ZGabriel

Prekinut javni prijevoz, zabranjeno putovanje nebitnim nama, firma stoji i eto mene na neplaniranom odmoru.
Ustala sam redovno, kao da je normalan radni... ponedjeljak? Vidi stvarno, danas je ponedjeljak, moj neomiljeni dan. Nisam ni registrirala dosad.
Dakle, ustala sam, napola očekujući rock&roll kao jučer ujutro. Ništa. Dobro je.
Kad sam već budna i odjevena - i imam vremena za pekaru - idem po svježi kruh. Ah, novo radno vrijeme. Od 8 do 17. Šta ću sad? Pa mogu vježbati i popiti kavu. I malo uskladiti odjeću, svaki komad ima drugi uzorak. Kao da nije radni dan, božemiprosti.
Kupila kruh za cijeli tjedan, da ne čekam u redu na hladnoći. Tek pola devet. Mogu složiti ormar... Pola deset. Druga kava. Deset.
Ovo će biti dug dan.
Oko 11:15 opet se malo stresla zgrada. Ustala sam i išla guliti povrće, da ne dodirujem zidove.
Do sumraka sam triput vježbala, triput jela a kave ne računam. Ni čokoladu.
Još moram smisliti šta ću do spavanja.
Svaki početak je težak.