Bokševica

Prije dva tjedna, tiho nas je napustio Miško Baković, koji je svojevremeno bio zapovjednik 2. satnije 1. bojne Brigade "Kralj Tomislav". Bio je naš zapovjednik: iskusan, odmjeren, ali ponekad i tvrdoglav. Upravo ova priča, koju posvećujemo sjećanju na našega pokojnog zapovjednika, govori kako nas je njegova tvrdoglavost spasila. Miško, hrvatski časniče, neki ti Gospodin da pokoj vječni!

Pripadnici 2. satnije 1. bojne Brigade "Kralj Tomislav"


Bili smo vojnici!

Godina je 1993. - proljeće, mogao bi biti travanj ili svibanj. Nakon zimske epizode na uskopaljskoj bojišnici hrvatsko-muslimanski sukob bjesni na području Jablanice i Konjica. Nakon nekoliko dana odmora moja satnija pozvana je na zborno mjesto. Fora je bila doći sat-dva ranije kako bi mogli malo prozulati duvanjskim kafićima, popiti kavu, pogledati koju djevojku, a onda, di te pošalje, pošalje.

Starija ekipa već je u autobusima, a mi mlađi čekamo do zadnjega momenta.

- Di se iđe? - pita Jaro Topa?

- Na Bokševicu, čini mi se!

- U’ bogati, tamo se roka svaki dan. Ja sam čuo da je to palo. - govori Tomo.

- Ne znam, možda mi tribamo vraćat, ajde ulazite vidit ćemo kad dođemo gori! Sjedamo u bus, prebrojavamo ljude, fali još netko.

- Di si ti dosad? - viču na Jakova koji ulazi posljednji s toplim sendvičem u ruci.

- Nema gladna junaka! - viče on nama.

- Ti da janje poideš, nikad u tebi junaka. - začu se sa zadnjega sjedišta.

Par kilometara asfalta, a onda makadamom preko mitske Vran planine. Zaustavljamo se u Prozoru kako bi u zapovjedništvu zone dobili upute gdje idemo i kome se trebamo javiti. Šetamo uokolo i pušimo čekajući satnika Miška koji je sa zapovjednicima vodova ušao u zgradu.

Uvijek sam se trudio izgledati kao vojnik. Imao sam originalnu američku odoru i čizme, kalašnjikov „litvanku“ i rayban naočale, ali kad je oprema u pitanju, Topu nismo ni do koljena, a o naoružanju da i ne govorim. Evo ga upravo izlazi. U desnoj ruci mu je FAL-ovka, preko leđa zolja, na borbenom prsluku vise bombe, a na pojasu spremnik nitroglicerinskih granata. Ubrzanim korakom ide prema nama.

- Polako Tope boga ti tvoga! - govori Mićko - Posrntaš li (padneš li) ode cili Prozor u zrak.

- Di ste do sad? - pitamo ga.

- Nećemo još ako Miško bude vako uporan.

- Šta je bilo?

- Oće Miško da ima motorolu na frekvenciji zapovjednika zone.

- Ko će mu to dati? Pa nismo mi jedini, ima još doli ljudi, valjda ima neki centar veze.

- Nemam pojma on zapeo i ne popušta, ja izišo, dodijalo mi.

- Zna li se di idemo?

- Zna, na Bokševicu!

Popustili su, evo ga s još jednom motorolom.

- Šta si zapeo, ljudi nas doli čekaju.

- Šta ja znam ko će nam zapovidat, nije ovo Šuica pa ako zagusti zovi u brigadu da na brzinu skupi ljudi i pošalje, ja odgovaram za vas!

Autobusima do Ustirame, a onda kamionima do Urine Ravni, izlazimo iz kamiona pa pješice do brda Silj. Mijenjamo ekipu koja je gore već desetak dana, daju nam kratke upute i odlaze. Lijevo niz padinu su mještani iz okolnih sela, a desno momci iz Posušja. Nema šatora, nema zemunice samo goli krš na rubu šume. U drvenu kućicu na vrhu ne ulazite, gađaju je stalno. Preko dana samo osmatračnica, a od sumraka do zore svi u zaklone. U paru po dva, jedan spava, drugi osluškuje.

Ne znam koji je dan po redu, noć je, ja i Mate smo na samom vrhu, kiša pada već nekoliko sati. Mokri, umorni, neispavani. Ne mogu više, idem u kućicu pa nek pucaju. Ulazim i liježem na pod, iako mokar do kosti, osjećam olakšanje, tonem u san. Evo dolaze, vidim kako se penju po stijenama, jedan prelazi preko ozidanog grudobrana, ide prema meni, repetiram pušku, a on me zove imenom. Nisu to mudžahedini, to je fra. Ante iz susjednoga sela, opet me zove imenom a onda se budim i vidim Matu koji govori:

- Ajde sad ti malo vani da ja legnem.

Svanulo je, kiša je prestala, sunce se pojavilo iznad Konjica a mi drhtimo mokri i neispavani. Treba zapaliti vatru ali od čega, sve je mokro. Zapalit će se i mokre grane, samo da ima nešto suho da potakne vatru. Idem ponovo na vrh, tamo je drveni sanduk od municije, mislim da je suh. Saginjem se i hvatam za držač od konopa podižem ga a on se neda. Nisam se još snašao a Ivica s osmatračnice viče:

- Biži vamo!

Trčim gore sa sandukom u ruci i uskačem u zaklon.

- Pucaju, govori Ivica.

- Ma znam, evo zabi se metak u zemlju ispod sanduka.

- Eno jednog doli! - govori Dado.

- Oćemo ga gađat?

- Oću mu ..bat mater, idem ložit vatru, ljudi su mokri.

Došla je smjena spuštamo se na Urinu Ravan. Plato na kojem je nekoliko objekata, ne sjećam se dobro, mislim da su od kamena. Staro napušteno gospodarstvo. Svojevrsni kolodvor, vojske ko mravi, nikog ne znaš, jedini smo iz naše brigade. Dolaze i momci iz Posušja koji su bili desno od nas, mislim da se položaj zvao Kraljev stol i njima je došla smjena. Dva kamiona su spremna, tko će prvi? Mi smo kompletni, oni još nekoga čekaju, uskačemo pod ceradu i pravac Gračac, selo nadomak Jablanice u kojem je baza naše brigade. Kad sam se prije par godina u jednom splitskom trgovačkom centru okušao u jahanju „mehaničkog bika“ skužio sam da je to kao u prikolici DAF-a. Prvih par rupa dok uhvatiš ritam a onda ide.

Sve smo bliže jezeru a kamion je sve mirniji. Dok gledam litice Kraljeva stola, misli mi odlutaše. Danas je nedjelja. Marina, kćer moga brata ima Sv. pričest. Grassau, mirno bavarsko selo, danas je mjesto okupljanja moje obitelji. Mater, ćaća i tri brata svi su danas tamo. Zna li itko di sam ja danas, di sam bio jučer? Može li netko iz tog raja zamisliti da postoji pakao. Ma opet mislim, lako je za mene ali kako će se oni veseliti, ako ne znaju di sam ja? Možda muški i mogu ali kako će mater.

Došli smo u Gračac, imamo koliko toliko udoban smještaj, mirno je ali moj nemir je jači. Moram do telefona. Moram im reći da ono jučer nije bilo ništa strašno, da onaj metak što se zabio ispod sanduka, nije gađao mene nego nekog drugog. Moram im reći da kiša nije padala i da nije hladno.

Idem u Prozor, rekli su mi da u zoni imaju vanjsku liniju. Na ulazu sretnem Zrinušića, naš čovik, uveo me u ured i dao telefon. Vadim papirić iz novčanika na kojem je broj i zovem. Zvoni ali se nitko ne javlja. Probat ću još jednom, zvoni opet ništa.

- Mogu li probati još jednom? - pitam Zrinušića.

- Ma može koliko oćeš, ali ako je fešta, vjerojatno su u restoranu, zato se nitko ne javlja.

Na treći poziv javi se bratova žena, slučajno je došla po neke stvari u momentu kad sam nazvao.

- Šta se desilo? - pitala me.

- Ma ništa, samo da se javim, pozdravi sve, Bog!

E sad sam miran, samo da nađem prijevoz do Gračaca. Ispred zgrade vidim jednog od onih dečki iz Posušja koji su na Urinoj Ravni ostali čekati drugi kamion.

- Kad ste vi došli?

- Evo sad. – odgovara grizući donju usnu a pogledom u nebo pokušava suzu vratiti u oko.

- Šta je bilo?

- Zasjeda na putu. 6 mrtvih evo mi ih dovezli...

Pognute glave s rukama u džepovima spuštam se glavnom ulicom. Prema izlazu iz grada zaustavlja se neki terenac.

- Može li do Gračaca?

- Može.

Nakon dan ili dva traže se dragovoljci za preuzeti položaje. Ovi što su sada gore žele ići na sahranu. Došlo je nešto momaka iz Posušja da ih zamine ali nema ih dovoljno. Naša satnija i vod HOS-a popunjava rupu. Na Silju su ponovo mještani, do njih HOS, a mi u nastavku.

Taman kad sam pomislio da je i drugi dan prošao mirno začu se pucnjava. Uzimamo puške i trčimo u zaklone.

- "Tekbir" "Allahu Ekber" - prolamalo se iz pravca Silja. Moj vod je krajnje desno u pošumljenom dijelu, pa i ne vidimo šta se događa. Napalo Silj, mještani se povukli, prisiklo nam vezu i zarobilo minobacače. HOS-ovci se taktički povlače na povišeni teren. Gore je i jedan naš vod, većinom momci iz Brišnika, bore se ko lavovi. Pucnjava je sve žešća a mrak sve gušći. Glavna odstupnica - put prema Urinoj Ravni je odsječena, a ako odu niže mogli bi nam doći iza leđa. Formiramo kružnu obranu. Čuju se pucnji i na desnoj strani prema Kraljevu stolu. Motrim malu čistinu na desnom krilu a nebo iznad mene propara zastrašujući zvuk a potom jaka eksplozija. Par minuta kasnije još jedna. Koji je sad ovo vrag? Naše haubice. Ko ih navodi kad nam je veza odsječena? Jure preko Miškove motorole zove zonu u Prozoru a oni zovu haubice. Premda nije uobičajeno da se haubice koriste u ovakvim situacijama, drugog izbora nije bilo.

- Ne pucaj, ne pucaj! - čulo se ispred mene.

- Ne pucaj, mi smo s gornjeg položaja. Napalo nas imamo mrtvi trebamo pomoć.

Opet Posušani pa šta je na njih navalilo, šta su oni Bogu krivi?

Nema ni nas dovoljno. Da nebi Miškove motorole i haubica, već bi smo se povukli. Moramo se probiti do Urine Ravni, doli ima ljudi.

- Idem i ja s vama. - govori iskusni Jure.

Pucnjava je još žestoka, projektili haubica sve češći i precizniji a pokliči s druge strane sve tiši. Šumom se čuje pjesma, pokušavam razumijeti rječi, pa to su naši, dolazi nam pomoć. Udaraju s boka, plameni jezici iz njihovih cijevi ljepši su od novogodišnjeg vatrometa. Netko uzviknu:

- “Turci“ se povlače!

Spašeni smo!