Humphrey

Kolege drugovi, ako ste kao i ja (zgodni, anacionalni i bogatiji od prosječnog Ercegovca) onda i vas ovi prosvjedi ostavljaju zbunjenima. Kako se postavit u ovoj situaciji, ići na te prosvjede ili ostati u salonu mog petosobnog židovskog stana i osluškivati što govori naš odlučni i snažnom voljom obdareni vođa, drug Zoki.

Naime, lako je bilo u početku, tada sumnji nisam imao jer, socijaldemokrat poput mene, ne bi ni u ludilu svojom apsurdno zgodnom pojavom krasio prosvjede Tuđmanovih plaćenika, ne bih od sramote mogao stati pred moje salonske prijatelje iz Srbije i one koji su vjekovni stanovnici Zagreba još od 45. kad su, kao i moj otac, oduzeli stanove kapitalističkim izrabljivačima u ime naroda.

Onda je došao onaj klinac Pernar, ima dečko biografiju poput moje, puno je tu sličnosti, ali onda mi jave kako on nije više jedan od nas iako i on zagovara nacionalizaciju, a ja sve što imam, imam zahvaljujući nacionalizaciji. Čak i zagovara otvoreno, slobodno tržište što je tako tipični socijaldemokratski paradoks, nacionalizacija i slobodno tržište, ljudska prava i cenzura svih koji ne razmišljaju poput nas. On nije imao podršku salona, oteo se svojim korijenima i za nas je gotov.

Ali onda dođe dan kad prosvjeduje običan mali čovjek, radnici i poštena inteligencija, svi pod istom zastavom. Sad me prosvjedi nedoljivo privlače, onaj mladi buntovnik u meni želi van, osjećam se kao kad smo nas nekolicina mladih sinova partijskih dostojanstvenika išli preko granice trošiti novac na trulom zapadu i tako se buniti protiv truleži sistema koji je bio više birokratski, a manje revlucionarski, manje Che Guevara, a više pipkanje radnica na sindikalnom slavlju za prvi maj. I želim van, želim uzvikivati parole, želim nositi transparente. Ali opet, to bi bilo neozbiljno od mene, ja sam ipak socijaldemokrat sa nekim statusom i Partija od mene očekuje da ne dižem buku u kokošinjcu prije nego zakukuriče pijetao.

I onda danas pročitam kako su drugovi u Rijeci, drugovi koji nose divno ime Slobodarskii blok, htjeli prosvjede bez hrvatskih zastava. Joj koja hrabrost, koji ideali, sve ono što sam i ja nekad imao, a danas uredno prolazim pored tih simbola nacionalizma bez da ih pokušam zapaliti. Ma, ne znam kako ćete vi, ali ja idem u Rijeku, vikend safari će to biti, malo opuštanja od vreve Zagreba i njegovog nacionalizmom prožetog života.