caporegime

Kako vrijeme od smrti prvog hrvatskog predsjednika Dr. Franje Tuđmana sve više prolazi, sve više ljudi Tuđmana doživljava pozitivnijom ličnošću.
Istodobno, kako vrijeme prolazi a pozitivnost prvog hrvatskog predsjednika sve više dobiva svoj smisao, napadi na njega postaju sve jači.
Ti napadi uglavnog dolaze iz istih izvora.
Ono što pak naviše dolazi do izražaja je to što takvi napadi ne biraju ni poziciju ni smjer iz kojega dolazi, a kad uz sve to dolaze od manje više istih krugova, i kakvoća takvih napada postaje upitna.
Tuđmana su napadali zbog navodne pljačke u privatizaciji. Ponajviše iz krugova koji su u bivšem političkom sistemu propale Jugoslavije predstavljali faraonsku elitu društva koja je imala pristup svemu čemu običan narod nije imao.
Strukture koje su dobivale kuće, velebne stanove, koje su po partijskom pedigreu dobivale direktorske funkcije i time i formalno i sadržajno u sustav navodne jednakosti bivše države uveli nejednakost, postale su najveći kritičari Tuđmanove ekonomske „nepravde“.
Optuživali su ga i za kult ličnosti, ismijavajući njegovu lentu i vrhovničku odoru. Pogađate, ismijavali su ga upravo oni koji su oduševljeno klicali maršalu uz ceste po kojima su trčkarali oduševljeni radnici i seljaci, vojnici i rudari, učenici i sav napredan svijet sretno odabran da trči sa nekom cijevi u ruci svoj dio trase.
Ili izgubljeni u masi od 50 000 ljudi koji su morali uveseljavati priredbu maršalova rođendana uz još pokoju tisuću koja je satima na terenu radila koreografije.
Optuživan je bio i za zatiranje demokracije. Naravno i ovaj put ponajviše od onih koji su svojedobno zahtijevali skidanje glava svih neistomišljenika, koji su komunističke kazamate nazivali urednim preodgojnim mjestima, na koje oni koji pogriješe, uslijed uviđanja svojih grešaka, sami žele pohoditi i time sebe popraviti.
Treba li reći da su u Tuđmanovo vrijeme upravo takvi što neisitnama, što objedama, što vrijeđanjem, potvrđivali pravilo da je Republika Hrvatska zemlja u kojoj je dozvoljeno baš sve, što bi u urednim demokratskim zemljama zapada bilo itekako sankcionirano pri čemu bi na začuđeno potencijalno pitanje o kršenju sloboda i prava onih koji bi se tamo tako ponašali mogli vidjeti samo šeretski osmjeh germanskih provoditelja pravde koji itekako znaju gdje je granica demokracije i slobode a koji prijelaz se oštro kažnjava.
Da je Tuđman bio napola diktator kao njihov idol, pa čak i u jednoj desetini kao jednonogi bravar koji se istakao ubojstvima i progonima svojih neistomišljenika, svi ti Tuđmanovi kritičari koji su svoje najslavnije dane guranja u javnost i galame u obrani demokracije, a koju i nisu nešto ni shvaćali ni branili istu dok su živjeli u sustavu koji im je odgovarao, završili bi otprilike gdje bi završavali kritičari režima jednonogog proletera. Neki i tamo gdje ih ni dan danas nitko ne bi mogao pronaći. Odnosno njihove ostatke.


Zanimljiva je tematika kao i položaj samih napada te Tuđmanovih napadača.
Ovaj put su iz naftalina izvađeni prastari jugogenerali, čiji je doprinos u Domovinskom ratu bio manje više osrednji a čija je sujeta u vezi vlastitog doprinosa tolika da bi se komotno Mt. Everest mogao sakriti u sjeni njihove sujete.
Odnekud, odjednom želeći sebe istaknuti, ti jugo đenerali, kojima je motivacija za prelazak na hrvatsku stranu ponajprije bila zadržavanje faraonskog statusa u državi (a baš njih briga koje to države) u kojoj prebivaju, budući su bili svjesni da se i neće nešto nauživati stečenih privilegija u novoj miloševićevoj Jugoslaviji (čitaj: Velikoj Srbiji), počeli su nastupati u najmanju ruku kao najizvorniji hrvatski domoljubi kojima je brza pobjeda nad mrskim neprijateljem (kojega su tek koji dan prije sa suzama napustili proklinjući nacionaliste svih strana koji su ih gurnuli iz komocije i laganog plandovanja pred „penzijske“ dane) bila smisao života.

Jesu li oni doista domoljubi ovakvi kako su opisani? Jesu šipak.
Zlobnici bi rekli da su prije stare podrtine koje, očekujući da ih se doživi u sjaju Santa Ane pred utvrdom Alamo, nisu mogle vjerovati kako rat vode i pobjede odnose, mladi i beskrajno hrabri momci, koji u vrijeme prije rata nisu imali ni želje a ni sreće sve da su i htjeli, živjeti na yugo državnoj vojnoj sisi koja je svojiom pripadnicima omogućavala sve. Od opismenjavanja do luksuznih stanova i natprosječnih primanja. O tome da u redu u pošti, na benzinskoj ili pred šalterom nisu morali nikad stajati, suvišno je i gubiti riječi.

Oni pak koji nisu zlobnici, rekli bi to isto. Jer od istine se pobjeći ne može.
Uglavnom, našli se tako ekipa ofucanih ex jugogenerala koji su primali plaću i u hv-u a među najistaknutijima među njima je Petar Stipetić, osrednji general razvikan po spašavanju situacije pred Petrinjom trećeg dana Operacije Oluja 1995' godine iako je svakom iole stručnijem vojniku poznato da tada pobjedu nije izvojevala njegova pamet nego običan manevar kojega dotadašnji zapovjednik iz nekog čudnog razloga nije proveo.
Protkan nezasluženom slavom za uspjeh u operaciji Oluja, bacio je u sjenu veliku mrlju na karijeri odnosno zapovjedanje slavonskim bojištem 1992 godine, čija je zona odgovornosti bila i pomoć jedinicama HVO-a kao i dragovoljačkim jedinicama iz RH, koji su te 92' godine u Bosanskoj Posavini doživjele težak poraz, ponajprije zbog nesposobnosti zapovjednog vrha, a koju nesposobnost su Stipetić i njegovi EPH i razni drugi pomagači i poticatelji u nebuloznih pričama su pokušali prikriti laprdanjima o dogovorenom ratu i sporazumu Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine, iako je i logika i dokazi u korist te tvrdnje na tako niskoj razini da bi u poredbi sa brdom dokaza u tom smislu i Nizozemska izgledala kao alpska zemlja.
Tu su bili i Imra Agotić koji se uvijek vrzmao pri vrhu iako nitko nije znao koga on to vodi i kojim postrojbama zapovjeda, kao i Anton Tus, sličnih kvalifikacija kao i Agotić te Martin Špegelj, poznat po tome kako je svojedobno imao plan za napad na JNA a koji plan je otprilike svaki osrednje inteligentan (ali nezlonamjeran, ovo je važno) čovjek, cijenio kao idealno nalijetanje na volej i JNA i jugoslavenskoj vanjskoj politici koja se razmilila po svijetu u namjeri da već tada, nenaoružanu mladu Hrvatsku državu predstavi kao novouskrslu NDH puni krvoločnih ustaša, obučenih i utreniranih, koji već gube pomalo strpljenje u suzdržavanju u kretanje na novi genocid napaćenog i ugroženog, a naravno i uvijek golorukog, srpskog naroda.

Dakle, ti ostarjeli oficiri, jer u njihovim glavama nikad riječ časnik nije ni zaživjela, a koji su u prigodnim medijskim kućama bili karakterizirani kao pošteni JNA generali, žrtve Tuđmanove genocidne dvostruke linije zapovjedanja, te koji su naravno po njima najzaslužniji za hrvatsku pobjedu (zalužni su otprilike kao ratni doprinos Davora Butkovića i Denisa Kuljiša obrani Trpinjske ceste), nasuprot krvoločnim mladim lavovima, legionarima i iz kamenjarskih krajeva pristiglim neoustašama,a koji da su nezasluženo podobivali visoke činove bez formalnog obrazovanja, optužili su Franju Tuđmana da je najveći krivac što još 1991 godine nismo slomili agresora.
Kažu đenerali, uspjehom u Varaždinu dokopali smo se oružja, oko 220 tenkova i oko 150 oklopnih transportera. ( ovo je laž jer je iz tih operacija ukupno zarobljeno oko 150 oklopnih sredstava svih vrsta ali neka.)
Čak da je ta brojka istinita to još uvijek nije garancija pobjede.
Tek koji mjesec ranije skupljeno ljudstvo koje je imalo tek puške i odore pa se po nekoj definiciji zvalo vojska, iako je pojam vojske malo dublji i zahtijeva puno više kriterija, a koje je svoju neorganiziranost nadoknađivalo iznimnom hrabrošću, bez usvojene taktike, bez vojnih manevarskih znanja, raspoređeno u postrojbe po mjestu stanovanja a ne po rodu, vrsti ili stručnosti te 91' godine još uvijek nije bilo kadro pobijediti agresora.
Držimo li se službenih odnosno oprihvaćenih podataka, samo pred Vukovarom uništeno je ili oštećeno odnosno pogođeno na razne načine, više oklopnih sredstava neprijatelja nego je Hrvatska vojska zaplijenila te jeseni a za koje sredstava skupljeni penzioneri tvrde da bi bila dovoljna za pobjedu.
Gluposti ide i dalje, pa tako taj skup senilaca zaključuje da smo krajem 91' te prijelazom na 92' godinu mogli osvojiti i Banja Luku, uslijed uspjeha operacija u Zapadnoj Slavoniji.

Ovdje je potrebno reći slijedeće,
Ipak spomenuti penzionisani đenerali nisu toliko glupi. Previše pametni i nisu ali ni toliko glupi.
Dovoljno su pametni da znaju da će se na ovake idiotarije ponajviše zalijepiti sveprisutni poluinteligentni kritičari Franje Tuđmana, koji mu ponajviše ne mogu oprostiti stvaranje hrvatske države te uništenje države u kojoj su tako lijepo živjeli.
Jer priča kako je HV 91' godine mogla, na pravcu opskrbe i napada Banjalučkog korpusa, koji uslijed poraza srpskih snaga u Zapadnoj Slavoniji tih dana krajem 91' i početkom 92' godine dovlači silna pojačanja i preuzima inicijativu, pobijediti neprijatelja i za tri dana forsirati rijeku Savu te zauzeti Banja Luku, može fascinirati samo potpune vojne neznalice i naivčine, dakle tipičke kupce pameti koja se prodaje u medijskoj kuhinji EPH i srodnih muljatorskih medijskih brloga a kojima se voli tepati da predstavljaju „mlade, obrazovane i progresivne snage hrvatskog društva“.
Doista ništa tako ne pali kao što pali kad glupana nazoveš pametnim.
Na sve to se zalijepio svepristni kompleksaš i doajen hrvatskih jazavaca Ante Tomić.
Čovjek čija je inteligencija u korelaciji s muževnošću njegovog tijela i „inteligentnim“ pogledom ispod šešira iz kojega viri samo nos (zlobnici bi rekli, surla iako ne griješe ni oni puno) a koji voli iskorititi svaku priliku da pljune kako po prvom hrvatskom predsjedniku Franjiu Tuđmani, tako i po braniteljima, općenito domoljubima, Hrvatima iz BiH te po svemu onome što ga podsjeća na hrvatsku državu, srce, snagu i vrlinu jer kad nešto nemaš onda po tome trbaš pljuvati da pokažeš kako ti to i ne treba.
Tipično kiselo grožđe iz basne.
Ante Tomić, koji je te ratne dane provodio daleko od bojišta, a koji je najvjerojatnije doživio i koji vritnjak, čvoku od hrvatski branitelja, od momčina koji i nisu imali sluha za pozadinska laprdala i dezertere pokupio je tih dana doživotne frustracije.
Uskraćen za spolne odnose sa lijepim ženama, za makar i jedan trenutak poštovanja od ljudi koji su nešto za svoju zemlju i ljude dale, okružio se glodavcima sličnim sebi i počeo sa permanentnom kritikom svega onog što ga posjeća na vlastiti jad.
Hrvatska zastava i sve ono što čovjek osjeća pri pogledu na nju je, pogađate, simbolizirala sve ono od čega nosatog Antu boli želudac pa se nosati, osrednje literarno talentirani Ante Tomić okrenuo općoj pljuvačini pri čemu mu je na, u gornjem tekstu opisani način, prvi predsjednik Franjo Tuđman poslužio kao najobuhvatnija simbolika.
Ante se tako snebiva i nad događajima u srednjoj Bosni iz doba hrvatsko-muslimanskog rata kada su Hrvati za prolaz ranjenika iz srednjebosanskih enklava kao i izvlačenja civila Srbima morali plaćati prolaz. (Ante se nikad nije snebivao nad suradnjom muslimanske i srpske vojske na mostarskom ratištu. Zašto i bi, time bi izgubio svoj kvaziargunet zločestog Franje koji sa Slobom dijeli Bosnu)
Tom trgovinom nad kojom se nosati licemjer snebiva spriječeno je pravljenje Srebrenice prije Srebrenice, a što se Hrvatima Srednje Bosne moglo dogoditi.
Nosonja koji se inače grozi nad žrtvom Srebrenice u ovom slučaju bi bio savršeno zadovoljan da je ta sudbina zadesila Hrvate iz Srednje Bosne.
Licemjer? Ma neeee. To je Ante Tomić.
Čovjek koji Tuđmanu i Hrvatskoj državi zamjera, huškanje na rat, Oluju, ratobornost a koji samo radi korištenja situacije da još jednom pljune mrtvog Tuđmana, ovaj put postaje veliki zagovornik rane odlučne pobjede nad Srbima.
Bijednik? Ma neeee. Ante Tomić.
Kaže Ante:kakav nemoralni i bešćutni gad moraš biti?
Ante ako ga želiš vidjeti to je vrlo lako. Dovoljno je da se pogledaš u ogledalo.


Ilija Mišetić i HRHB.info analitički tim.