Inkvizitor

Za četnički zločin u Rami doznao sam tek u ovom zadnjem ratu. Bili smo na terenu u tzv Donjoj Rami, u nepreglednim vrletima, kanjonima i klisurama, predjelu koji se surovo spuÅ¡ta prema Jablanici, za razliku od gornjeg dijela Rame sa svojim pitomim krajolicima i prekrasnim ramskim jezerom, nasred kojega, kao labud, stoji prelijepi samostan na Å*ćitu. U kraju u kojem smo boravili, klisura je smjenjivala klisuru a nepregledne Å¡ume i brda davale su osjećaj nebitnosti i sitnoće naÅ¡oj satniji, koja je imala zadatak pokrivati taj nepokrivljivi prostor. Selo se zvalo Gračac i bilo je smjeÅ¡teno odmah ispod jednog od mnogih stogovitih brda. Spavali smo u seoskoj Å¡koli koja je izgledalo vrlo pristojno i moderno za taj zabačeni kraj. I dobar dio stanovniÅ¡tva je ostao u seocetu usprkos činjenici blizine ratne linije i opasnosti od diverzantskih upada koji su se već događali u susjednim Doljanima i Uzdolu i koje su pratili teÅ¡ki masakri i ratni zločini nad civilima i zarobljenim vojnicima. U dane kad nismo bili na položaju, tj na smjeni, prebirao sam po prostoriji gdje se nalazilo neÅ¡to nalik Å¡kolskoj biblioteci. Da se jednostavno ubije vrijeme. Jedni su kartali, drugi su hodali selom i odlazili u goste domaćinima a poneko je kao ja ubijao vrijeme čitanjem. Nalazio sam tu najviÅ¡e na partizanske monografije Å¡to i nije bilo čudno jer se baÅ¡ tu odigravao dramatski čin borbe za ranjenike poznatije kao "Bitka na Neretvi". I prvo Å¡to mi je sinulo kad sam ugledao divljinu i neprohodnost tih predjela bilo je.." sad mi je jasno zaÅ¡to je Tito ovuda bježao od njemačke mehanizacije". Bilo je u tim monografijama masa slika baÅ¡ Tita i njegovog pratećeg Å¡taba baÅ¡ u tom selu gdje smo se mi nalazili a najviÅ¡e iz susjednog sela Gračanice, gdje je sudeći po količni slika u monografiji jedno vrijeme bio smjeÅ¡ten Vrhovni Å¡tab. Legenda govori da je Tito usred ofenzive njemačkih snaga preobučen u fratra uz pomoć Božjih slugu iz Å¡ćitskog samostana proveden i izveden iz obruča a kao dokaz da je priča istinita navodi se da je Tito naredio da se razina ramske akumulacije digne samo do samostanskih temelja. I tako je samostan ostao kao na umjetnom otočiću da lebdi nasred ramskog jezera. Tito je to po toj priči uradio to iz zahvalnosti prema Å¡ćitskim franjevcima koji su ga spasili njemačkih Å¡aka. Bilo kako bilo činjenica je da je samostan ostao stajati prilikom potapljanja ramske kotline i da je poÅ¡teđen, Å¡to je vrlo čudno ako znamo kako su se partizanske vlasti odnosile prema toj problematici.

Prebirući po knjigama, ruku mi je dopala i jedna monografija koja je govorila o četničkom pokolju u Rami 1942. Nisam o tome niÅ¡ta znao, nitko mi o tome nije niÅ¡ta pričao, iako sam rođen u općini koja je susjedna ramskoj ali od koje nas ipak dijeli surovi i mrki Vran a mene osobno i cijelo, veliko duvanjsko polje. Nitko mi nije niÅ¡ta pričao, nisam niÅ¡ta o tome znao i zaprepaÅ¡ten sam čitao, prebirao po imenima i prezimenima pobijenih, koji su bili ispisani u knjizi i učinilo mi se da je tu naveden i pobijen cijeli svijet. Jer pročitati u nizu tisuću imena i prezimena izgleda straÅ¡no iako u svijesti znaÅ¡ da je to samo mali dio stradalih ne u cijelom ratu nego u malo Å¡irem području. Ipak niz od tisuću imena i prezimena djeluje straÅ¡no. Sjećao sam se da je nekad moja, sada pokojna teta znala reći " Srbin u Rami ne može ostati, odmah se oÅ¡uga" ne navodeći zaÅ¡to ne može, odkad ne može i koji je kontekst. A ja nisam zapitkivao jer nisam znao niÅ¡ta od ovoga Å¡to sam saznao ubijajući vrijeme u Å¡koli u Gračacu, i Å¡to bi me zainteresiralo da je propitkujem. To mi je djelovalo nadrealno i nisam znao Å¡to bi bio razlog toj "biblijskoj kazni". PročitavÅ¡i tu monografiju, dalje me zainteresirao taj straÅ¡ni pokolj i počeo sam malo proučavati taj, od Å¡ire javnosti skriveni događaj.

Četnički pokolj u Rami se zbio u ljeto 42-ge godine. U jednom vakuumu kad je talijansko zapovjedniÅ¡tvo odlučilo da povuče svoje snage iz tzv. zone B a to je bio dio NDH koji nije bio direktno anektiran od Italije ali je bio pod njihovom ingerencijom i na kojem se snage NDH uopće nisu smjele nalaziti ili ako su se smjele nalaziti bile su to samo neke seoske milicije ili neke posadne jedinice koje su čuvale željezničke punktove..dakle brojem, kvalitetom i snagom nedorasle i nesposobne za ikakvu ozbiljniju borbu. Talijani kojima je očito bilo dosta bosanskih gudura na svoju ruku su se odlučili povući iz zone B ne obavjestivÅ¡i predhodno vodstvo NDH kako bi ono svojim jedinicama popunile taj prazni prostor, u koji su kao Å¡to je poznato, "Pohodom proleterskih brigada u Zapadnu Bosnu" uskočile Titove snage nakon Å¡to su ih Talijani i četnici Pavla ĐuriÅ¡ića protjerali iz Crne Gore i Sandžaka. Ostatak razbijenih partizana zajedno sa Titom i pratećim jedinicama doslovno se spasio totalnog uniÅ¡tenja bijegom na prazni prostor zapadne Bosne i kraÅ¡kih polja koje se na njemu nalaze.

U tom svom pohodu partizani su poruÅ¡ili prugu Sarajevo-Mostar, zauzeli sva usputna mjesta osim Bugojna i Kupresa ( kod Kupresa su doživjeli onaj težak poraz opjevan u pjesmi) a između ostalog su zauzeli i Ramu i njegov srediÅ¡nji gradić Prozor.

Miljenko Jergović koji je u Jutarnjem listu predočio ovaj događaj i pokolj dijelom okrivljava ustaÅ¡ko-domobransku posadu u Bugojnu da nije intervenirala iako ta posada ima straÅ¡nih muka i vodi veliku bitku da očuva Bugojno od pada jer ga napada sve najbolje Å¡to partizani tada imaju. Njihove proleterske brigade. Jergović "zaboravlja" reći da su partizani uniÅ¡tili jednu ustaÅ¡ku satniju u Prozoru , tek skupljenu i nabrzinu formiranu i tako taj kraj ostavili bez ikakve obrane. UniÅ¡tili ustaÅ¡ku satniju i onda otiÅ¡li. Stipica Sičaja zvani Gegan mitska osoba ramskog kraja, i sam partizan u tom vremenu, okrivljavajući partizane da su krivi za četnički zločin jer ga nisu spriječili, napuÅ¡ta partizane i odlazi u samostalnu gerilu u kojoj će ostati sve do svoje pogibije na kraju rata a u narodu će kao uspomena na njega ostati pjesme.

U prazni prostor, nakon partizanskog odlaska i uniÅ¡tenja malobrojnih ustaÅ¡kih snaga pod pokroviteljstvom talijanskog generala Negrija ulaze nevesinjski četnici i započinje krvavi pir. Za jedan dan ili najviÅ¡e dva, poklano je oko tisuću Hrvata i ( po monografiji) stotinjak Muslimana ( Jergović tvrdi njih 500). Ubijani su i klani isključivo muÅ¡karci a kriterij za ubijanje je bio talijanska mala puÅ¡ka. Ako je dječak bio veći od puÅ¡ke bio ubijen a ako je bio manji, ostao bi živ. Pomalo bizarno, kako je to već četničke pokolje pratila pljačka svega i svačega po legendi, četnička kolona u povratku bila je zakrčena popljačkanim plugovima, dječjim kolijevkama i kačicama za sireve.

Jergović je velik dio svog teksta posvetio unutraÅ¡njoj intimnoj drami žrtava pa čak i prepričava ispovjed jedne od preživjelih žrtava ( Å¡to se inače ne smije zbog ispovjedne tajne) i sve se vrti oko neminovnog krÅ¡ćanskog oprosta kojeg sugerira i po svojoj naravi svećenik ispovjednik. Sve to jest u krÅ¡ćanskom duhu i to nije sporno, samo je sporno to Å¡to Jergović toliko insistira na tome za razliku npr kad piÅ¡e o ustaÅ¡kim zločinima gdje nema ni ni naznake tih intimnih drama o praÅ¡tanju krvnicima. Tada je sve najcrnji mrak, bez ikakvih samopropitkivanja o potrebi praÅ¡tanja koje iscjeljuje i onoga tko opraÅ¡ta. Dovoljno se samo sjetiti se koju dreku dižu Jergović i druÅ¡tvo poradi mise za poglavnika NDH Antu Pavelića, tražeći zabranu i navodeći to kao sramotu KC iako i najneupućeniji znaju da nitko ne može zabraniti misu za nijednog grjeÅ¡nika, jer na kraju krajeva sam Isus kaže da nije doÅ¡ao radi pravednih nego radi greÅ¡nih i da nitko ne može zabraniti molitve za grjeÅ¡ne duÅ¡e, žive ili mrtve i to je jedan od temelja krÅ¡ćanskog nauka. Sve to svi ti Jergovići vjerovatno znaju ali se uredno i svake godine prave blesavi i mutavi Å¡ireći moralnu paniku.

Ako je već htio prikazati, iz drugog kuta, vojsku čovjeka kojeg je nazvao trodimenzionalnim mogao je napisati npr ono Å¡to sam ja pročitao u nekim knjigama koje spominju taj masakr. Da ni svi četnici nisu bili koljači i da su pojedinci iz četničkih predhodnica ljudima pokazivali noževe govoreć " zar vi mislite da mi ovim koljemo ovce", Å¡to je bila Å¡ifrirana ali jasna poruka da bježe dok je vrijeme. Ili to da su neki četnici skidali ljudima kape s glava i bacali niz strminu, govoreć da donesu kapu, opet dajući čovjeku signal da bježi. Na kraju krajeva četničko vodstvo je odbilo Dražinu zapovjed da se produži krvavi pohod na Duvno i to riječima "da su prevareni i da im je dosta klanja braće". A nastavak pohoda prema isto u tom trenutku nebranjenom Duvnu prouzročio vi vjerovatno joÅ¡ teže i brojnije pokolje.


Jergović kaže da se ustaÅ¡e i četnici nisu imali sukobe i da su zajednički palili partizanska sela a spominje da je jedan od kolovođa pokolja Petar Baćović zavrÅ¡io u GradiÅ¡ci. Kako je Baćović zavrÅ¡io u GradiÅ¡ci ne navodi Miljenko. Valjda mu ne odgovara tezi koju je postavio. Baćović je u GradiÅ¡ci zavrÅ¡io zajedno sa vojvodom Pavlom ĐuriÅ¡ićem komandantom crnogorskih i sandžačkih četnika, jedinom borbeno vrijednom četničkom grupacijom u onom ratu. Tamo su zavrÅ¡ili nakon Å¡to su na Lijevče Polju ustaÅ¡ke snage do nogu potukle tu najborbeniju četničku grupaciju. Možda Jergović nije čuo za Francetićev pohod u istočnu Bosnu kad je Crna Legija do nogu potukla istočno bosanski četnički korpus pod komandom Jezdimira Dangića, vjerovatno spasivÅ¡i od neviđenih pokolja istočnobosanske muslimane koji su u ViÅ¡egradu i Goraždu već teÅ¡ko stradali od te četničke grupacije, zajedno sa časnim sestrama, Drinskim mučenicama koje su nedavno beatificirane o čemu je potresno svjedočanstvo napisao don Ante Baković koji je kao dječak prisustvovao danonoćnim klanjima na Drinskom mostu. Å*to je najžalosnije preživjeli četnici koje je Francetić razbio, zavrÅ¡avali su mahom u partizanskim jedinicama, tzv "rumeni proleteri" obrijani i spremni za novu ideologiju. A skoro sve do kraja rata među srpskim borbenim grupama bila je poznata dualnost. " u džepu kokarda a na kapi petokraka a i obrnuto". ZaprepaÅ¡tenom i od tog saznanja izbezumljenom mladom partizanu Adilu ZulfikarpaÅ¡iću, budućem "tvorcu" boÅ¡njačke nacije, koji zgrožen gleda kako četnike briju pored Drine, na kojoj su danima ranije klali njegove sunarodnjake i koji radi toga žestoko protestira u Vrhovnom Å¡tabu, govoreć da su tim ljudima ruke krvave do lakata i zaÅ¡to ih se prima u partizane umjesto da im se sudi za krvave zločine. Njegovo protestiranje brutalno prekida Rodoljub "Roćko" Čolaković inače u VÅ* zadužen za preobrazbu četničkih koljača u proletere, riječima, kako mu je pametnije zaÅ¡utjeti ako i sam ne želi "zaploviti Drinom".

Sve to Jergović preÅ¡ućuje nastojeći da ako već mora prikazati četnički zločin Å¡to je pohvalno, mora nekako i ocrniti njemu ionako crne ustaÅ¡e tobož se čudeći kako to da se četnički zločin nije znalo i žrtvama nije podignut spomenik a to objaÅ¡anjava na način da se nije smjelo govoriti ni o ustaÅ¡kim ni o četničkim zločinima radi tobožnjeg bratstva i jedinstva. Ja ne znam u kojem je svijetu Jergović živjeo i gdje se to nije spominjati ustaÅ¡ke zločine. Koliko ja pamtim a joÅ¡ dobro pamtim, ustaÅ¡ke zločine ne samo da se nije smjelo spominjati, nego je to bilo skoro pa obavezno. U ponoć u podne morao si o njima znati izverglati a u srpskom nacionalnom biću i samoj Srbiji to je postala referentna točka u odnosu na Hrvate koja traje joÅ¡ i danas, sa svim mitovima i preuveličavanjima koje svaka srpska priča sa sobom nosi.

ZaÅ¡to se nije smjelo govoriti o četničkim zločinima i zaÅ¡to nema spomenika žrtvama četničkog pokolja. Mogli bi odgovoriti drugim pitanjem. A zaÅ¡to Jergović i njemu slični nikad ne piÅ¡u o zločinima nad Hrvatima u zadnjem ratu. ZaÅ¡to Jergović i ekipa nikad ne piÅ¡u o tri grozomorna zločina u zadnjem ratu koja su se dogodila baÅ¡ u kraju četničkog pokolja iz 42-ge. U trokutu tri sela Doljani-Uzdol-Grabovica dogodila su se tri grozna zločina nad Hrvatima. Počinile su ih snage tzv ABiH u kojima je osim domaćih muslimana bio povelik broj, pogotovo u ofiscirskom i zapovjednom kadru, srbijanskih državljana, muslimana iz Sandžaka. ZaÅ¡to o tome malo tko piÅ¡e. Ili zaÅ¡to se generalno iz tih krugova bliskih Jergoviću izbjegavaju priče o hrvatskim žrtvama Od Dubrovnika do Iloka, od Petrinje do Sinja. Od Å*ibenika preko Rame pa sve do Sarajeva i dalje. Jer oni su verzirani samo na pojedinačne hrvatske zločine koje svojim pisanjem, kolumnama dovode do mitskih razmjera zgražajuć se nad zlom koje čuči u hrvatskom biću, dok će preko hrvatskih žrtava daleko brojnijih i učestalijih ,prolaziti kao pored "turskog groblja" većinom ignoriravÅ¡i sve činjenice i podatke. Pa će kad "nađe" odgovor na to pitanje možda Miljenko ( i ne samo on) pronaći i odgovor, zaÅ¡to nitko nije znao, čuo i obilježio grozni četnički zločin u Rami 42-ge godine.?