Inkvizitor

Za četnički zločin u Rami doznao sam tek u ovom zadnjem ratu. Bili smo na terenu u tzv Donjoj Rami, u nepreglednim vrletima, kanjonima i klisurama, predjelu koji se surovo spušta prema Jablanici, za razliku od gornjeg dijela Rame sa svojim pitomim krajolicima i prekrasnim ramskim jezerom, nasred kojega, kao labud, stoji prelijepi samostan na Šćitu. U kraju u kojem smo boravili, klisura je smjenjivala klisuru a nepregledne šume i brda davale su osjećaj nebitnosti i sitnoće našoj satniji, koja je imala zadatak pokrivati taj nepokrivljivi prostor. Selo se zvalo Gračac i bilo je smješteno odmah ispod jednog od mnogih stogovitih brda. Spavali smo u seoskoj školi koja je izgledalo vrlo pristojno i moderno za taj zabačeni kraj. I dobar dio stanovništva je ostao u seocetu usprkos činjenici blizine ratne linije i opasnosti od diverzantskih upada koji su se već događali u susjednim Doljanima i Uzdolu i koje su pratili teški masakri i ratni zločini nad civilima i zarobljenim vojnicima. U dane kad nismo bili na položaju, tj na smjeni, prebirao sam po prostoriji gdje se nalazilo nešto nalik školskoj biblioteci. Da se jednostavno ubije vrijeme. Jedni su kartali, drugi su hodali selom i odlazili u goste domaćinima a poneko je kao ja ubijao vrijeme čitanjem. Nalazio sam tu najviše na partizanske monografije što i nije bilo čudno jer se baš tu odigravao dramatski čin borbe za ranjenike poznatije kao "Bitka na Neretvi". I prvo što mi je sinulo kad sam ugledao divljinu i neprohodnost tih predjela bilo je.." sad mi je jasno zašto je Tito ovuda bježao od njemačke mehanizacije". Bilo je u tim monografijama masa slika baš Tita i njegovog pratećeg štaba baš u tom selu gdje smo se mi nalazili a najviše iz susjednog sela Gračanice, gdje je sudeći po količni slika u monografiji jedno vrijeme bio smješten Vrhovni štab. Legenda govori da je Tito usred ofenzive njemačkih snaga preobučen u fratra uz pomoć Božjih slugu iz šćitskog samostana proveden i izveden iz obruča a kao dokaz da je priča istinita navodi se da je Tito naredio da se razina ramske akumulacije digne samo do samostanskih temelja. I tako je samostan ostao kao na umjetnom otočiću da lebdi nasred ramskog jezera. Tito je to po toj priči uradio to iz zahvalnosti prema šćitskim franjevcima koji su ga spasili njemačkih šaka. Bilo kako bilo činjenica je da je samostan ostao stajati prilikom potapljanja ramske kotline i da je pošteđen, što je vrlo čudno ako znamo kako su se partizanske vlasti odnosile prema toj problematici.

Prebirući po knjigama, ruku mi je dopala i jedna monografija koja je govorila o četničkom pokolju u Rami 1942. Nisam o tome ništa znao, nitko mi o tome nije ništa pričao, iako sam rođen u općini koja je susjedna ramskoj ali od koje nas ipak dijeli surovi i mrki Vran a mene osobno i cijelo, veliko duvanjsko polje. Nitko mi nije ništa pričao, nisam ništa o tome znao i zaprepašten sam čitao, prebirao po imenima i prezimenima pobijenih, koji su bili ispisani u knjizi i učinilo mi se da je tu naveden i pobijen cijeli svijet. Jer pročitati u nizu tisuću imena i prezimena izgleda strašno iako u svijesti znaš da je to samo mali dio stradalih ne u cijelom ratu nego u malo širem području. Ipak niz od tisuću imena i prezimena djeluje strašno. Sjećao sam se da je nekad moja, sada pokojna teta znala reći " Srbin u Rami ne može ostati, odmah se ošuga" ne navodeći zašto ne može, odkad ne može i koji je kontekst. A ja nisam zapitkivao jer nisam znao ništa od ovoga što sam saznao ubijajući vrijeme u školi u Gračacu, i što bi me zainteresiralo da je propitkujem. To mi je djelovalo nadrealno i nisam znao što bi bio razlog toj "biblijskoj kazni". Pročitavši tu monografiju, dalje me zainteresirao taj strašni pokolj i počeo sam malo proučavati taj, od šire javnosti skriveni događaj.

Četnički pokolj u Rami se zbio u ljeto 42-ge godine. U jednom vakuumu kad je talijansko zapovjedništvo odlučilo da povuče svoje snage iz tzv. zone B a to je bio dio NDH koji nije bio direktno anektiran od Italije ali je bio pod njihovom ingerencijom i na kojem se snage NDH uopće nisu smjele nalaziti ili ako su se smjele nalaziti bile su to samo neke seoske milicije ili neke posadne jedinice koje su čuvale željezničke punktove..dakle brojem, kvalitetom i snagom nedorasle i nesposobne za ikakvu ozbiljniju borbu. Talijani kojima je očito bilo dosta bosanskih gudura na svoju ruku su se odlučili povući iz zone B ne obavjestivši predhodno vodstvo NDH kako bi ono svojim jedinicama popunile taj prazni prostor, u koji su kao što je poznato, "Pohodom proleterskih brigada u Zapadnu Bosnu" uskočile Titove snage nakon što su ih Talijani i četnici Pavla Đurišića protjerali iz Crne Gore i Sandžaka. Ostatak razbijenih partizana zajedno sa Titom i pratećim jedinicama doslovno se spasio totalnog uništenja bijegom na prazni prostor zapadne Bosne i kraških polja koje se na njemu nalaze.

U tom svom pohodu partizani su porušili prugu Sarajevo-Mostar, zauzeli sva usputna mjesta osim Bugojna i Kupresa ( kod Kupresa su doživjeli onaj težak poraz opjevan u pjesmi) a između ostalog su zauzeli i Ramu i njegov središnji gradić Prozor.

Miljenko Jergović koji je u Jutarnjem listu predočio ovaj događaj i pokolj dijelom okrivljava ustaško-domobransku posadu u Bugojnu da nije intervenirala iako ta posada ima strašnih muka i vodi veliku bitku da očuva Bugojno od pada jer ga napada sve najbolje što partizani tada imaju. Njihove proleterske brigade. Jergović "zaboravlja" reći da su partizani uništili jednu ustašku satniju u Prozoru , tek skupljenu i nabrzinu formiranu i tako taj kraj ostavili bez ikakve obrane. Uništili ustašku satniju i onda otišli. Stipica Sičaja zvani Gegan mitska osoba ramskog kraja, i sam partizan u tom vremenu, okrivljavajući partizane da su krivi za četnički zločin jer ga nisu spriječili, napušta partizane i odlazi u samostalnu gerilu u kojoj će ostati sve do svoje pogibije na kraju rata a u narodu će kao uspomena na njega ostati pjesme.

U prazni prostor, nakon partizanskog odlaska i uništenja malobrojnih ustaških snaga pod pokroviteljstvom talijanskog generala Negrija ulaze nevesinjski četnici i započinje krvavi pir. Za jedan dan ili najviše dva, poklano je oko tisuću Hrvata i ( po monografiji) stotinjak Muslimana ( Jergović tvrdi njih 500). Ubijani su i klani isključivo muškarci a kriterij za ubijanje je bio talijanska mala puška. Ako je dječak bio veći od puške bio ubijen a ako je bio manji, ostao bi živ. Pomalo bizarno, kako je to već četničke pokolje pratila pljačka svega i svačega po legendi, četnička kolona u povratku bila je zakrčena popljačkanim plugovima, dječjim kolijevkama i kačicama za sireve.

Jergović je velik dio svog teksta posvetio unutrašnjoj intimnoj drami žrtava pa čak i prepričava ispovjed jedne od preživjelih žrtava ( što se inače ne smije zbog ispovjedne tajne) i sve se vrti oko neminovnog kršćanskog oprosta kojeg sugerira i po svojoj naravi svećenik ispovjednik. Sve to jest u kršćanskom duhu i to nije sporno, samo je sporno to što Jergović toliko insistira na tome za razliku npr kad piše o ustaškim zločinima gdje nema ni ni naznake tih intimnih drama o praštanju krvnicima. Tada je sve najcrnji mrak, bez ikakvih samopropitkivanja o potrebi praštanja koje iscjeljuje i onoga tko oprašta. Dovoljno se samo sjetiti se koju dreku dižu Jergović i društvo poradi mise za poglavnika NDH Antu Pavelića, tražeći zabranu i navodeći to kao sramotu KC iako i najneupućeniji znaju da nitko ne može zabraniti misu za nijednog grješnika, jer na kraju krajeva sam Isus kaže da nije došao radi pravednih nego radi grešnih i da nitko ne može zabraniti molitve za grješne duše, žive ili mrtve i to je jedan od temelja kršćanskog nauka. Sve to svi ti Jergovići vjerovatno znaju ali se uredno i svake godine prave blesavi i mutavi šireći moralnu paniku.

Ako je već htio prikazati, iz drugog kuta, vojsku čovjeka kojeg je nazvao trodimenzionalnim mogao je napisati npr ono što sam ja pročitao u nekim knjigama koje spominju taj masakr. Da ni svi četnici nisu bili koljači i da su pojedinci iz četničkih predhodnica ljudima pokazivali noževe govoreć " zar vi mislite da mi ovim koljemo ovce", što je bila šifrirana ali jasna poruka da bježe dok je vrijeme. Ili to da su neki četnici skidali ljudima kape s glava i bacali niz strminu, govoreć da donesu kapu, opet dajući čovjeku signal da bježi. Na kraju krajeva četničko vodstvo je odbilo Dražinu zapovjed da se produži krvavi pohod na Duvno i to riječima "da su prevareni i da im je dosta klanja braće". A nastavak pohoda prema isto u tom trenutku nebranjenom Duvnu prouzročio vi vjerovatno još teže i brojnije pokolje.


Jergović kaže da se ustaše i četnici nisu imali sukobe i da su zajednički palili partizanska sela a spominje da je jedan od kolovođa pokolja Petar Baćović završio u Gradišci. Kako je Baćović završio u Gradišci ne navodi Miljenko. Valjda mu ne odgovara tezi koju je postavio. Baćović je u Gradišci završio zajedno sa vojvodom Pavlom Đurišićem komandantom crnogorskih i sandžačkih četnika, jedinom borbeno vrijednom četničkom grupacijom u onom ratu. Tamo su završili nakon što su na Lijevče Polju ustaške snage do nogu potukle tu najborbeniju četničku grupaciju. Možda Jergović nije čuo za Francetićev pohod u istočnu Bosnu kad je Crna Legija do nogu potukla istočno bosanski četnički korpus pod komandom Jezdimira Dangića, vjerovatno spasivši od neviđenih pokolja istočnobosanske muslimane koji su u Višegradu i Goraždu već teško stradali od te četničke grupacije, zajedno sa časnim sestrama, Drinskim mučenicama koje su nedavno beatificirane o čemu je potresno svjedočanstvo napisao don Ante Baković koji je kao dječak prisustvovao danonoćnim klanjima na Drinskom mostu. Što je najžalosnije preživjeli četnici koje je Francetić razbio, završavali su mahom u partizanskim jedinicama, tzv "rumeni proleteri" obrijani i spremni za novu ideologiju. A skoro sve do kraja rata među srpskim borbenim grupama bila je poznata dualnost. " u džepu kokarda a na kapi petokraka a i obrnuto". Zaprepaštenom i od tog saznanja izbezumljenom mladom partizanu Adilu Zulfikarpašiću, budućem "tvorcu" bošnjačke nacije, koji zgrožen gleda kako četnike briju pored Drine, na kojoj su danima ranije klali njegove sunarodnjake i koji radi toga žestoko protestira u Vrhovnom štabu, govoreć da su tim ljudima ruke krvave do lakata i zašto ih se prima u partizane umjesto da im se sudi za krvave zločine. Njegovo protestiranje brutalno prekida Rodoljub "Roćko" Čolaković inače u VŠ zadužen za preobrazbu četničkih koljača u proletere, riječima, kako mu je pametnije zašutjeti ako i sam ne želi "zaploviti Drinom".

Sve to Jergović prešućuje nastojeći da ako već mora prikazati četnički zločin što je pohvalno, mora nekako i ocrniti njemu ionako crne ustaše tobož se čudeći kako to da se četnički zločin nije znalo i žrtvama nije podignut spomenik a to objašanjava na način da se nije smjelo govoriti ni o ustaškim ni o četničkim zločinima radi tobožnjeg bratstva i jedinstva. Ja ne znam u kojem je svijetu Jergović živjeo i gdje se to nije spominjati ustaške zločine. Koliko ja pamtim a još dobro pamtim, ustaške zločine ne samo da se nije smjelo spominjati, nego je to bilo skoro pa obavezno. U ponoć u podne morao si o njima znati izverglati a u srpskom nacionalnom biću i samoj Srbiji to je postala referentna točka u odnosu na Hrvate koja traje još i danas, sa svim mitovima i preuveličavanjima koje svaka srpska priča sa sobom nosi.

Zašto se nije smjelo govoriti o četničkim zločinima i zašto nema spomenika žrtvama četničkog pokolja. Mogli bi odgovoriti drugim pitanjem. A zašto Jergović i njemu slični nikad ne pišu o zločinima nad Hrvatima u zadnjem ratu. Zašto Jergović i ekipa nikad ne pišu o tri grozomorna zločina u zadnjem ratu koja su se dogodila baš u kraju četničkog pokolja iz 42-ge. U trokutu tri sela Doljani-Uzdol-Grabovica dogodila su se tri grozna zločina nad Hrvatima. Počinile su ih snage tzv ABiH u kojima je osim domaćih muslimana bio povelik broj, pogotovo u ofiscirskom i zapovjednom kadru, srbijanskih državljana, muslimana iz Sandžaka. Zašto o tome malo tko piše. Ili zašto se generalno iz tih krugova bliskih Jergoviću izbjegavaju priče o hrvatskim žrtvama Od Dubrovnika do Iloka, od Petrinje do Sinja. Od Šibenika preko Rame pa sve do Sarajeva i dalje. Jer oni su verzirani samo na pojedinačne hrvatske zločine koje svojim pisanjem, kolumnama dovode do mitskih razmjera zgražajuć se nad zlom koje čuči u hrvatskom biću, dok će preko hrvatskih žrtava daleko brojnijih i učestalijih ,prolaziti kao pored "turskog groblja" većinom ignoriravši sve činjenice i podatke. Pa će kad "nađe" odgovor na to pitanje možda Miljenko ( i ne samo on) pronaći i odgovor, zašto nitko nije znao, čuo i obilježio grozni četnički zločin u Rami 42-ge godine.?