ZGabriel

Priča prva. U Bosni se dogodio pokušaj događanja naroda. Opravdani prosvjedi osiromašenih ljudi pretvoreni su u šovinističku bakljadu u kojoj su gubici srećom samo materijalni. Zamršena situacija sad je samo još malo zamršenija, a razlike još malo produbljene. Prodaja roga za svijeću i izvoz susjedima propali. Pa iako smo se načitali raznih teorija koje svakim danom postaju sve luđe i nagledali lica željnih petminutne slave, prava je zvijezda daleko od središta zbivanja. Prava je zvijezda slučajno ispao naš slučajni premijer. Iako su motivi Milanovićeve posjete Mostaru ostali manje-više nejasni (najviše zahvaljujući njegovim govorničkim sposobnostima), on je i ne htijući pomogao Hrvatima da progledaju. Mnogima već odavno alarm zvoni, ali reakcija Jasmile Žbanić na njegov boravak u Mostaru djelovala je poput hladnog tuša. Reakcija k'o reakcija, svatko ima pravo na nju, ali tu priča tek počinje. Jer prebogato hrvatsko društvo izdašno financira umjetnost Jasmile Žbanić a da od toga nema ama baš ništa. Ni financijsku ni umjetničku korist, ni promociju hrvatske kulture.
Njene kolege digle su se u obranu kolegice. Redatelji od formata, baš kao i ona, za čija djela (a ni imena) nitko nikad nije čuo. Uspjeh, umjetnost, promocija – 0 bodova. Ali pravo na neovisnost, slobodu izražavanja, honorari za nasilni politički aktivizam (u pauzama između festivala i domjenaka) – e to može. Na naš račun, naravno. A mi bismo trebali biti sretni što takvi genijalci žele uzeti naše novce pa pljuvati po nama. Ne bih im oduzela pravo glasa, ali (da mogu) uzela bih im fotelje i honorare. Nek' žive malo od svog rada. Ili neka barem pokušaju.

Priča druga. Zvijezda Drage Bojića, daidže iz franjevačke provincije Bosne Srebrene, blijedi od ljetos. Zadnji odbljesci vide se ovih dana, jer kao podoban kadar redovito puni urbane „jedna zemlja-jedna nacija“ novine i portale, komentirajući neuspjelu ćevap revoluciju, i onako usput, sipajući kritike na Crkvu kojoj pripada. Priča obično počne patetičnim podsjećanjem na „progon“ sirotog fratra, jer je, siroti, smijenjen s mjesta glavnog urednika „Svjetla riječi“, na Franjevačkoj teologiji više ne predaje, oduzete su mu sve službe u zajednici – sve u svemu, propade briljantna karijera mladog genijalca, a sve zbog politike. Čekam samo da netko objavi da je ponovno pokrenuta inkvizicija i da joj je Bojić prva žrtva.
No, autori prešućuju bitnu činjenicu – Drago Bojić je polažući redovničke zavjete obećao poslušnost poglavaru svog reda, a preko njega Bogu. Taj zavjet je prekršio, jer je odbio premještaj iz Sarajeva. Nikakva karijera, uspjeh ni popularnost ne amnestiraju ga od zavjeta. Jer on je prvenstveno redovnik. Pa ako cijenjenog dr. fra njegov poglavar odluči poslati u neku kapelicu na vrh udaljenog brda, onda cijenjeni dr. fra skupi svoje krpice i ide tamo kud ga šalju. Budući da ga ipak nisu izbacili na cestu, ostao je u samostanu na Bistriku. Ne znam šta radi, vjerojatno ne stigne ništa jer mu davanje intervjua progresivnim medijima oduzima vrijeme. Ali kao i Jasmila Žbanić, bio bi posve nebitan za hrvatski narod, da nije rabote kojom nanosi štetu svojim sunarodnjacima u BIH. Srećom, žito se polako čisti od kukolja, i jedan po jedan daidže odlaze sa scene.


P.S. Bez puno pompe i skoro neopaženo, pokrenut je portal narod.hr. Nadam se da neće biti samo servis za promociju Saveza za Hrvatsku i pojedinih narcisa iz njega. Treba nam medij koji će u poplavi žutila ponuditi provjerene i vjerodostojne informacije.

P.P.S. mislim da ću tražiti copyright na izraz „mahaluša“. Ovih dana svi mašu njime, a ja sam ga koristila još prije godinu dana da opišem kvazi-liberalne kvazi-napredne nabrijane šovinistice poput naše (sporedne) junakinje iz prve priče.