ZGabriel

Sjećam se njegovog lica kao da sad stoji preda mnom. Sjećam se skamenjenog lica svog brata kad ga je ugledao, trenutak prije nego će sjesti u auto i krenuti na studij u inozemstvo. Moj veliki brat, dika i ponos cijele obitelji, uplašen kao zec. Nastavnik Marko (predavao je povijest prije ulaska u Službu), samo ga je došao pozdraviti i zamoliti da prenese pozdrave nećaku...tako su mi rekli. Znao je i dan i sat odlaska.

Sjećam se opreznih razgovora s rodicom i njenim mužem koji je spasio glavu u zadnji čas i pobjegao na Zapad. Pričali su o premetačinama u sitne sate, saslušavanjima, oduzimanju putovnice...a meni ništa nije bilo jasno. Nisam ništa pitala. Znala sam da o tome ne smijem pričati.

Sjećam se emigrantskih novina koje su kupovane poskrivećki, pažljivo zamotane u "Večernjak". Nikad ne znaš tko te gleda...
Maglovito se sjećam članka o još jednom političkom ubojstvu. Pročitala sam ga poskrivećki, da nitko ne vidi. Pred djecom se o tome nije pričalo. Jedna kriva riječ pred krivom osobom i bratu bi oduzeli putovnicu. Možda bi završio u zatvoru zbog neprijateljske djelatnosti.

Sjećam se 1991. i susreta s rodicom i njenim mužem, nakon 20 godina izgnanstva. Neopisivo sretni što konačno mogu posjetiti rodbinu u domovini...Nedavno sam ih opet srela, na pogrebu čovjeka koji je 1971. mom šogoru spasio život, prevezavši ga preko granice u prtljažniku svog auta. Dok je čitao posljednji pozdrav svom spasitelju, glas mu je pukao. Svi smo plakali s njim. Svi znamo priču.
Nadam se da će noćas zaspati sretniji. I on, i moj brat, i rodica, i svi oni koji pamte teror "socijalizma s ljudskim licem".