ĐIKIĆU NEMA TKO DA PIŠE ILI DUVANJSKA ŠAKA (JADA).

U našoj duvanjskoj prilično raspostranjenoj mitologiji, mi Duvnjaci smo najbolji Hrvati. Čvrsti, tvrdi nepokolebljivi. Vjerni. Odani. Nismo kao oni naši sunarodnjaci preko granice, koji učas zaborave što su i tko su čim se četnički nož makne ispod vrata. Bolji smo pogotovo od onih Livnjaka a i od pomalo sebičnih Hercegovaca. Nema Hrvata do Duvnjaka ( ta nije se džabe kralj Tomislav po legendi krunio baš na duvanjskom polju). Je ono da je Mitar Vujčić, partizanski gospodar života i smrti imao doušnika u svakom zaseoku, je da je milicajska stanica u Duvnu već sutra imala popis momaka koji bi noć prije zapjevali nepoćudnu gangu a u selu nit Srbina nit Muslimana, ali štaš, u svakom žitu ima kukolja. Ali nema opet do nas. I nije to bez osnova. Brojne tragedije i žrtve duvanjskog puka dokazuju i potvrđuju tu teoriju. A onda se krajem ovog stoljeća pojavila jedna osoba. Ivica Đikić. Rođen u ljutoj Zaljuti od majke Ljube dopisnice Večernjeg lista za Bih ako se ne varam. Mladi Ivica Đikić počeo je novinarsku karijeru u TRN-u ( tomislavgradske ratne novine) koji se sastojao od par listova, mahom reportaža sa linija koje su držali momci iz duvanjske brigade. Kasnije je završio u Feralu i postao čak zamjenik urednika, što nije mala stvar, ako se zna koje su sve jugoslavenske vedete pisale za taj list "bogumilih a ni vragu mrszkih" kako su se titulirali u impresumu. Kad je Feral odkantao Soros a nisu ni pomogle ni pare od Sanadera i Pavića a tiraž nije dostajao za Ivančićeve i Heničine stanove i prijevoz kujice od Henine kćeri iz Zagreba i za novinarske plaće, pa se Feral ugasio, Ivica je završio u velikosrpskim "Novostima" koje su nastavak zagrebačkog "Srbobrana" a koji je još 1903-će prenosio poruke izvjesnog Nikole Stojanovića koji je Hrvatima poručivao "do istrage( istrebljenja) naše ili vaše", pri čemu je gospodin konstatirao da će Hrvati biti koji će nestati, jer su malobrojniji, nacionalno nesvjesniji i svuda izmješani sa brojnijim i jačim Srbima. List u kojem se skrasila sva Fealaova siročad od Viktora Ivančića do Ivice Đikića financiraju Hrvati što je jedinstven slučaj u svijetu. Uvalili se na državne jasle iako preziru i mrze državu koja im obilato ubacuje vili i vile sijena u gorenavedene jasle. Đikić, inače Duvnjak postao je glavni urednik tog velikosrpskog glasila. Postoji li veći apsurd. Zamislite sad da neki Jovan Zazubica iz Nevesinja bude glavni urednik glasnika ustaškog pokreta. Ne možete zamisliti jel'da.

Nakon gostovanja Ivice Đikića Nu2 napisao sam kratki osvrt na djelo i naume gospodina Đikića. Zamolio sam jednog duvnjaka ratnika, koji ima konekciju sa duvanjskim portalom Tomislavcity da prenesu taj mali člančić. Portal koji se bavi lokalnim temama, nema neki utjecaj, nema autorskih kolumni osim "žuganja neke neviste", uglavnom vijesti gdje se odlomio kakav komad asfalta i sl. što svakako treba ali pomislio sam da treba netko reagirati na djelo a pogotovo nedjelo našeg duvnjaka. Da barem malo operemo obraz.

Odbili su sa nekim debilnim objašnjenjem kojeg me sram i napisati. Uglavnom eto ti našeg hrvatstva. U čemu je stvar. Ivičina mater Ljuba još se bavi novinarskim poslom i vodi drugi duvanjski portal Tomislavnews. Ne žele joj se zamjeriti. Možda Ljuba zna nešto o političarima, lokalnim, koji možda financiraju Tomislavcity. Bruka i sramota. Nepokolebljivo i beskompromisno duvanjsko hrvatstvo. Šaka jada. Pa kad nam drugi put poleti ta ista šaka ( jada) kojom ćemo se busnuti u iberhrvatska prsa, bilo bi pošteno da zastane načas barem na pola puta. Da se zamislimo. Po čemu smo mi to bolji od onih za koje kažemo da su mlitavi i nikakvi Hrvati. Jer ako ćemo pošteno jedan od najpoznatijih Duvnjaka vremena u kojem živimo piše za velikosrpski list. I protiv kojega Duvnjaci ne smiju pisnut. Je, najjači smo