U naÅ¡oj duvanjskoj prilično raspostranjenoj mitologiji, mi Duvnjaci smo najbolji Hrvati. Čvrsti, tvrdi nepokolebljivi. Vjerni. Odani. Nismo kao oni naÅ¡i sunarodnjaci preko granice, koji učas zaborave Å¡to su i tko su čim se četnički nož makne ispod vrata. Bolji smo pogotovo od onih Livnjaka a i od pomalo sebičnih Hercegovaca. Nema Hrvata do Duvnjaka ( ta nije se džabe kralj Tomislav po legendi krunio baÅ¡ na duvanjskom polju). Je ono da je Mitar Vujčić, partizanski gospodar života i smrti imao douÅ¡nika u svakom zaseoku, je da je milicajska stanica u Duvnu već sutra imala popis momaka koji bi noć prije zapjevali nepoćudnu gangu a u selu nit Srbina nit Muslimana, ali Å¡taÅ¡, u svakom žitu ima kukolja. Ali nema opet do nas. I nije to bez osnova. Brojne tragedije i žrtve duvanjskog puka dokazuju i potvrđuju tu teoriju. A onda se krajem ovog stoljeća pojavila jedna osoba. Ivica Đikić. Rođen u ljutoj Zaljuti od majke Ljube dopisnice Večernjeg lista za Bih ako se ne varam. Mladi Ivica Đikić počeo je novinarsku karijeru u TRN-u ( tomislavgradske ratne novine) koji se sastojao od par listova, mahom reportaža sa linija koje su držali momci iz duvanjske brigade. Kasnije je zavrÅ¡io u Feralu i postao čak zamjenik urednika, Å¡to nije mala stvar, ako se zna koje su sve jugoslavenske vedete pisale za taj list "bogumilih a ni vragu mrszkih" kako su se titulirali u impresumu. Kad je Feral odkantao Soros a nisu ni pomogle ni pare od Sanadera i Pavića a tiraž nije dostajao za Ivančićeve i Heničine stanove i prijevoz kujice od Henine kćeri iz Zagreba i za novinarske plaće, pa se Feral ugasio, Ivica je zavrÅ¡io u velikosrpskim "Novostima" koje su nastavak zagrebačkog "Srbobrana" a koji je joÅ¡ 1903-će prenosio poruke izvjesnog Nikole Stojanovića koji je Hrvatima poručivao "do istrage( istrebljenja) naÅ¡e ili vaÅ¡e", pri čemu je gospodin konstatirao da će Hrvati biti koji će nestati, jer su malobrojniji, nacionalno nesvjesniji i svuda izmjeÅ¡ani sa brojnijim i jačim Srbima. List u kojem se skrasila sva Fealaova siročad od Viktora Ivančića do Ivice Đikića financiraju Hrvati Å¡to je jedinstven slučaj u svijetu. Uvalili se na državne jasle iako preziru i mrze državu koja im obilato ubacuje vili i vile sijena u gorenavedene jasle. Đikić, inače Duvnjak postao je glavni urednik tog velikosrpskog glasila. Postoji li veći apsurd. Zamislite sad da neki Jovan Zazubica iz Nevesinja bude glavni urednik glasnika ustaÅ¡kog pokreta. Ne možete zamisliti jel'da.
Nakon gostovanja Ivice Đikića Nu2 napisao sam kratki osvrt na djelo i naume gospodina Đikića. Zamolio sam jednog duvnjaka ratnika, koji ima konekciju sa duvanjskim portalom Tomislavcity da prenesu taj mali člančić. Portal koji se bavi lokalnim temama, nema neki utjecaj, nema autorskih kolumni osim "žuganja neke neviste", uglavnom vijesti gdje se odlomio kakav komad asfalta i sl. Å¡to svakako treba ali pomislio sam da treba netko reagirati na djelo a pogotovo nedjelo naÅ¡eg duvnjaka. Da barem malo operemo obraz.
Odbili su sa nekim debilnim objaÅ¡njenjem kojeg me sram i napisati. Uglavnom eto ti naÅ¡eg hrvatstva. U čemu je stvar. Ivičina mater Ljuba joÅ¡ se bavi novinarskim poslom i vodi drugi duvanjski portal Tomislavnews. Ne žele joj se zamjeriti. Možda Ljuba zna neÅ¡to o političarima, lokalnim, koji možda financiraju Tomislavcity. Bruka i sramota. Nepokolebljivo i beskompromisno duvanjsko hrvatstvo. Å*aka jada. Pa kad nam drugi put poleti ta ista Å¡aka ( jada) kojom ćemo se busnuti u iberhrvatska prsa, bilo bi poÅ¡teno da zastane načas barem na pola puta. Da se zamislimo. Po čemu smo mi to bolji od onih za koje kažemo da su mlitavi i nikakvi Hrvati. Jer ako ćemo poÅ¡teno jedan od najpoznatijih Duvnjaka vremena u kojem živimo piÅ¡e za velikosrpski list. I protiv kojega Duvnjaci ne smiju pisnut. Je, najjači smo