iz Vukovara - Srbina koji je poslije imenovanja izjavio da će izvršavati samo odredbe središnje vlade u Beogradu - s njim je nestalo samostalne hrvatske vlade.
    Ante Trumbić prvi ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS, jedan od tvoraca nove države, uskoro je, osjetivši stvarnost nove vlasti priznao da o ujedinjenju hrvatski narod nitko nije pitao, da hrvatski narod ujedinjenje ni naknadno nije nikad odobrio i da je Hrvatskoj nametnuta vojnička hegemonija turskoga oblika u svakom smislu.
    Radić je novu državu doživio kao militarističku novu vlast, koja je za Hrvate teža od stvarnosti u bivšoj Austro - ugarskoj monarhiji.
    Hrvati su doživljavali batinjanja i besprimjernu gospodarsku otimačinu koja se već očitovala u zamjeni jednog novog dinara za dvije i pol, a poslije tri i pol i četri krune.
    Hrvatskom je vladao Srbin Svetozar Pribičević, a njegova vlast je postala tolika da se njegov brat Milan hvalio kiparu Ivanu Meštroviću, kako je Svetozar dobio ‘’carte blansche’’ za prečanske krajeve, a posebno Hrvatsku i da je skrojio takav plan podjele zemlje na oblasti da Srba uopće neće biti tamo gdje su Hrvati većina, a gdje bude Hrvata u ‘’srpskim oblastima’’ da će (Srbi) biti neznatna manjina, jer da su Srbi tako bar u prvo vrijeme sigurni za državu.
    25.01.1919., Dragutin Hrvoj s još jednim članom glavnog odbora stranke otišao u Prag da Masaryka pismenim dokazima uvjeri o batinjanju Hrvata zbog njihova republikanskog uvjerenja. Bez rezultata. Masaryk je odgovorio da se ne može miješati u unutrašnje stvari druge države.
    07.02.1919., vlada SAD-a deklaracijom priznala jedinstvenu Kraljevinu SHS.
    U Zagrebu je od ožujka do svibnja 1919., godine boravio američki agent Le Roy King - on je obavijestio američku delegaciju u Parizu o političkoj situaciji u Hrvatskoj i ustvrdio da je apsurd da bi Hrvati i Srbi bili jedan narod. Čini se da je i Wilson osobno bio svjestan te činjenice - međutim njegov utjecaj nakon rata je opadao pa nije ništa mogao učiniti za Hrvatsku.
    03.02.1919., godine na skupštini glavnog odbora HPSS u Streljani Radić je kazao da ono što se događa u Hrvatskoj nije samoodređenje naroda, nego nametanje tuđe sile, da je to vlada bezbožnih tirana, koja je umjesto Sabora uvela Srpsku narodnu skupštinu. Radić je istaknuo da se u ime narodnog jedinstva pogazilo čovječje dostojanstvo batinjanjem ljudi što je ‘’srpske kraljevske vlade koju ne možemo nipošto nazvati svojom narodnom vladom’’. On zahtjeva republiku po američkom uzoru, potpunu suverenost naroda, a ne odlazak u ‘’srpsku Aziju’’.
    Nakon ovog raste pritisak na Radića a njegov list DOM je obustavljen 29.02.1919., godine.
    08.03.1919., središnji odbor HPSS prihvaća rezoluciju u kojoj je istaknuto da hrvatski građani ne priznaju tzv: Kraljevinu SHS pod dinastijom Karađorđevića jer tu kraljevinu nije proglasio hrvatski Sabor Navedeno je da se ne priznaje ni privremeno Narodno predstavništvo u Beogradu, protestira se protiv novačenja, poriče se državnoj upravi zakonitost u svakom odnosu i prosvjeduje se protiv kršenja ustavnih prava i protiv toga što je novi ban Ivan Palečak imenovan ukazom nepriznatog regenta Aleksandra.
    25.03.1919., godine Svetozar Pribičević hapsi i zatvara Radića iako je ovaj bio narodni zastupnik. Dolazi do nemirau u Zagrebu. Milan Nedić naređuje hitnu koncentraciju pješadijskih i artiljerijskih pukova oko Zagreba. Grad zatvaraju u čelični obruč.
    Nedić potom poziva desetine najpoznatijih političara grada i s nogu im kratko kao vojnicima, u vrsti, saopćava ultimatum:
    - Obaveštavam vas da je Zagreb opkoljen sa svih strana, da su topovi upereni na svaki deo varoši. Primite to k znanju i upravljajte se prema tome.
    Iz ovoga prvorazrednog Krakovljeva svjedočanstva vidi se da Nedić podupiran od regenta Aleksandra se prema Hrvatskoj ponašao kao neprijateljskoj zemlji i da je bio spreman vojskom ugušiti u krvi svako jače očitovanje nezadovoljstva u smislu međunarodno priznatog prava na samoodređenje.
    PS; Krakov sa položaja Pribičevićevog ađutanta određen za ‘’ordonansa oficira’’ komadanta armije, a Nedić odredio da on bude oficir za šifre. Komadant zagrebačke vojne oblasti stari general Boža Janković koji je bio bolestan, pa je njegovu funkciju zapravo vršio njegov podčinjeni - njegov načelnik štaba Milan Nedić.
    150 000 potpisa hrvatskog naroda na peticiju koju su u Pariz poslali Wilsonu. Peticija glasi:
    ‘’Mi svi potpisani i potkrižani Hrvati, državljani i državljanke iznad 18 godina, izjavljujemo na temelju međunarodnoga priznatog prava samoodređenja naroda, da smo po svojoj duši i pameti za neutralnu Hrvatsku seljačku republiku, te za hrvatski tisućljetni državni narod. Zahtijevamo saziv posebne hrvatske konstitutante i to bezuvijetno prije nego što mirovni kongres u Parizu stvori konačnu odluku o sudbini Hrvatskoga naroda. Ovlašćujemo glavni odbor HPSS i g Stjepana Radića da ovaj naš zahtjev iznese pred mirovni kongres u Parizu.
    Ova izjava je potpisivana pod strahovitim terorom. Radić tvrdi da bi dojam peticije bio velik kao i uspijeh da sva hrvatska gospoda u Parizu, s Trumbićem na čelu, nisu prikazala ovu peticiju kao posljedicu najluđe i najbesvijestnije Radićeve demagogije.
    Radić dodaje da su gospoda iz Zagreba i Splita pisala Trumbiću da bi on morao zatražiti od Atante, da ona dade Radića smaknuti, jer da je on ‘’najveća nesreća i sramota nas Hrvata’’.
    Rudolf Horvat zamolio je 26.02.1920. bana Matka Laginju da pusti iz zatvora Stjepana Radića. 27.02.1920. Radić je pušten iz zatvora.
    22.03.1920., Stjepan Radić ponovno uhićen zbog govora u Galdovu kod Siska. I 04. kolovoza 1920., osuđen na dvije i pol godine tamnice.
    05. 09. 1920., u Hrvatskoj počinje pobuna seljaka zbog žigosanja stoke. Bilo je mnogo mrtvih i ranjenih jer su vlasti oružijem gušli pobunu. Čak se bila razmatrala opcija slanja vojne ekspedicije na Hrvatsku što je tražio Svetozar Pribičević.
    28. 10. 1920., izbori za ustavotvornu skupštinu. HPSS je izašla samo da pokaže svoju snagu i dobili su 230 590 glasova (50 mandata) - narod banske Hrvatske time je pokazao da je plebiscitarno za Radićevu politiku.
    Na temelju kraljeve volje Radić je pušten iz zatvora 28.11.1920.
    Rezultati izbora bili su veliko iznenađenje za velikosrpske krugove u zemlji (dobili su 49 zastupničkih mjesta od 93). U Beogradu se počelo pričati kako se treba krvavo obračunati sa Hrvatima.
    Svetozar Pribičević je odgovorio na HPSS tako što je počeo organizirati Srbe u Hrvatskoj.
    Milan Nedić izjavljuje 30.04.1920., delegaciji grada Zagreba:
    ‘’Od Zagreba neće ostati kamen na kamenu, ako Radić proglasi Hrvatsku Republiku’’.
    Svjesno su uništavani svi ostaci nekadanje hrvatske državnosti (Ivan Mužić - Hrvatska politika i Jugoslavenska ideja).
    ‘’Oni koji stvaraju Hrvatsku Irsku u Jugoslaviji - poručuje Milan Pribičević (brat Svetozara Pribičevića) - treba da znaju da stvaraju srpsku Irsku u Hrvatskoj, jer bez obaziranja na volju pola milijuna seljaka Srba u Hrvatskoj neda se stvoriti mir u njoj (podvukao BG). Drugim rečima, zaključak je vođa Demokratske stranke da nikakva samostalna Hrvatska u Jugoslaviji nije moguća, jer prema njihovom tumačenju, koliko god zahtjevi za nezavisnim položajem Hrvatske stvaraju nestabilnost u Jugoslaviji, toliko će i zahtjevi Srba u Hrvatskoj za svojom samostalnošću stvarati nestabilnost u Hrvatskoj’’.
    Otvoreno se dakle prijetilo Hrvatima od strane Srba.
    Radić je smatrao sustav konstitutante neprihvatljiv te je pisao da su Hrvati i Slovenci kojih u kraljevini SHS ima koliko i Srba - imaju 87 odnosno 38 zastupnika, a Srbi 272 od ukupno 419 zastupnika.
    Radić je potom formirao ‘’hrvatski blok’’ i veliku pozornost posvetio pisanju Ustava neutralne Republike Hrvatske. RH ne priznaje tajnog ugovora između kraljevine Italije i Kraljevine Srbije. 11.11.1920., u Rapallu.
    Stjepan Radić je želio samostalnu Hrvatsku, ali kao uvjereni pacifist nije želio ostvarenje svojih političkih namjera silom. Zato je naglašavao u svakoj prigodi da želi sporazum sa srpskim narodom.
    05.11.1920., Pribičević izradio diobu države na 33 oblasti i nacrt diobe objavio u novinama. Po tom nacrtu Hrvatska i Slavonija rascijepane su tako da bi u dvijema od četri oblasti bilo više Srba nego Hrvata (u srijemskoj i primorsko - krajiškoj).
    Između Radića i beogradskih političkih krugova nije postojala nikakva mogućnost dogovora - jer su obje strane polazile s potpuno suprotnih političkih pozicija, pa je i u 1922., godini Beograd nastavio svoju politiku divljačkog nasilja i brutalne sile i kao posljedica toga započela je balkanizacija Hrvatske.
    Radić i njegova HRSS je pokušao i u inozemstvu naći nekoga tko bi podržao njegove ideje.
    Radić je na pitanje jednog američkog novinara da li bi Hrvati priznali kralja Aleksandra kao simbol zajednice prema inozemstvu, odgovorio: da bi, ako Hrvatski narod dobije kod kuće vlast nad sobom u svoje ruke.
    Taj je novinar (dopisnik United pressa) rekao Radiću da nije uspio ni doći u Zagreb, jer su mu rekli u Beogradu da je on (Radić) luđak. Radić mu je odgovorio da nije išao i da neće ići pod ovakvim režimom u Beograd i to: prvo: zato što mu nije siguran život; drugo: zato što nema u Skupštini slobodne riječi i treće: zato što nema tamo što raditi kad je tamo vlada stvorila svoju većinu, a opozicija mora slušati (ovo je Trumbić zabilježio).
    Radić je od Europe dobio - ništa.
    Pokušao je Radić i sa opozicijom u Srbiji (Stojan Protić, Davidović). Srbi su Radića uvjeravali da bi režim pao ukoliko bi hrvatski blok došao u Beograd. Ali oni nisu bili iskreni sa Radićem jer nisu htjeli riješenje hrvatskoga pitanja - nego su nastojali to postići zbog svojih stranačkih probitaka.
    Radić je poslao delegaciju Hrvatskoga bloka u Beograd. On sam nije htio ići. Međutim, kralj je ponovno dao pašiću da on sastavi vladu i time jasno dao do znanja da štiti velikosrpske interese i da zapravo on i ne želi Hrvatski blok u Skupštini!
    HRSS na izborima 18. ožujka 1923., godinedobila 472 733 glasa ili 70% mandata. Radić je tu izbornu pobjedu označio kao legitimaciju pred čitavim svijetom, da su Hrvati postali narod u pravom smislu riječi i da im zato pripada neograničeno pravo narodnog samoodređenja, koje znači oživotvoriti seljačku republiku.
    Vodstvo HRSS istaknulo je nepravednost izbornoga zakona i to u korist srpskih stranaka, a na štetu Hrvatske. Na jednog zastupnika HRSS dolazilo je poprečno 6601 glas, a na jednog radikalskog zastupnika 4994 glasa.
    Radićeva pobjeda u Dalmaciji izazvala je posebnu uzbuđenost u javnosti. Josip Smodlaka (orjunaš) napisao je, poslije izbora, osvrt u kojem ističe da se nije očekivalo da će Radić dobiti većinu (8 od 15 zastupnika) u pokrajini gdje je jugoslavenska svijest najjača. Napravio je rasčlambu i došao do izuzetno zanimljivog rezultata:
    Radić je dobio većinu u Dalmaciji među hrvatskim seljacima, koji žive daleko od mora i da je tako ostao očuvan kontrast između dviju Dalmacija, tj između suncem obasjanog i prosvijećenog primorja i njegova tamnog naličija - tužnog zagorija. Ono što je Radićev neprijatelj zabilježio je iz posrednog zapažanja o tim izborima, postaje svjedočanstvo o raspoloženju hrvatskih birača u Dalmaciji. On bilježi:
    ‘’U drugom selu splitskog zagorja, usred inače mirnog i pitomog naroda, mlađarija je kao mahnita kričala na zborovima:
    ‘Oli svi za Radaća, oli ćemo zapaliti sve kuće i posić sve vinograde’
    Meni pak koji sam njihov stari znanac i prijatelj govorahu: ‘ Ne daj nas pod Srbiju, pa ćemo svi za te, ali ti nećeš da nas oslobodiš od soldačije, a Radić hoće!
    Čak su teško bolesne nosili po nekoliko sati na nosilima da ne izgube niti jedan glas. Što se nikad prije nije vidjelo, u najzabitijim raštrkanim planinskim selima učestvovalo je kod izbora više od 90% birača, dok ih je u gradovima glasalo najviše do 70%.
    Stotine sela glasovalo je kao jedan čovjek za potpuno nepoznate kandidate Radićeve liste, kojima, i pošto biješe izabrani nitko u Dalmaciji nije zna i ne pita za ime......Ni u kakvim izborima do sad nije ovaj narod bio ovako oduševljen i ovako složan, i teško će se ikad više složiti kao što je ovih izbora bio složan za Radića. Nije bilo te sile koja bi ga mogla odvratiti od Radića, i dobro je da se nije ni pokušalo upotrijebiti silu.’’
    Beogradski režim je razočaran rezultatom izbora, nastavio protuhrvatsku politiku s još jačom žestinom tako da je Trumbić, nakon tih izbora, navješćivao dolazak diktature.
    Poslije izbora dolazi i do više kontakata između Radića i Pašića (naravno preko Pašićevih izaslanika najprije Uroša Trbojevića - predsjednika zagrebačke organizacije Pašićeve radikalne stranke). On je Radića pitao o više stvari - a najzanimljivija je ona u vezi monarhije, na koju mu je Radić odgovorio da je to u HRSS već odavno riješena stvar i da se zbog monarhije neće praviti pitanje, čim se postigne sporazum o drugim stvarima.
    12 i 13 travnaja su se sastali i predstavnici hrvatskog, slovenskog naroda, radikalne stranke i JMO iz BiH i poslije dvodnevne rasprave složili su se o preduvijetima narodnog sporazuma između Hrvata, Srba i Slovenaca.
    Nakon toga su predstavnici HRSS Vlatko Maček i Juraj Krnjević otputovali u Beograd. Razgovarali su sa Pašićem, zahtijevali da se teritorijalne odredbe Vidovdanskog ustava ne primjenjuju na Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Pašić je to prema Radiću pristao pod uvjetom da HRSS pristane da ne dolazi u skupštinu. O svemu je onda potpisan i zapisnik o pregovorima između svih koji su u njemu sudjelovali.
    Međutim, uskoro se vidjelo da su radikali pregovore s Radićem shvatili potpuno neozbiljno. Oni nisu ni željeli napustiti poziciju državnog i narodnog jedinstva za ljubav parlamentarne potpore grupe koja traži reviziju Ustava i koja zahtijeva posebnu Hrvatsku državu (Laza Marković).
    A protiv stvarnih pregovora sa Hrvatima bio je i kralj Aleksandar, prema B Vlaiću, prvaku Demokratske stranke, spriječio je Pašića, da i otpočne ozbiljne razgovore sa Radićem.
    Radićev govor na borongajskoj skupštini 15. travnja 1923., godine pred 100 000 pristaša:
    Istaknuo je da je prije dvije godine 230 000 izbornika kazalo ‘’da smo hrvatski narod, i mi smo Hrvatska država’’.
    Nije odrekao mogućnost sporazuma sa Srbijom, u kojem bi se odredilo što će biti sa kraljevstvom......... Kraljevsku vladu u Zagrebu Republikanski narod neće i ne može priznati. Kralj može biti samo znak međunarodne zajednice, ali da nema ni govora o tome da u Zagrebu bude kraljevska vlada i da Hrvati daju toj vladi vojnike i vojsku kralju kojeg nisu izabrali. Naveo je da je Spaho dobio 18 mandata u BiH zato što je svuda govorio da će poslije izbora u Zagreb, da će s Radićem i da su 16 zastupnika Spahine muslimanske organizacije otvoreni Hrvati, dok su Spaho i još jedan Hrvati napola.
    Istaknuo je da Europa zna za Hrvatsku i za hrvatsku većinu, da Europa vidi, da to nije komunizam ni klerikalizam, Radić je dodao:
    ‘’Kad to Europa zna, onda ona zna i što će biti, onda treba da bude toliko pametna da ne postupa divlje. Ovo ćemo i zaboraviti, neću reći zaboraviti, nego prekrižiti, ali to se ne zaboravlja da je 30 000 seljaka bilo izbatinano i zatvarano samo radi republikanizma i da su naše žene, naši starci i naši mladići i djeca batinani, to se neće nikad zaboraviti. Nikad više neće se naći čovjek u našim redovima koji će reći da smo mi i Srbi jedan narod. Krvnik i njegova žrtva nisu jedno. Mi znamo, za to nije kriv srpski seljak direktno, no ali kad on udara, kad on tuče, on je osobno kriv, ili kako oni kažu lično. Srbijanski seljaci su krivi utoliko, kad o tome čuju, da se još nikad nije digao protest, ni jedan list, ni jedan političar još se nije našao, pa da je protiv tih zvjerstava što napisao.
    Braćo što to znači? Znači da je sporazum sa današnjim srpskim vlastodršcima vrlo teško postići. Nije nemoguć, ali je vrlo težak i znači da taj sporazum ne može biti gotov brzo. Oni bi htjeli odmah da mi potpišemo i da nam portfelje dadu. Svi njihovi fotelji ne vrijede jednog našeg potpisa, koji bi učinio nemogućim i jedan dio naših zahtjeva. Oni hoće da mi Hrvati, njima za volju, kažemo da nismo više mirotvorci, nego ćemo biti vaši soldati, da nismo više republikanci, nego smo kraljevski panduri, nismo više hrvatski narod, nismo više Hrvatska država, nego smo ta vaša pokrajina i imat ćemo nekog vašeg tutleka. Mi bi tad postali mrtvaci. Oni su tako nerazumni da ne znaju, kad bi njih tko pitao, ali smo odveć pametni da to tražimo: ‘Čujte Srbi, zašto vi to sve ne ostavite, i kralja i Srbiju, pa ne postanete sastavni dio Hrvatske seljačke republike? Da mi okrenemo batinu, što bi oni kazali, a uvjek vele da smo jedno, a ako smo ravnopravni, onda naša država može da vrijedi kao i vaša.
    Mi smo pametni i pošteni da to od njih ne tražimo, jer je to nemoguće.......... Može se dogoditi da mi ovu borbu nastavimo kako do sada nije bila. Ako pokušaju sa orjunašima, možda će i te gnjide poslati, i ako dođu u koje selo, onda više neće otići. Ako počnu s vojskom, i zato imamo medicinu, ali vam nećemo reći kakvu. Ako sa kakvom silom počnete, što bude sila veća, to gore po vas.
    Srpski je narod bio za to da se osveti Kosovo. Srpski narod je bio za to, da mu se učini velika Srbija, a vi ste rekli, čekajte malo, imat ćete još veću nego što smo obećali. Zato ste lupeži! Vo ste frankovci, ali ste luđi nego što su frankovci jer ste vi frankovci pred cijelom Europom, a naši su frankovci u zapećku. Za vašeg vođu Pašića piše londonska štampa da je balkanac, da je nasilnik, da mu nije ništa vjerovati. Ako vaš prvi državnik nema ugleda, Vi ste krivi, jer ste rođeni da narod najprije prevarite, a onda opljačkate. Najprije ste obećali veliku Srbiju, a niste mu je dali. Napravili ste Esheaziju, a sad ga varate da je mi rušimo, koji je nismo ni gradili i koja ne postoji kao centralistička. To je međunarodno priznati teritorij u kojem je, po volji Evrope, a bez našeg pitanja, i država Hrvatska i narod hrvatski. Mi to priznajemo, jer je to i naša korist, mi to priznajemo, ali radimo i radit ćemo zato da u Srbiji dođu na kormilo ljudi koji neće banke držati za grkljan i koji neće biti jednostavni izvršitelji zakulisanih nepoznatih ortakluka i družina.
    Mi imamo dužnost da, nakon ovih izbora, razgovaramo sa onom srpskom strankom koja ima većinu. Mi to ne činimo rado. Zašto? Naša su gospoda pametnija i poštenija od onih sa kojima razgovaramo i mi smo se morali s njima razići, jer nisu shvatili seljački čovječanski pokret. Kad mi o tome govorimo, misle da smo separatisti. Nego da smo! U tom smislu da mi uredimo Hrvatsku svoju domovinu, unutrašnje uređenje zadržavamo u svakom slučaju za sebe.
    Kada mi kažemo da se ono što je kod nas, i zemlja i ljudi i sve što je u Hrvatskoj, da je naše, a zajedničko - dat ćemo ono što budemo ugovorili. Oni to ne razumiju. Oni kažu sve je to zajedničko, a Hrvatima daju tek milostinju. To je stanovište Mađarsko. Tako je i u Mađarskoj bilo zajedničko što je bilo važno....
    A mi ćemo i u treće izbore još ljepše nego u ove. Prvi put su bili mali manevri, drugi su bili srednji, a treći će biti veliki. Od Subotice do Prilepa i od Soluna do Maribora, svuda ćemo postaviti kandidate, svuda ćemo poslati agitatore, ne dva, nego dvanaest ili dvanaest stotina, pa ako bude trebalo i dvanaest tisuća, mi to možemo. Možemo u Makedoniju, u Srbiju i Vojvodinu poslati ljude, koji su tamo služili, koji sve znadu i koji sve poznaju, koji bolje poznaju područije Srbije nego svi ministri i Cincari. I onda ćemo reći: ‘Čuješ brate, ostaj ako hoćeš i daj se dalje daviti, ili, mi te zovemo, ili u naše kolo gdje se ne buni, gdje se ni ne puzi, gdje nismo crvi, ali niti hajduci!’ Kad se dignuo crni Đorđe, on je bio komita, jer nije htio doći na turski kolac. Vi ste bili borci protiv tuđe sile, mi smo borci protiv domaće nepravde, prijevare i sile. Idite u ovo kolo, a ako nećete - zaokružit ćemo Vas.
    Makedonija će ići, Crna Gora će ići. I braća će vidjeti naš hrvatski, naš seljački, naš republikanski prijedlog: kao Hrvati tražimo hrvatski suverenitet, a Beograd zna što to znači. Taj suverenitet hoćemo sporazumom, ali ne sa srpskim kraljem, nego sa srpskim narodom. A što će biti sa kraljem i to je stvar našeg sporazuma. Ako oni na to ne pristaju, oni nisu srpski narod, nego robovi....’’.
    Kad je ponovno uzeo riječ Radić je rekao, ako Srbi počnu divljati kao Turci i ako htijednu navaliti nove milijarde zajma, napraviti nove dugove ili ako nas uvuku u rat, onda će ‘’nas sedamdeset otići u Beograd kao grom, to im osujetiti i vratiti se u Zagreb.
    Ova skupština je napravila golem dojam u političkoj javnosti. HRSS je tražila da Hrvatska uđe u konfederaciju sa Srbijom, a to bi značilo da Hrvatska i Srbija čine savez ravnopravnih država - prema inozemstvu to treba izgledati kao jedna država - kao Unija. Zato mora biti samo jedno ministarstvo vanjskih poslova. Zajedničko novčarstvo - ali ne želimo imati zajedničke novce sa Srbijom - i želimo u Zagrebu osnovati posebnu, svoju, emisionu banku. Želimo poseban svoj ustav, koji će bolje odgovarati potrebama našeg naroda.
    Kralj je za slučaj obrambenog rata vrhovni zapovijednik vojske našeg ‘’saveza država’’. U navalnom ratu ne želimo mi Hrvati uopće sudjelovati,
    Radićeva iluzija u svezi sa ‘’Markovim protokolom’’ ubrzo se rasplinula. Javno je ustvrdio da je Pašić 24. lipnja u dogovoru s Pribičevićem i Lazom Markovićem na svoju odgovornost poslao na skupštinu HRSS žandare s nalogom, da se nazočne, ako bude trebalo, poubija. Prema Radićevim riječima, Pašić je izdao nalog da se posebno traži prigoda i zgoda, da se ubije Radića..........
    Već 26. lipnja novinstvo je proširilo vijest, da se protiv HRSS primjeni ‘’Obznana’’, što dovoljno dokazuje ozbiljnost situacije u kojoj se našao Radić..
    U povodu obljetnice proslave rušenja ‘’Bastilje’’, Radić je 24. srpnja održao govor, u kojem je rekao, da Srbi misle da je sila jača od prava, i da svi bez razlike neprestano govore o pobjedi, ali da oni nisu nikad pobijedili Hrvate, i da nema primjera u povijesti da su Hrvati pred Srbima bježali, ali da ima obrnutih primjera. On je dodao:
    ‘’ Ta srpska Bastilja je jedno čudovište od zgrade. Mi bi smo je isto tako jednim naletom porušili, kao što je pariški puk porušio svoju Bastillu. Mi to ne činimo jer to ne bi išlo bez krvi i to ne samo bez naše i bez srpske krvi, nego i bez još mnogo druge krvi........ Beograd znajući dobro za našu snagu ne može pojmiti naš mir. Kad su beogradski vlastodršci još prije 2 i pol godine vidjeli 100 000 ljudi na sajmištu, nisu pojmili kako to da mi nismo proglasili republiku i da se nismo upustili u fizičku borbu s vojskom. Dne 18. ožujka 1923., god očekivali su isto, i kad se god sazivala velika skupština, kad se očekivalo 30 ili 40 tisuća ljudi ...... Držali su oni sasvim sigurno to mora biti revolucija, mora biti krvi? Zašto? Zato, jer oni znaju da su oni pravili revoluciju u Srbiji kad ih je bilo ne 30 ili 50 hiljada, nego tek par stotina. Ali tu je velika razlika. Srbi su živjeli u jednom turskom taboru........ Mi pak nismo u Turskoj srednjeg vijeka, nismo u Turskoj početkom 19 vijeka, mi to nećemo i ne možemo biti, jer mi smo već napravili drugu revoluciju....... Ako dakle mi govorimo što je između nas i Beograda, onda moramo reći, ne zid, ne ponor je ono što nas dijeli, nego je ono jedan svijet, a ovo drugi. Tamo je svijet despocije, a ovdije je svijet republike.
    Govoreći o pregovorima sa Pašićevim izaslanicima u povodu ‘’Markova protokola’’, Radić je rekao kako je na njihovo pitanje, da mi preciziramo hrvatsko stajalište odgovorio:
    ‘’Molim, Vi precizna stajališta imate - to je maksimum - suverenost Hrvatske. Konfederacija, stvarna, potpuna, ravnopravnost hrvatskog naroda i Hrvatske sa srpskim narodom i sa Srbijom. To je maksimum, ali ustvari to je minimum. Mi ne možemo drugi minimum da napravimo, a da ne izgubimo, s pravom, povjerenje svoga naroda’’.
    Iz ovoga govora je očito da je Radić svjestan prilika, posebno međunarodnih, koje se ne bi pomirile s rušenjem kraljevine SHS, i zato on i govori da je minimum, što znači, da je on intimno želio drugo riješenje i to u smislu potpune samostalnosti. Radikali su inzistirali na tome da Hrvati svoje zahtjeve riješavaju na temelju postojećeg Vidovdanskog ustava, što bi značilo automatsko priznavanje kraljevine SHS. Radić kao jedini tadanji legitimni predstavnik većine hrvatskoga naroda nije mogao na to pristati....... Zbog ta dva potpuno suprotna politička stajališta unutrašnja situacija u zemlji se sve više zaoštravala. Pašićeva kćerka Pava Račić pričaala je u to vrijeme Meštroviću da ima i lista, koju je ona vidjela, i na kojoj je popisano nekoliko tisuća Hrvata, koje treba poubijati da bi se riješilo hrvatsko pitanje i da su na toj listi: Radić, Trumbić, Meštrović i drugi koji potpiruju hrvatsko nezadovoljstvo.
    U javnosti se govorilo da je Radić 14. srpnja 1923., usporedio kraljicu Mariju sa Pompardurkom i da je zbog te usporedbe vlada odlučila poduzeti protiv Radića najoštrije mjere.
    21. srpnja Radić otputovao u Beč i London gdje su ga dočekali sa nepovjerenjem. Ocijenili su njegova stajališta kao ekstremno hrvatsko (dokaz pismo Wickhama Steeda kralju Aleksandru).
    U svom govoru kojeg je održao 10. listopada 1923., godine Radić je podvukao (na engleskom ga održao):
    - Ovog momenta sporazum između Hrvatske i Srbije nije moguć
    - Srpska vlada ne priznaje hrvatsku narodnost
    - Uništili su hrvatski sabor, hrvatsku vladu, sve hrvatske institucije (naročito autonomije općina i županija).
    - Komfiscirali su jednostavnom odredbom hrvatsku državnu imovinu kao što su šume, rudokopi, javne zgrade.
    - Odvukli su u Beograd sve fondove u vrijednosti od 250 000 000 zlatnih franaka
    - Ne postoje više niti hrvatske autonomne škole, sudovi....Pa se sad osjećamo kao da nam je hrvatska duša konfiscirana
    Sve je to učinjeno u ime tzv. narodnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Sadašnje ujedinjenje ima svrhu uspostave Velike Srbije nasiljem. Hrvatsko pitanje tako postaje jedno od europskih problema. Naša politička opcije je opcija jednog cijelog naroda protiv divljeg srpskog militarizma koji je predstavljen po maloj grupi srbijanskih oficira i političara koji imadu sad na raspolaganju 300 000 vojnika. Ako drže 300 000 vojnika u miru i ako su pripravni dići 2 - 3 milijuna u slučaju rata........ što će onda biti?
    Svako hrvatsko dijete dobro zna da je pod ovakvim režimom svaki napredak nemoguć i da je neizbježan povratak u barbarstvo.
    Tražimo neutralizaciju istočne jadranske obale. Umjesto vječnih sporova sa Italijom i otvorene granice za slobodan promet sa Austrijom i Mađarskom, umjesto sadanje carinske politike srednjevjekovnog turskog sistema.
    Mi - hrvatski pacifisti nećemo revoluciju, jer se nadamo da ćemo našu slobodu steći zakonitim putem. Cijeli hrvatski teritorij u koji spada i Dalmacija broji oko 22 000 000 kvadratnih milja, 3 500 000 stanovnika. Ovamo nije uključena BiH i hrvatske županije u dijelu prijašnje Mađarske. Od ovih 3 500 000 stanovnika - 3 000 000 su čisti Hrvati.
    U gospodarskom, prosvjetnom i financijskom pogledu, mi smo, Hrvati, daleko ispred Srbijanaca i stoga je nevjerojatno da Zapad podržava Srbiju kontra nas i još joj pomaže da nas tlače.
    U SAD ima oko 700 000 Hrvata, preko 1 000 000 u južnoj Americi. Ovi Hrvati predstavljaju veliku moralnu, fizičku i financijsku snagu nama i oni nisu izgubljeni za Hrvatsku.
    Hrvatski narodni zastupnici ne idu u beogradski parlament jer ne priznaju političko stanje koje trenutno je. Da bi se desilo da odu tamo, moraju Srbijanci prije priznati hrvatski Sabor, vladu, sve hrvatske državne institucije.
    Sporazum između Hrvata i Srbijanaca ovisi o ponašanju Srbijanaca u Macedoniji, Crnoj Gori, BiH, Vojvodini. Bez potpune promjene sadašnjeg sistema, masakriranja i nasilja mi, Hrvati, ne možemo ni pregovarati ni raspravljati sa srbijanskim vlastodršcima.
    Radi toga svega oni pokušavaju amputirati nekoliko najčišćih hrvatskih županija i prepustiti ih njihovoj sudbini. Računajući pozitivno da će ih Mađarska i Italija progutati.
    Mi Hrvati se ne bojimo ovakve amputacije.
    Kad je Seaton Watson rekao da zna kako radikali i Pašić hoće veliku Srbiju i da zato misli da bi Radićev dolazak u Beograd mogao svemu zlu učiniti kraj, Radić mu je odgovorio:
    ‘’ Naš dolazak u Beograd samo bi složio radikale i demokrate i tako obnovio protuhrvatski blok. I vidjet ćete što će se dogoditi. Prevarit nas neće moći, pa će nas poubijati, uvesti vojnu diktaturu i provesti amputaciju. Mi smo dva svijeta, koji se ne mogu stopiti nasiljem i umjesto mira stvorit će se živi pakao’’.
    Radić je u Londonu uvjeravao engleske političare da će njegov odlazak u Beograd biti bezuspiješan, ali ih nije uspio uvjeriti. Englezi su inzistirali na tome da Hrvati pođu u Beograd i da tamo pokušaju doći do sporazuma sa Srbima.
    Radić je pokušao stupiti u vezu sa Talijanima koji su ga odbili jer je bilo u tijeku sprovođenje Ralpskog dogovora sa srpskom vladom - na štetu Hrvatske, a stupio je u vezu sa Mađarima - ali je to ‘’probijeno’’ ugovor je došao u ruke Beograda’’.
    Interesantna je činjenica u Beču se sastao sa talijanskim novinarom Atiliom Tamaroom - osobnim prijateljem Musolinija. On je Radića pitao da li ima namjeru što prije proglasiti nezavisnost Hrvatske i voditi je putem oprečnim Srbiji. Ako to napravi - Italija bi mu pružila svaku pomoć uključujući i vojnu. Radić mu je odgovorio da se njegova politika ne temelji na uzajamnoj mržnji i da se Hrvati mogu zadovoljiti jednom potpunom unutarnjom autonomijom u Federaciji sa Srbijom i da naši odnosi budu odlučeni kroz jedan Ugovor zasnovan na načelu ravnopravnosti.
    Tamaroom mu je na to kazao da će Musolini u tom slučaju ići zajedno sa Srbima i to posebno s g. Pašićem. A ovaj (Pašić) neće imati nikakvih obzira i potpisat će sa Italijom takav ugovor koji će sadržavati osudu na smrt Hrvatske.
    Tako je i bilo. Gospoda Pašić i Ninčić otišli su u Rim i potpisali su ugovor s kojim su uništili jednu malu slobodnu državu (Rijeku) predavši je Italiji. Pašić je poručio Radiću u London, preko jedne povjerljive osobe, da se Srbija sporazumjeva sa Italijom ako dođe do hrvatske revolucije, tako da bi Srbija zaposijela Slavoniju i južnu Dalmaciju.
    Kad je došao u Beč - Radić nije krio da je u Londonu doživio politički neusjeh.
    Radić ruši Pašićevu vladu i sprema se na put u Rusiju.
    Ruski ministar vanjskih poslova Čičerin u više izjava (nota) kazao je da od svih europskih vlada beogradsku drži najnatražnijom, najnasilnijom i najokorjelijom.
    Rakovski (Rus) je u Đenovi, na međunarodnoj konferenciji, kao potpredsjednik ruske delegacije izjavio jednom Pašićevom izaslaniku da je Beograd ‘’najodurnije leglo opačina i rovarenja protiv Rusije i da Rusija neće mirovati dok s beogradskim vlastodršcima neobračuna’’.
    Radića su u Rusiji dočekivali svuda srdačno i uz hrvatsku himnu. Rusi su se pokazali kao izvanredni pokazatelji hrvatskih (ne)prilika. Nudili su mu čak da ostane raditi u Moskvi kao voditelj seljačke internacionale (u koju se uključio i HRSS). Ali je Radić to odbio.
    Poznati sovjetski diplomat G. Z. Besjedovski u knjizi pod naslovom: ‘’Iz uspomena sovjetskog diplomata’’ - tvrdi da je Radić iz Moskve otišao razočaran u sovjetske političare. Čičerin mu je nudio najviše položaje.
    Radićev sin Vladimir koji je išao sa ocem u Rusiju kaže da se Radić ljubazno zahvalio sovjetskoj vladi rekavši im da se on kao predsjednik HRSS i vođa hrvatskog naroda mora brinuti i boriti za svoj hrvatski narod koji se probudio, složio i organizirao.
    Ipak, u Moskvi se zadržao duže od planiranog jer je Pribičević radio sve kod Austrijanaca da Radiću uskrate vizu za Austriju. Kad je viza ipak došla Radić je pošao za Beč, a u Beogradu su mu spremali optužnicu za veleizdaju.
    11. kolovoza 1924., godine krenuo je jutarnjim brzim vlakom za Zagreb - u pratnji Mačeka, Košutića i kćerke Miroslave. Na Mačekovo pitanje o rezultatima posjeta Moskvi - Radić je odgovorio:
    ‘’Ništa!........ Komunisti ne žele saveznike, nego sluge’’.
    Na poziv Stjepana Radića u Zagrebu se sastalo 01. svibnja 1924., godine Hrvatsko narodno zastupstvo, koje je jednoglasno primilo proglas, koji je u Beču sastavio Radić. U tom proglasu ističe sepotreba sporazuma sa srpskim narodom. Spominje se ‘’Markov protokol’’ od 13.04. 1923., i to kako je zapisnik o hrvatskim preduvijetima odmah pogažen, spominje se divljaštvo Pašićeve vlade u BiH i Hrvatskoj, kupovanje talijanskoga prijateljstva izdajom Rijeke i uzmakom sa čitavog primorija gornjeg Jadrana, provođenje parcelacije Slovenije, Hrvatske i BiH, kao i spremanje iznenadnog napada na Bugarsku.
    U proglasu se navodi da je etrahota i sramota danomice lagati srpskom narodu, da su mu Hrvati krvni neprijatelji i taj narod pozivati da: ‘’Hrvate kao neprijatelje države pokolje i podavi’’.
    Vrativši se kući Radić je shvatio da je sam, tj da ne može računati na političku potporu ni na Zapadu ni na Istoku. Shvatio je da mu je ostalo samo sporazumijevanje sa Beogradom.
    Kralj daje mandat Ljubi Davidoviću da sastavi vladu - ali to je bilo samo da svijetu zamaže oči, jer je kod osnutka vlade rekao Žerjavu da je Davidoviću morao dati mandat za sastavljanje vlade, ali da tu vladu treba odmah srušiti.
    Davidović se išao dogovarati sa HRSS i Radićem i oni su to shvatili ozbiljno jer nisu bili svjesni stvarnih kraljevih, Pašićevih i Pribičevićevih namjera. Davidović je u svoju vladu kao ministre htio uključiti i nekoliko HRSS-ovaca i po tom je pitanju išao kod kralja - kralj mu nije mogao otvoreno reći da je protiv toga nego je izvrdavao i tražio ga da mu Radić da ‘’neke garancije’’. Čekala se samo prigoda da se ‘’cijela stvar sruši kao kula od karata’’.
    Na jednom skupu je Radić održao govor. Na tom je skupu bio nazočan i Đoka Popović is Srpske demokratske stranke, Uglavnom, unatoč činjenici što je Lj Davidović tražio od kralja da mu potvrdi 4 HRSS-ova ministra kralj to nije htio, a stvar su dodatno minirali Pašićevi radikali i S Pribičević koji je tvrdio da ni jedna vlada ne može biti sastavljena bez predstavnika Srba prečana u njoj. To je kralju dobro došlo da Davidoviću ne da svoj pristanak da on sastavlja vladu kako je htio.
    12. listopada 1924., vidjevši da ga je kralj grubo izigrao, Radić je održao jedan svoj žešći govor u Vrpolju:
    ‘’Kad sam 1921., godine rekao u Sisku: mi smo republikanci, ako su Srbi monarhisti, Bog im blagoslovio njihova kralja, osudili su me na 2.5 godine tamnice. Kad su to dozvolili da se tako širi monarhizam u Hrvatskoj, neka si sad obrišu nos. Treba se ići drugim putem. A kad se kraljevo žezlo slomilo na hrvatskim leđima ne može ga nitko slijepiti. Žasto su tukli i batinali? Kad se radi o tome, može li se seljački narod sporazumijeti sa monarhijom, ja sam rekao: Može, dapače mora radi vanjske i unutarnje situacije. Tko traži više, taj traži i da si odrežemo glavu, ili barem traži, da mi prignemo šiju da nam on nogom stane za vrat, ali nitko nije nikad stao Hrvatu za vrat, pa i neće dok nas i jednog teče.....
    Ako ovako ne ide, treba preći Drinu, da se u svakom selu pojavi apostol naš i da tamo kaže: ‘Što smo mogli mi učiniti možete i Vi. Birajte seljake, složimo svoje desnice, srušimo tiraniju sabljaša i pljačkaša, a gospodu prorešetajmo, uzmimo gusto sito, ali nemojmo biti ludi da radi pljeve zdravo zrno bacimo. Ima među gospodom poštenih - ja sam sam gospodin. Ne pita se kakav je kaput, nego kakva je duša. Srpski seljak je bistar kao i hrvatski, više puta i bistriji. Bijeda njegova je veća od naše, a nevolja gola, najbolja škola. Ima krajeva gdje oni zadivljuju kao naši ličani i Hercegovci svojom pronicivšću’’.
    Radićev govor još više je podjario hajku koja se protiv njega vodila u velikosrpskim krugovima. Nakon tog govora počelo se prepričavati da je on u njemu izjavio kako bi kralj mogao biti ispraćen sa svim počastima preko granice.
    Kralj poziva Ljubu Davidovića. Kad ga je kralj upozorio na ono što je Radić govorio, dodao je, psujući Radiću mater, da mu nije ništa dao i da mu neće ništa dati. Na Davidovićevu primjedbu da se ne radi o Radići nego o Hrvatima - kralj je kazao:
    ‘Jebem ja mater i Radiću i Hrvatima. Ne dam a oni neka uzmu sami, ako mogu’.
    Od nastasa Petrovića kralj je tražio da uhiti Radića zbog govora u Vrpolju, ali je to Petrović odbio ističući kralju, kako njegovi savjetnici mora da su budale, a da on nije jedan od njih.
    15. listopada 1924., godine Davidović je podnio ostavku vlade u kojoj je naveo da ostavku daje na traženje kralja.
    U listu ‘’Vreme’’ od 24. 10. Radić je kritizirao kralja. Dva dana kasnije u jednom od svojih govora je istaknuo daq su se Hrvati organizirali, da bi opet imali svoj državni Sabor u Zagrebu i potpuno samostalnu vladu i da to nije jedini cilj.. Istaknuo je da se ima pravo zahtijevati da u Hrvatskoj budemo svoji gospodari, a da se neki još nadaju kako će se sve to u Hrvatskoj rastepsti ako se Radić zatvori ili ubije, ne znajući, da će onda nastati plamen u kojem će svi izgorjeti.
    Radić je izjavio da je za sporazum sa Srbima, ako to bude moguće, ali je dodao, da će se ako to ne bude moguće ići i bez njih.
    List ‘Politika’ je u broju od 28 listopada 1924., u jednom uvodniku pišući o Radiću - zaključila:
    ‘’On je digao hrvatstvo na srpstvo, on vodi borbu hrvatstva protiv srpstva’’
    05. studenog kralj povjerava Pašiću sastav izborne vlade, a 10- oga kralj raspušta Skupštinu i raspisuje nove izbore za 08. veljače 1925., u isto vrijeme kralj i vlada počeli su iznositi optužbe protiv HRSS posebno zbog pristupa HRSS seljačkoj internacionali, kako bi ih prisilili da konačno priznaju vidovdanski ustav i odreknu se svog programa.
    Glavni organ Demokratske stranke ‘’Demokratija’’ u jednom uvodniku od 13. studenog 1924., osudio je označavanje HRSS u jednom uvodniku komunističkim zbog pristupa u seljačku internacionalu ističući, da bi vlada, ako hoće, mogla povući kozekvence i ‘’čitavu HRSS, odnosno, čitav hrvatski narod koji ona danas apsolutnom većinom predstavlja - obeležiti kao boljševički i staviti ih izvan zakona’’.
    Čim je Davidović dao ostavku - Radiću su prijatelji iz Beograda savjetovali, da se skloni. Dali su mu sigurne informacije da će ga nova vlada, čim bude imenovana, uhititi, te se on već 05. studenog sklonio iz Zagreba u hrvatsko Zagorje. U Zagreb je tek povremeno, poslom, dolazio.
    Pašić je početkom studenog pokušao izbjeći političku blamažu u zemlji i inozemstvu te ucjenjivanjem prisiliti Radića na kapitulaciju. Tako je on poslao Jambrišeka Radiću, a kad ga je Radić odbio onda je on obilazio druge članove HRSS koje su za stranku bile neprihvatljive, i to, kako Radić kaže, što je već bila podignuta hajka. te su te poruke u vodstvu stranke shvaćali kao puko političko ucijenjivanje.
    Već se počelo govoriti kako će protiv Radića biti donesen zakon o zaštiti države. Od prosinca 1924., pa do proljeća 1925., godine Radić je osobito intezivno optuživan zbog boljševizma i to uglavnom na temelju potpunih krivotvorina.
    Vlada se odlučila na političku likvidaciju Radića i HRSS-a. Mate Drinković piše da se vratio u Beograd dva dana prije katoličkog Božića - bio ministar u toj Vladi -a u njoj (Vladi) su bili prilično uzrujani. U njegovoj je odsutnosti bila raspravljena i načelno prihvaćena ‘’Obznana’’ protiv HRSS.
    23 ili 24. prosinca 1924., uvečer, na sjednici Vlade, ministar unutarnjih poslova Božo Maksimović podnio je izrađen prijedlog o Obznani. Drinković je postavio kao uvjet, da bi na njega pristao, , da te mjere ne smiju biti uperene protiv hrvatskog naroda - da se na ogovornost ne zove pristaše nego samo vodstvo stranke. Pašić je podupro Drinkovića.
    Drinković tvrdi da je samostalna stranka (članovi u Vladi) S Pribičevića htjela ‘’Obznanu’’ objaviti na sam katolički Badnjak i ujedno u Božićnoj noći pristupiti i provođenju ‘’Obznane’’. Tome se usprotivio Drinković, naglasivši da je za Hrvate najveći blagdan Božić i da se četri milijuna Hrvata u državi moraju pustiti da u miru provedu Božićnu noć i blagdane i da bi drugačije postupanje ‘’značilo za cijeli narod izazov’’. Lukavi Pašić priključio se Drinkovićevu stajalištu i primjena ‘’Obznane’’ bila je odgođena, iako su se taj dan samostalci bili požurili da u svojim novinama te mjere najave. Osobito je Pribičević bio izvan sebe od bijesa, strahujući da se odugovlačenjem ponizuje autoritet vlasti i da je promašen glavni cilj - iznenađenje.
    Kralj je potvrdio obznanu 01. siječnja 1925., godine i ona je odmah stupila na snagu.
    Stjepan Buć je ispričao kako ga je supruga Stjepana Radića - Marija - odmah po objavljivanju Obznane zamolila da organizira Radićev bijeg preko granice, Međutim, Radić nije htio bježati - zbog osjećaja dužnosti da u trenutku kad dođe do progona protiv HRSS, a naročito protiv njegova vodstva bude u domovini i da odmah preuzme svoju odgovornost.
    05. siječnja Radić je bio uhapšen.
    Formalna optužnica za boljševizam da bi se lakše opravdalo pred međunarodnom javnošću sam čin. Međutim - glavni razlog - politička likvidacija Radića i HRSS po radi ostvarivanja hrvatske državnosti.
    Pred sucem istražiteljem 16.02.1925., Radić je dodao:
    - Da više nije bilo potrebe da u inozemstvu traži političke informacije, jer se kroz godinu dana svog boravka u inozemstvu uvjerio da je i sav zapad i Rusija za održanje Jugoslavije.........
    Još jednom je tako pobijedila Pašićeva i Pribičevićeva Velika Srbija.
    ‘’Obznana’’ - ozakonjnje nasilja nad cijelim hrvatskim narodom. Hrvati su tako Obznanu i shvatili. Trumbić je nove zakonske mjere protiv HRSS shvatio kao Obznanu nad hrvatskim narodom, koji je trebalo ustrašiti i koji je imao na izborima pokleknuti. I srpskim je političarima to bilo jasno. Kraljev pouzdanik Mita Dimitrijević ocjenio je ‘’Obznanu’’ protiv HRSS kao zavođenje izvanrednog stanja protiv hrvatskog naroda, pa je dodao, da je monstruozni proces protiv vodstva HRSS mogao povrijediti ugled države u zemlji i u inozemstvu i da je ta mogućnost zabrinjavala kralja Aleksandra.
    U borbi za provođenje ‘’Obznane’’ osobito su se angažirali, služeći se izmišljanjem dokumenata, predsjednik vlade, ministar pravde, ministar unutrašnjih poslova, ministar vojske i mornarice, sve to zato, kako zaključuje i Bernard Stulli, da se sav hrvatski narod stavi izvan zakona.
    Kad je bila proglašena ‘’Obznana’’, sve kotarske uprave, financijske kontrole u BiH obavještene su već 2. siječnja 1925., godine da u državnoj službi ne može ostati ni jedan pristaša HRSS.
    Trumbić - branio Radića, oduzeta mu je putovnica da u inozemstvu ne može skupljati dokaze. Predstavnici vlasti koji su progonili Radića kao komunističkoga saveznika - savršeno su znali da Radić sa komunizmom nema nikakve veze. Pašić je kazao Trumbiću, kad je ovaj tražio da se Radića pusti na slobodu, kako on zna da Radić nije komunist, kao uostalom ni on. Pašić je Trumbiću čak rekao da je Radić čak spasio Hrvatsku od komunističkog utjecaja 1919., i 1920., ali da sentimentalnosti nema mjesta u politici i da se on neće ustručavati upotrijebiti svako sredstvo, da postigne svoj cilj.
    12. siječnja sudbeni stol u Zagrebu shvativši besmislenost optužbe pustio je iz zatvora sve optužene osim Radića. To je šokiralo vladu i puštene su stavili u ‘’kućni pritvor’’ u policijsku kasarnu. Radić je bio najljući protivnik kralja: ‘’Pozivom na Obznanu zabranjene su u Hrvatskoj sve javne skupštine, svi sastanci, pa i oni ograničeni na pozvane. Sve to zabranjeno je u svim hrvatskim strankama.
    I sam razgovor nekolicine u privatnim kućama bivali su oružanom silom rastjerani, a učesnici policijski gonjeni i zatvorom kažnjavani.
    U 70 godina od kako je izdan Bahov patent nije po njemu toliko svjeta sjedelo po zatvorima koliko u ova tri mjeseca. Teror je upedesetorostručen.
    Uzalud sve. 08. veljače na izborima HRSS dobila 532 872 glasa (67 mandata). Vlada ostala zaprepaštena rezultatom. I to sve unatoč velikim krađama na izborima.
    Vlada je 16 veljače povela postupak za poništenje svih Radićevih mandata u Skupštini, a ujedno su najviše preko Pavla Radića pokušavali kontaktirati sa Stjepanom Radićem u zatvoru.
    Radić je dao nećaku Pavlu da pročita njegovo pismo koje počinje sa:
    ‘’Priznajem sveukupno političko stanje po Vidovdanskom ustavu sa dinastijom Karađorđević na čelu......’’
    Pavle je to pročitao u cijelosti. U situaciji kad nije imao oslona ni na kojeg saveznika i kad je imao protiv sebe politiku iza koje je stajala vojna sila i zaštita nekoliko europskih velesila, Radiću je preostalo samo to - da popušta.
    Radić je Trumbiću govorio:
    ‘’Mora se postupati prema prilikama. Moraš gaziti u govna kad nema drugog načina da dođeš do svoga cilja’’.
    Radić nije htio u zatvoru ništa potpisati. Morao je govoriti svojim neprijateljima ono što ne misli.
    U aktu o ‘’sporazumu između Narodne radikalne stranke i Hrvatske seljačke stranke ima izjava vodstva HRSS od 27. ožujka 1925., u kojoj je priznato jedinstvo države, dinastija Karađorđevića i Vidovdanski ustav na temelju kojeg postoji samo jedan Parlament za svu državu, a dodalo se i to, da se nakon toga može reći da su Hrvati i Srbi dva tijela jednog naroda koji će pod jednim krovom znati i htjeti obraniti zemlju od neprijatelja.
    Ovim sporazumom Hrvati nisu ništa dobili. Nakon toga sporazuma 16. srpnja 1925., godine kraljevim ukazom sastavljena je nova vlada, a 18. srpnja kraljevim ukazom o aboliciji - Radić je pušten na slobodu.
    Zanimljivo je kako je Ante Tresić Pavičić u svom dnevniku na dan 04.08. 1924., godine zapisao slijedeće:
    ‘’G Ljubomir Živković mi je rekao da bi Radić i svi vođe njegove stranke, koji su bili zatvoreni, bili osuđeni, na temelju činjenica, na smrt - bez pomilovanja da nisu potpuno kapitulirali’’.
    U Vladu je 18. srpnja ušao Pavle Radić kao ministar agrarne reforme, ali su uz njega postavljena tri podtajnika radikala, koji su pazili na svaki njegov korak. Pavle Radić je morao vući nepopularne poteze, a radikali su stajali po strani kao da oni s tim nemaju nikakve veze. Popularnost HRSS je opadala. Stjepan Radić je odjednom počeo tepati srpskom kralju i veličati ga (nema kralja kao što je naš), a za Korošeca je govorio da je gori i od Pribičevića. Kralj je primio Radića vrlo srdačno. A Radić je počeo govoriti samo ono što ga je moglo primaknuti Pašiću i Kralju. Radić je tako u svojoj popustljivosti otišao toliko daleko da je dopuštao mogućnost da jednog dana i Pribičević mogne sudjelovati u preuređenju države.
    Radić nije izricao svoje pravo uvjerenje. Svoja stara shvaćanja on intimno nije napustio. Ivi Šariniću je rekao:
    ‘’Mi smo u Jugoslaviji naglašavali svoje hrvatsko replubikanstvo zato, da pred cijelim svijetom naglasimo naše pravo na vlastitu državu, te da nećemo zajedničke države sa srpskim narodom, koji ima, i neka ima, svoju državu’’.
    Drugom zgodom mu je kazao da je važno bilo u vladi, bilo izvan vlade drmati situacijom tako dugo dok kralj ne bude prisiljen da sam sruši vidovdanski ustav, koji je prevarom i nasiljem nametnuo. Radić je smatrao da po Vidovdanskom ustavu ‘’mora potpuno zauvijek nestati hrvatskog naroda, a prema tome i naše hrvatske narodne države za koju se borimo. Radić je nastavio, da se ovakvom situacijom mora drmati i tresti tako dugo, makar kod toga i on sam glavu izgubio, jer će kralj kad sruši svoj ustav srušiti i svoju državu. Pa će uskrsnuti samostalna Hrvatska država. Radić je u tom razgovoru rekao da je protiv zapadnih demokracija.... On je izrazio vjeru da će se jednom urediti Hrvatska država, pa je dodao da ‘’mi kraj svega toga zasad moramo biti mirotvorci, jer prvo neću uzaludnih žrtava dok za to nije još čas, a drugo, ja neću da se ikad više podigne oružje na povratak Habsburga, a još manje za veliku Srbiju Karađorđevića.
    18. studenog 1925., Radić ušao u Pašićevu Vladu kao ministar prosvjete.
    Radić polako širi svoj utjecaj u BiH, govori u Sarajevu 30. siječnja 1926., godine, prije toga 17., siječnja u Subotici, 01. veljače u Mostaru. U Dubrovniku 02. veljače:
    ‘’Naš put vodi u Zagreb. Mi smo nerazdjeljivi duh hrvatskoga naroda i samo ujedinjeni sa Hrvatskom hoćemo da budemo ujedinjeni sa Srbijom....... Mi Hrvati hoćemo da se razvijamo kao Hrvati. To jesmo i to ostajemo. Srbi su Srbi i mi ih najvolimo kad im kažemo da su Srbi. Čim počnu jugovati mi velimo da su počeli ludovati, jer se bojimo prevare. Oni će govoriti da su jugoslaveni, a ipak će srbovati. Mi hoćemo čist račun’’.
    Radić je govorio kako se dogodilo čudo u smislu da je hrvatski seljački pokret prešao granice Hrvatske i da je uhvatio korjen u Sloveniji i Srbiji. Da u Sloveniji postoji sjajna organizacija i da će na prvim izborima, oni, nastupiti i formalno kao dio hrvatskog seljačkog velikog pokreta.
    Ovo je očit pokazatelj kako se Radić počeo vraćati na svoje stare pozicije.
    Zatim, je putovao kroz dalmatinsku Zagoru: Imotski, Šestanovac, Trilj, Klis i Lovreć. To je bio delirij narodnog zanosa i oduševljenja i privrženosti Radiću, koja je graničila sa obožavanjem Radića. U izvještajima se naglašavalo da ni jedan vođa Hrvata u tim krajevima nije doživio takav trijmuf i oduševljenje bez granica. Dalmacija, a osobito njezina Zagora, nije u 8 godina nikad vidjela Radića, a ipak ga je tako dočekala.
    ‘’ To su bili fanatizovani redovi vjernika, koji idu na veliku molitvu’’.
    Nikolu Pašića je posebno zanimalo da mu Radić objasni što je to govorio u Sarajevu. Dobio je objašnjenje da je u njegovu sarajevskom govoru bilo bitno da se bosanski muslimani konačno odrede za Hrvate ili za Srbe i da je jugoslavenstvo jedna varka, kojim se koriste svi anacionalni elementi.
    Pada Pašićeva vlada. 08.04.1926 sastavljena Uzunovićeva vlada.
    Lazar Marković tvrdi kako nikad nije došlo do uspostavljanja bilo kakvog prisnog kontakta između Pašića i Radića i kako je obojici laknulo kad su se razišli. Radiću je zbog činjenice što u svojim govorima nije spominjao republiku počeo opadati ugled u HRSS-u, a on je svoje neistomišljenike bacao van iz stranke. Čak se bavio mišlju da odstupi sa mjesta predsjednika i da se posvetisamo uređivanju lista ‘’Dom’’ do budućih izbora.
    13. listopada 1926., godine pada Uzunovićeva vlada. 09. 12. 1926., godine umro Nikola Pašić.
    A cijelo to vrijeme velike krize Radić je otvoreno istupao protiv centralizma i posrbljavanja u Hrvatskoj. Tako je u svojem listu ‘’Dom’’ objavio članak Valerija Đakonija predsjednika organizacije HRSS na Visu, u kojemu se napada agitacija među čisto katoličkim pučanstvom pod lozinkom ‘’kraljeve vjere’’, kojoj u jedinstvenoj državi imaju pripadati svi državljani. U tom se članku naglašava kako se katolicima materijalni beneficiji ako se ‘’upišu’’ u pravoslavlje. To je bilo direktno upereno protiv hrvatstva i HRSS-a. To je bila čista agitacija za srpstvo..... Pa se navodi izjava pravoslavnog prote u Splitu Sergija Urukala da novi, viški, pravoslavci nisu promjenili vjeru iz uvjerenja i da će se zato posvetiti sva pažnja njihovoj djeci ‘’koja će tako postati dobri Srbi - pravoslavci’’.
    Na oblasnim izborima 23. siječnja 1927., godine radikali su izvršili teške izborne zloporabe u Vojvodini, Srijemu, Bosni i Dalmaciji - HRSS oštro prosvjeduje posebice protiv Uzunovića, Milana Srškića i Maksimovića, pa pada Uzunovićeva vlada. Ali on 01. veljače uspijeva sastaviti novu vladu u kojoj nije bilo ni jednog Hrvata.
    Radić svoj pokret širi na Srbiju, Crnu Goru (Sekula Drljević, Sava Vuletić, Mihajlo Ivanović) pa je tako stvoren zajednički klub pod nazivom: ‘’Narodni seljački klub’’.
    Sekula Drljević tako piše:
    ‘’Da je Radić nakon izbora održanih 23. siječnja 1927., odmah počeo sa politikom zaokruživanja Srbije’’.
    I da je taj Radićev čin toliko uznemirio Srbijance da su zastupnici Zemljoradničke stranke Jovanovića - Pižona ponudili da će ući u parlamentarni klub HRSS-a pod uvjetom da se ne pravi sporazum sa crnogorskim federalistima, ali je ta ponuda odbijena.
    ‘’Radić u Hrvatskoj, Bosni i Dalmaciji, Velja Vukičević u Srbiji, Pucelj u Sloveniji, Joca Lalošević u Bačkoj dr. Hadija u Banatu, ja (Vasilije Tribić) u Makedoniji, a Milutin Tomić (u Crnoj Gori). Na vratima kluba HRSS istaknut natpis ‘’Seljački klub’’.
    Radićevi agitatori su krenuli i u Makedoniju tamo su ih napadali radikali čak i kamenjem (Pavle Radić izranjavan - jedva sačuvao živu glavu). Silu su primjenjivali i srpski žandari.
    Radić je 03. srpnja došao u Srijem, pa je u Vinkovcima izjavio da su beogradski cincari uskrlsi sve austrijske patente, koji su u Zagrebu ukinuti poslije prvog svjetskoga rata. On je naveo i to da se ‘’sad ne vodi borba između Hrvata i Srba’’, nego između seljaštva i cincarske bande’’. On je zatim rekao da njegova stranka stoji jednom nogom u Bitolju, a drugom u Mariboru.
    Na izborima, koji su održani uz težak teror, 11. rujna 1927., godine HRSS je dobio 381 371 glas (61 mandat) - u odnosu na 1925., Radić je izgubio 164 096 glasova. Horvat navodi kako je Radić u Srbiji dobio jedva 167 glasova - zbog čega je odustao svojoj stranci dati naziv Narodna seljačka stranka, dok je parlamentarnom klubu svoje stranke vratio stari naziv Klub hrvatske seljačke stranke.
    Vlada Velje Vukićevića smatrana je najgorom vladom od svih srbijanskih vlada. Čitav njezin rad bio je uperen protiv hrvatskoga naroda. Radić je shvatio da u Srbiji ne može naći pristaša, a da mu je prodor u Makedoniju fizički spriječen, pa je počeo tražiti novi izlaz.
    I našao ga je u suradnji sa Svetozarom Pribičevićem i njegovom Samostalnom demokratskom strankom, pod motom: ‘’Bolje da je s nama nego sa Beogradom’’, preko Sekule Drljevića je stupio s njim u kontakt.
    Za sve vrijeme tih kombinacija Radić je u Skupštini vodio žestoku borbu protiv Vlade. Tako je izjavio 29. listopada 1927., god da su Hrvati u cijeloj državi potpuno izvan zakona, da je rukovodeći vojni kadar samo srpski, da u diplomaciji Hrvata gotovo da i nema, kao ni u visokoj administraciji, a da se sprema stol sdemorice u Zagrebu pretvoriti u srpski stol sedmorice. Radić je naglasio da je to sustav, koji se nikad nije usudila provesti ni Pešta ni Beč, jer su Hrvati uvjek bili potpuno suvereni u pravosuđu, školstvu i administraciji. Zaključio je da će se osnovati ne prečanska fronta, ‘’nego ćemo organizirati neodoljivu europsku frontu, za koju ćemo pridobiti Šumadiju’’.
    04. studenog 1927., godine objavljeni podaci o nejedinstvenom rasporedu poreza u državi, tako da je stanovnik u Hrvatskoj, Slavoniji i Međimurju plaćao 702 dinara i 37 para, a u Srbiji 407 dinara i 90 para. Radić je opetovano Srbijancima predbacio da pljačkaju Hrvatsku i prečanske krajeve.
    Na pokušaj radikala, da u vladu uđe HSS Radić je 05. studenog odgovorio da će u svaku daljnu kombinaciju stupiti samo zajedno sa Samostalnom demokratskom strankom Svetozara Pribičevića. Sva nastojanja vladajućih da im razbiju koaliciju nudeći Radiću neka ministarstva ostala su bez uspijeha jer im je Radić postavljao takve uvjete koje ni kralj ni prvi ministar nisu ni htjeli ni mogli prihvatiti.
    Na kraju su od Radića dobili odgovor da bi mu u ovoj vladi bilo teže djelovati nego i u Pašićevoj. Radić je uspostavio seljačku demokratsku koaliciju. On i Pribičević su od vodstva dobili ‘’slobodne ruke’’ da stupe u kontakt sa slobodnim demokratskim strankama u Srbiji. To je bilo krajem siječnja 1928., godine. Ova akcija nije naišla na odobravanje u Beogradu. Čak štoviše kralj je diskretno prijetio srpskim političkim prvacima ako stupe u koaliciju sa Radićem, a srpska štampa je ponovno započela sa žestokim napadima na Radića.
    08. veljače. Vukičević podnosi kralju ostavku. Kralj je tad ponudio Radiću mandat za sastav šire koncentracione Vlade. Radić je poveo razgovor sa Ljubom Davidovićem, Jocom Jovanovićem i Markom Trifkovićem, koji su mu obećali pomoći. Radikali su ga odbili (smatrali su da samo oni imaju pravo sastavljati vladu). U veljači je povedena žestoka politička borba u Skupštini, a srbijanski zastupnici su organizirali grupe za fizičke napade na zastupnike SDK-a. Oni su se uslijed toga povukli, pa je formirana nova Vukićevićeva vlada.
    Radić je političku situaciju smatrao bezizlaznom. Bavio se mišlju da u Skupštini predloži vojvodu Stepanovića za premijera. Trebali su se i sastati ali do sastanka nikad nije došlo jer se Stepanović stalno izvlačio na svoju bolest..
    U ovoj borbi Radić je stalno naglašavao da ne vodi borbu protiv Srba i monarhije. On je u intervjuu ‘’Politici’’ 15. ožujka 1928., izjavio kako je dobio strašnu vijest, da su radikali slavili, kad su čuli da su ubijeni on i Svetozar Pribičević. To pokazuje već tada njegovu slutnju o mogućnosti da ga velikosrpska politika već tada i fizički likvidira. Međutim, svjestan velikosrpske pljačke hrvatskih krajeva on se nije dao uplašiti, On je također potpisao odvojeno mišljenje SDK o prijedlogu budžeta državnih rashoda i prihoda za 1928/29 godinu u kojemu se dokazuje da se stvarnim prihodima iz BiH i Hrvatske uzdržava nerazmjerno skupa administracija u Srbiji. U tom spisku naveden je primjer kako se u Bosni na 87 029 932 dinara prihoda troši 22 384 359 rashoda, dok se u Srbiji na 17 986 567 dinara prihoda troši 19 427 708 dinara rashoda.
    Bogdan Stojanović tvrdi da se od 1921. do 1929., u prekomorske zemlje iselilo iz Srbije i Makedonije 5,8%, Vojvodine 24,9%, Crne Gore 1,2%, Hrvatske i Slavonije 37, 6%, Dalmacije 15,5%, Slovenije 11,5%, BiH 3,5% stanovništva, pa zaključuje kako navedeni podaci kažu da je u navedenu razdoblju najveća emigracija u prekomorske krajeve bila iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
    Alica Wertheimer Baletić iznosi, kako je u razdoblju od 1921. do 1931 najslabiji porast stanovništva bio u Vojvodini (105,5 index), Sloveniji (107,4), Hrvatskoj (110,4), dok je stanovništvo uže Srbije poraslo indexom 124,3.
    Upravo zbog tih i takvih gospodarskih razloga Radić je tražio da se inozemni zajam od Blairove grupe u iznosu od 14 milijardi dinara dodjeli prečanskim krajevima u tolnom aliskontnom dijelu prema visini njihova poreza i da će glasovati za taj zajam tek tad. Velja Vukićević je obečao prečanskim krajevima dati 3 milijarde (ostatak Srbiji). Radić je onda rekao da nitko taj zajam u Srbiji onda neće plaćati niti ga vraćati.
    11. lipnja na sjednici oblasnog odbora Radić je izjavio da državu treba podjeliti na četiri oblasti: sjeverna Srbija - južna Srbija, Makedonija sa starom Srbijom, Slovenija i Jadransko - podunavska oblast. To je bio plan neke vrste konfederacije. Izazvao je oštar otpor velikosrpskih elemenata.
    Novinar Vlada Ristović u listu ‘’Jedinstvo’’ (iza lista je stajala Vlada Velje Vukičevića), napisao je za Stjepana Radića da je zaista fukara i nevaljalac i to nakon jedne Radićeve izjave da je članak u Jedinstvu, u kojem piše da Radića treba ubiti, napisao Laza Marković, koji je to dao potpisati Vladi Ristoviću. Na Radićevu izjavu da je dobio mnogo potpisanih i nepotpisanih izjava Radikala, Ristović mu je odgovorio da sumnja kako ‘’ u radikalnoj stranci može biti ljudi koji bi tako nisko sebe degradirali i toliko ponizili, da pišu pisma jednom đubretu’’.

  15. #255
    Pokušao sam malo urediti tekst da je lakše čitati, ali nisam uspio u 20 minuta koliko se može to raditi, pa je sve ostalo isto kako sam i unio. Moja isprika!

  16. #256
    Gdje je drugi dio upisa, na kojoj strani? Moreš staviti tu drugi dio?

  17. #257
    Citiraj Prvotno napisano od Grunf Vidi poruku
    Gdje je drugi dio upisa, na kojoj strani? Moreš staviti tu drugi dio?
    Grunfek drugi dio upisa ti je na Povjesti - pod temom Atentat u beogradskoj skupštini!


    Nisam još to (ovaj prvi dio) mislio staviti ali nakon svog ovog jada od hrvatskih političara - odlučio sam staviti - pa neka ljudi čitaju i usporede Radića koji je protiv sebe imao cjelu fašističku Srbiju sa kraljem i Pašićem na čelu + domaća Orjuna i opet je imao srca se boriti protiv njih, a vidi ove Plenkoviće danas!?
    Posljednje uređivanje od Nervozni listonoša : 20-10-2016 at 14:03

  18. #258
    Radic je velikan, imao je hrvatski narod iza sebe i to mu je davalo snagu i cvrstocu. Zanimljivo kak su Srbi i tad proglasavali hrvatske suverrniste ludacima, ekstremistima i u skladu s vremenom komunistima jer tad jos fasizam nije bil najgora uvreda.

  19. #259
    Citiraj Prvotno napisano od Grunf Vidi poruku
    Radic je velikan, imao je hrvatski narod iza sebe i to mu je davalo snagu i cvrstocu. Zanimljivo kak su Srbi i tad proglasavali hrvatske suverrniste ludacima, ekstremistima i u skladu s vremenom komunistima jer tad jos fasizam nije bil najgora uvreda.
    Da. I zbog Radića i HSS-a su donijeli zakon o zaštiti države - zloglasnu Obznanu - a što su komunisti falsificirali: da je taj zakon donesen po radi njih. I što je još zanimljivije Velikosrbi su progonili HSS-ovce i Radića (na kraju su na njihove čelnike izvršili atentat u sred one konjušnice koju su pretvorili u skupštinu), a Tito i partizani su ih ubijali i bez suda!

    I to i nakon rata! Tako je stradao i Tuđmanov otac Stjepan. Ubili ga komunisti unatoč činjenici što mu je sin bio istaknuti drug i partizan!

    PS: I da i ovi bi imali hrvatski narod iza sebe, ali ga nemaju jer ga iza sebe i ne žele imati. Oni rade za sasvim druge gospodare, a protiv vlastita naroda i države. Narod im treba tek svake četvrte godine - kad su izbori i onda ga prevare.
    Posljednje uređivanje od Nervozni listonoša : 20-10-2016 at 17:39

  20. #260
    A evo malo i sa suđenja čoveku koji je voleo Jugoslaviju:

    http://www.slobodnadalmacija.hr/novo...-sluh-i-bubreg

    Dramatično svjedočenje pričuvnih policajaca iz Gline: Bili smo mučeni svim mogućim predmetima, u kninskom zatvoru od batina su neki izgubili sluh i bubreg

+ Odgovori na temu

Tags for this Thread

Pravila pisanja poruke

  • Ne možeš otvoriti novu temu
  • Ne možeš ostaviti odgovor
  • Ne možeš stavljati dodatke
  • Ne možeš uređivati svoje postove