Bila je te neka emisija Nove tv. jedna od onih gdje su gostovale razne bitange. Te večeri je gostovao ON, a jedna od tema je bila, tužna sudbina Jovanke Broz kojoj je ostala golema kućetina za koju ne može plaćati ni režije jer joj je mirovina mala a vlast u Srbiji nije baÅ¡ briga za nekadaÅ¡nju prvu damu, prvi najÅ¡iri osmjeh i prvi viÅ¡ak zubiju i bjeline koja je zaslijepljivala.
On samo Å¡to se nije ustao, rasprsatio, pokidao dugmiće, dok bi ostali gosti panično stavljali ruke pred oči da ih sačuvaju od projektila s koÅ¡ulje. Ipak nije tako postupio ali ja zagalamio" "dovedite mi tu Jovanku, ja ću joj kupiti stan u Zagrebu". JoÅ¡ je održao neki kratki nerazumljivi simpozij..tipa "da je "ona čista u povijesnim istinama" Å¡to god to u boljÅ¡evičkom rječniku značilo.
To da će neki polupismeni, makar porijeklom Duvnjak reći za Jovanku da je "čista u povijesnim istinama" rijetko bi se tko okladio a da to nije izrečeno pod teÅ¡kim mukama u milicijskim stanicama ili kazamatima. A kamoli pred kamerama, u "koÅ¡ulji plavoj" bez ikakve prisile.
I točno bi se tada čovjek okladio, da taj koji je to izjavio, neće smjeti proći Tomislavgradom, osim po gluhoj noći kad nema "žive duÅ¡e" i to u kaputu visoko podignutih kragni. Ali ne. Desetak godina kasnije on isti je proglaÅ¡en neÅ¡to kao "Ponos Tomislavgrada", u druÅ¡tvu u kojem se naÅ¡la i jedna majka koja je donirala organe svoje umrle djevojčice koju je automobilom pokosio neki manijak i tako spasila mnoge živote o čemu su javljali svi hrvatski mediji. Å*to u takvom druÅ¡tvu ima raditi jedna moralna vucibatina poput glavnog lika iz ove priče nikome normalnom i čestitom nije jasno..
U međuvremenu između njegovog javnog nuđenja za Jovankinog mecenu i proglaÅ¡enja za "Ponos Tomislavgrada" krÅ¡io je sve ljudske i pravne zakone. Kurvao se, prijetio, reketario, "proklinjao na Božić". lihvario lagao..i normalan čovjek bi pomislio..ovaj ne može postati ni ponos gradića na meksičko-američkoj granici, gdje je gradonačelnik ujedno i narko bos a kamoli provincijskog patrijarhalnog mjestaÅ¡ceta na granici Hercegovine i Bosne. Radio je sve ono od čega su nas odgovarale naÅ¡e babe i majke uz upadice " nedaj Bože" ili "nemoj sinko". radio je sve suprotno onome Å¡to su nas učili pratri.
Ali eto dođu takva vremena kad sve nakaradno i nemoralno postane poželjno. Pa se može lako dogoditi da gospodin proÅ¡eće na tronoÅ¡cu na Sv Nikolu u Duvnu,usred mase ko Džo Amerikanac, otpozdravlja puku, izbaci zlatni zub a matere Å¡udarom briÅ¡u suze i govore.."sritne li majke koja ga rodile" gurkajuć svoje kćeri kad bude prolazio mimo njih. dok oko njega zavijaju trube, uvijaju se trbuÅ¡ne plesačice uz istovremenu dreku i zavijanje cajki..a ON, gol do pasa na tronoÅ¡cu, drži u jednoj ruci koÅ¡ulju a drugom trpa eure u dekolte nekoj sisatoj pevaljci.
Duvanjska udbina nije nije ona Udbina iz narodne pjesme, to je Udba kao naÅ¡a sudba, davna krilatica već pomalo izlizana ali joÅ¡ uvijek aktualna. Duvanjska 'Udbina je duvanjski ponos postala. Da bi postao duvanjski ponos postoji puno preduvjeta, a ovo su samo neki..moraÅ¡ se kurvat, reketarit, lihvarit, znat sve Partizanove i Zvezdine pjesme napamet, hvaliti Jugoslaviju na sva zvona, nuditi se suprugama jugodikatatora koji su Duvno zavili u crno kao mecene, kao jedini Hrvat gostovati u prime-timeu RTS-a, kidati koÅ¡ulje pred Lepom Brenom, i izvoditi striptiz u aerodromskoj zgradi ostavÅ¡i na kraju samo čarapama i gaćicama s tigrastim uzorkom. Nikad nas nisu to učili, mada su se izgleda vremena promjenila pa su i pravila izblijedila, poput stolica na stadionu "Nk Tomislav" predhodno rashodovanih s Maksimira.
Pa kad sve to može, kad sve to prolazi, za neki sitniÅ¡ ili krupniÅ¡ svjedno, u zemanu kad je sve na prodaju, zaÅ¡to i bivÅ¡eg urednika velikosrpskih Novosti a sada novinara Ivicu Đikića ne proglasiti ponosom Tomoslavgrada. Da parafraziram jednu krilaticu s gay parade, jer nisu je oni džabe izrekli, "Duvno to može progutati".