View RSS Feed

Daran

Što je hrvatima ndh 3.dio

Rate this Entry
Cohen je, ipak, kada spominje "srpski ustanak" i zvjerstva Srba prije okupacije i u prvim mjesecima NDH, mnogo bliži istini nego se na prvi pogled čini. Evo nekoliko primjera koji to potvrđuju.

Povijesna je činjenica, da je pop i četnički vojvoda Momčilo Đujić (koji se ideološkom i vojnom organizacijom četničkog pokreta aktivno bavio od 1933. godine), skupa s Pajom Popovićem, Đokom Jovanićem i drugim suradnicima, neposredno nakon travanjskog sloma 1941. godine, okupio svoje četnike koji su odmah potom započeli masakre hrvatskih civila, pljačku, palež i silovanja. Ovo su bile njihove „preventivne“ akcije prema svim nesrpskim žiteljima, u prvom redu Hrvatima, koji su smatrani „tradicionalno nepouzdanim elementima“ i krvnim neprijateljima srpskog naroda.

U isto vrijeme, u istočnom dijelu Bosne, bivši major jugoslavenske Kraljevske vojske Jezdimir Dangić predvodi šest četničkih odreda u masovnim klanjima nesrpskog stanovništva, poglavito muslimana, koji u ovoj regiji predstavljaju izrazitu većinu. Slični događaji nižu se jedan za drugim diljem buduće NDH, a naročito po njezinom proglašenju 10. travnja 1941. godine, kada mržnja prema Hrvatima doseže kulminaciju.

U mnogim slučajevima akteri ovih zločina i progona su mješovite skupine četnika i komunista.

Tako je, primjerice, na području istočne Like (u Hrvatskoj), 27. srpnja 1941. godine, započeo masovni pokolj i izgon katoličkog i muslimanskog življa od strane lokalnih srpskih ekstremista poticanih iz štaba četničkog lidera Draže Mihailovića. U skupini koja je provodila zločine, bili su i domaći komunisti (Srbi) s ovog područja. Jedan od njih (svjedok događaja i sudionik pokolja), Gojko Polovina, * ovako opisuje jednu od zajedničkih akcija srpskih civila, četnika i komunista:

(* Prema nekim izvorima, Polovina je kasnije zbog sudjelovanja u ovom masovnom zločinu genocida, formalno osuđen od KPJ na smrt, ali je ubrzo amnestiran. Kraj rata je dočekao kao general JNA.)

“ Za nepun sat Boričevac je bio u plamenu...ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci, nego i politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena...”

(Gojko Polovina, Svedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988., str. 340.i 342.)

Mada Polovina (kako i sam kaže) nikada nije htio otkriti imena ostalih sudionika zločina (posebice onih koji su poslije zauzimali istaknuta mjesta u partijskoj i vojnoj nomenklaturi Titove vojske) pouzdano je utvrđeno da je Đoko Jovanić u tomu sudjelovao sa svojih 60 ljudi, među kojima je bilo i četnika i komunista i srpskih civila – "ustanika" ; Iako pored Paje Popovića jedan od najbližih suradnika vojvode Momčila Đujića, Đoko Jovanić je poslije u partizanskoj vojsci napredovao, postao komandantom "slavne" 6. ličke brigade, odlikovan brojnim odličjima, te postao jednim od najvećih "heroja" NOB-a.

Nakon što su spalili Boričevac, pobili i prognali njegove žitelje – Hrvate katolike, isto su to učinili i u Srbu. Osim što su temeljito opljačkali kuće (koje su nakon toga zapalili), spalili su i zemljišne knjige, uništavajući na taj način podatke o vlasnicima nekretnina. Brojne žrtve završile su u kraškim jamama, u koje su bacani živi, tako da su poslije danima umirali u strašnim mukama.

Istoga dana, događa se nešto slično i kod Dravara, u jugoistočnoj Bosni. Mješovita skupina srpskih civila, četnika i komunista, zaustavila je vlak s Hrvatima- katolicima, koji su putovali iz Knina za Drvar sa hodočašća sv. Ani. Vlak je bio pun civila – uglavnom žena, djece i staraca. Svi su pobijeni i bačeni u jamu Golubnjača, skupa s lokalnim župnikom iz Drvara, Waldemarom Maximilianom Nestorom.

O ovom događaju svjedoči sudionik zločina, partizan-komunist, Stevo Babić:

" Bilo je svanulo sunce koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmerijskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije prekidana.

U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Zeljković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza.

Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks (riječ je o svećeniku Waldemaru Maximilianu Nestoru ) i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin bio tada član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Zeljkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala."

(Stevo Babić, Drvar 1941.-1945. – Sjećanje učesnika, Drvar 1972., II svezak, str. 207-208 .)

U ovom Babićevom opisu najprije privlači pozornost činjenica da on spominje "četu" kojoj je pripadao ( ovdje nije jasno je li riječ o komunističkoj, četničkoj ili mješovitoj "četi"), i "ustanike" koje (po njemu) očito predvodi izvjesni Damjan Zeljković i čija se skupina sastoji od "starijih ljudi i omladinaca" - dakle, srpskih civila. Ovaj kratki ulomak kazuje dosta toga.

Četa kojoj je pripadao Polovina (partizanska ili četnička, to se iz ovog opisa ne zna), očito je krenula prema žandarmerijskoj stanici Trubar s nekom namjerom. Budući da je dolazio "voz" u kojem nije bila primijećena vojska (čija vojska, te kako, na koji način i tko je to provjerio da te "vojske" u "vozu" nema, Polovina ne kaže), "ustanici" su ga propustili do postaje Vaganj. Kada su "ustanici" predvođeni Zeljkovićem izveli putnike, među civilima je bio i "ustaša Marko Špiranović", kojega s ostalim putnicima vozi strojovođa Lokšmit, otac jednoga od tih "ustanika", koji je uz to i član KPJ.

I ovdje su pitanja neizbježna:

1. Kojoj i kakvoj četi je pripadao Gojko Polovina, i što je ona imala obaviti u spomenutoj žandarmerijskoj postaji Trubar? Jesu li to bili komunisti koji su išli u intervenciju, odn. napad na žandare, ili četnici koji su svraćali u jednu od svojih baza kako bi se opskrbili zalihama hrane, oružja i streljiva?

2. Tko su bili ustanici (četnici, partizani, civili, ili mješovita srpska skupina), također se otvoreno ne govori, mada se iz cjelokupnog konteksta može zaključiti da su bili ogorčeni protivnici katolika, i srpske nacionalnosti.

3. Ako je "četa" Gojka Polovine bila sastavljena od partizana – komunista, otkuda sin strojovođe Lokšmita nije bio među njima, nego među "ustanicima"? Da je Polovina pripadao četi komunista, valjda bi za strojovođinog (Lokšmitovog) sina rekao "jedan od naših" ili što slično, i, valjda bi i taj mladi Lokšmit bio u istoj četi s njim (Polovinom). Ako su "ustanici" bili komunisti, četa Gojka Polovine je bila ustvari četnička skupina.

No, kako god to tumačio Polovina pokušavajući se opravdati, činjenice su neumoljive:

Skupina ratobornih srpskih ekstremista (sastavljena pretežno od civila – jer u to vrijeme komunisti uniformi nisu imali niti su bili vojnički ustrojeni i organizirani, a četnici su nosili odore starojugoslavenske vojske – iako to nije bilo pravilo, jer mnogi od njih kretali su se u civilnoj odjeći, ili su bili polu-vojnički obučeni), u zasjedi je sačekala domaće civile, Hrvate – katolike koji su se vraćali s hodočašća sv. Ani u Kninu predvođeni svojim mjesnim župnikom, te ih bez ikakvoga razloga i povoda pobila i pobacala u obližnju krašku jamu (Golubnjača).

Pri tomu čak nije niti važno kakvog su ideološkog opredjeljenja ili političkog svjetonazora zločinci bili – jer, kako pokazuje ogroman broj izvora potkrijepljen brojnim svjedočanstvima iz prve ruke (zapisi i izjave komunista, četnika, lokalnih Srba, pa i Hrvata - očevidaca tih događaja koji su pukim slučajem preživjeli pokolje), u to vrijeme, u enklavama sa značajnijim udjelom srpskog stanovništva, komunisti, četnici, kraljevska vojska, žandari i pretežit dio običnih ljudi (Srba koji su podlegli velikosrpskoj propagandi o vlastitoj ugroženosti), bili su angažirani na istom poslu; uvjereni da na taj način najbolje brane svoju državu, "srpstvo" i ugrožene nacionalne interese, provodili su "preventivne" akcije etničkog čišćenja, koje su imale za cilj eliminirati potencijalne neprijatelje i onemogućiti bilo kakvu uspostavu hrvatske države na razvalinama Kraljevine Jugoslavije. Manje-više na sličan način, postupalo se diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Zločin nad hodočasnicima bio je pomno planiran. Na to upućuju mnogi detalji. Strojovođa Lokšmit koji je jedini pošteđen – "slučajno" je bio otac člana KPJ koji se nalazio među "ustanicima" . Valjda su se isto tako "slučajno", srpski "ustanici" i "četa" Gojka Polovine u to vrijeme (kad je naišao vlak) zadesili na tom mjestu. "Slučajno" nitko nije zaštitio nedužne civile. Previše "slučajnosti" na jednom mjestu.

Nadalje, Polovina kaže da su hrvatski hodočasnici "bez ičijeg odobrenja postreljani"? Tko je imao ovlast dati takvo odobrenje? Zašto onaj koji je bio zadužen kontrolirati situaciju (pa tko god da to jeste), nije reagirao?

Ne bi li makar dijelom opravdao stravični masakr, Polovina u priču ubacuje "ustašu Marka Špiranovića" (opet pitanje: Tko, na temelju čega i kako je utvrdio da je taj čovjek ustaša, odn. pripadnik Pavelićeve vojske?) Otkud ustaša među hodočasnicima, kad u vlaku nije bilo vojske? Znači li to da je Špiranović, unatoč tomu što je bio civil ubijen pod optužbom da je ustaša? Kakve kriterije za utvrđivanje statusa "ustaše" je mogla imati ova ekstremna srpsko-komunističko-četnička skupina, ako se nije radilo o uniformiranom pripadniku ustaške vojske? Znamo kakve su kriterije za utvrđivanje toga tko im je neprijatelj imali četnici – njihov cilj bio je pobiti ili protjerati sve nesrpske narode s područja zamišljene "Velike Srbije" . Komunisti čak niti 1942. godine nisu točno znali koje kriterije primjeniti kod definiranja "narodnog neprijatelja" , ali su, neovisno o tomu, "narodne neprijatelje" redovito i u svakoj prilici likvidirali.* Treba li se onda čuditi ovakvim "zabunama" na samom početku rata?

Ovog za Hrvate – katolike kobnog 27. srpnja 1941. godine,* odigrao se još jedan okrutni zločin, ovoga puta u Grahovu. On svjedoči o dubokoj i bolesnoj mržnji kojom je bi zatrovan dio Srba u Bosni i Hecegovini. Ta mržnja urodila je nezapamćenim zvjerstvima, poput ovoga koje opisuje jedan od očevidaca:

(* Upravo taj dan kada su srpsko-četnički i komunistički zločinci skupa provodili masakre nad hrvatskim i muslimanskim civlilma u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, proglašen je Danom antifašističkog ustanka. 2009. godine, Vlada Republike Hrvatske odobrava sredstva od preko 1.200.000 kuna za obnovu spomenika u Srbu. Milorad Pupovac, Vesna Pusić i Zoran Milanović,Ivo Josipović ma svi od tada "hodočaste " na to mjesto, odajući počast "narodu Like" koji je 27. srpnja 1941. godine digao "antifašistički ustanak" u Srbu.)

" župnika Juraja Gospodnetića uhitili su 27. srpnja 1941. u 10,00 sati i sazvali zbor Srba ispred katoličke crkve Sv. Ilije. Nabili mu na leđa magareći samar i jašili ga i to ispred njegove majke. Naložili su veliku vatru. Nabili ga na ražanj i pekli, te između ostaloga uz silnu kriku i viku pjevali..."

(Ante Mile Krvavica, Svjedok sam četničkih zločina u Grahovu, Nedjeljna Dalmacija, 10.08.1995., str. 15.)

Nesretni 30-godišnji župnik Juraj Gospodnetić, na žalost, samo je jedna od brojnih žrtava među katoličkim svećenstvom u Bosni i Hercegovini – ali bestijalnost i sadizam rulje koja je počinila to monstruozno nedjelo, nezapamćeni su i nepojmljivi zdravom razumu…

Odnos Srba prema KPJ i Narodno-oslobodilačkoj borbi, posebice u prvoj godini rata (1941.), više je nego dvojben. Brojni izvori svjedoče kako su najviše problema s omasovljenjem svoga pokreta komunisti imali upravo u Srbiji – što je i uzrokovalo njihov poraz u jesen 1941.godine i masovni bijeg u Bosnu.

Je li Miroslav Spalajković * (u tekstu objavljenom u listu Srpski narod, 20. svibnja 1944. godine), makar dijelom bio u pravu kad je tvrdio:

“Partizanski ološ je uglavnom sastavljen od Hrvata, muslimana, Italijana i drugih raznorodnih elemenata, povezanih među sobom najnižim instiktima. Tamo pravih Srba i nema. I ono što ih ima, to su komunistički fanatici, pojedini zabludeli omladinci sa pređašnjeg beogradskog univerziteta.”

(* dr. M. Spalajković bio je diplomat i ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS.)

Nakon 1990. godine, kada je propast komunističkog jugoslavenskog sustava omogućila kakva-takva istraživanja i slobodno publiciranje podataka o žrtvama iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i poraća, otkrivene su sve strahote i razmjere počinjenih nedjela. Samo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, do 2009. godine, utvrđeno je postojanje 1300 kraških jama u koje su bacani uglavnom Hrvati. Za ove zločine nitko nikada nije odgovarao; i, ne samo to – obitelji pobijenih morale su o svemu šutjeti, a stratišta nisu smjela biti obilježena.

No, posebno se mora naglasiti sljedeće:

Bez obzira na sve sve ovdje navedene činjenice, ni jedna od njih ne može i ne smije služiti kao argument za bilo kakvo opravdavanje postupaka odmazde ustaškog režima, ali svakako može pojasniti kontekst u kojem je započelo krvavo klanje među Srbima i Hrvatima koje je eskaliralo tijekom Drugoga svjetskog rata.

Hrvati su svjesni stravičnih razmjera zločina koji je počinjen u vrijeme NDH od ustaškog režima i njegovih slugu, i nema razumnog pripadnika ovoga naroda koji to neće priznati i osuditi.

Ono sa čime se, međutim, hrvatski narod ne može pomiriti, jeste činjenica da velikosrpski ideolozi, kroz cijelo razdoblje, od 1945. do danas, svjesno manipuliraju podacima, sustavno iznose neistine, revidiraju i krivotvore povijest, a sve s jednim jedinim ciljem:

Dokazati kako u hrvatskom narodu nikada nije bilo demokratskih snaga, da on nema svoje povijesti, jezika i kulture, te da je (kao "dežurni krivac" za sva zla koja su se u dogodila u novijoj povijesti na ovim prostorima) genetski predodređen za genocid i zločin nad srpskim narodom.

Takvu monstruoznu konstrukciju, sasvim nalik nacističkim rasnim teorijama, ne može prihvatiti ni jedan razuman čovjek – bio on Hrvat ili ne.

Upis je posljednji put izmijenio 06-06-2014 u 12:14 sati Daran

Categories
Uncategorized

Komentara