Svake godine na plažama Normandije u mjesecu svibnju okupe se veterani invazije koja se odigrala prije 73 godina, operacije koja je poduzeta kad su pripadnice zapadne antifaÅ¡ističke koalicije napokon shvatili, ako neÅ¡to ne poduzmu, Crvena će armija stići do Pirineja i istočna antifaÅ¡istička pripadnica staviti će svoje moćne medvjeđe Å¡ape preko cijele Europe. Prestravljeni tom činjenicom koja se približavala na T 34 tenkovima, uz zlokobne fijuke "katjuÅ¡a", gurnuli su u uzburkani rukavac Atlantskog oceana par stotina tisuća ljudi i tisućinjak brodova, zdvajajući nad ishodom operacije, pa su tako imali dva spremna priopćenja za priopćiti javnosti nakon akcije, jedan o sjajno izvedenom poduhvatu i drugi žalujući o propasti operacije od kojih je ovo drugo priopćenje, Eisenhower, zapovjednik združenih snaga malo viÅ¡e vježbao. Tamo ih je čekao već zubom vremena i porazima teÅ¡ko načeti Atlantski bedem i poluprazni armirani bunkeri, u kojima je zapetih puÅ¡aka čekala Hitlerova mladež, jer ni Nijemci nisu bili toliko ludi da ne znaju da je ipak bolje da poraženim Rajhom stupaju koliko toliko disciplinirani kauboji, od raspojasanih i poludivljih, osvete željnih, brojni narodi i narodnosti popaljene sovjetske zemlje. Operacija je iÅ¡la glat, osim na jednom dijelu obale, gdje je nekim čudom zaostala jedna neobavjeÅ¡tena njemačka jedinica koja je postrijeljala iz par mitraljeza par stotina američkih marinaca potpomognuta vatrom dva tri minobacača koja je cijeli jedan sektor iskrcavanja držala prikovanim za normandijski pijesak.
Poljuljani Wermacht je ionako davno sve najbolje jedinice prebacio na istočno bojiÅ¡te gdje se grčevito i neuspjeÅ¡no pokuÅ¡avao suprostaviti Krasnajoj Armiji koja je simbiozom mesa i čelika ruÅ¡ila sve pred sobom i davno kucala na vrata njemačkog ozemlja. Njezina komanda nije marila za vlastite gubitke, bitan je bio cilj..Berlin a ako je moguće i dalje ..na zapad jer borba ionako nije bila jednoznačna, poraziti neprijatelja, nego nametnuti cijeloj Europi komunistički svjetonazor. Vojni zapovjednici tog valjka koji je gazio elitne njemačke postrojbe su ionako znali. Život u Staljinovom poretku niÅ¡ta ne vrijedi a čin i titula joÅ¡ manje, pa se tako lako može dogoditi da danas nosiÅ¡ najviÅ¡a odlikovanja i komandujeÅ¡ cijelim armijama a već sutra u sibirskim tajgama prokuhavaÅ¡ vlastiti izmet kako bi u njemu pronaÅ¡ao neÅ¡to hranjivo.
Nakon Å¡to je veliki Njemački Rajh poražen i bezuvjetno kapitulirao i njemačka vojna sila zgažena u prah i pepeo, zapadni i istočni antifaÅ¡isti su se namah pograbili za vratove a muÅ¡ičavi i osioni kaubojski general Patton je bijesno zavapio " ubili smo krivog konja" dok je debeli britanski prajminister Churhill koji se u jeku najžeÅ¡ćih njemačkih bombardiranja britanskih gradova nije odricao ritula popodnevne kupke i spavanja, ionako je uvijek viÅ¡e mrzio Staljina nego Hitlera. Europa je podijeljena željeznom zavjesom, Njemačka raskomadana na okupacijske zone. od kojih je jedna pripala Francuskoj Å¡to je povrijedilo i pobijeđene Nijemce koji su morali inače pristati na sve ali nisu nikako mogli shvatiti i pitali su se u čudu " kad su to nas i gdje Francuzi pobijedili". Staljin je zdvajao, jer je doÅ¡ao samo do Berlina a ruski carevi nekad i do Pariza, ali dalje se nije moglo jer su mu zapadni " saveznici" pokazali na Hiroshimi i Nagasakiju a malo prije toga i na Dresdenu koliko je nisko postavljena razina njihove empatije. Poruku je shvatio i naredio cijeloj armiji zarobljenih znanstvenika da pročeprkaju malo po tim atomima kako bi i on mogao odgovoriti na tu nemuÅ¡to Å¡ifriranu poruku. Utrka je mogla početi.
Prolazile su godine i desetljeća, gomilale su se bojeve nuklearne glave, ratovi su poduzimani, producirani i inducirani na svim stranama svijeta gdje su se dva antifaÅ¡istička bloka bijesno tukla preko tuđih glava i kako to obično biva stradavale su te glave dok su pravi igrači ostajali ponekad samo sprženih noktiju. Uspomena na zajedničku borbu su bilo samo jednomgodiÅ¡nje parade, faÅ¡izam i nacizam viÅ¡e nikoga nisu zanimali, niti plaÅ¡ili, Njemačka je bila pacificirana, pretvorila se pod patronatom Amerike i svojom disciplinom i snagom, da se kao feniks digne iz pepela u jednu od prvih ekonomskih sila sila svijeta ali kao politički patuljak sa bremenom krivnje kojega će joÅ¡ dugo nositi.
I kako to biva u ljudskom i političkim životu pojedinca i svijeta sve padne u zaborav, dolaze nove generacije koje se ne sjećaju užasa 2 svj. rata, po inerciji i prostoj samoobrani mehanizma, nastoji se zaboraviti sve Å¡to je loÅ¡e i ići dalje ka novim izazovima i novim opasnostima, pokuÅ¡avajući ih sa manje ili viÅ¡e uspjeha sa manje ili viÅ¡e plemenitih motiva podjarmiti vlastitom poimanju svijeta, života, interesa i svjetonazora.
FaÅ¡izam i nacizam kao i njihovi antipodi antifaÅ¡izmi svih vrsta i idelogija davno su u trećem planu. Njih se osim onog jednog dana kad paradiraju veterani bave samo povjesničari, fah majstori kojima to i nije zamjeriti jer im je to prosto rečeno..posao.
Ali ipak ima jedno malo sićuÅ¡no mjesto na rotirajućoj zemljinoj kugli gdje je antifaÅ¡izam življi nego ikad. Raspojasan, prijeteći galamdžija balkanski antifaÅ¡ist spremniji je nego ikad da se bori protiv zla kojega su pobijedili nekad davno pobijedili neki drugi i ne smeta im to Å¡to je i pobjednik i pobijeđeni davno prekriven stvarnom i fiktivnom travkom zaboravkom. On juriÅ¡a na vjetrenjače, Å¡amara mrtvog magarca i kad ih čovjek sluÅ¡a rekao bi, oni su gazili do Berlina a ne raspojasani i hrabri sovjetski mužik. Oni su zabili glogov kolac u iskeženo truplo teutonskog diva. Prava je istina da su bili minorni i po ničemu bitni, njih su 4 godine proganjale dvije tri divizije njemačkih trećepozivaca i to samo onda kad je njemački Å¡tab nasjeo na Churhillovu fiktivnu ili stvarnu spačku, da će se iskrcati na istočnu obalu Jadrana Å¡to je bilo zbog konfiguracije trena, nedostaka osnovnih komunikacija neizvodiv proces ali u njega je povjerovao njemački vojni vrh Å¡to je jedna od većih zabluda tog inače promućurnog stroja. Churchill je navodno zazirao od iskrcavanja na francusku obali strijepeći od katastrofe koja se dogodila britanskim invazicijskim trupama u 1. svj. ratu kad su izginuli na Sommi a nije nosio ni najbolje uspomene iz Dunqerq-ua. No bilo kako, bilo viÅ¡e je Nijemaca pobilo jedno žensko protuzračno odjeljenje staljingradske fronte, nego naknadni balkanski antifaÅ¡isti.
U međuvremenu se Jugoslavija raspala u krvavim ratovima, kovačnica bratstva i jedinstva, opjevana JNA, u hipu se pretvorila u srpsku oružanu silu i počinila stvari koje ni nacistima nisu padale na pamet.
Sve to ne smeta antifaÅ¡istima s brdovitog Balkana da ne biju opet i iznova svoje bitke protiv aveta proÅ¡losti. Kao ni prije a tako ni danas, nemaju nekog rizika i bore se protiv nepostojećeg neprijatelja, zaÅ¡tićeni, kastinski vezani, preruÅ¡eni, doduÅ¡e nemuÅ¡to, ali kao u onoj priči gdje se narod divi carevom novom ruhu tako i njima svjetina kliče dok oni okolo mlataraju svojom mlohavom tjelesinom. Svakoga tko se usudi reći da car mlatara kitom a ne novim ruhom napadnu falange antifaÅ¡ista i nema tog satrapa, krvnika ili sjecikese koji se nije zaogrnuo svemoćno zaÅ¡tićujim plaÅ¡tom antifaÅ¡izma. Oni nisu za niÅ¡ta krivi, u njima je spas, sve zlo je poteklo od drugih iako svaki misleći čovjek zna... oni su ishodiÅ¡te svakog zla i nesreće zadnjih 50-tak godina. U njihovim laboratorijima satkane se sve kliconoÅ¡e zla i nesreće ovih prostora, njihova laž, himba, njihovi falsifikati su bacili van pameti i prostore i ljude.
PočevÅ¡i od sjevera Slovenci bacaju nostalgiju za nekim vremenima nakon Å¡to su pobjegli glavom bez obzira dogovorivÅ¡i se sa zahuktalom beogradskom mitomanijom, proÅ¡avÅ¡i liÅ¡o, znajući uvijek svoj interes, izvukavÅ¡i zapanjujuće puno iz jugoslavenskog okvira, iako minornog udjela u ionako minornom balkanskom antifaÅ¡izmu, imali su utjecajne, jake ljude Å¡to je jedna od većih misterija EX Jugoslavije. Sad mogu bez rizika i tereta gacati stazama revolucije, baÅ¡ kao Å¡to bogati grof može ponekad otići i pohvaliti siromaÅ¡nu daljnu rodbinu. Nikakve Å¡tete, poslije se ionako vraća na bogato imanje.
Hrvati su kolektivno poludili, njihovi antifaÅ¡isti su preuzeli sve institucije, primireni u ratu, to su razdoblje iskoristili da preuzmu ekonomiju, da nađu nove gospodare, naravno ne viÅ¡e na istoku nego u novoj ultra liberalnoj sceni koja pruža svoje nezasitne i besćutne pipke prema svakom mjestu gdje ima slugana i neÅ¡to para. Galame, deru se, vriÅ¡te, izobličeni, iskeženi i u nekoj drugoj iole normalnijoj zemlji, davno bi bili sapeti koÅ¡uljama koje se vežu na leđima ali u Hrvatskoj ne. Tamo su gospodari svega Å¡to diÅ¡e i gamiže.
Srbija je raspolućena svojim dvojnim antifaÅ¡izmom, partizanskim i četničkim, ona producira mitove, Å¡to joj je ionako jedino bitno. Uvijek i svuda srpstvo, laž i mit pa makar i antifaÅ¡istički ako valja. Ako ne valja onda niÅ¡ta. Iako je Bograd bio najmirniji okupirani grad u Europi u kojoj si eventualno kao njemački vojnik mogao samo zaraditi kakvu veneričnu bolest a nikako metak, to nimalo ne smeta mitu o velebnom srpskom otporu uvijek i svuda, jakako i dabome.
Makedonci guslaju antifaÅ¡izam ali i manjoj mjeri jer su ionako zabavljeni o svom jadu, prijetećom albanskom manjinom koja je prividno i silom mirna, grčkom presijom oko imena i državnosti, bugarskim ljubavnim očijukanjima i srpskom primirenom, Å¡to se tiče Makedonije, mitomanijom
Crnogorci su se napokon barem regulatorno ratosiljali beogradske Å¡ape i tamo se vodi neizvjesna i vječna borba..prosrpski bjelaÅ¡i i crnogorski zelenaÅ¡i, pristalice nezavisne Crne Gore i radikalnog otklona od srpstva. AntifaÅ¡izam ni tamo viÅ¡e nije glavna vijest iako se svaki đetić i bijeli i zeleni koji drži do sebe voli pohvalit kako su oni trčali niz Lovćen ka sivi sokolovi a za njima Nijemci ka pizde. U plemenskom mentalitetu davno je prevagnulo,.. svijet nudi čoče toliko ljepote a braća Rusi su se ponovno dokopali novaca a dekadencija im je ionako u krvi pa ajmo radit posa da se ne bi reklo kako smo lijeni.
Posebna su priča Bosanci..muslimani..tzv BoÅ¡njaci. Kod njih je prava ekspanzija antifaÅ¡izma i zbog njih i piÅ¡em ovaj dugi i dosadni uvod. Ako je za svu antifaÅ¡ističku silu na Balkanu bilo dovoljno par divizija trećepozivaca, za muslimansku antrifaÅ¡ističku silu bilo bi dovoljno jedno odjeljenje Hitlerjugenda. Ipak, nema muslimana koji se danas ne zaklinje, krivo dakako, kako mu je dedo bio partizan, antifaÅ¡ist jarane, iako je jedina jedinica koja je postigla respektabilan broj u muslimanskog življa tokom 2. svj. rata bila SS divizija poznatija kao Handžar divizija, jedinica pod direktnim zapovjedniÅ¡tvom Nijemaca. Teret djela te jedinica će podnijeti Hrvati a muslimani će izbjeći pod svemoćni antifaÅ¡istički plaÅ¡t. UstaÅ¡ka Crna legija osnovana u Sarajevu gdje su vojake obukli u crne odore napravljene u nedostatku drugog materijala, od crnog sukna pokupljenog iz željezničarskih skladiÅ¡ta, bila je dobrim dijelom popunjena mladićima iz istočne Bosne izbjegalima ispod četničke kame, gdje je kao i zadnjem ratu bila naredba.."uniÅ¡titi neprijatelja bez obzira na spol i dob". Teret djelovanja Crne legije podnijeli su Hrvati. Muslimani su opet nekim čudom pobjegli pod antifaÅ¡istički kiÅ¡obran. U bici na Sutjesci po partizanskim izvorima gdje je izginulo "pola Dalmacije" a Hrvata ukupno 2223 i samo 192 muslimana iako se borba vodila u Bosni a ne Dalmaciji, teret slave preuzet će smjerni i dragovoljni muslimani. Hrvati će preuzeti teret koji su muslimani rastovarili na kraju rata.
Danas 72 godina nakon rata probujao je kao planinski potok muslimanski antifaÅ¡izam. Nitko ga nije tražio, nitko ga nije očekivao ali on je tu. Nosi sve pred sobom, naravno to nije neÅ¡to jer potok nije sila, viÅ¡e buke nego bujice, pokupi neke daÅ¡čice i odbačene kese ali beskrajno iritantan i groteskan. Naknadni muslimanski antifaÅ¡izam koji se imao vidjeti proteklih dana na FTV-u izaziva u normalnih ljudi čuđenje i prezir i samo je dokaz koliko duboka može biti ljudska fascinacija lažima i krivotvorinom.
Čemu sve to, pitat će se netko neupućen. Čemu trud, čemu izmiÅ¡ljotine, koja je svrha? Svrha je ta kako bi se prikazalo kako se eto muslimanski antifaÅ¡izam i danas bori protiv faÅ¡izma. A faÅ¡ist je svatko onaj koji ne priznaje cjelovitu BiH pod muslimanskom dominacijom. Partizanski antifaÅ¡izam je muslimanima, koprena, veo, zar, a oni su tu prednosti jer imaju iskustva sa mimikrijom i prekrivanjima, treba sve druge koji nisu njima po ćejfu prikazati kao faÅ¡iste. Oni to nisu..jok. njihovo slavljenje partizanske tradicije je farsično, jer je slijednica te borbe, tzv JNA njima 4 godine razvlačila pamet. Ali pragmatika je to. To je bila neka druga JNA koju su stvarali inače nepostojeći muslimanski antifaÅ¡isti, to je bila čista sila, gdje nisu prevladali faÅ¡isti kao da je JNA nastala velikim praskom i nije samo kontiunitet srpskih stremljenja. Pa kako je moguće, kako netko tako može. Pa može onaj koji se poziva na srednjovjekovnu, predotomansku Bosnu a istovremeno veliča i identificira se s onima koji su uniÅ¡tili i poharali tu srednjovjekovnu, predotomansku Bosnu. Tu nema logike ali ima muslimanske logike. Svaku činjenicu iskrivi i prikaži je u svoju korist. Fascinantno je to. I istovremeno gadljivo i odurno.
Vratimo se na početak priče. AntifaÅ¡izam kod pravih pobjednika nad nacizmom i faÅ¡izmom davna je i prosta činjenica. Kod balkanskih naroda to je biznis, krvavi posao koji se isplati viÅ¡e od ijednog drugog posla na svijetu. Ako jednom netko dođe pred zabetonirano okno slovenskog rudnika jezivotog imena "Huda jama" znat će da dole leži sama srž balkanskog antifaÅ¡izma. Tisuće lobanja poredanih i polivenih krečom. Iznad okna kako je i red stajat će mrtvačka glava prekrižena s dvije kosti. Rudnik je davno prestao izbacivati rudaču. AntifaÅ¡isti su voljeli jednu drugu vrstu rada. Smrt je uvijek bila njihov omiljeni posao.