Nervozni listonoša

Prvotno napisano od Nervozni listonoša

Kolega Aleksa ovo sa Crnogorcima i Makedoncima uopće nije pretjerano. Čak štoviše nastojao sam da budem što blaži – jer ipak mislio sam da nije uredu recimo da napišem kako je dotični Milan Kalabić ubijao Crnogorce, pa nakon što bi ih rodbina sahranila naređivao da ih se otkopava i onda ih ponovno mrtve strijeljao.

Ovo nisam htio napisati jer je to čista bolest. Bolesno! A eto sad kolega kad si baš potegao to pitanje dobio si i odgovor.

Dalje ova tvoja tvrdnja Da je do kraja verodostojno, valjda bi to izrodilo nekakav sentiment suprotan današnjem po kojem Makedonci doživljavaju Srbe kao sebi najbliži narod. Crnogorci još izraženije. Uopće da tako kažem ''ne pije vodu'' – najprije zbog same činjenice što su od Vas Srba pobjegli glavom bez obzira svi oni sa kojima ste Vi živjeli u zajedničkoj državi – bilo da se ona zvala Kraljevina SHS ili Kraljevina Jugoslavija ili pak Socijalističak Federativna Republika Jugoslavija.

Znači doslovce svi, a ne samo Hrvati i Slovenci. Zadnji su to učinili Albanci, a bome koliko vidim nešto se u zadnje vrijeme kuha i u Vojvodini. Što misliš zašto je to tako? Sigurno nije zbog toga što ste bili spremni u zajedničkim državama, ma kako se one zvale i kojeg društveno – ekonomskoga uređenja da su bile, poštivati i prava drugih naroda bilo da se radilo o Makedoncima, Crnogorcima, Hrvatima, Muslimanima, Albancima, Slovencima....... Vi ste sve nesuglasice pokušavali riješavati prevarama i silom i na kraju je to dovelo do toga da su se svi koji su bili sa Vama jednostavno razbježali jer nitko ne voli da ga se poništava na bilo koji način – a Srbi su to radili čak i silom – kad nije išlo drugačija, pa kad bi im se odgovorilo na sličan način onda bi kukali kako su eto ugroženi i kako ih drugi mrze.

Evo sad ću da bi ti to zorno pokazao opet napraviti jedan copy/paste iz knjige memoara jugoslavenskog velikog kipara Ivana Meštrovića – gdje se pokazuje točno ono o čemu ti govorim:

Bogdan Popović je bio fina pamet, koja se više bavila detaljima, nego cijelinom. Bio je vrlo načitan, te je pisao i govorio vrlo istančanim i odličnim stilom da ga je bilo milina slušati. I ja sam ga vrlo rado slušao i bili smo u vrlo dobrim odnosima. Naši su se razgovori poglavito odnosili na književnost i umjetnost, pri čemu je on najviše govorio, a kod mene samo pitanjima provjeravao, da čuje ima li pravo. O politici smo govorili rijetko i malo. Obojica smo slutili da se na tom polju ne bismo složili. On je Jugoslavenski problem na momente shvaćao, obuimom i razumio intelektom, ali srcem nikako.

Na zakazanoj večeri smo se sastali. On, Dr. Ćurčin i ja. Bogdan je bio potišten ali fin i ljubazan. Nakon malo vremena je počeo:

- Htio sam da se vidimo i porazgovaramo. Onaj razgovor jučer je bio dosegao mjeru da se dalje više nije moglo razgovarati. Vidjeli ste to na svima. Razišli smo se prije nego je to naš običaj. Tako smo bili potišteni...... Problem je težak, pa ako hoćete i žalostan, ali ste i Slobodan i Vi počeli tonom koji je isključivao mirnu akademsku diskusiju. Slobodan ima finu pamet, ali je bio uzbuđen onim što se u Zagrebu dogodilo, pa je malo oštro počeo, a Vi ste ga onako dočekali i rekli mu stvari koje su ne samo njega nego sve nas vrlo zaboljele. Specijalno nas je zaboljelo ono što ste rekli za Bosnu, koju mi već jedan vijek u srcu nosimo.

- Meštrović - Vjerujem, profesore ali je nosimo i mi. Ta i moji su iz Bosne, a odanle je i pola Dalmacije. Ali je mi moramo gledati drugačije nego kao jabuku, koju bismo željeli metnuti u torbu. A nadasve, ni mi, ni Vi, ne smijemo je gledati tako da postane jabukom smutnje.

- BK - Točno je što kažete, ali naš svijet je naviknuo da na Bosnu gleda još od Karađorđa kao na svoju zemlju, pa kod toga ne vodi računa o tomu, da tamo imade i drugih, koji nisu ili neće da budu Srbi.

- Meštrović - A tko Vam je kriv da svom svijetu niste govorili istinu?

- BK - Vi ste, međutim, jučer rekli Slobodanu kao da su Srbi došljaci u Bosnu.

- Meštrović - Ja tu riječ nisam upotrijebio, nego sam rekao da Vaši članovi - akademci - pišu, a Vi, tojest Srpska akademija nauka, štampa, da je Hrvate Austrija u Bosnu ''importirala''. A to je plitka laž. Vi to, kao učen čovjek, znate, da nije tako. To ste, uostalom, mogli, da ste htijeli, i provjeriti, čak i iz samih srpskih vrela, jer svi srpski povjesničari nisu kao Stanojević.

- BK - Ja nisam povijesničar. Može biti da poneki povijesničar i pretjera, ali je točno da u Bosni ima dva puta više Srba nego Hrvata.

- Meštrović - Bit će da je tako, ako Vi u Hrvate ubrajate samo katolike. Međutim isto je tako točno da Srbi u Bosni predstavljaju manje od polovice pučanstva. Pa kako onda?

- BK - Vi uzimate u račun i Turke ili kako ih Bosanci zovu ''Muje''.

- Meštrović - Mogu oni njih zvati ''Muje'' ili ''Alije'', svejedno, oni su tu, oni su starosjedioci, na svojoj su djedovini i naše su krvi.

- BK - Oni sebe u duši drže Turcima. Oni u srcu ne gledaju ni na Zagreb, niti na Beograd, nego na Istambul (?). Njihov broj ne dolazi u obzir, ni za Vas, ni za nas. Znam, oni, nas Srbe, mrze, i poneki se, bajagi, priznaju Hrvatima, iako to nisu.

- Meštrović - To je njihova stvar. Oni će najbolje znati što su i za koga su. Ali, oni imadu pravo i pred Bogom i pred ljudima da budu na ravnoj nozi s ostalima svojim zemljacima.

- BK - U svakom slučaju, oni su sporedni, a nevolja je da Hrvati nas mrze i da neće s nama.

- Meštrović - Ne mrze profesore, ili bar ogromna većina Vas ne mrzi, nego se tako svađamo, a znate i zašto? Ne slušajte priče, nego dođite u Zagreb i proboravite tamo neko vrijeme, upoznajte se sa ljudima i razgovarajte s njima, pa ćete vidjeti u čemu je stvar.

- BK - Neću, brate, i ne mogu. Nisam se u Zagrebu ni prije ujedinjenja zadržavao više od jednog dana, a otkad smo zajedno, od onda se pogotovo ne zadržavam. Nisam rekao da nas mrzite Vi, ili poneki kao Vi. Ali jedna lasta ne pravi proljeće. Većina nas mrzi i tu smo. Eno, ne trpe nas ni oni na Hvaru, kamo sam sa Slobodanom zalazio.

- Kako Vi gospodine Bogdane, kao pametan čovjek, možete takva što vjerovat - upitao je Dr. Ćurčin u razgovoru - ta to su informacije Matijevićevih pitomaca.

- BK - Nemojte Vi, Ćurčija, Vi ste upiljili da smo jedno, pa gubite svoje, ali Hrvati neće, neće s Beogradom, tu nema šta. Tu neće biti nego se razići, pa što kome Bog dade.

- Meštrović - Neće da su pod Beogradom, profesore, ali to ne znači da neće ili da ne bi s Beogradom, ako bi bili ravnopravni. Vi ste utvrdili da su samo Hrvati nezadovoljni. A ja bih, kao i meni slični Hrvati, pristao da se u Bosni pita samo Srbe, hoće li oni da se ovako dalje upravlja i da su pod Beogradom, ili da upravljaju sami sa sobom, pa ako izglasaju da hoće pod Beograd, a Vi prisjedinite Bosnu.

- BK - Znam ja, znademo i mi, da ne bi. Svi nas mrze: i Hrvati, i Bošnje, i Crnogorci, pa i Vi, Lale - reče, obračajući pritom Dr. Ćurčinu.

- Ne mrze, nego neće da ih se gnjavi i pljačka - uzvratio je Dr. Ćurčin

- BK - Neće nitko od Vas s nama, pa idite s milim Bogom!

- A što bi to onda značilo - opet će Dr. Ćurčin?

- BK - Značilo bi - pretkumanovsku Srbiju. Tako. Onda smo bili i mirniji i sretniji i bolje smo živjeli nego danas!

- Kako to možete meni reći, koji sam živio ovdije - prekide ga Dr. Ćurčin?

- BK - Jesmo bolje i nitko nas nije zvao ni razbojnicima ni pljačkašima.

- Okrenimo razgovor, profesore, govorimo makar o Dučićevim pjesmama.

- BK - Ne mogu i ne mili mi se - uzvrati Bogdan i ustane, opraštajući se pola ljutito, pola žalosno, tako da mi ga je bilo žao!

Tako je svršio ovaj naš ''intelektualni'' razgovor, da je posljednje bilo što sam mu rekao:

- Žalosni razgovori naroda slovinskog.

- E baš tako - uzvratio je Bogdan.

Dakle ovaj dio na pravi način objašnjava ono što sam ja tvrdio u svom prethodnom tekstu – a za koji si ti kolega konstatirao da nije baš tako.

Ovdje se u ovom dijelu ne spominju i Makedonci – ali ću te sad podsjetiti što se Makedonaca tiče – toga se sjećam – jer sam živio u tom vremenu – prilikom početka procesa raspadanja bivše nam zajedničke države SFRJ – sad ne znam koliko cijenjeni kolega imate godina i da li se možete toga sjetiti – srpski vožd Slobodan Milošević je sebi raznim malverzacijama i primjenom gole sile (prijetnjom ''ulice'') osigurao bar neriješen status u kolektivnom predsjedništvu ondašnje SFRJ.

Da podsjetim – imao je četiri ruke: predstavnika Srbije, predstavnika Crne Gore, predstavnika Autonomne pokrajine Vojvodine i predstavnika Autonomne pokrajine Kosovo. Kako je moguće da je na kontra strani imao osim Slovenije i Hrvatske i jednu Bosnu i Hercegovinu (iako ju je predstavljao bosanski Srbin Bogić Bogićević), a posebice da je na suprotnoj strani od Srbije bio jedan Vasil Turpukovski predstavnik Makedonije – što direktno pobija ono što ti tvrdiš da nema ''nekakav sentiment suprotan današnjem po kojem Makedonci doživljavaju Srbe kao sebi najbliži narod. Crnogorci još izraženije''.

Naime, dobro je poznato da su Makedonci listom bili za politiku Slobodana Miloševića iz svima razumljivih, svojih razloga, i to sve tamo ako se dobro sjećam do sredine 1988., godine, a onda se nešto dogodilo što ih je natjeralo da se distanciraju od Vas - a to nešto je bilo ne tako malo – vaše velikosrpske aspiracije prema njihovu teritoriju, udari na njihovu autokefalnu makedonsku pravoslavnu crkvu i sve učestaliji zahtjevi tadašnje srbijanske oporbe da se u Jugoslaviju, koja se tad i bukvalno raspadala pred očima kako ''domaće'' tako i svjetske javnosti, kao možebitni vezivni element države u raspadu vrati iz Engleske valjda, u to vrijeme, srpski princ Aleksandar Karađorđević i da ga se proglasi za jugoslavenskoga kralja.

Još kada je iz Srbije, sa službenog mjesta, predloženo da se 01.12. proglasi državnim praznikom (dan ujedinjenja kraljevine SHS 1918., godine) Makedoncima su se definitivno ''otvorile oči'', probudile su im se ''uspomene'' na tu državu – prvu Jugoslaviju – gdje su od strane velikosrpske fašističke klike na čelu sa crnogorskim kraljem Aleksandrom Karađorđevićem (kojega je i ubio pripadnik makedonske VMRO 1934., u Marseillu i to ne iz zajebancije i dosade, nego zato što im je na vrh glave više bilo velikosrpskog terora utjelovljenoga u njegovu liku i djelu) poništeni i kao narod i kao država – i gdje im je status od 1918., do 1941., bio gori nego u vremenu kad su bili pod Turcima – i prešli su u predsjedništvu SFRJ na suprotnu stranu od Srbije.

Crnogorci su to napravili tek kasnije i to kad su se riješili Miloševićevog čovjeka Momira Bulatovića kojeg je Milošević postavio za čelnog čovjeka Crne Gore s pomoću ulice, na isti onaj način kako je srušio i svoga kuma i mentora Ivana Stambolića (kojeg je na kraju i ubio) u samoj Srbiji i njemu (Miloševiću) nepoćudne čelnike AP Vojvodine i AP Kosova. Ali to je bio i njegov maksimum jer dalje od 4:4 (neriješenog) u Predsjedništvu nije mogao ni na koji način.

Kako znamo danas je Makedonija – država i jasno da su joj Srbi susjedi (uostalom kao i nama) i to se ne može promjeniti i onda više nemaju što sa Srbijom nego pokušati biti dobri susjedi, a Srbija bi se i danas mnogima sa ''ovih naših prostora'' miješala u njihove unutarnje stvari i docirala im, a nemaju na to nikakvo pravo, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog ljudi koji trenutno obnašaju u njoj vlast, a svi do jednog su fašisti – četnici i aktivno su sudjelovali u zadnjim ratovima. Ali to je vaša stvar – Vi to hoćete – pa neka Vam bude i na kraju zbog činjenice da u Srbiji kolektivno nemaju pojma što su zapravo radili i koju su nesreću izazvali svojom agresijom najprije na Sloveniju, zatim Hrvatsku, pa BiH i na kraju Kosovo – za dalje snage nisu imali, a napali bi oni zasigurno i Crnu Goru i Makedoniju!!!

Znači – mislim da ti je ovo jasno kao dan.

Nedavno je prosrpska struja u Crnoj Gori radila nekakve demonstracije ali je to crnogorska policija brzo riješila jer danas ti četnici u Crnoj Gori nemaju potporu zločinačke im majčice Srbije, kao što su je imali recimo krajem 80-ih – pa brzo padaju!!!

Na ovo tvoje: Ako je reč o nekoj zabludi, ona valjda potiče od nekakavog razočaranja, a razočaranje iz neispunjenog očekivanja itd. Ne možeš da budeš razočaran u nešto od čega nisi imao nikakva očekivanja.

Kada je riječ o zabludi – mislim da se ovdje radi o onima u Hrvatskoj, a ima ih i do 30 – 35 posto koji su, da li iz apsolutnog svog neznanja ili nekih sasvim drugih interesa, (a nemoj zaboraviti da o nekima Beograd sve zna jer ih drži da tako kažem, za ''jaja'' jer o njima, odnosno čak i njihovim precima ima sve, ama baš sve u svojim arhivima u Beogradu i onda ti jadnici koji propagiraju nekakvu regiju, plešu onako kako im iz Beograda sviraju) naprosto ''zaljubljeni'' u to jugoslavenstvo. I doslovno.

Zbog tih, a i zbog onih koji iz raznoraznih razloga žale za Jugoslavijom i tvrde kako je ona država bila super, a da je Titu cijeli svijet došao na pogreb – ova tema i jeste takva kakva jeste. Da zapravo takovi vide kakva im je ta Jugoslavija ustvari bila (ja ne pravim nikakvu razliku između one kraljeve i ove zadnje Titove – sve je to bilo ''isto sranje, samo nešto malo drugačije pakovanje''. S tim da je Tito bio veći zločinac i od kralja Ace, a njegova jugoslavija opasnija i veća tamnica po nesrpske narode čak i od one Acine. I na kraju ako ćemo pravo – Tito je bio i veći kralj od Aleksandra Karađorđevića – jer je taj potomak srpskih uzgajivača svinja bio čisti amater i kako zagorci dobro vele pravi ''bogec bistrički'' u odnosu na Jozu bravara)!!

Dalje, Hrvati su bili vrlo kratko razočarani i jednom i drugom Jugoslavijom jer u stvarnosti i nisu imali kad biti razočarani pošto su i u prvom i u drugom slučaju – istog sranja samo drugog pakovanja – zapravo bili okupirani od srpske soldateske! Terorizirani i ubijani od srpske žandarmerije i na koncu sustavno i brutalno ekonomski pljačkani i na svaki drugi način poništavani od vladajućih velikosrpskih krugova koji su za sve to u rukama imali za stare jugoslavije oko 300 000 vojnika + žandarmerija + domaći izdajnici, a u titovoj jugoslaviji su bili zakamuflirani u represivni aparat + tzv: JNA (kažu 4 vojna sila u Europi da je bila) + srpsku miliciju.

U sve su ne samo Hrvati – nego i ostali ne Srbi – bili na silu i na prevaru (čitaj izdaju) uvučeni najprije u tzv: kraljevinu SHS, a onda i dalje sve do raspada 1990., godine.

To ujedinjenje (1918.,) je urađeno na isti kalup u svim današnjim državama, Izdajom nekolicine i uličarskim nasilnim metodama, a da recimo to ujedinjenje u Kraljevinu SHS nije priznao niti hrvatski narod, niti hrvatski Sabor, niti hrvatska vlada koju su Srbi jednostavno ukinuli, a stvar je za njih odradio prečanski velikosrbin, bar što se Hrvatske tiče, a tako je bilo i u svim drugim dijelovima koji su se ''prisajedinili'' sa ondašnjom Kraljevinom Srbijom, Svetozar Pribičević.

Koji je zapravo tim svojim činom izdao svoju domovinu Hrvatsku u korist velike Srbije. On je i bukvalno srpskom kralju donio Hrvatsku na pladnju i rekao – izvolite.

Evo što o tome Meštroviću govori Svetozarov rođeni brat Milan – koji je također radio na ''istom poslu kao i brat mu Svetozar''! Dakle opet moram copy/paste!

Što se Trumbića i Hrvata tiče oni su stalno optuživali Pašića za velikosrpstvo i umjesto da ga tako sruše, što su više to ponavljali, njegova popularnost u Srbiji je sve više rasla, a što se tiče Hrvatske i Hrvata tu je sve u rukama držao Svetozar Pribičević.

Protiv njegova načina rada bili su i njegovi nabliži suradnici i najbliža rodbina.

- Moj Svetozar misli Aleksandar, pa on. Donio mu je Hrvatsku krunu, pa će mu je držati, a ne zna on kako su skliski dvorski parketi, pa će moj braco jednog dana bubnuti o zemlju, a ni onaj se neće nasladiti na hrvatskoj kruni, koju mu jedan Srbin iz Hrvatske donese. Tu je Radić sa svojim seljacima, tu su frankovci po gradovima, to neće ići baš tako lako. Oni misle Hrvate je on odveo kao ovnove u Beograd, ali će Hrvati, kad vide o čemu se radi, zapeti kao volovi prvim nogama, pa neće u tor da mu Boga daš, neće da ga ubiješ''.

Vidio sam da Milan (Pribičević) ima pravo iako sam mislio da pretjeruje.


Naravno – ovo su memoari Bili zabranjeni u Titovoj Jugoslaviji?) jednog jugoslavena Ivana Meštrovića, velikog kipara koji je svojim radovima, da tako kažem, ovjekovječio srpsku povjest, makar su mu se ti isti Srbi, u zadnjoj agresiji na Hrvatsku, odužili tako, da si mu se vojnici tzv: srpske krajine, držeći nekakve položaje svoje kod njegova mauzoleja, i doslovce srali i pišali na grob i iz zajedničke grobnice izvadili posmrtne ostatke rođenog mu brata Petra s čijom su se lubanjom igrali kao sa nogometnom loptom!!

Eto tako su mu se četnici zahvalili, a znali su čiji je to grob i grobnica. Napravili su i svaku drugu štetu na mauzoleju koju su mogli počiniti, a mislim da su posjekli i drvored koji je Meštrović posadio i koji je vodio putem sve do mauzoleja Meštrovićevih.

Inače kad već govorim o mauzolejima ako se dobro sijećam Meštrović je napravio i Karađorđevićima i Crnogorcima mauzolej na Lovćenu i to mukte i jednima i drugima, a u taj je mauzolej zadnji crnogorski kralj Nikola, odnosno njegovi posmrtni ostaci, donešen (iz Italije – San Rema) i sahranjen negdje krajem osamdesetih, u isto vrijeme kad su Srbi nosili širom Jugoslavije mošti cara Lazara.

Jeli tako bilo? Jest. A zašto se to nije ranije obavilo i to unatoč činjenici da je kralj Nikola bio u najbližem srodstvu sa Karađorđevićima? Zašto je bio protjeran u Italiju za života i zašto nije dozvoljeno da se vrati u Crnu Goru? Pa na kraju – zbog čega je sahranjen u San Remu, a ne u svojoj domovini Crnoj Gori od svoga naroda?

Jednostavno – Srbi nisu priznavali ni njega, ni Crnu Goru ni Crnogorce!

Znači i ovo te činjenica pobija!

Uvod u temu??

Pa i nije potreban, ako ćemo pravo. Po meni je sasvim uredu i dostatno da se po ovoj temi ''razbacaju sličice'' koje će dovesti do toga da se bar pojedincima, koji imaju mišljenje da je Jugoslavija bila nešto bolje i ljepše od ovoga što danas imamo, i doslovce zgadi.

Kada se o toj ''tamnici naroda'', gdje su Srbi bili predodređeni za glavne žandare – batinaše, malo bolje informiraju, a sve po radi nastojanja da se slučajno ne bi desilo da se i po treći put – ujedinjujemo (jer mi kao ne možemo bolje i nema nam ljepšeg od zajedničke države).

Na tome jugonostalgičari barem ovdje u Hrvatskoj rade ''punom parom''. I ovo je samo zbog Hrvata i ovih što su u Hrvatskoj, a ne zbog Vas tamo prijeko – jer o vama samima ovisi što ćete i kako ćete u budućnosti, a ne o vašim susjedima ili o onome što negdje nešto o Vama piše, i tko i kako piše.

Na žalost – jasno mi je da se Vi ne mičete s mjesta, a da je tako najbolji su dokaz i Vučići, i Dačići, i Šešelji i raznorazni bolesni mitovi koji su Vam i poslužili da bez grižnje savjesti idete u agresiju i pljačku i palež Vaših susjeda ne Srba.

Naravno da od takvog posla strada i onaj koji ga je započeo jer batina ima dva kraja i nitko neće dopustiti da ga bilo tko malteretira i ubija, a da se bar ne pokuša obraniti. Obrana je legitimna i u krajnjoj liniji i prirodna reakcija (pravo) kako svakog pojedinca ponaosob tako i čitavih naroda. Valjda Vam je to jasno.

Što smo očekivali od Jugoslavije?
Pa kad smo već na prevaru i silom uvučeni u nju tražili smo ravnopravnost. Da nas se ne batina, ne pljačka, ne ubija............ Valjda je to sasvim ispravno očekivati od onoga s kojim si u zajednici, ako si imalo normalna osoba ili ako se radi o cijelom narodu. A ne ići sa pričom: ''Sve je to isto. Sve je to zajedničko, a Vi ste Srbi katolici, a ne tamo neki Hrvati (ako ih i ima Hrvati su samo oko Zagreba, a cijelu Hrvatsku onda možeš obuhvatiti pogledom sa tornja zagrebačke katedrale) – jer taj narod ne postoji. I Dalmacija je Srpska i slične gluposti''.

Ti bi neki dokument? A Vi Srbi inače dajete sve ''crno na belo'', pa da je tome tako kako biste vi onda krivotvorili svoju povjest ili ti ga istoriju kad bi postojali dokazi ''crno na belo''. Uostalom i sa njima – Vama je sasvim svejedno vi guslite svoje, a ako činjenice govore suprotno od vas – onda je to samo gore po činjenice.

Već sam rekao da nismo (Hrvati) imali nikakve sporazume – potpisane u vezi sa Jugoslavijom jer smo u nju uvučeni mimo toga (bilo kakvog sporazuma). Ali ste Vi (Srbi) zato potpisivali sporazume sa Italijanima recimo i davali im ono što je naše – kao da je Vaše. Velikodušno od Vas prema Italiji – nema što!

Što se pak Vaših žrtava, koje ste podjeli da bi ''stvorili'' kako ti kažeš Jugoslaviju, tiče. Pa najprije – Vi niste htjeli stvoriti nikakvu Jugoslaviju – nego samo veliku Srbiju, ali su Vas na kraju Vaši mentori i saveznici ubjedili, što mrkvom što batinom, da je ta Jugoslavija protiv koje jeste – ustvari zakamuflirana velika Srbija – a ZA koju jeste. I da ćete Vi u njoj voditi glavnu riječ – pa ste naposlijetku pristali (vašu tvrdnju da je u prvom svjetskom ratu poginulo 1 600 000 Srba jedino Vi Srbi smatrate istinitom i nitko više – čini se da ste opet pretjerali sa brojkama).

Na isti način na koji ste pristali i na podjelu Cvetković – Maček pred početak drugog svjetskoga rata jer su Engleska i Francuska uvidjele da ako se nastavi sa dotadašnjom praksom u kraljevini da od nje u slučaju rata nemaju ama baš nikakve koristi i da će se raspasti kao kula od karata. Što se uostalom i dogodilo u aprilu 1941., godine bez obzira što se učinilo sve kako bi se ta država učvrstila dogovorom između Srba i Hrvata koji ju je imao kao učvrstiti. Ali Vi ni to – unatoč traženju Engleza i Francuza svakako ne bi ispoštovali – kao što se niste nikad ničega ni držali.

Uostalom tko je ispred Jugoslavije išao potpisati trojni pakt u Berlin? I tko je od Hitlera tražio kao nagradu da mu se da Solun – koji je ako nisi znao u Grčkoj??

Pa Srbi naravno iako su prije toga tvrdili da su im Grci prijatelji, a onda su oni onako po srpski pokvareno i podlo išli dobiti njihov Solun kao poklon od Hitlera za svoje savezništvo??

I to u situaciji kad je Grčka bila napadnuta od Talijana i Nijemaca!?

Ili ni ovo nije točno? Uostalom i nakon puča ste Hitleru sa najvišeg mjesta tvrdili da puč u Beogradu ništa ne mijenja u svezi onoga što su srpski predstavnici u Berlinu sa njim potpisali 25.03.1941., godine.

E ali Vas je onda on – bijesan - onako izbombardirao, a cijenio Vas je više – nego recimo Hrvate.

Hitler se i sam iznenadio kad je vidio kako ste brzo kapitulirali. Vi i vaša kraljevina.

I ne samo on, nego i Churchill – engleski premijer – također.


PS: I ja nisam nikakav povjesničar, samo sam povjest uvijek volio još od osnovne, pa srednje škole - fakulteta - i do dan danas.

Dosta stvari mi je ostalo od ranije pa se prisjetim - i onda to potražim na netu jer davno je to bilo kad sam recimo štrebao: Istoriju jugoslavenskih naroda 18 i 19 vijek, a sad ima i internet pa potražim.

Dosta toga sam pročitao. I zapisao. Nešto mi je i propalo jer je recimo ostalo na starom kompu koji mi je odavno na smetlištu. Pa ne očekuješ valjda - da sam mogao živjeti u vrijeme Kraljevine Jugoslavije? Da sve znam ''iz prve ruke''

Zato postoji - kako ono kažu - pisani trag!