Nervozni listonoša

Prvotno napisano od Nervozni listonoša

SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU?

Jednako kao u Hrvatskoj - ni u Sloveniji nitko ne osuđuje Titov režim. Leljak: Likvidirano je oko 140.000 Hrvata

Zbunjuje činjenica da se HDZ-ove vlade od proglašenja neovisnosti do danas nisu ozbiljnije uhvatile u koštac sa zločinima iz 1945. godine

Prošlo je više od četvrt stoljeća od rušenja komunizma, a Hrvatska se još uvijek nije na pravi način suočila sa zločinima koje su partizani počinili nakon što su pobijedili u Drugom svjetskom ratu. Sve bitne političke opcije izražavaju pijetet prema nevinim žrtvama, ali problem nastaje kada treba osuditi ideologiju i režim koji je to provodio. Ljevica još uvijek pokušava amnestirati i relativizirati ulogu Josipa Broza Tita, koji stoji iza brutalnog obračuna s ratnim gubitnicima, njihovim simpatizerima i obiteljima.

Titov govor u Ljubljani

Dok je očekivano da SDP, koji je pravni nasljednik Titove Partije, ima određeni sentiment prema komunističkom režimu, zbunjuje činjenica da se sve HDZ-ove vlade od neovisnosti do danas nisu ozbiljnije uhvatile u koštac sa zločinima iz 1945. godine.

– Iako nema pisanih tragova, nedvojbeno je da je likvidacije zapovjedio Tito. Rekao bih da je to bila savršeno organizirana industrija ubijanja. Samo u Teznom ubijeno je gotovo 20.000 ljudi u samo tjedan dana – kaže povjesničar dr. Mario Jareb naglašavajući da je Tito u govoru koji je održao u svibnju 1945. godine u Ljubljani rekao da će ruka pravde stići one koji su bježali. I on upozorava da se službena Hrvatska do danas nije na pravi način suočila s poslijeratnim komunističkim zločinima.

– Zapravo je dolazilo do opravdavanja tih zločina u ime antifašizma ili takvih nekih floskula – kaže Jareb te dodaje da je ona druga, neslužbena Hrvatska, koju čine i pripadnici obitelji žrtava, osuđivala partizanske zločine i tražila rasvjetljavanje tih događaja. Zamjera ljevici što pokušava relativizirati zločine jer vrlo često govori da je među ubijenima bilo zločinaca.

– Poznata je stvar da je nevin svatko tko je ubijen bez suđenja. Relativiziranja su cinična i pokvarena – zaključuje Jareb. Na drugoj strani povjesničar dr. Dragan Markovina ističe da nitko ozbiljan na ljevici ne pokušava negirati i opravdati zločine. On vidi problem u tome što desnica ne želi razgovarati o nekim drugim hrvatskim traumama.

– Po mom sudu, puno je veća trauma sve ono što se događalo od 1955. pa nadalje. Sve ono što se događalo u vrijeme i nakon Oluje, sve one spaljene kuće – ističe Markovina. Na primjedbe s desnice da ljevica ne želi osuditi komunistički režim koji je provodio egzekucije, Markovina kaže da su takve primjedbe neinteligentne jer na isti način gledaju i ocjenjuju cijelo razdoblje socijalizma od 1945. do 1990. godine. Još je dodao da je partizanska borba nešto najplemenitije što je iznjedrio hrvatski narod.

Živi egzekutori?

Ovih je dana slovenska vlada počela pokapati mrtve koje su partizani zazidali u rudniku Huda jama. Iako je na komemoraciji bio i slovenski predsjednik Boris Pahor, slovenski publicist Roman Leljak smatra da se Slovenija nije na pravi način suočila s partizanskim zločinima. Odaje se pijetet žrtvama, ali se ne osuđuje zločinački režim. Leljak iznosi podatak da je do sada u Sloveniji evidentirano 620 stratišta te da su u 246 stratišta hrvatske žrtve.

– Znamo koliko ima žrtava u svakom stratištu. U Sloveniji je poslije Drugog svjetskog rata likvidirano oko 140.000 Hrvata – tvrdi Leljak te dodaje da su još živa 16-orica partizana koji su izvršili egzekucije u Hudoj jami. Siguran je da su neki od njih bili prisutni kada su se događali zločini te da im treba suditi.

večernji hr

Šef savezne Ozne Aleksandar Ranković uputio je u svibnju 1945. depešu hrvatskoj Ozni: »Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom«

......No kad su u pitanju komunizam i njegova ostavština, ponovo je vidljivo da se u Hrvatskoj primjenjuju dvostruki kriteriji i da nedostaje volje i odlučnosti da se ta totalitarna ideologija izjednači s fašizmom. Posljedica toga je da se komunističke žrtve tretiraju različito od žrtava fašizma i da se za komunističke zločine uvijek nalaze olakotne okolnosti i »povijesni kontekst«. Za razliku od fašizma i njegovih izvedenica, koje se opravdano smatra najvećih zlom u povijesti, komunizmu se pokušavaju pronaći plemeniti ciljevi (jednakost svih ljudi), a njegovi zločini smatraju se tek devijacijama u provedbi te ideje.......

U doba komunističke vladavine Hrvatska je postala razvijena zemlja, a režim je, osim u prvim godinama, ipak bio liberalniji nego u ostalim zemljama pod diktaturom komunista. I danas se mnogi u Hrvatskoj s nostalgijom sjećaju životnog standarda koji je vladao šezdesetih i sedamdesetih godina, zaboravljajući da se radilo o lažnom blagostanju koje je počivalo na inozemnim dugovima.Stoga ne čudi da u javnost sporo prodire svijest o naličju komunističkog sustava u Hrvatskoj, posebno o njegovim zločinima, i da se ravnodušno gleda na činjenicu da još ima oko 900 grobnica u kojima počivaju desetine tisuća ubijenih žrtava bivšeg režima i pritom nalaze izlike za takvo stanje. One koji prigovaraju da se hrvatsko društvo i dalje bavi zločinima iz 1945. treba podsjetiti da je riječ o događajima o kojima se otvoreno može govoriti tek od 1990. Isti je slučaj uostalom u Poljskoj s pokoljem u Katynskoj šumi iz 1940. ili s gladomorom u Ukrajini tridesetih godina.

»Da su istinite priče o zločinima partizana i komunista, već bi u ovih 20 godina progovorili svjedoci, a krivci bi bili kažnjeni«, tako otprilike glasi odgovor onih kojima smeta zašto su se istrage protegle duboko u 21. stoljeće. Prema njima, već 31. svibnja 1990., dan nakon konstituiranja demokratske vlasti, svi koji imaju informacije o počiniteljima zločina trebali su pohrliti u policijske postaje i prijaviti ih, kao da je strah usađivan u 45 godina komunističke vladavine mogao nestati preko noći.

Od 1990. do danas sve je više objavljenih dokumenata i knjiga koje otkrivaju mračnu stranu pobjednika Drugog svjetskog rata, što posljedično stvara povoljno ozračje da preživjeli svjedoci daju svoj iskaz, da se sve masovne grobnice pronađu, žrtve po mogućnosti identificiraju i dostojno pokopaju, a krivci dovedu pred lice pravde. To se ne može zaustaviti ni licemjernim pozivanjem na pokojnog Franju Tuđmana, koji bi se tome navodno protivio, što čine upravo oni koji prvog hrvatskog predsjednika inače ocrnjuju, poput njegova nasljednika Stjepana Mesića, kao niti smiješno prikrivanje svima znane činjenice da su komunisti bili i organizatori i vođe partizanskog pokreta.

Povjesničar prof. dr. Ivo Banac s Filozofskog fakulteta u Zagrebu upozorava da Hrvatska kasni 20 godina s istraživanjem komunističkih zločina i ne slaže se s tezom da je aktualiziranje te teme predizborno.

»Ako netko tvrdi da je istraživanje komunističkih zločina nešto što bi moglo naškoditi nekoj političkoj opciji, ja bih želio znati koja je to opcija i kad doznam tu informaciju, s tom opcijom ne želim imati nikakve veze«, poručuje Banac.

Prema njegovu mišljenju, društvo koje je ravnodušno na desetke, a možda i stotine tisuća žrtava komunističkog partizanskog pokreta i komunističkog režima i država koja ništa ne poduzima da bi procesuirala odgovorne za te zločine, bez obzira na njihove godine, ne mogu se smatrati zdravim, pravednim, demokratskim ili proeuropskim.

»Takvo društvo i takva država još žive u strahu - onom istom strahu što su komunisti ustanovili svojim terorom, masakrima i represijom«, kaže Banac, koji je posebno kritičan prema izjavama Stjepana Mesića, prema kojima se ne može govoriti o komunističkim žrtvama jer se antifašistička borba ne može izjednačavati s komunizmom, budući da su komunisti bili manjina u partizanima.

»Imam tu nesreću da sam živio za vrijeme Drugog svjetskog rata i nitko nikada nije u tom ratu govorio o socijalističkoj revoluciji i komunističkoj vlasti, jer su i komunističke ćelije bile tajne«, kazao je u četvrtak Mesić, kojem Banac predbacuje upravo ono protiv čega se Mesić navodno ustrajno bori - povijesni revizionizam.

»Neistina je i stvarni povijesni revizionizam tvrditi da su pripadnici komunističkih snaga što su tijekom rata, te svibnja, lipnja i ljeta 1945., pa i kasnije, likvidirali pripadnike raznih poraženih pokreta zapravo vodili borbu protiv oružanih neprijatelja, koji su pokapani tamo gdje su i poginuli s puškom u ruci. Ne, riječ je uglavnom o zarobljenim i nenaoružanim protivnicima, koji su sustavno likvidirani, bez suda i mogućnosti obrane. Budući da su najčešće likvidirani raznim NKVD-ovskim metodama masovnih egzekucija, prakticiranih u Sovjetskoj Rusiji od revolucije, pokapani su u masovnim grobnicama, posebno obrađenim za te svrhe. Suđenja, kojih je bilo iznimno malo, u fazi partizanskog rata da ne govorimo, rezervirana su isključivo za viđenije pripadnike protivničkih pokreta i to često radi kompromitacije drugih kritičara režima. Tako se ustaškom zločincu Lisaku sudi u procesu protiv nadbiskupa Stepinca, kako bi se potonjeg što je moguće više ocrnilo. Zato je jednostavno neistina tvrditi da su žrtve komunističkih egzekucija uživale blagodati vojnih suđenja«, ističe Banac, koji za Mesića kaže da ne želi vidjeti bit problema, a to je da su komunisti ubijali ljude čije postojanje nije bilo spojivo s njihovom nadolazećom diktaturom.

»On bi želio da mi mislimo da komunizam nije postojao, jer postojali su Pučka fronta, AVNOJ i ZAVNOH, i da su odluke donosili Ivan Ribar i Vladimir Nazor, a to nije tako bilo: odluke je donosio Josip Broz Tito i KPJ, a kako su se oni prerušavali to je sporedna priča«, poručuje Banac, koji smatra da se govorom o antifašizmu kamuflira komunizam.

Povjesničarka mr. Martina Grahek Ravančić iz Hrvatskog instituta za povijest, stručnjakinja za problematiku Bleiburga i Križnog puta, pojašnjava da se danas pod krinkom antifašizma skriva mnogo toga.

»Narodnooslobodilački pokret bio je nedvojbeno antifašistički (borba protiv okupatora), ali je tu prisutna i sastavnica komunističke revolucije. Bio je to i revolucionarni rat za uspostavu novog poretka, prema uzoru na boljševičku revoluciju, a on je podrazumijevao obračun sa svim pretpostavljenim neprijateljima«, kaže Grahek Ravančić. Za najavljene istrage zločina iz 1945. nada se da nisu dio predizborne kampanje, ali upozorava da procesuiranje krivaca, s obzirom na vremenski odmak, postaje gotovo nemoguća misija i podsjeća na slučaj Sime Dubajića, koji je umro 2009. nedugo nakon najave da je postao predmet istrage.

»No svaki pozitivni pomak treba podržati, a ako su mu motivi krivi – to samo govori u kakvom društvu živimo«, ističe Grahek Ravančić. Prema njezinim riječima, tijekom predaje zarobljenih vojnika i civila prekršeno je nekoliko međunarodnih konvencija, ali najvažnijim danas smatra to što nije poštivan tuđi život kao jedna od temeljnih vrijednosti.

»U tome ne smije i ne može biti razlike, ni nacionalne, ni konfesionalne, ni svjetonazorske, niti stranačke. Osim toga, sve ove godine su prikrivani i velikim dijelom poricani počinjeni zločini, pa im je tako oduzeto i pravo na pijetet koje se spominje u optativnoj rečenici: 'Počivali u miru'. I nakon svega, smijemo li i možemo govoriti o povijesnom revizionizmu?«, pita se Grahek Ravančić.

Što se tiče brojke da je u oko 900 masovnih grobnica 90.000 ubijenih, smatra da je riječ o okvirnoj procjeni.

»Nije mi poznato na kojim se brojčanim pokazateljima ona temelji. Jedini konkretniji podatak koji se navodi odnosi se na 3901 tijelo pronađeno u 81 ekshumiranoj grobnici. To potvrđuje da smo još podosta udaljeni od neke konačne brojke«, ističe.

Za razliku od Mesića i njegovih istomišljenika, ona smatra da istraživanje i procesuiranje počinjenih zločina sigurno neće umanjiti značaj antifašističke borbe.

»Ona je temelj europskog, poslijeratnog poretka. Veliki dio europskih zemalja postao je svjestan da ta baština nije svugdje bila pozitivna i kroz različite rezolucije jasno progovorila o zločinima počinjenim pod komunističkim režimima. Kod nas je to samo slovo na papiru, iako bi suočavanje s ovim negativnim naslijeđem skinulo određeni teret koji nepotrebno opterećuje, kako ondašnje pripadnike antifašističkog pokreta, tako i mlađe naraštaje kojima ovakve priče djeluju strano i zamorno«, kaže Grahek Ravančić.

Kako pojam antifašizma danas doživljavaju mladi, a kako stari, slikovito je pokazao skup u Prkosu na Kordunu u studenome 2010., organiziran nakon uništavanja spomenika žrtvama ustaškog terora.

Dok su mladi antifašisti uz spomenik posadili drvo mira, narodni heroj Rade Bulat demonstrirao je nešto drukčije stečevine antifašizma, pozvavši mlade da se fizički obračunaju s onima koji su već četiri puta oskrnavili spomenik.

»Uhvatite ih na djelu. A kad ih uhvatite, dobro ih istucite i polomite im noge, da im više nikad ovakve stvari ne dođu na pamet«, rekao je Bulat, od čijih su se izjava morale ograđivati antifašističke udruge. Ako ovako u 21. stoljeću govori jedan od partizanskih prvoboraca, zar su uvjerljive tvrdnje da partizani nisu ubijali zarobljenike i punili njima jame, nego ih puštali kućama, kao što tvrdi Mesić? Naravno da nisu, a o tome govore i dokumenti.

Kako se treba obračunati s neprijateljem možda je najzornije pokazao Marko Belinić u svom govoru u Zagrebu u svibnju 1945. koji je kazao:

»Svima treba biti jasno da će u našoj državi postojati pravda i zakonitost, ali za fašiste zakona u našoj državi nema. Jedini zakon koji ćemo primijeniti na njih jest - kuršum. Drugarice i drugovi! Hoću da vam kažem da je u vašim rukama sve, da pročistite odmah danas vaša poduzeća od fašističkih zlotvora. Radnici imaju puno pravo da ih na licu mjesta likvidiraju, bez obzira na to da li će netko reći da li imaju dozvolu od komande grada. Naša demokracija nije demokracija za one koji su se protiv demokracije borili«, rekao je Belinić u govoru objavljenom u Vjesniku 17. svibnja 1945.

Istog dana šef savezne Ozne Aleksandar Ranković uputio je depešu hrvatskoj Ozni u kojoj stoji:

»Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom.«

Može li nakon čitanja ovakvih rečenica antifašizam doista zadržati pozitivno mjesto u hrvatskoj povijesti?

...... Hrvati su stav prema ustašama pokazali prije 70 godina, a borbu protiv fašizma započeli još prije 90 godina u Istri. Među svojim naistaknutijim velikanima imaju budućeg sveca Alojzija Stepinca koji je imao hrabrosti osuđivati i fašizam i komunizam i zbog toga mogu imati mirniju savjest nego neki drugi narodi.

.....Što je Globus izbacio iz Bančeva teksta

Svoj stav o komunističkim zločinima Ivo Banac iznio je u posljednjem broju Globusa, ali dvije petine teksta je, prema njegovim riječima, cenzurirano. Banac kaže da su izbačeni upravo oni dijelovi »koji najkonkretnije govore o nakaradnoj naravi Mesićevih stavova«. Uz Bančevo dopuštenje, Vjesnik donosi dijelove njegova teksta koje Globus nije objavio:

»Neistina je, bešćutno je, a i primjer je stvarnog povijesnog revizionizma tvrditi da jugoslavenski komunisti nisu likvidirali žene i djecu, te da se takve likvidacije ne bi smjele doživljavati kao hrvatska narodna tragedija. U Kurilovečkoj šumi, uz selo Okuje kod Mraclina, općina Velika Gorica, ljeta 1945. likvidirano je nekoliko desetaka djevojaka (starih između 14 i 16 godina), pripadnica Ustaške mladeži. Moguće je da ima onih koji misle da su i one zaslužile smrt bez suda i obrane. Zar četnici nisu tako postupali u nizu pokolja u ratu protiv Hrvatske 1991. godine? Zar takva logika ne opravdava i njihove zločine?...

Neistina je i stvarni povijesni revizionizam sugerirati da su de Gaulle i drugi demokratski političari odobravali »antifašistički« teror nakon rata. Bilo je to djelo komunističkih snaga poput FTP, koje su u Francuskoj doista ubile oko 10.000 stvarnih ili navodnih kolaboracionista u četiri mjeseca vrlo nestabilne situacije nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji u lipnju 1944. Komunistički su partizani slično tomu djelovali u Italiji (Emilia-Romagna i Lombardija), gdje je ubijeno 15.000 protivnika. No tamo gdje komunisti nisu bili snažni, primjerice u Belgiji i Nizozemskoj, bilo je relativno malo takvih egzekucija bez suda i mimo pravnog sustava - u Belgiji 256, u Nizozemskoj oko 100.

Mi danas ne bismo imali Hrvatske da je opstao jugoslavenski komunistički režim, kao što je i nismo imali pod tim režimom. Zato se ne može tvrditi da je »antifašizam otac Domovinskog rata«.

Uostalom, to se odnosi ne samo na zemlje u kojima je za Drugog svjetskog rata postojao jak komunistički pokret, kao u Hrvatskoj, nego i na one za koje se to ne može reći. U Estoniji, primjerice, nije bilo nikakvog značajnog otpora Nijemcima. Nije ga ni moglo biti, jer su Estonci njemačku vojsku doživljavali osloboditeljskom nakon iskustva sovjetske okupacije 1940. godine. Unatoč masovnim deportacijama i naseljavanju ruskih i drugih sovjetskih doseljenika nakon početka nove faze sovjetske prevlasti (jesen 1944.), Estonci i danas postoje, nisu nestali poput Tračana i Ilira, a njihova je zemlja članica EU-a i NATO-a, možda upravo zato jer u Estoniji ne postoje vodeći političari s komunističkim simpatijama. Neistina je i stvarni povijesni revizionizam tvrditi da zločin nije ratni, ako je državni. Što inače znači tvrditi da ne zastarijevaju ratni zločini samo ako su počinjeni prije kraja rata, dakle prije 8. svibnja 1945? Što znači tvrditi da je formiranje komunističke vlasti (jer to je stvarna vlast nakon rata), te sve formalnosti kojima su te vlasti prikrivale komunistički partijski monopol i diktaturu (izbori, ustanove, policija, vojska, sudovi), legalno jer je državno? Zapravo, takva tvrdnja briše razliku između ratnog i mirnodopskog zločina, koje povezuje ista ideologija monopolizacije vlasti u službi »uzvišenih« i »povijesnih« klasnih interesa. To je ona revizija Drugog svjetskog rata, o kojoj se sa strepnjom govori u krugovima vezanim uz komunistički pokret, jer njihovo je mirnodopsko bezvlašće bilo izravan nastavak ratnih represalija počinjenih pod firmom pravde i osvete…

Komunizam u svojoj utopijskoj želji stvaranja savršenog društva propagira i provodi nasilje, te nasrće na ljudsku slobodu, imetak i integritet. Ne samo da se u isto vrijeme može biti i protiv fašizma i protiv komunizma, nego je to nužnost u zemljama gdje se ostaci ovih ideologija još nadopunjavaju u borbi protiv demokracije. To još ne znači da su svi komunisti zli ili nevaljali ljudi. Ljudi često prihvaćaju nehumane ideologije u vjeri da čine dobro. Protiviti se totalitarnim ideologijama – fašizmu i komunizmu – ne podrazumijeva opreku prema ljudima, ma koliko bili u krivu – nego protiv nehumanih ideologija.«

Najviše žrtava na sisačko-moslavačkom području
Policija je do kraja prošle godine evidentirala čak 718 lokacija na kojima su grobnice u kojima je zakopano gotovo 90.000 žrtava ratnih zločina počinjenih tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Gledano prema policijskim upravama koje su dostavile podatke, najviše je mogućih žrtava, njih čak 45.000, zakopano na sisačko-moslavačkom području u 108 masovnih i 11 pojedinačnih grobnica. Dosad je iz dvije grobnice ekshumirano 15 tijela. Druga prema broju mogućih žrtava je PU krapinsko-zagorska na čijem je području evidentirano 130 masovnih i pet pojedinačnih grobnica na 51 lokaciji gdje su zakopana tijela 12.000 žrtava. Dosad je u 31 grobnici pronađeno 1305 posmrtnih ostataka. Na teritoriju PU primorsko-goranske pronađene su 22 masovne i četiri pojedinačne grobnice na 26 lokacija i s 8431 posmrnim ostatkom. Dosad je u samo jednoj grobnici pronađeno 1237 posmrtnih ostataka. Oko 5050 mogućih žrtava je na zagrebačkom području na 39 lokacija u 36 masovnih i tri pojedinačne grobnice. Pet tisuća žrtava je na karlovačkom teritoriju, u 70 masovnih te sedam pojedinačnih grobnica. Na 21 lokaciji na požeško-slavonskom području policija pretpostavlja kako je 2390 žrtava, dok se pretpostavlja da je na varaždinskom području 2356 žrtava zakopanih na 34 lokacije. Na bjelovarsko-bilogorskom području je 110 lokacija s grobnicama u kojima je 2180 mogućih posmrtnih ostataka žrtava. Slijedi virovitičko-podravsko područje s 57 lokacija i 1792 mogućih posmrtnih ostataka, splitsko-dalmatinsko s 30 lokacija i 1239 mogućih posmrtnih ostataka, te koprivničko-križevačko čijih 16 grobnica najvjerojatnije krije ostatke 1104 žrtava. Na zadarskom je području utvrđeno 26 grobnica s mogućim ostacima 957 žrtava, na šibensko-kninskom 27 grobnica s 893 mogućih posmrtnih ostataka, dok je na dubrovačko-neretvanskom utvrđeno 29 grobnica koje kriju posmrtne ostatke 780 žrtava. Na brodsko-posavskom teritoriju utvrđeno je 12 grobnica sa 172 moguće žrtve, na vukovarsko-srijemskom sedam lokacija sa 150 mogućih žrtava, na međimurskom tri lokacije sa 125 mogućih žrtava, te na osječko-baranjskom jedna grobnica koja najvjerojatnije krije ostatke stotinu žrtava. Na ličko-senjskom području otkriveno je 19 lokacija, ali zasada se ne zna koliko je tamo mogućih žrtava.


Dosad je ekshumirana samo 81 grobnica u kojima je pronađeno nešto manje od 4000 posmrtnih ostataka.

Od najznačajnijih masovnih grobnica izdvojit ćemo čak 26 otkrivenih na Maclju u kojima su pronađeni posmrtni ostaci 1163 osobe, među kojim su i 23 bogoslova i svećenika. No, prema nekim spoznajama, na području Maclja moglo bi biti još oko 130 masovnih grobnica s oko 15.000 žrtava. Na željezničkoj postaji u Velikom Trgovišću pronađeni su posmrtni ostaci oko 120 osoba, a u Jazovki zemni ostaci 470 žrtava. Žrtve iz Jazovke uglavnom su ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koji su odvedeni iz bolnica.

U šumi Lug kod Bjelovara pronađeni su posmrtni ostaci oko 230 osoba, u jami Podi kod Trilja više od 130 ostataka, a u Slatinskom Drenovcu oko 450.

Na temelju istraživanja provedenih u organizaciji Saborske komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, u šumi Bujadnik na Petrovoj gori ekshumirano je oko 400 osoba, zarobljenih pripadnika njemačke i hrvatske vojske. U šumi Krstovača u Babinoj Gori ekshumirano je oko 40 zarobljenih pripadnika njemačke i hrvatske vojske. Dosadašnjim je istraživanjima potvrđeno i da su na teritoriju Dalmacije, Like, Hrvatskog primorja, Istre i otoka civili i pripadnici vojske NDH bacani u prirodne kraške jame. [Mladen Bokulić]

Geiger: uskoro prikupljeni podatci s poimeničnim popisom žrtava
Uskoro će na internetskim stranicama Hrvatskog instituta za povijest biti dostupni dosad prikupljeni podaci s poimeničnim popisom žrtava Drugog svjetskog rata kojim će biti obuhvaćene sve strane, najavljuje dr. Vladimir Geiger, koji posljednjih deset godina vodi znanstveni projekt »Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću«. Na tom projektu radi troje istraživača i jedan vanjski suradnik, koji vodi zaseban dio »Popis žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća«, ciljem izrade baze podataka o ljudskim gubicima s podacima o stradalim i žrtvama, te o mjestu i vremenu načinu na koji su poginuli, uz izvor podataka.

»Utvrđivanje ljudskih gubitaka nije samo znanstveno-istraživačka, nego i civilizacijska potreba i nužnost iako je ono zbog mnogih razloga jedna od najzamršenijih istraživačkih tema, s mnogim otvorenim pitanjima i protupitanjima koja treba propitivati i dopunjavati», smatra Geiger, dodajući da su nepomirljive ideologije i politički i vojni interesi suprotstavljenih strana u ratnom sukobu i građanskom ratu umnožili ljudske gubitke.

»Posljedice Drugoga svjetskog rata bila su velika materijalna razaranja, a i ljudski gubici bili su izrazito veliki. Najviše stradalih i žrtava bilo je u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, naime, na području NDH», dodaje Geiger. Po njegovom mišljenju, zbog nedostatka sustavnih istraživanja mnogi i danas navode proizvoljne procjene uvećavajući ili pak umanjujući pojedine kategorije ljudskih gubitaka.

»Uvećavanje ili umanjivanje, pa i prešućivanje broja pojedinih kategorija stradalih i žrtava, uz nepoznavanje činjenica, najčešće proizlazi iz osobnih, nacionalnih ili političkih razloga«, kaže Geiger.

Upravo projekt »Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću» provodi sustavna istraživanja novih ili pak nedostatno istraženih tema i problema, a rezultat rada su, uz magistarske radove i disertacije, znanstveni članci i knjige. Geiger međutim upozorava da se s troje ljudi ne može mnogo više učiniti.

»Da je državi stalo da se istraživanja ubrzaju, izdvojila bi više novca i zaposlila više profesionalnih istraživača pa bi i rezultati bili zamjetniji«, rekao je, dodajući da su unatoč tome objavili »niz zanimljivih knjiga«. Osim mnogih članaka i nekoliko monografija, objavljene su tri zbirke dokumenata »Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946.«, a za travanj se predviđa takva zbirka za Dalmaciju. Do kraja godine Geiger će završiti knjigu »Ljudski gubitci Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i poraću" u kojoj će prikazati različite procjene ljudskih gubitaka.
Geiger napominje kako se »stvaranjem neurotičnog stanja« neodgovornim izjavama pojedinaca u javnosti, kojemu u mnogočemu »kumuju« mediji, ništa ne rješava.


»Utvrđivanju ljudskih gubitaka ne može se pristupati na temelju improvizacija, nego na temelju određenih pokazatelja kako bi se dobili najpribližniji podaci o broju i imenima stradalih i žrtava«, zaključuje Geiger.

Vijesnik: Tekst pod naslovom: Počelo suočavanje s negativnim naslijeđem antifašizma.