Bogdašić

BOGDAŠIĆ

Drugi teren me vratio na ono mjesto gdje smo kopali rovove. Ustvari nismo ih mi kopali, kopali su ih bageri a mi smo slagali balvane, debeli najlon, pa zemlja, pa opet balvani, pa preko svega zemlja i kamenje. Bili su duboko ukopani i napravljeni po pravim standardima za razliku od nekih drugih položaja. I spašavali glave.

Dakle, ispeli smo se u Bogdašić i tamo zamjenili vojnike HV-ea. Požežane, neki su rekli. Jesu li to bili Požežani ili neki drugi, uglavnom nismo puno zborili s njima. Oni su se radosno pokupili a mi se razmiljeli po kućama koje su već bile dobro izlupane od granata. ovi su bili ludi ko struja i non stop napušeni, rekao je netko za naše predhodnike.

Kao i na Babicama gdje je bio prvi susret sa fijukom metaka i žestokom pješadijskom vatrom na Bogdašiću je bilo prvi susret sa artiljerijskom kanonadom. Sjedili smo u jednoj kući kad je zaurlala granata i tresnula blizu. Mi, nesvikli na takve stvari, izletili smo iz kuće jer smo mislili da je tresnulo baš u nju. Čim smo izišli na vrata zrakom je urlala druga, pa treća i tako redom. Letjeli smo od kuće do kuće skrivajući se iza zidova kao da nas granate vide. Igrali smo se žmurke sa granatama. i svaki put smo mislili da je predhodna granata baš zviznula u tu kuću iza koje smo mi zadnje bili. Najviše što nas je izbezumljivalo bio je urlik tih granata. Strašno su zvučale. Kao svinja koju kolju na megaultramegafonu. Imali smo osjećaj, ili sam ja bar imao, da će me pogodit u uho. Nikad se kasnije nisam sreo sa tim "urlajućim granatama. Dok smo mi tako ko mala djeca izbezumljeno trčali od kuće do kuće primjetio sam perifernim vidom da jedna granata eksplodira negdje 150 metara od nas, odmah iza naših rovova. Stanimo, rekao..sam, skuživši da naše dječje trčanje bez smisla, dahtanje i skakanje oko kuća. nema nikakvog smisla. Da je to samo šok dezorjentacije i nenaviklosti na granatiranje. I napokon smo stali sa urnebesnim skakanjima oko kuća u Bogdašića.

Kad je prestalo granatiranje spustio sam se do zaseoka malo niže, među kuće koje nisu toliko stradale kao one na obodu brda oko kojih smo mi izbezumljeno trčali. Zatekao sam jednog čovjeka kako čisti u kući i oko kuće u kojoj je bila jedna mala trgovina mješovitom robom. Očito je vlasnik došao vidjeti što je sa svime tim. U Bogdašiću je inače malo tko ostao od žitelja, valjda od straha pada Šujice kao i svakodnevnih granatiranja. Popričao sam sa čovjekom, o svemu i svačemu i gledajući njegovu kuću rekao sam mu valjda da bih ga kao ohrabrio i odobrovoljio.

- Ove kuće ovdje, pa i vaša nisu baš dobile granata kao one gore " pokzavio sam glavom put oboda brda.

Čovjek me pogledao i rekao poluljutito-poluražalošćeno

- Više bi Volio bi da mi sto granata udari u kuću nego da mu u nju uđe naša vojska-

To me presjeklo. I postidilo. Osjetio sam neizmjerni sram. Nismo mi bili krivi ali svejedno. ( ne sjećam se točno je li rekao naša vojska ili hrvatska vojska ali svejedno zna se na koga je mislio. Mislim da je ipak rekao "naša vojska").

Nisam znao što bi čovjeku odgovorio. On je nastavio čistiti oko kuće a ja sam se vratio gore na brdo. Idući gore uz brdo, bilo mi je jasno zašto je to rekao. Čim smo ušli u prve kuće, kad smo zamjenili vojsku HV-ea primjetili smo da je sve ispreturano, ormari, kredenci, rastureni, kreveti i trosjedi neki rasparani, opušci na sve strane. Uglavnom živi nered. kao da je neprijateljska vojska pretresala i pljačkala kuće. A Srbi tu nisu bili ušli, Znači to je uradila naša vojska. Tu sam shvatio smisao one poslovice koju su stari stalno ponavljali "ajme selu kuda vojska prođe ( pa makar bila i tvoja)"

Moram reći da se mi nismo tako ponašali i da smo kuće ponekad koristili samo za prespavat i da nismo ni pomišljali na rasturanje kuća. A vjerovatno ni da smo htjeli, ne bi više imali što. Ali smo neki red i osnovnu higijenu barem držali.

Na Bogdašiću su bila tri rova. Na jednom je bio trocjevac na drugom je bio ruski top t-100. tzv snajper za tenkove a na trećem pješadija. Jedno svibanjsko opodne smo se svi sunčali, nas 10-12 i čavrljali. Odjednom je dal, Branko dal Ante zavikao.."eno tenka na Stržnju". Mi smo poskakali do topa. gledao sam i gledao kroz optiku ali nisam ništa vidio, dok mi je Ante uporno govorio "ma kako ne vidiš" eno ga tamo, eno eno.." Ali ja nisam ništa vidio i mislio sam se "ovdje je netko ili lud ili slijep". Uskoro se čuo zvuk ubacivanja granate u top i tresak zatvarača i top je raspalio. Mi smo se vratili par metara niže i opet posjedali na travu, ne očekujuć ništa posebno. Možda je i bio tenk a možda se nekome učinilo pa je gađao neki kamen od kojeg je mislio da je tenk. Nije prošlo ni pola minute od ispaljenja topa začuli smo strašan fijuk i tresak skoro u isti čas. Vraćaju. Bacili smo se naglavce svi u rov koji je vodio do zemunice topa od posade. Jedni preko drugih ko najbolji golmani. Piciginaši sa Baćvicama bi nam zavidili. No skontali smo da ne bi bilo dobro da se svi strpamo u jednu zemunicu pa smo Zelenika i ja otrčali nekako da naše zemunice i uletjeli unutra. Sve se treslo. Plotuni granata su se slagali oko nas. Uh, izgleda da je tamo gore ipak bio tenk kojeg ja nikako nisam, uspio vidjeti a sad su nam vraćali razljućeni s kamatama. I to ne jedan nego više njih, postrojili se i čupaju nas iz zemlje. Tzv"čačkanje mečke" je totalno uspjelo.

Zvižduci i treskovi granata su bili sve bliži. Svaka nova granata sve bliže, kao da se penje prema našem rovu. Ova slijedeća je naša, gotovo je, pomislim. Ali nije. Tresne blizu ali samo se zemlja malo ospe sa strane i krova zemunice. Ako nije ova onda će slijedeća ziher, korigiraju se, nema tu greške. U tom trenutko Zelenika i ja pričamo viceve i svakakve nebuloze, od straha, od ravnodušnosti, jer ne možeš ništa, samo moliti Boga da se ne iskorigiraju do kraja ( ta nemoć na kupreškom bojištu da im budemo kao poligon za vježbu gađanja, užasno me frustrirala). Smijali smo se ko blesavi i slali imaginarne poruke artiljercima s druge strane u smislu" ajde kopat kumpire, mani se ćorava posla" ili " evo ti pečeno janje samo malo ohani". (pogotovo se Ivan smijao mojim nepresušnim glupostima koje sam sipao iz rukava). Naravno da je to sve bilo iz straha ali to je bio neki ventil. kao i svemu drugome.

Ipak nas nisu pogodili, prestali su lupati nakon nekog vremena i izišli smo vanka. Sve oko našeg rova je bilo izrovano granatama. Vidimo da je dole trocjevcu uništilo optiku. nije pogođen direktno ali su geleri oštetili nišanske sprave. Ubrzo su došli po njega i dovukli ga i ne znam je li taj trocjevac ikada više gore vraćen. Srednji rov na t-stotki koji je i izazvao svu frtutmu isto je dobio pogodak i to direktan činimise ali dobro napravljena konstrkcija je otrpjela granatu ( ako se dobro sjećam samo su ih plinovi malo zamantali).

U jedan sumrak smo izišli i gledali scenu ko iz filmove. Pred nama, niz oštru strminu spušta se neki naš džip. Puže, jer je velika strmina. Valjda je ocijenio da se dovoljno smrklo da se može provući tom goletnom čistinom. No Srbi su ga naravno spazili i krenuli rešetat trocjevcem. Negdje ispod Babica. Gledali smo kako oblačići dima udaraju oko džipa i kako trocjevac štekće i svaki čas smo očekivali rešetanje džipa. Iz njega u u jednom trenutku ispuzala dvojica vojnika i nekako se sakrili u konfiguraciji terena a džip je ostao kao stajaća meta. Oko njega se prašilo i dimilo ali nikako da vidimo direktan pogodak. No ubrzo je i skroz smrklo i nikad nisam saznao što je bilo s tim džipom i jesu li se uspješno spustili niz tu golet. ( inače imali smo strašne džipove, barem smo u tome bili u prednosti nad Srbima u to vrijeme).

Jednu noć su nam došli reći da naši sutra idu u diverzantsku akciju i nek budemo u svojim rovovima u 4-sata, za sigurnost u slučaju kontre Srba ili bilo čega sličnog. Ustali smo ili nismo ni spavali i otišli u rovove. Pogledao sam na sat. Sad će 4. i točno, kao da su nam naštimani satovi u 4 sata čula se paljba. rafali, bombe, Tutanjalo je jedno desetak minuta a onda je sve utihnulo. Prestalo. Poslije su nam došli neki vojnici i rekli kako je akcija propala i da imamo stradalih. Mislim daje to bila ona akcija u kojoj je zarobljen brat od zapovjednika Glasnovića iako mi tada nismo uopće znali za njega, nego se saznalo tek kasnije Uglavnom akcija je propala.

Na Bogdašić a i na druga mjesta se tuklo žestoko. Pogotovo jedan položaj, Arapovinu. Koja je bila sva preorana granatama. Kad sad pogledam koliko su nas tukli, dobro smo i prošli. Pipe je poginuo na Arapovini i onaj tragični slučaj pogibije njih 6-orice na Babicama. Bilo je još stradavanja u samoj Šujici ali od onih silnih granata koje su sluđivale i frustirale, toliko da sam i onu pušku u vlastitoj ruci gledao s prezirom i smatrao nekorisnom.