U kom grmu leži Đikić?

Moram priznati da koliko god sam prezirao Ivicu Đikića nekadašnjeg urednika velikosrpskih Novosti, a danas samo novinara, negdašnjeg novinara i zamjenika glavnog urednika Ferala , imao sam bar neko mišljenje o njemu kao piscu i novinaru. Ali ovo danas, ovo mumljanje do nerazumljivosti, ovo bjedno jadno opravdavanje lizanje Pupovčevog čanka, nesuvislo i nerazumljivo., to bjedno opravdavanje nečega protiv čega su se oni i njegovi kamaradi kao borili a to je čisti klijentelizam, nema u čovjeku ostaviti što drugo osim žaljenja.

Do neprepoznatljivosti neverbalna osoba, usporenih misli, koja očajnički pokušava pronaći izlaz iz vlastitih kučinastih zapletenesti izaziva samo sažaljenje. Pa i to karakteriziranje Duvna o kojem je jedva nešto promucao kao surovog krševitog kraja ( surovosti po povijesti a ne po zemljopisu inače ne bi postojalo široko i prostrano duvanjsko polje) je totalno plitko. No ono što me najviše zanimalo bilo je zašto je taj velikosrpski agent iz duvanjskog kraja pisao roman "Beara" o kako on piše, glavnom organizatoru srebreničkog genocida. Kopkalo me to, zašto bi jedan Pupovčev ližičanak poput Đikića pisao o srebreničkom genocidu kad je glavni posao svih Pupovaca i njihovih čankolizaca sakrivanje srpskih zločina. To mi je bilo nepojmljivo i nelogično.

No barem sam u ovoj emisiji dobio odgovor. Đikić ustvari želi odgovornost za genocid u Srebrenici prebaciti na osobnu Bearinu odgovornost. U tom grmu leži Đikić. Skinuti sa velikosrpske politike crimen organizacije genocida i pripisati to tamo nekom nevažnom Beari. Đikić tako tvrdi da nije postojao plan ubijanja srebreničkih Muslimana do ulaska u Srebrenicu i to objašnjava time da nisu bili spremni autobusi i vojnici određeni za strijeljanje. Čak kad bi to i bila istina, kakav plan ti treba da pobiješ par tisuća ljudi ako imaš zločince tu na mjestu. Dovoljno je nekoliko stotina pušaka i nekoliko stotina za zločin spremnih ljudi i jedan kamion municije. Kakav ti poseban plan za to treba. Uspoređujući to sa Trećim Rajhom Đikić govori da je to već bila organizacija i da je to neusporedivo. Al Đikić isto tako zna ali prešućuje da srpska vojska već dokazala prije Srebrenice u zločinu. Nije Srebrenica bila prvi zločin te vojske. Prije toga ona ima iskustvo i rata u Hrvatskoj, ima Ovčaru, ima Škabrnju, ima Petrinju, Glinu, Voćin, Kusonje, Pakrac, ima Prijedore, Foče, Bijeljine, Zvornike, Višegrade u BiH. Vojska tzv RS ima veliko iskustvo u masovnim zločinima do srebreničkog pokolja.

Ne znam jel to tako planirano ili se dogodi slučajno ali ima kao neko pravilo da se u tvrdim, nacionalnim krajevima nađe netko poput Đikića. Pa umjesto da bude običan boljševik ili filosrbin on postane il turboboljševik il turbofilosrbin. Pa je tako i Ivica logično postao turbofilosrbin. Koji eto sav onako usukan i skoro bezazlen slaže priču kako su eto morali čak potezati za rukav srpske vojnike da pobiju nekoliko tisuća ljudi. Zamisli ti te konstrukcije. Potezali ih za rukav a ovi se kao nećkaju. Pa bi, pa ne bi, pa ima se i drugog posla, nije život samo ubijanje, pa sad će ručak, pa treba netko nositi i manjerke. Nigdje to nikad nije spomenuo da je netko potezao za rukav srpske vojnike da pobiju Srebreničane. To je neka Đikićeva stilska figura ili što? Kao nije bilo organizacije..kakva ti organizacija treba osim livada, bagera, streljačkih vodova i zločinačke energije? Al je zato po Đikiću svaki najmanji incident ili šamar Srbinu il srpskom vojniku planiran u Tuđmanovom uredu. To je ta strategija apologeta velikosrsptva, rekao bi general Glasnović. Svođenje srebreničkog masakra na Bearin karakter, pa toga se ni najžešći i najluđi Srbi ne bi dosjetili ali dosjetio se Duvnjak. Zašto baš mi od svih Hrvata. Pa nismo mi najgori. Zašto od nas. E pa kod nas se puno beštima.

Moram priznati da sam mislio da general Glasnović malo pretjeruje kad je nazvao Đikića velikosrpskim agentom, mada, ako netko radi u velikosrpskom listu nema što drugo biti. Ali čovjek ponekad pomisli, pa ima ljudi koji jednostavno rade za novac. Ali nakon njegovog objašnjenja Beare i njegove uloge u srebreničkom genocidu, general je kao i velikoj većini slučajeva ispao u pravu. Đikić je stvarno velikosrpski agent koji želi cijeli jedan planirani zločin, koji nije bio iznimka nego pravilo, individualizirati i svesti ga na karakter Ljubiše Beare.