teenager

Dragan Markovina


Rođen je 6. februara 1981. u Mostaru, BiH.

Osnovnu školu pohađa u Mostaru, nakon toga upisuje opću gimnaziju u Korčuli koji završava 1999. godine. U rujnu iste godine upisuje studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, kojeg je završio u rujnu 2004. diplomiravši na temu "ZAVNOH-temelji i političko djelovanje." Od 1. prosinca 2004. godine zaposlen je kao znanstveni novak na projektu "Triplex confinium-hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu" pod vodstvom prof. dr. sc. Drage Roksandića, pri Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta u Splitu. U siječnju 2005. godine upisao je poslijediplomski studij hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kojeg završava u siječnju 2009. obranivši magistarski rad pod naslovom "Šibenska luka u trgovačko-kulturnim razmjenama dviju jadranskih obala na razmeđu 18. i 19. stoljeća", pred povjerenstvom kojeg su sačinjavali profesori Nikša Stančić, Drago Roksandić i Josip Vrandečić. U ožujku 2011. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obranio je doktorski rad pod naslovom „Dalmacija u mletačkim reformskim projektima 18. stoljeća“ pred povjerenstvom u sastavu prof. dr. sc. Nikša Stančić, prof. dr. sc. Drago Roksandić i dr. sc. Josip Vrandečić.

Ukratko to je životopis ovog mladog profesora povijesti, prepisan sa stranice ffst. I naravno da će se neupućeni forumaš koji naleti na ovaj post zapitati "tko je sada ovaj?" Pa urkatko ovo je jedna nova zvezda na hrvatskom antifašističkom nebu. Po zanimanju profesor povijesti, a u životu isfrustrirani jugonostalgičar najgore vrste, on je kandidat za gradonačelnika Splita nezavisne liste Drugo lice Splita. Za vas koji neznate, Drugo lice Splita je lista sačinjena pretežito od bivših članova autonomaške stranke "Dalmatinska akcija" i zaostalih jugofila par exellence (Drugo lice Splita: Intelektualci oformili nezavisnu listu, imat će kandidata za gradonačelnika), dakle jednom rječju najgori otpad grada Splita na jednom mjestu.
A sada nešto o porfesoru Markovini, kao simboličnom kandidatu za gradonačelnika sa ove liste. Dakle svaka iole normalna osoba će uočiti jedan logički paradoks, a to je da je kandidat za gradonačelnika Splita zapravo rođeni Mostarac porijeklom sa Korčule. Naravno u tome nema ništa loše, ali ipak iz životopisa se da iščitati da je taj isti čovjek prvi put na duže vrijeme došao u Split prije nešto više od osam godina, i to zbog posla na ffst. Neobično, pa i ne toliko ako pročitamo ovaj njegov intervju u kriminalnom reklamnom glasilu tvrtke Skladgradnja, Dalmacijanewsu: KANDIDATI PRIVATNO Dragan Markovina: Probao sam "travu", a uzor su mi svi koji provociraju sistem

Iz ovog intervjua možemo isčitati da je Dragan zapravo u duši uvijek bio splićanin, i to onaj stereotip splićanina sa adrese Blatine 2B, ljubitelj RNK Splita, Predraga Matvejevića, Viktora Ivančića, kojemu je omiljeni nogometaš Baka Slišković (koji je usput budi rečeno svoju zadnju utakmicu za Hajduk odigrao kada je našem Draganu bilo 5 godina)... Mnogo je tu stvari koje se uklapaju u profil tipičnog splitskog jugonostalgičara generacije kasnih 50-ih i ranih 60-ih. E da i naravno na njega je najviše utjecao Feral Tribune. I zapravo nema tu ničega lošeg, dijete iz mješanog braka, odgajano u duhu komunizma, zapravo ništa neobično.

Ali naš mladi Dragan je u slobodno vrijeme i kolumnist. Svoje kolumne objavljuje na portalima tačno.net i h-alter, pretpostavljam nekakvim neoliberalnim socijalističkim lijevim portalima. A tu dolazimo do biti problema, a ta je da je Markovina bezobrazni povijesni falsifikator i manipulator sitnim umovima hrvatske i bosanske neoliberalne mladeži. Dakle nešto kao i većina kolumnista Slobodne Dalmacije i većina osoba dosad spomenutih na ovoj temi. Ali Dragan ne shvaća da njegove tvrdnje nemaju istu težinu kao neki beskorisni izljevi mržnje pomješani sa naznakama mentalnih bolesti koji izlaze iz pera recimo jednog Borisa Dežulovića ili Ante Tomića. A zašto, pa zato jer je Dragan profesor povijesti na fakultetu u Hrvatskoj. Dakle sve već spomenute metode manipulacije činjenicama i iskrivljavanja istine poput uzimanja detalja da bi se objasnio širi kontekst, namjerno izostavljanje očitih činjenica u svrhu stvaranja krivog dojma kod čitatelja i slično, sve je to modus operandi ovog "povjesničara".

A sada da izdvojim samo neke od tih:
Bio jednom jedan klub, u ovom je tekstu prikazna iskrivljenja, zapravo lažna teorija o Hajduku kao partizanskom klubu, kojega su po njemu izdali njegovi igrači skidanjem grba sa petokrakom s dresa. Naravno kao i u svakom tekstu ovog klauna i njemu sličnih spominje se 1990. godina kao godina od koje je sve krenulo nizbrdo. I iako je Dragan rođen 1981. on nam uvijek iznova može pojasniti događaje koji su se odvijali u Splitu i Dalmaciji nakon dolaska kako on kaže "diktatora" Franje Tuđmana na vlast. No osim nekih utuživih kleveta i govora mržnje poput "Ustaše na tribini, ustaše u upravi..." ovaj nam tekst ne donosi ništa novoga od njega i njemu sličnih.

Ali ipak ovaj gore tekst se ne može ni usprediti sa lažima, obmanama i nadasve smiješnim tvrdnjama izrečenim u ovom tekstu:
Dajte mu više rivu je tekst koji govori o gradu Splitu kroz povijest.
I odakle krenuti? Pa od početka:
Tvrdnja prva, odlomak "Gradonačelnik - vizionar"
Ovdje je riječ o gradonačelniku svih anacionalnih splićana, što je po svojem opredjeljenju i naš Dragan, Antoniju Bajamontiju. A iznesene tvrdnje poput one o autonomaškoju Dalmaciji koja odbacuje bilo kakav oblik pripojenja nekakvoj Hrvatskoj, koja "osim daleke povijesne povezanosti, nema ništa sa prekovelebitskom Hrvatskom."
svrha ovog odlomka je jedino da pojasni kako Split nikada nije bio hrvatski, već slavenski, te da su ideju ujedinjenja najsnažnije podržali težaci iz Varoša, svi odreda etnički Hrvati.

U odlomku "Razilaženje s dominantnim raspoloženjem" pisac nam pojašnjava događaje sa kraja 19. i početka 20. stoljeća, kada "Split u prvoj Jugoslaviji nastavlja tradiciju razilaženja s dominantnim političkim raspoloženjem ostatka Hrvatske" te se Split za razliku od ostatka Hrvatske priklanja "demokratu" Svetozaru Pribičeviću. Nakon toga slijedi još jedna hrpa gluposti kao recimo naglašavanje da su ORJUNA-u sačinjavali isključivo pripadnici autohtonih hrvatskih obitelji. Tu su još i žalopoljke za još jednih splitskim gradonačelnikom, Ivom Tartagliom koji je kako naglašava autor teksta, osim što je bio veliki gradonačelnik, također bio projugoslavenske orjentacije.

Također u ovom tekstu, kao i u većini ostalih, autor govori o "brojnim civilima koji su brutalno mučeni i zvjerski umoreni u Lori" te o "otimanju gotovo 9000 vojnih stanova" što je također notorna laž koji može oboriti svako dijete koje zna čitati i brojati do 100, ništa novo za ovog profesora povijesti.
Vrhunac gluposti očituje se u ovoj tvrdnji:

Anacionalni projekti

Tu dolazimo do fenomena anacionalnih i zapravo antihrvatskih političkih projekata na području Dalmacije, o čemu, zahvaljujući huškačkoj atmosferi posljednjih godina, malo tko piše. Naime, fenomeni snažnog autonomaštva, jugoslavenstva i komunizma, vezani su prvenstveno uz prostor srednje Dalmacije i to iz prostog razloga što je njezino kopneno zaleđe gotovo u poptunosti naseljeno hrvatskim stanovništvom. Razvoj takvih ideja u Splitu stoga nije nimalo začuđujući, budući da je taj grad, još od selidbe stanovnika iz Salone u zaštitu Dioklecijanove palače, uvijek tražio utočište od civilizacijski nedoraslih osvajača s istoka. Da splitsko odbijanje da se poistovjeti s državotvornim hrvatskim projektom nije bez vraga, svjedoči i ovih dana objavljen podatak da je čak i Stjepan Radić Italiji nudio Dalmaciju u zamjenu za postizanje samostalnosti

Morao sam citirati čitav ulomak, jer ovolika količina laži i notornih gluposti rjetko viđena čak i kod najekstremnijih istraživača sprske povijesti (tipa onaj klaun po kojemu su Oliver i Mamić srbi).
Dakle sve je jasno, split je zapravo oličenje svega antihrvatskoga i naprednoga još od vremena Dioklecijana i stare Salone. Još samo fali da spomene kako je i sam Dioklecijan po nekima bio ljevičar i anacionalni socijalist.

Do kraja teksta još je i suviše gluposti, laži i govora mržnje da bi moj želudac to mogao podnijeti, pa ako hoćete možete i sami pročitati i pri tome se dobro nasmijati.

Ovi nam tekstovi daju u potpunosti uvid u svjetonazor i razmišljanja ovog mladog kandidata za gradonačelnika Splita. I osim što smo već po uvodnom tekstu iz Dalmacijanewsa zaključili koliko je plitak i koliko voli lagati i pri tome se javno sramotiti, sada vidimo da je i veliki mrzitelj Hrvatske države i svega hrvatskog, kao i hrvatskog naroda kome on po svojem uvjerenju ne pripada.
Ako se pitate jesam li ikada vidio ovoliku količinu gluposti i laži na jednome mjestu, zapravo mislim da nisam.

I sada dolazimo do ključnog pitanja: Zašto ja pišem ovoliki tekst o nekom marginalnom ljevičaru i ekstremnom hrvatomrscu? Pa zato što mislim da upravo ovaj klaun ima najbolje predispozicije da postane u najmanju ruku novi Boris Dežulović, a zbog svoje akademske titule i svega ostaloga, čak i šansu da nadmaši njega i dosta ovih već spomenutih na ovoj temi. Pa čak i da nikada ne dosegne neke novinarske visine svog vlastitog uzora Viktora Ivančića i sličnih, dovoljna je činjenica da ovakav bolesnik predaje povijest na ff u Splitu je dovoljna da budem zabrinut.

Moram spomenuti da odvratnijeg mladog ljevičara od ovog Markovine nisam odavno vidio. Očito je da se radi o agresivnom tipu samoprozvanog anacionalca,a čija nacionalnost bi se mogla preciznije definirati kao "nehrvat". Inače Markovina je potomak stare loze Markovina koji su prije 400 godina iz Žrnovnice pokraj Splita odselili u Lumbardu na Korčuli (vjerojatno tražeći utočište od civilizacijski nedoraslih osvajača s istoka?).

Sama po sebi, pojava ovog doktora povijesti je kontradiktorna. Prvenstveno jer se odlučio usredotočiti na jako blisku hrvatsku povijest, povijest vremena kojega on sam nije svjedok (osim ako je sa 10 godina bio dovoljno zreo i zainteresiran za unutarnju politiku Hrvatske, inače države u koju je doselio tek krajem rata), ali zato je većina vas ostalih poprilično upoznata sa događajima u to vrijeme. I svi znate da u Lori nije bilo ratnih zločina (jer u Splitu nije bilo ratnog stanja valjda) i da se broj izbačenih iz vojnih stanova prije kreće oko 9 ili 90 nego oko 9000.

Ali zanimljiva je ta socijalna osjetljivost djece članova KPJ. Svi redom imaše poprilično neoskudna djetinjstva, i nikome nije falilo ni "ptičjeg mlijeka" a danas su oni najglasniji "revolucioneri", valjda su se za djetinjstva jako suosjećali sa djecom koja nisu išla na ljeto u vikendicu kraj Rogoznice, a zimi na skijanje na Kupres. Prvi mi na pamet padaju ovi splitski samaritanci tipa pisnik, ribar i korčulanin LVKY, zatim poznati spli'ski glazbenik Aleksandar Saša Antić, a tu se uklapa i ovaj mladi povjesničar, iako malo mlađi od ove dvojice. Jer Dragan je za razliku od dvojice glazbenika za vrijeme toliko mrskog rata koji mu je oduzeo domovinu imao tek 10 godina i nije mogao sudjelovati i da je htio. Usput da spomenem da su sva trojica djeca iz tzv. mješanih brakova, no nije bitno...

Ali opet frustracije u malenog Dragana su jako velike. Čak je i patnja koju je proživio zbog svojih (ne)religijskih uvjerenja golema. U jednom tekstu tako on piše: "Taj posljednji korak je i simbolički poduzet uvođenjem vjeronauka u škole, kad je kao navodna alternativa ponuđena etika, tada još bez ikakvog napisanog programa ili udžbenika, sa jasnom nakanom da ti režim pokaže da ti je mjesto među otpadnicima i kužnima. Ja sam, naime u prvom razredu gimnazije iskusio čari prve generacije kojoj su uveli crkvu u javne škole i moram priznat da sam, ne bez ponosa, spadao u onih 8 (osam) ljudi iz dva spojena razreda, koji su odbili biti dio stada, dok je ostalih šezdeset i nešto ljudi bilo na drugoj strani."
Golema je hrabrost u ovog mladog antifašiste, a pogotovo ako sagledamo malo širi kontekst tog vremena. No zašto bi ga sagledali lakše je izdvojiti pojedini detalj pa pojasniti što se zbivalo tih godina u fašistoidnoj tvorevini Hrvatskoj. U širem kontekstu ovog teksta Dragan je sebe usporedio valjda sa afroamerikancima 60-ih i poljskim Židovima 40-ih.
I opet nam se socijalno osjetljivi sin člana KPJ a kasnije, kada je Draganu bilo oko 9 godina, i člana Vijeća građana Skupštine BiH suosjeća sa patnjom jugoslavenskog naroda u anacionalnom Splitu.

No dobro, unatoč svom mome trudu još uvijek nisam rekao ništa novo; jugonostalgičar koji priča o Lori, primitivcima koji su 1990. došli u Split i uništili tada cvjetajuće gospodarstvo grada i županije, pa onda red suosjećanja sa žrtvama Oluje i zlog koljača Mirka Norca, znači totalni klišej. Jedino mi je žao što naš Dragan, za razliku od svoga brata, inače poznatog glumca upitne seksualnosti, nije rođen u glavnom gradu svoje prave Domovine. Ali eto nije ni multikulturalni Mostar toliko loš...

Nego što očekivati od mladića koji se tako lako odrekao svoga rodnog grada Mostara, pa onda grada Korčule u kojemu je odrastao i iz kojeg potječe, da bi se odlučio boriti za bolje sutra Splita, grada gdje je došao na privremeni rad prije nepunih deset godina?