Nervozni listonoša

Prvotno napisano od Nervozni listonoša

VELIKOSRPSKI PROGRAM POSRBLJAVANJA CRNE GORE

Srbi su naime, jednostrano, 1918., godine ukinuli Crnu Goru i Crnogorce i nad njima su od samoga osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca provodili strahovit državni teror. A kako su to sprovodili ogledni je primjer - slučaj crnogorskoga časnika, ratnog heroja, člana Crnogorske stranke, nositelja najviših crnogorskih vojnih odličija. Borca Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore Šćepana Mijuškovića (1872 – 1924), koji je na najokrutniji način ubijen od strane srpskih vlasti jer se protivio nasilnom prisjedinjenju Kraljevine Crne Gore – Kraljevini SHS.

Da slučaj bude bizarniji komadir crnogorske vojske Mijušković se u balkanskim ratovima 1912 – 1913., hrabro borio, rame uz rame sa Srbima.

Dakle, bio je njihov pouzdani saveznik, a u drugom balkanskom ratu kao zapovijednika kombiniranog Čevsko – Bjeličko – Pješivačkog bataljuna u srpsko – crnogorskim borbama protiv Bugara, na Zletovskoj rijeci, za pokazano junaštvo u borbama odlikovao ga je srpski kralj Petar I Karađorđević (to je onaj luđak kojeg su Srbi iz milja zvali čika Pera koji je u nastupu ludila nogom u trbuh iz sve snage udario svoju trudnu suprugu – crnogorsku princezu – nakon čega je nesretnica preminula) – Karađorđevom zvezdom.

Učestvovao je Mijušković i u prvom svjetkom ratu u kojem je 1916., godine zarobljen i dopao u zarobljeništvo. Preživio je Mađarski logor Boldogason, ali nije preživio izljev ''bratske'' srpske ljubavi prema Crnogorcima koje su htjeli na silu pretvoriti u Srbe i Crnoj Gori – kojoj su ti isti namijenili da se ima smatrati i zvati Srbijom.

Nevolje za Mijuškovića su započele istog onoga trenutka kada je on kao Crnogorac taj velikosrpski plan – odbio prihvatiti. Ili točnije odbio je Mijušković dati zakletvu srpskom kralju – već rečenom čika Peri I Karađorđeviću. To se dogodilo 1918., godine, ni 5 punih godina nakon što ga je baš taj isti čika Pera odlikovao ordenom – Karađorđevom zvezdom.

A kad jse još drznuo odbiti i mirovinu kraljevine SHS – njegova sudbina je bila – zapečećena. Čak štoviše usudio se biti i jedan od organizatora crnogorske ''Božićne pobune'' 1919., godine protiv srpske okupacije Crne Gore. Srbi ga ubrzo uhićuju, pa je od 1919., do 1921., zatočen u podgoričkom zatvoru Jusovača. Skupa sa 55 druga uhićena crnogorska časnika, Mijušković je 1920., godine potpisao izjavu kojom dokazuju protupravnost i ništavnost odluka Podgoričke skupštine iz 1918., godine kojom je Crna Gora nasilno i na prevaru ''utopljena'' u Kraljevinu SHS. U zatvoru je Mijušković teško obolio od tuberkoloze pa su ga zato i pustili iz zatvora.

Živio je u Nikšiću ali je stalno bio pod prismotrom srpskog represivnog aparata. Pošto su ga Srbi označili kao vrlo opasnog protivnika, unatoč njegovoj teškoj bolesti, koji je održavao stalnu vezu sa crnogorskim ustanicima u planinama, biva uhićen 21. Veljače 1924., godine skupa sa rođakom Stevanom Mijuškovićem, te prijateljima Vidakom Magovčevićem, Aleksandrom Mijuškovićem, Radovanom Mijuškovićem, Đorđem Vukičevićem i Nikolom Vulanovićem i automobilom su svi prebačeni u kasarnu srpske žandarmerije.

Mijuškovića su tukli željeznim šipkama i vrećama napunjenim pijeskom do smrti. Njegovo tijelo su u noći sa 21., na 22., veljače srpski žandari bacili u obližnju jamu. A ubili su i njegovoga rođaka Stevana Mijuškovića.

Njegovi posmrtni ostaci nađeni su tek nakon 72 dana pošto je svirepo ubijen.

Autopsija je dokazala da je imao smrvljena rebra, te da su mu tijekom mučenja srpski žandari na živo vadili bubrege. Srpski žandarmerijski časnici koji su i proveli rečena uhićenja Milan Kalabić (inače otac četnika Nikole Kalabića) i Vasilije Grbić su na kasnijem suđenju oslobođeni krivnje i ''za kaznu'' premješteni izvan Crne Gore.

Makar se i prije slučaja brigadira Šćepana Mijuškovića za Nikolu Kalabića vrlo dobro znalo kakvim se sve metodama i sredstvima služi u ''svom poslu'' nasilnog posrbljivanja Crne Gore i Crnogoraca. To su bile upravo nevjerojatno okrutne metode pod koje su podpadali i muškarci i žene bez razlike ukoliko su se, suprotno volji velikosrpskih vlastodržaca, izjašnjavali Crnogorcima i Crnogorkama, a svoju državu zvali Crnom Gorom.

Jedna od okrutnijih metoda je bila stavljanje žive mačke u široke hlače koje su bile na okrivljeniku ili okrivljenoj. Onda bi te hlače svezali da mačka ne može nikud iz njih izaći, te kakvom batinom udarali po nesretnoj životinji koja bi se nastojala spasiti i na takav način što bi nesretniku/nesretnici kandžama pokušala ući u ''živo meso'' i tako se spasiti od udaraca batinom!

Što se tiče samog Milana Kalabića, Srbina iz Bosne (rodom iz okoline Dervente) on je planirao, organizirao i neposredno učestvovao u ovom svirepom ubojstvu, a još je prije njega, kao komandir nikšićke Žandarmerije, protiv crnogorskog pučanstva radio slične stvari – a Srbi su znali da su patološkog zlikovca poslali na službu u Crni Goru da baš to i radi okrutno muči i ubija svakog onoga koji se smatrao Crnogorcem, a samo Crnu Goru svojom domovinom.

I naravno – ne samo da nije bio kažnjen zbog toga, ni on ni njegovi podređeni, nego je baš zbog toga 1932., godine od strane velikosrpskih vlastodržaca odlikovan ''Karađorđevom zvezdom'' – istim onim odlikovanjem kojega je od kralja čika Pere I Karađorđevića prije 19 godina primio zlosretni Šćepan Mijušković za svoja junaštva u ratovima kojima je bio vjerni i odani srpski saveznik.

Obitelj komandira Šćepana Mijuškovića je 1924., godine tiskala smrtovnicu u kojoj je pisalo, između ostalog:

''Zlikovci, koji su poslati da posrbljavaju Crnogorce nijesu Srbi no dahije, čiji zločini trijumfuju u Crnoj Gori blagodareći zaštiti onih koji su pozvati da štite javnu bezbjednost i zakonitost.''

Priča o zlodjelu Kalabića i srpskih žandara pronijela se i do Slovenije, pa je 29. Travnja 1924., tamošnji list ''Delovec'' objavio:

''Slučaj sa sramnim i kukavičkim ubojstvom u državnom zatvoru Šćepana Mijuškovića, komandira bivše crnogorske vojske, i njegova rođaka Stevana Mijuškovića , oba iz Pješivaca, najbolji je dokaz kakva je sudbina dodjeljena svima poštenima i načelnim ljudima u Crnoj Gori.''

Povodom masovnih zločina koje je srpski fašistički režim vršio u Crnoj Gori nad crnogorskim narodom Stjepan Radić predsjednik Hrvatske republikanske seljačke stranke je, u znak prijateljstva i solidarnosti sa crnogorskim narodom, uputio jedan direktni manifest Crnogorcima, a što je potvrdila i beogradska ''Politika'' u svom članku pod naslovom: ''Radić i Crnogorci'' u broju od 10. 05. 1924., godine.
Taj manifest koji je objavljen 01. 05. 1924., godine je podržalo 70 hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini, koji su svi do jednog bili protiv srpskih zločina u Crnoj Gori.

Zanimljivo je istaknuti da je poslanik Crnogorske federalističke stranke i bivši ministar za vremena kad je Crna Gora bila suverena država – Savo Vuletić – 27.07.1925., godine u Skupštini Kraljevine SHS održao govor u kojem je izložio kada, kako i od koga je ubijen crnogorski časnik Šćepan Mijušković i njegov rođak Stevan Mijušković.

Prema njegovu kazivanju oni su na prevaru dovedeni na mjesto gdje su ih sa žandarmima Čekali Milan Kalabić i već pomenuti Vasilije Grbić. Potom su sprovedeni u žandarmerijsku stanicu u Danilov Grad gdje ih je čekala ekipa od dvadesetak srpskih žandara – batinaša. Kalabić im je odmah naredio da biju privedene.

Bili su ih po sistemu 4 na jednog željeznim šipkama, bičevima i kundacima sve dok tučeni nesretnici nisu iznemogli tako da se nisu više mogli s mjesta ni pomaknuti. Zatim su ih sve tako iznemogle pobacali na teretni kamion i odvezli za Nikšić, gdje su na očigled svijeta bačeni u jedan podrum, poznato memljivo nišićko mučilište. Tu je nastala nova tuča – ovaj put vrećama sa pijeskom sve dok tučeni nesretnici nisu izdahnuli.

Sutradan – zorom žandarmi su odnjeli mrtvo Šćepanovo tijelo na drum kod Carevog mosta blizu Nikšića, i stavili mu u džep legitimaciju od istog datuma, da je konfident policije i da je tobože upućen u šumu da uhodi hajduke.

Mrtvo tijelo su mu bacili u jamu na obližnjem brdu Trebjesi i zatrpali ga kamenom.

Oni koji su preživjeli mučenje bili su sa polomljenim rebrima i obijenim bubrezima i jedva su pretekli. Žandarmi su Stevana Mijuškovića mrtva ostavili na sred druma i njegovo tjelo su tu pronašli. Šćepanovo nisu mogli. Našli su ga nakon 70 dana.
Nad obojicom je izvršena obdukcija od strane ljekarske komisije i utvrđeno je da su bili ubijeni, umoreni tučom. I za sve ovo, kako je kazao crnopgorski zastupnik Savo Vuletić, nitko od krivaca nije pozvan na odgovornost.

Što se tiče Milana Kalabića on je 1928., godine službovao u BiH u Bihaću. 1930., je ipak suđen zbog ubojstva Šćepana Mijulkovića i to na 18 godina zatvora ali se vlast s njim solidalizirala pa tu kaznu nikad nije odslužio nego je čak štoviše 1932., i odlikovan Karađorđevom zvezdom. Bio je miljenik režima generala Petra Živkovića za vrijeme diktature kralja Aleksandra Karađorđevića.

Živio je u Beogradu, a 1940., godine je na njega pokušao atentat brat Šćepana Mijuškovića – Simo. Iz osvete – teško ga je ranio sa četri metka ali je Milan Kalabić uspio preživjeti taj pokušaj likvidacije.

U toku drugog svjetskog rata Milan Kalabić je ponovno počinio teške zločine. Dokazao se kao izdajnik i ratni zločinac u marionetskoj i izdajničkoj srpskoj vladi armijskog generala Milana Nedića (jednog u nizu poznatih srpskih fašista). Milan Nedić ga je postavio za Okružnog načelnika Kragujevca i Požarevca.

Milan Kalabić je ubijen od strane Nijemaca krajem 1942., godine pod optužbom da je radio za britance.

U Crnoj Gori Milan Kalabić je upamćen kao jedan od najvećih zločinaca i nitkova, preko kojih su okupacione velikosrpske vlasti od 1919., do 1925., godine ognjem i mačem u krvi pokoravale Crnu Goru i terorizirale Crnogorce.

Sa svime ovim – velikosrpskim terorom je bila naravno upoznata i cijela eurpska javnost (tzv miroljubivi i civilizirani svjet), najviše preko Crnogoraca koji su uspijeli pobijeći iz Crne Gore, ali se oni očito nisu htjeli mješati u unutarnje stvari druge države i tako su pustili Srbe da najprije u Kraljevini SHS, a kasnije Kraljevini Jugoslaviji teroriziraju i ubijaju sve ne Srbe koji nit pod koju cijenu nisu htjeli biti Srbi i misliti i raditi kao Srbi.

Naravno ovaj tekstić je mogao i pod temu fašizam i antifašizam jer je ovo još jedan ''kamenčić u mozaiku'' srpskoga fašizma, odnosno nacizma.

Naravno - posljedica svega (vremena i Kraljevine i Titove Jugoslavije) je da je danas u Crnoj Gori odnos između onih koji sebe smatraju Crnogorcima i onih koji sebe drže Srbima u toj državi tek nešto malo, malo više na strani deklariranih Crnogoraca!

A posljedice svega trpi i Crnogorska pravoslavna crkva koju njena ''sestrica'' Srpska pravoslavna crkva - ne priznaje ni dan danas!