View RSS Feed

ZGabriel

UDBA kao sudba

Rate this Entry
Sjećam se njegovog lica kao da sad stoji preda mnom. Sjećam se skamenjenog lica svog brata kad ga je ugledao, trenutak prije nego će sjesti u auto i krenuti na studij u inozemstvo. Moj veliki brat, dika i ponos cijele obitelji, uplašen kao zec. Nastavnik Marko (predavao je povijest prije ulaska u Službu), samo ga je došao pozdraviti i zamoliti da prenese pozdrave nećaku...tako su mi rekli. Znao je i dan i sat odlaska.

Sjećam se opreznih razgovora s rodicom i njenim mužem koji je spasio glavu u zadnji čas i pobjegao na Zapad. Pričali su o premetačinama u sitne sate, saslušavanjima, oduzimanju putovnice...a meni ništa nije bilo jasno. Nisam ništa pitala. Znala sam da o tome ne smijem pričati.

Sjećam se emigrantskih novina koje su kupovane poskrivećki, pažljivo zamotane u "Večernjak". Nikad ne znaš tko te gleda...
Maglovito se sjećam članka o još jednom političkom ubojstvu. Pročitala sam ga poskrivećki, da nitko ne vidi. Pred djecom se o tome nije pričalo. Jedna kriva riječ pred krivom osobom i bratu bi oduzeli putovnicu. Možda bi završio u zatvoru zbog neprijateljske djelatnosti.

Sjećam se 1991. i susreta s rodicom i njenim mužem, nakon 20 godina izgnanstva. Neopisivo sretni što konačno mogu posjetiti rodbinu u domovini...Nedavno sam ih opet srela, na pogrebu čovjeka koji je 1971. mom šogoru spasio život, prevezavši ga preko granice u prtljažniku svog auta. Dok je čitao posljednji pozdrav svom spasitelju, glas mu je pukao. Svi smo plakali s njim. Svi znamo priču.
Nadam se da će noćas zaspati sretniji. I on, i moj brat, i rodica, i svi oni koji pamte teror "socijalizma s ljudskim licem".
Categories
Uncategorized

Komentara