Prvi teren-Babice

Slavko Lisica pukovnik srpske vojske koji je vodio srpsku vojsku u pohodu na Kupres i kojeg su smatrali najboljim manevarskim oficrom srpske vojske zapisao je u svojoj knjizi "general po potrebi" da je velikom uspehu srpskih snaga pridodao uvelike sneg, koje je nošen jakim severcem duvao ustašama pravo u oči". Bi li se kupreška tragedija dogodila da nije bilo tako? Je li se trebala linija obrane razrezati nasred kupreškog polja ili na obližnjim visovima, zašto otvaranjem komunikacije Duvno-Kupres nisu dovedene jače protuoklopne snage i općenito neke postrojbe s više ratnog iskustva, pitanje je za generale poslije bitke. Janko Bobetko u svojoj knjizi govori da je dolaskom u Duvno zatekao situaciju napuštanja Šujice od strane hrvatskih snaga i zaključuije da bi padom Šujice i nastavkom srpskog napredovanja došlo do strateškog sloma južnih krajeva Dalmacije i Hrvatske. Energičnim potezima spriječio je napuštanje Šujice, govori general i linija se stabilizirala. Je li bilo baš tako zna onaj tko je bio tamo. Jesu li se Srbi zaustavili pred Šujicom jer teren više nije bio tenkoprohodan kao na kupreškoj visoravni i plašeći se većih gubitaka jednostavno stali, ili su mislili da su ostvarili cilj.

Likovali su tih dana i puštali na mototorole našim preživjelim borcima u povlačenju, pjesmu koja je tada bila jako popularna "Vraćam ti se Tomislavegrade" a čak su prepravili i pjesmu iz 2. svj. rata "Oj kupreško ravno poljce što pozoba Hercegovce". Vjerovatno bi i mi tako postupili da je ishod bitke bio drugačiji.

Došao je i taj dan polaska na naš prvi teren. Šujica je izgledala apokaliptično. Već dosta razrušena a najmučniji prizor je bilo vidjeti mrtve krave, već naduvene s nogama u vis kao neki morbidni spomenici. Ponijeli smo sa sobom sve što je moglo stati na nas. osim punih rapova, natrpavali smo municiju u sve džepove koje smo imali. Meni je brat poslao već ranije nekakav opasač sa samim džepovima koje sam sve natrpao municijom, Nosili smo bombe, male minobacače od 60 mm i mine za njih, Sve smo to teglili na sebi. Rečeno nam je da pola nas ide na kotu iznad Šujice zvanu "Babice" a pola satnije ostaje dole na drugom položaju ispod brda. Dobili smo i vodiča da nas izvede na položaj. Polagano smo milili uz veliku strminu. Odjednom do nas dotrči već spominjani Ivše iz Bukovice i zavika nam da trčimo jer gore traje napad. Grabili smo dahćući uz strminu, pod teškim teretom opreme i raznog streljiva koja se nalazllo na nama. On je odmicao od nas pa se vraćao stalno nas požurivajući "ajde ajde, brže brže". netko mu je dahćući ljuto doviknuo da je lako njemu sa samo puškom u ruci trčati uzbrdo. Ali smo grabili sumanuto dok smo imali snage. U jednom trenutku smo se samo srušili od napora. Nismo mogli više ni koraka. Srce je lupalo kao da hoće na silu van iz grudi, pluća su raspadala, glava je tutnjala mišići se grčili i imao sam osjećaj da će se glava i grudi jednostavno rasprsnuti. Eksplodirati. U tom trenutku čovjek jednostavno poželi umrijeti.

Dahtali smo i grčili se tako neko vrijeme, ni sam ne znam koliko. Ivše se više nije vraćao do nas a ne bi bilo ni vajde. Kad smo koliko toliko došli sebi, nekako smo se dobauljali do položaja i to je trajalo dosta i shvatili smo da kad smo pali, nismo bili ni blizu položaja. Kad smo kasnije sjedili primjetili smo da još satima nakon nas izlaze naši vojnici. Ovi bome nisu trčali pomislio sam. Dolaskom na položaje primjetili smo koliko je bezvezno naše tegljenje onoliko municije na sebi jer smo zatekli otvorene sanduke pune barem pješačke municije a i tromblone trenutne i kumulativne, zolje i sve što treba biti na liniji.

Uopće se ne mogu sjetiti jesmo li čuli pucnjavu gore na vrhu i je li stvarno bio napad, toliko smo bili van sebe. Smjenu smo izvršili i tu noć sam zanoćio u nečemu što je nalikovalo na zemunicu prekriveno šatorskim krilima.

Sutra u podne su nam donijeli hranu na magarcima i tada se dogodio mali sukob sa jednim Muslimanom iz Omerovića koji je u jednom trenutku zatražio hljeba. Na što sam mu ja ljutito rekao da se ne kaže hljeb nego kruh što je on izignorirao kao da me nije ni čuo i tražio ponovo hljeba. Ta bizarna svađa se nastavila mojom prodikom da on govori srpski dok ih Srbi kolju. On mi je napokon uzvratio da ako sam ja toliko hrabar hoću li s njim ići u izviđanje. Izviđanje prema kome, kad ne znamo ni gdje smo? Ali ponos mi nije dao da kažem da neću. I krenuli smo nas dvojica i Marinko Bobanov koji nam se pridružio. Uopće se ne sjećam jesmo li rekli našima da idemo, nismo znali ni je li minirano ispred naših položaja, uglavnom napravili smo glup potez kakav samo rade ratni amateri. mogao na sje netko od naših ladno poskidati kad smo se vraćali. Srećom nije. Išli smo naprijed po nekim uvalama i penjali se na uzvisine i tako kroz šumu kroz nekoliko takvih mjesta, šuljali se iza bukava i davali si znakove rukama kao pravi diverzanti. Ne znam koliko smo odmakli al jednog trenutka smo zaključili da bi se mogli i izgubiti pa smo se vratili natrag a neki vojnici su blenuli u nas kad smo izbili pred naše položaje i pitali nas kuda lunjamo. Da je na njihovom mjestu bio netko malo revniji ili nervozniji moglo je biti svašta.

Osvanuo je i drugi dan na Babicama. Lijep sunčan, pravi proljetni. Ja i Mario smo se spustili malo niže do proplanka ispod prave makadamske ceste koja je vijugala ispod položaja. valjda je služila za sječu i izvlačenje trupaca pošto je u Šujici bila pilana. Ovuda bi nam se lijepo mogli došetati tenkovi pomsilio sam. Legli smo na proplanak, guštali u proljetnom suncu i gledali kako Srbi lupaju po Šujici. Dimilo se i crvenilo od pogodaka u krovove a najviše je padalo oko crkve Sv Ante. Odjednom su niznad nas prošištale tri granate, jedna za drugom kao ptice. "Ovo sigurno gađaju Livno" rekao sam. Tek što sam to izgovorio granate su eksplodirale stotinjak metara ispod nas. U istom trenutku prve eksplozije začula se iz šumarka nasuprot našim položajima tutanjava rafalne paljbe. Izgledalo je kao da se šuma iz tog pravca prolama. Napad! Imamo Napad, upali su nam u rovove, gotovo je, sinu mi u glavi. U užasu se sjetim da sam ostavio pušku u rovu. Koji glupan!. Trčali smo naprijed prema rovovima dok je oko nas tutnjalo. meci su kao roj pčela zviždali oko nas i vidio sam kako dižu oblačiće i šaraju po makadamskom putu kojeg smo upravo pretrčavali. Pokrili smo instinktivno glavu rukama kao da se branimo od roja komaraca Djelovali smo sami sebi smiješni ali to je bio obični instinkt. U glavi mi je bila samo jedna misao..glupane, glupane!! otišao si bez puške na prvoj liniji, poginut ćeš a da metka nećeš opalit.. puška puška..moraš doći do puške živ. Dok smo dotrčavali do naših položaja, vidjeli smo perifernim vidom kako neki naši vojnici brišu niz onu strminu i nestaju iz vidokruga. Nismo se na to puno obazirali. Prva i jedina misao je bila stići do rova koji se sastojao od nečega što je nalikovalo na rov za ležeći stav, na njemu hrpica zemlje i stari kratki trupac kao grudobran. Bacio sam se u rov kao golman i zgrabio svoju Litvanku sa plastičnim kundakom. U tom trenutku sam bio sretan iako je i dalje tutanjalo nesmiljenom žestinom. Bar neću poginuti kao izletnik, pomislio sam. U zraku su meci eksplodirali kao neke mini bombice. Dum-dum meci netko je reko. Nek dumdumaju rekao sam..imam pušku. Stavio sam pušku na rafalno i nišanio mirno na gustiš ispred sebe očekujuć da će ko u partizanskim filmovima izletjeti četnici koje ću sasjeći rafalom. Ali to se naravno nije dogodilo. Tražili su nas. Šapatom smo govorili jedan drugom da ne pucamo dok ne vidimo. I svi smo se držali toga. Jednog metka nitko od nas nije opalio. Bili smo zadovoljni tom svojom hladnokrvnošću. (da to nije bilo bezveze pokazao je onaj tragičan događaj kad je nakon naše pobjede u polufinalu OI nad Rusima u košarci po pričama, s tog istog mjesta ispaljeno na stotine i tisuće metaka pa i svjetlećih, u znak slavlja, da bi sutra jedna granata ubila šest ljudi. Sjeli su u krug skuhati i popiti kavu i granata ja pala točno među njih i raznijela ih. 6 mrtvih od jedne jedine granate).

Pucanjava je napokon prestala i nakon nekog vremena počeli su se vraćati naši koji su nadali gasa. Šuljali su se polako kao da se srame. Malo smo ih zezali što su klisnuli ali ne previše. Ipak je to bio prvi osjećaj rata, neposredni dodir sa pucnjavom. (Tko zna možda bi i ja zbrisao da sam se zatekao u rovu i da me nije bilo sram što sam ostavio pušku)

Isto nam se ponovilo za dan dva ovaj put po noći. opet nismo pucali. Nismo vidjeli nikoga, šuma je zaklanjala vidik i nismo se htjeli otkrivati. Odozda su nas vezom pitali, hoćemo li se povlačiti. jer je tutnjalo većom bukom valjda zbog noći. Rekli smo da nema nikakve potrebe jer smo takvu vrstu napada ispita već imali i da imamo samo jednog lakše ranjenog. Rifata Lisića kojemu je metak okrznuo uho. Imao je sreće.

Treći put su nam napravili istu stvar opet za dan dva. tada smo se pogledali i klimnuli glavama i raspalili svih nas 60-70 koji smo tada bili. Dopizdili su nam. Neopisivo izgleda kad ts tvoje strane zapraši 60-70 pušaka, Onako moćno. prašili smo i minobacačima 60 mm a ja sam ispalio par trenutnih tromblona. Utihnulo je i s njihove strane. Ili zbog naše tutnjavine ili su postigli svoj cilj tko zna. Uglavnom do kraja tog terena više nismo imali takve vrste napada.

Burja nam je poslao par gajbi limenki piva. a Nidžo iz Mesihovine je odmah slistio par komada, rekao, tko s loptom ne može otvoriti pivu neka je i ne pije i zavikao škripeći zubima.."s trice nema povlačenja, ako padne trica past će i Hercegovina".

I tako je završio naš prvi teren.