Humphrey

Dragi čitatelji, ovo neće biti politički tekst, neću se ovdje obračunavati sa neprijateljima antifašizma i svih civilizacijskih vrijednosti koje su došle među nas 1945. iz naših šuma.

Ne, ovo je intimni, osobni jecaj oca koji je izgubio sina. Nisam siguran koliko ste upoznati sa mojom obiteljskom situacijom, ali ja i moja u svemu ravnopravna partnerica imamo jednog sina. On je naše čudo, nitko tko me poznavao, pa ni moj rođeni otac, nije bio uvjeren da sam ja sposoban napraviti dijete.

I iskreno ne čudim se, naime moja draga penetraciju smatra silovanjem i ostatkom patrijahalnog društva protiv kojeg se ona bori,a mene je oduvijek više zanimalo proučavanje biografija narodnih heroja nego seks. Stoga je sve iznenadilo kad je ona svima priopćila da je trudna. Kako je došlo do toga? Pa, popili smo koju čašicu previše za Dan mladosti i eto, zatvorio sam oči i mislio na Nadu Dimić.

Uglavnom, sve je išlo kako smo planirali, taj mali je trebao biti naš prvoborac, nismo ništa prepuštali slučaju. Od malih nogu smo mu čitali Marxa, podučavali ga svim grijesima kapitalizma i upozoravali na opasnosti od droge, posebice religije.

Kad je počeo pokazivati interes za djevojke, mi smo ga posjeli i rekli mu kako se ne mora bojati, ako je to samo krinka i voli prijatelja Aleksandra mi ga podupiremo. Nažalost, pokazalo se kako njega ipak zanimaju djevojke. Ali zato smo ga vodili na gay parade, jer nismo željeli živjeti pod istim krovom sa nekim primitivnim, nazadnim homofobom iz mračne prošlosti.

Kad nije bio dobar plašili smo ga sa Franjom Tuđmanom koji će mu oduzeti mamu i tatu baš kako je nama oduzeo Jugoslaviju.

Uglavnom da skratim, odgajali smo ga onako kako jedan progresivni, liberalni par i treba odgajati svoje dijete.Ali istina je ono što kažu, ono čega se najviše bojiš će ti se i dogoditi. Kad sam se jednog dana vraćao sa Filozofskog, začuo sam neku buku, riječi koje su dopirale do mene bile su kao tisuću igala u mom penisu. Ušavši u stan ostao sam bez teksta, moj se svijet srušio. Moj sin, moj rođeni sin je sa nekim prijateljima slušao Thompsona.

Ne znajući što uraditi otjerao sam njegove prijatelje i sjeo za stol kako bi porazgovarao sa njim. Pitao sam ga jesu li ga ti dečki prisilili na slušanje Thompsona? Nadao sam se potvrdnom odgovoru, ali nažalost to nije bio moj dan. Hladnokrvno mi je odgovorio da voli slušati Thompsona, a ni Škoro mu nije mrzak.

Ostao sam paf, šokiran kao moj otac kad je ušao u stan i tamo našao WC. Jedva sam dočekao partneričin povratak doma, ovo je bilo previše za mene. Kad ga je ona pitala kako nam je to mogao uraditi on je samo drsko odgovorio da voli slušati Thompsona i nastavit će ga slušati i dalje i mi tu ništa ne možemo. Tada ga je ona u bijesu potjerala u sobu.

Uglavnom te noći nismo spavali, najgore je kad se kao roditelj pitaš gdje si pogriješio.Sve smo učinili kako treba, a on ipak sluša tog nacionalistu.

Ništa više nije bilo isto, ali mislili smo proći će ga,mlad je.Tu smo se prevarili. E sad dolazim do najgoreg dana u mom životu. Nakon što smo ja i partnerica došli doma sa skupa Documente o Oluji, na stolu smo našli poruku našeg jedinca u kojoj je pisalo da je otišao u Čavoglave proslaviti Oluju. Naš sin, dijete urbanih, progresivnih građana, je otišao u to leglo primitivizma i nacionalizma. Ako tada nisam skočio kroz prozor nikad neću.

Već dva dana ja i partnerica plačemo, nema više povratka, naš sin je zauvijek izgubljen. Trebao je završiti fakultet, podrazumijeva se filozofski, učlaniti se ili osnovati udrugu za ljudska prava, pa pojavljivanje na HTV-u i tko zna, možda je on mogao biti novi Puhovski, a sad je postao žrtva Thompsonova mračnjaštva. Iako smo neutješni i pitamo se kako je naš sin mogao postati tako zao, utjehu pronalazimo u tome što nismo jedini. Primili smo nekoliko poziva naših prijatelja čija su djeca isto pala pod hipnozu zlog mag iz Čavoglava.

Razmišljamo o tome da osnujemo udrugu koja će se boriti za povratak naše djece na pravi put, ali i upozoravati druge roditelje koji možda misle kako se to njihovim obiteljima ne može dogoditi. Ne budite naivni, možda danas vaše dijete papagajski ponavlja vaše mantre o zlu hrvatskog nacionalizma, o opasnostima klerofašizma, ali već sutra bi vas moglo pozivati na svoje crkveno vjenčanje ili bi mu mogli u ormaru naći majicu sa likom Ante Gotovine.

Dragi prijatelji, neka vam moje iskustvo bude opomena, pazite na svoju djecu, moramo uvijek biti pripravni jer neprijatelj ne spava.

Ako među vama ima onih koji su izgubili djecu zbog Čavoglava, javite se, nemojte to prolaziti sami.