Mit o bosanskom suživotu

U našem svakodnevnom životu susrećemo sa raznim vrstama mitova. Stereotipa. Neki su ultimativno blesavi a neki imaju i kakvo takvo uporište. Manje ili više utemeljeno. Tako su plavuše glupe, Nijemci radišni i disciplinirani, Slaveni neodgovorni, Hercegovci lopovi a žene varljive. Obično zamišljamo Nijemce kako stupaju na posao ritmom Paulusovih divizija na Staljingrad iako se lako može naći Nijemca koji je hedonist, ne voli disciplinu ni posao a mnogi su, kako bi govorili naši gastarbajteri i prave pravcate pene. Da ne duljim, u mnoštvu blesavih i pogrešnih stereotipa i mitova jedna ipak nosi krunu.

To je mit o multietničnosti i toleranciji Bosne. Malo manje Hercegovine al ajde. I nema toga europskog birokratčića kojeg su poslali po kazni u tamni vilajet i koji zna o Bosni koliko i pile o sisi a da neće natucati, čim se smjesti sa svojom vezirskom svitom, da je Baznia dugo bila poznata po skladnom življenju triju pa čak i više naroda. I to stoljećima ni manje ni više. To mrmoljenje ukočenog šerifa koji se ispilio u kakvom nadmenom europskom gradu fascinira i domaće lažljivce koji u tome vide, baš njima u ruke tutnutu batinu kojom će mlatiti po glavama nacionalista koji su zavadili skladno-složni život međuljubljenih naroda. Da ne govorimo koliko su tu lažetinu izgovarali domaći opsjenari najčešće iz kvazimulti-kulti stranaka tipa bosanskog SDP-a koji tom svojom lagarijom želi zaglumit glumcima i prevesti dva od tri naroda žedne preko Drine, Save i Neretve.

Naravno da je sve to laž, jer Bosna ne da nije najtolerantnije mjesto na svijetu, nego upravo suprotno ..najnetolerantnije. A za to ima dokaza koliko ti srce poželi. Povijest svih naroda na svijetu je kronični manjak netolerancije. Tolerancija se javlja samo kao nusproizvod podjarmljivanja slabijeg kojemu se poslije dadnu neka prava kako bi se dokazalo nešto hinjeno. A u Bosni je to potencirano na n-tu. Od dolaska Osmanlija na ove prostore a koji su u očima jednog od tri skladna naroda percipirani kao najtolerantniji, doslovno spas u zadnji čas a kod drugoga dva taj dolazak seldžučkog plemena slovi kao začetak svakoga zla, na ovim nesretnim prostorima traje međusobno istrebljivanje sva tri naroda. U onim kratkim periodima mira i predaha, najčešće pod prisilom dolazi do zbližavanja. Nametnutog poput dekreta najvišeg predstavnika.

U gorespomenutom periodu izljeva skladnog suživota poput odvođenja djece u adžami-oglane, sistema kadija te tuži kadija te tuži, sistematskog ponižavanja i nasilja, jedna strana od tri grane skladnog stabla maltretirala je druge dvije koje su maštale o danu kad će se uloge zamjeniti. I naravno po matrici ko čeka taj se načeka ali bome i dočeka, dođe i taj dan. Pa je bilo povuci-potegni, osveti se, nekad više nekad manje. Počesto su te izljeve "ljubavi" opet kontrolirali praoci današnjih pametnjakovića sa zapada a nekad bi nekontrolirana "ljubav" jurnula kao planinski potok poslije kiše. Čak je i ona poznata činjenica da na tako malom prostoru dolazi do suživota tri glavne svjetske religije, plod slučajnosti a ne tolerancije jer je samo jedan krivi potpis ili zakašnjela reakcija dovela do toga da u Bosni ne dođe do rekonkviste jer bi u suprotnom muslimani u Bosni bili činjenica isto onoliko koliko su to danas u Mađarskoj, Lici, Srbiji ili Slavoniji, i svim drugim, okupiranim krajevima od strane Osmanlija nekad prepunih džamija i nanula. Samo postojanje Sandžaka i muslimana u njemu ima se zahvaliti kasnom prisajedinjenju tih krajeva Srbiji tamo sve do balkanskih ratova.

U onim vremenima koji se periodično izmjenju sa bezdušnim klanjima kad dođe mir najčešće ne voljom tih naroda nego vanjskom silom, dolazi do zbližavanja, spajanja pod pritiskom, bezdušno lažnog suživota koji je čak i gori od sirove mržnje jer se samo tako može dogoditi da ti onaj koji do jučer čestitao blagdane i kumovao kćeri, bane jedan dan s nožinom u ruci, zakrvavljenih očiju sapsuje ti sve svece koje ti je čestitao uz kafu i rahat-lokum, siluje i zakolje onu istu tuđu kćer, svoje kumče.

I kao što reče briljantni Andrić koji je najbolje znao za sve mračne tajne i dubine Bosne...

Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Židovi nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.

Bosna je zemlja mržnje..reče Andrić i nekad se dogodi da prođe i cijeli ljudski vijek a da se ne dogodi mogućnost da se ta mržnja ispolji u svom najgorem obliku. Ali kad se dogodi..

Nisu jasni motivi, čemu laganje, čemu izmišljanje o nekoj bosanskoj toleranciji kad iz povijesti ima mali milion dokaza da je to opsjena, laž. Čemu zavaravanje koje vodi u zabludu i još veće nesreće. Zar ne bi bilo bolje suočiti s tom činjenicom i pokušati pronaći novi način osim toliko puta pronašenih eksperimenata. Znamo da nije nimalo briga nadmenog europskog bezveznjakovića koji će doći, da parafraziram opet Andrića, sa malom svitom i gole guzice a otići pretovarenih sanduka i ni okrenuti se neće, procjedivši kroz zube..znam da će vam j...mater onaj koji će uskoro doći, samo mi je žao što to neću biti ja..

Ali bi bar ove nesretne narode koji se vjekovima proganjaju i zatiru po ovim gudurama, tupeći na vratovima noževe jedni drugima trebalo zanimati. I zamisliti.