Kad je sultan Mehmed el Fatih osvajao Bosnu, posjekavÅ¡i zadnjeg bosanskog kralja, iziÅ¡ao je pred silnu otomansku ordiju u mjestu Milodražu sitan fratar i usudio se zahtijevati od moćnog padiÅ¡aha pravo za svoj narod da ispovjeda vjeru; zahtjev sulud i hrabar, moglo bi se reći i očajnički jer ruku na srce Å¡ta je drugo preostalo nego moliti, pa Å¡ta bude bude. Gore ionako nije moglo a možda se moćni padiÅ¡ah i smiluje barem na čas jer teÅ¡ko da je i fra Anđeo vjerovao da će se Turci držati pa makar i obećanja. Sila teÅ¡ko poznaje milost a pravdu nikako, pogotovo turska ordija koja je razgovarala samo ognjem i mačem i nije zauzimanje novih zemalja smatrala samo pukim vojničkim osvajanjem, nego i joÅ¡ viÅ¡e Å¡irenjem svoje vjere koja nije poznavala pojam ekumenizam, kao Å¡to ruku na srce nije to osjećala ni krÅ¡ćanska vjera u to vrijeme.
Sultan osvajač, da li zbog svoje dobrohotnosti da li zbog opijenosti pobjedom u koje treba ugraditi i zrno himbenog milosrđa, da bi pobjeda dobila i plemenitu patinu, napisa čuvenu ahd'namu kojom se fra Anđelu i njegovom puku garantira pravo na ispovjedanje svoje vjere.
Naravno da je to ponajčeÅ¡će bilo mrtvo slovo na papiru jer u zemlji, ne iz vica nazvanoj "tamni vilajet", kojom su vladale kabadahije, baÅ¡ibozuk i fukara najgore vrste, a najokrutnija je bila ona fukara koja se odlučila iz fratrovog stada i koja je postala veći Turčin od Turčina i malo je tko od njih davao pozornosti listu papira, a kad bi se koji nevoljni fratar obraćao domaćem baÅ¡ibozuku govoreći kako će se žaliti u Portu i pozivati na davno dato pravo, novopečeni Turčin koji je jedva znao zamotati turban, posprdno bi ga savjetovao: "kad budeÅ¡ ćafire pisao žalbu presvijetlom sultanu, piÅ¡i slova ukrug a u sredini ostavi prazno, kako ti se ne bi oÅ¡tetila slova, kad padiÅ¡ah nabije tvoju molbu na onu svoju obrezanu stvar"
Od ahd'name je bilo slabo koristi, crkve su podžamijane il poruÅ¡ene, nove se nisu smjele graditi, zvona nisu smjela zvoniti, vjera se nije smjela ispovjedati osim daleko od turskih očiju a poglavito uÅ¡iju i kad bi fratar doÅ¡ao u posjetu pastvi, mučeničkom narodu kojemu je njegov dolazak bio jedino svjetlo u, do krvave mrkline, tamnom vilajetu, djecu su naučili, da u ponoć, u podne, ako ih Turčin upita, tko im je to doÅ¡ao u goste , znaju odgovoriti ko iz topa..."ujak".
I tako nastade omiljeni naziv za bosanske fratre i oni u narodu do danaÅ¡njih dana dobiÅ¡e taj topli, zaÅ¡titnički nazivnik "ujaci" i oni su to stvarno i bili. Skrbitelji vjere, doma obitelji i naroda. Tisuće knjiga ne bi mogle napisati kroza sve su prolazili ti mučenici naroda i vjere, ustrajno trpeći nasilje od odmetnutih "domaćih sinova" koji su se utrkivali u nasilju i zlobi poglavito prema njima koje su s pravom smatrali najvećom preprekom u totalnoj islamizaciji i turčenju.
Bili su toliko uporni i nesalomljivi, ne obazirući se na nasilje i pogibelju, tvrdoglavo su branili narod i pravo, bivali su ubijani i proganjani, mučeni i ponižavani ali njihovu vjeru i osjećaj dužnosti niÅ¡ta nije moglo pokolebati, ustrajni i vjerni do te mjere da je nejedan bosanski vezir, koji je često morao odgovarati i smirivati, čas riječima, čas gajtanom i sabljom, domaću krvožednu novoislamiziranu rulju od otvorenog linča, zavapio "kad cijeli svijet propadne i nestane, ostat će samo ovi fratri da plivaju kao ulje po vodi".
Puk bosanski i puk hercegovački, narod naÅ¡ katolički, zahvaljujući najviÅ¡e njima opstao je na ovoj tvrdoj zemlji, usred tolikih pogibelji i nedaća, posred biblijskih "sedam mrÅ¡avih krava, sedam godina nesreće i gladi".
ZaÅ¡to sve ovo piÅ¡em, svaki imalo upućeni katolički puk zna za fra Anđela Zvizdovića, zna za ahd'namu, zna za ujake, zna za otomanski zulum.
PiÅ¡em ovo jer se pojavio novi soj, doduÅ¡e malobrojan, na prste jedne ruke da ih pobrojiÅ¡, ali obrnuto proporacionalno njihovom broju je "ugled", pažnja koju im baÅ¡ibozuk daje, programiranje života nas katolika Bosne ponosne i Hercegovine posne, soj kojemu je narod dao posprdno ime "daidže" kao turska varijanta pojma "ujaci". Te daidže u koje spada neki mlađahni i nadobudni Petar Jeleč,
daidže koje se viÅ¡e brinu o interesima zaostalog otomanskog baÅ¡ibozuka, koji ih mezi i duvani, turajući im uporno divan i hartije u ruke, koji prijetvorne i prozirne Å¡toseve begovskih sećijaÅ¡a žele uvaliti svom nevoljnom narodu kao jedini ispravni put i koji očajnički već dva desetljeća traže svoga sultana Fatiha koji bi im velikoduÅ¡no dao ahd'namu, a daidže bi mu se poklonile i poljubile prsten pečatnjaka sve idući unazad i klanjajući se do poda. Ovime ne želim ismijati čin blagog i hrabrog fratra iz Uskoplja, koji je učinio jedino Å¡to je mogao u ono vrijeme, moliti padiÅ¡aha za milost. Ali Å¡ta tjera naÅ¡e ovovjeke daidže i ahdnamovce da moljakaju za milost isti onaj baÅ¡ibozuk koji je ponekad i počesto morao u kakav-takav red utjerivati i vezir, poslan najčeÅ¡će po kazni iz Stambola, da svilenim gajtanom privede redu, osiljene i surove domaće "balije".
Å*ta njih tjera u ovo vrijeme da traže milost od nemilostivih, da preziru svoj narod, da ga dovode fukari kao ovna za kurban, nadajući se milosti od onih koji su za milost rijetko znali i koji milost smatraju slaboÅ¡ću, prezira vrijednom činu i čija su lažljiva obećanja samo intervali, trenuci predaha do konačnog očiÅ¡ćenja od ćafirskog nakota, od svih upornih, tvrdoglavih i dosadnih ujaka a na kraju kad i kad to ulje bude nestalo sa vode, i od njih pokornih i viÅ¡e nepotrebnih "daidža". I zaÅ¡to cijeli svoj narod drže taocima njihove opsesije, neljudske i nekrÅ¡ćanske da vječno traže milost, kad nas naÅ¡a vjera uči da se nikome ne klanjamo do Bogu jedinome.
Zamataju to u brigu za sveokupni narod, jer bi se tobože taj "opasni i Å¡tetni" hrvatski nacionalizam i narodno pravo na slobodu, odrekao onih sunarodnjaka koji bi ostali van narodne teritorijalne jedinice. I svu krivnju svaljuju na kako oni kažu "hercegovačke ektremiste i samožive sebičnjake" kao da je njihovu pastvu protjerao i ubijao vjernik iz hercegovačkog sela a ne ruka koju oni ljube a koja nosi isti onaj bič koji je Å¡ibao i sve one naÅ¡e ujake iz prohujalih bosanskih vjekova. Čovjeka samo začudi jedna stvar, jedan propust koji smjerni i duhom bogati, mudri ujaci iz naÅ¡ih sjećanja nikad ne bi napravili. ZaÅ¡to daidže sami sebe demantiraju, sami sebe ismijavaju i makar pokuÅ¡avaju uniÅ¡titi i poniÅ¡titi svu onu mudrost i duh naÅ¡ih dobrih ujaka? Ako su njihovi merhametlije toliko dobri, zar im neće biti bolje ako ostanu s njima. U čemu je problem gospodo daidže? Zar se vi plaÅ¡ite da je baÅ¡ibozuk uvijek i samo ostao baÅ¡ibozuk i da vam nikakva ovovjeka ahd'nama ne pomaže kao Å¡to nije pomagala ni ona koju od silnog padiÅ¡aha - osvajača, dobi sitni fratar iz bosanskog Milodraža?