Prije dva tjedna, tiho nas je napustio MiÅ¡ko Baković, koji je svojevremeno bio zapovjednik 2. satnije 1. bojne Brigade "Kralj Tomislav". Bio je naÅ¡ zapovjednik: iskusan, odmjeren, ali ponekad i tvrdoglav. Upravo ova priča, koju posvećujemo sjećanju na naÅ¡ega pokojnog zapovjednika, govori kako nas je njegova tvrdoglavost spasila. MiÅ¡ko, hrvatski časniče, neki ti Gospodin da pokoj vječni!
Pripadnici 2. satnije 1. bojne Brigade "Kralj Tomislav"
Bili smo vojnici!
Godina je 1993. - proljeće, mogao bi biti travanj ili svibanj. Nakon zimske epizode na uskopaljskoj bojiÅ¡nici hrvatsko-muslimanski sukob bjesni na području Jablanice i Konjica. Nakon nekoliko dana odmora moja satnija pozvana je na zborno mjesto. Fora je bila doći sat-dva ranije kako bi mogli malo prozulati duvanjskim kafićima, popiti kavu, pogledati koju djevojku, a onda, di te poÅ¡alje, poÅ¡alje.
Starija ekipa već je u autobusima, a mi mlađi čekamo do zadnjega momenta.
- Di se iđe? - pita Jaro Topa?
- Na BokÅ¡evicu, čini mi se!
- U’ bogati, tamo se roka svaki dan. Ja sam čuo da je to palo. - govori Tomo.
- Ne znam, možda mi tribamo vraćat, ajde ulazite vidit ćemo kad dođemo gori! Sjedamo u bus, prebrojavamo ljude, fali joÅ¡ netko.
- Di si ti dosad? - viču na Jakova koji ulazi posljednji s toplim sendvičem u ruci.
- Nema gladna junaka! - viče on nama.
- Ti da janje poideÅ¡, nikad u tebi junaka. - začu se sa zadnjega sjediÅ¡ta.
Par kilometara asfalta, a onda makadamom preko mitske Vran planine. Zaustavljamo se u Prozoru kako bi u zapovjedniÅ¡tvu zone dobili upute gdje idemo i kome se trebamo javiti. Å*etamo uokolo i puÅ¡imo čekajući satnika MiÅ¡ka koji je sa zapovjednicima vodova uÅ¡ao u zgradu.
Uvijek sam se trudio izgledati kao vojnik. Imao sam originalnu američku odoru i čizme, kalaÅ¡njikov „litvanku“ i rayban naočale, ali kad je oprema u pitanju, Topu nismo ni do koljena, a o naoružanju da i ne govorim. Evo ga upravo izlazi. U desnoj ruci mu je FAL-ovka, preko leđa zolja, na borbenom prsluku vise bombe, a na pojasu spremnik nitroglicerinskih granata. Ubrzanim korakom ide prema nama.
- Polako Tope boga ti tvoga! - govori Mićko - PosrntaÅ¡ li (padneÅ¡ li) ode cili Prozor u zrak.
- Di ste do sad? - pitamo ga.
- Nećemo joÅ¡ ako MiÅ¡ko bude vako uporan.
- Å*ta je bilo?
- Oće MiÅ¡ko da ima motorolu na frekvenciji zapovjednika zone.
- Ko će mu to dati? Pa nismo mi jedini, ima joÅ¡ doli ljudi, valjda ima neki centar veze.
- Nemam pojma on zapeo i ne popušta, ja izišo, dodijalo mi.
- Zna li se di idemo?
- Zna, na Bokševicu!
Popustili su, evo ga s još jednom motorolom.
- Å*ta si zapeo, ljudi nas doli čekaju.
- Å*ta ja znam ko će nam zapovidat, nije ovo Å*uica pa ako zagusti zovi u brigadu da na brzinu skupi ljudi i poÅ¡alje, ja odgovaram za vas!
Autobusima do Ustirame, a onda kamionima do Urine Ravni, izlazimo iz kamiona pa pjeÅ¡ice do brda Silj. Mijenjamo ekipu koja je gore već desetak dana, daju nam kratke upute i odlaze. Lijevo niz padinu su mjeÅ¡tani iz okolnih sela, a desno momci iz PosuÅ¡ja. Nema Å¡atora, nema zemunice samo goli krÅ¡ na rubu Å¡ume. U drvenu kućicu na vrhu ne ulazite, gađaju je stalno. Preko dana samo osmatračnica, a od sumraka do zore svi u zaklone. U paru po dva, jedan spava, drugi osluÅ¡kuje.
Ne znam koji je dan po redu, noć je, ja i Mate smo na samom vrhu, kiÅ¡a pada već nekoliko sati. Mokri, umorni, neispavani. Ne mogu viÅ¡e, idem u kućicu pa nek pucaju. Ulazim i liježem na pod, iako mokar do kosti, osjećam olakÅ¡anje, tonem u san. Evo dolaze, vidim kako se penju po stijenama, jedan prelazi preko ozidanog grudobrana, ide prema meni, repetiram puÅ¡ku, a on me zove imenom. Nisu to mudžahedini, to je fra. Ante iz susjednoga sela, opet me zove imenom a onda se budim i vidim Matu koji govori:
- Ajde sad ti malo vani da ja legnem.
Svanulo je, kiÅ¡a je prestala, sunce se pojavilo iznad Konjica a mi drhtimo mokri i neispavani. Treba zapaliti vatru ali od čega, sve je mokro. Zapalit će se i mokre grane, samo da ima neÅ¡to suho da potakne vatru. Idem ponovo na vrh, tamo je drveni sanduk od municije, mislim da je suh. Saginjem se i hvatam za držač od konopa podižem ga a on se neda. Nisam se joÅ¡ snaÅ¡ao a Ivica s osmatračnice viče:
- Biži vamo!
Trčim gore sa sandukom u ruci i uskačem u zaklon.
- Pucaju, govori Ivica.
- Ma znam, evo zabi se metak u zemlju ispod sanduka.
- Eno jednog doli! - govori Dado.
- Oćemo ga gađat?
- Oću mu ..bat mater, idem ložit vatru, ljudi su mokri.
DoÅ¡la je smjena spuÅ¡tamo se na Urinu Ravan. Plato na kojem je nekoliko objekata, ne sjećam se dobro, mislim da su od kamena. Staro napuÅ¡teno gospodarstvo. Svojevrsni kolodvor, vojske ko mravi, nikog ne znaÅ¡, jedini smo iz naÅ¡e brigade. Dolaze i momci iz PosuÅ¡ja koji su bili desno od nas, mislim da se položaj zvao Kraljev stol i njima je doÅ¡la smjena. Dva kamiona su spremna, tko će prvi? Mi smo kompletni, oni joÅ¡ nekoga čekaju, uskačemo pod ceradu i pravac Gračac, selo nadomak Jablanice u kojem je baza naÅ¡e brigade. Kad sam se prije par godina u jednom splitskom trgovačkom centru okuÅ¡ao u jahanju „mehaničkog bika“ skužio sam da je to kao u prikolici DAF-a. Prvih par rupa dok uhvatiÅ¡ ritam a onda ide.
Sve smo bliže jezeru a kamion je sve mirniji. Dok gledam litice Kraljeva stola, misli mi odlutaÅ¡e. Danas je nedjelja. Marina, kćer moga brata ima Sv. pričest. Grassau, mirno bavarsko selo, danas je mjesto okupljanja moje obitelji. Mater, ćaća i tri brata svi su danas tamo. Zna li itko di sam ja danas, di sam bio jučer? Može li netko iz tog raja zamisliti da postoji pakao. Ma opet mislim, lako je za mene ali kako će se oni veseliti, ako ne znaju di sam ja? Možda muÅ¡ki i mogu ali kako će mater.
DoÅ¡li smo u Gračac, imamo koliko toliko udoban smjeÅ¡taj, mirno je ali moj nemir je jači. Moram do telefona. Moram im reći da ono jučer nije bilo niÅ¡ta straÅ¡no, da onaj metak Å¡to se zabio ispod sanduka, nije gađao mene nego nekog drugog. Moram im reći da kiÅ¡a nije padala i da nije hladno.
Idem u Prozor, rekli su mi da u zoni imaju vanjsku liniju. Na ulazu sretnem ZrinuÅ¡ića, naÅ¡ čovik, uveo me u ured i dao telefon. Vadim papirić iz novčanika na kojem je broj i zovem. Zvoni ali se nitko ne javlja. Probat ću joÅ¡ jednom, zvoni opet niÅ¡ta.
- Mogu li probati joÅ¡ jednom? - pitam ZrinuÅ¡ića.
- Ma može koliko oćeÅ¡, ali ako je feÅ¡ta, vjerojatno su u restoranu, zato se nitko ne javlja.
Na treći poziv javi se bratova žena, slučajno je doÅ¡la po neke stvari u momentu kad sam nazvao.
- Å*ta se desilo? - pitala me.
- Ma ništa, samo da se javim, pozdravi sve, Bog!
E sad sam miran, samo da nađem prijevoz do Gračaca. Ispred zgrade vidim jednog od onih dečki iz PosuÅ¡ja koji su na Urinoj Ravni ostali čekati drugi kamion.
- Kad ste vi došli?
- Evo sad. – odgovara grizući donju usnu a pogledom u nebo pokuÅ¡ava suzu vratiti u oko.
- Å*ta je bilo?
- Zasjeda na putu. 6 mrtvih evo mi ih dovezli...
Pognute glave s rukama u džepovima spuštam se glavnom ulicom. Prema izlazu iz grada zaustavlja se neki terenac.
- Može li do Gračaca?
- Može.
Nakon dan ili dva traže se dragovoljci za preuzeti položaje. Ovi Å¡to su sada gore žele ići na sahranu. DoÅ¡lo je neÅ¡to momaka iz PosuÅ¡ja da ih zamine ali nema ih dovoljno. NaÅ¡a satnija i vod HOS-a popunjava rupu. Na Silju su ponovo mjeÅ¡tani, do njih HOS, a mi u nastavku.
Taman kad sam pomislio da je i drugi dan proÅ¡ao mirno začu se pucnjava. Uzimamo puÅ¡ke i trčimo u zaklone.
- "Tekbir" "Allahu Ekber" - prolamalo se iz pravca Silja. Moj vod je krajnje desno u poÅ¡umljenom dijelu, pa i ne vidimo Å¡ta se događa. Napalo Silj, mjeÅ¡tani se povukli, prisiklo nam vezu i zarobilo minobacače. HOS-ovci se taktički povlače na poviÅ¡eni teren. Gore je i jedan naÅ¡ vod, većinom momci iz BriÅ¡nika, bore se ko lavovi. Pucnjava je sve žeÅ¡ća a mrak sve guÅ¡ći. Glavna odstupnica - put prema Urinoj Ravni je odsječena, a ako odu niže mogli bi nam doći iza leđa. Formiramo kružnu obranu. Čuju se pucnji i na desnoj strani prema Kraljevu stolu. Motrim malu čistinu na desnom krilu a nebo iznad mene propara zastraÅ¡ujući zvuk a potom jaka eksplozija. Par minuta kasnije joÅ¡ jedna. Koji je sad ovo vrag? NaÅ¡e haubice. Ko ih navodi kad nam je veza odsječena? Jure preko MiÅ¡kove motorole zove zonu u Prozoru a oni zovu haubice. Premda nije uobičajeno da se haubice koriste u ovakvim situacijama, drugog izbora nije bilo.
- Ne pucaj, ne pucaj! - čulo se ispred mene.
- Ne pucaj, mi smo s gornjeg položaja. Napalo nas imamo mrtvi trebamo pomoć.
Opet Posušani pa šta je na njih navalilo, šta su oni Bogu krivi?
Nema ni nas dovoljno. Da nebi MiÅ¡kove motorole i haubica, već bi smo se povukli. Moramo se probiti do Urine Ravni, doli ima ljudi.
- Idem i ja s vama. - govori iskusni Jure.
Pucnjava je joÅ¡ žestoka, projektili haubica sve čeÅ¡ći i precizniji a pokliči s druge strane sve tiÅ¡i. Å*umom se čuje pjesma, pokuÅ¡avam razumijeti rječi, pa to su naÅ¡i, dolazi nam pomoć. Udaraju s boka, plameni jezici iz njihovih cijevi ljepÅ¡i su od novogodiÅ¡njeg vatrometa. Netko uzviknu:
- “Turci“ se povlače!
Spašeni smo!