Krvavo kupreško poljce

Vijesti sa ratišta na Kupresu i dalje su šture. Kolaju priče da se borbe vode u samom gradiću u čijem su se jednom dijelu Srbi dobro ukopali i naši ih ne mogu istjerati. Mi se okupljamo u domu i dalje čekamo. Nitko nam ne dolazi, ne informira nas niti mobilizira. Seoski predsjednik kriznog štaba zakođer nije puno rječit. Ili sam ne zna. Djelomično je tome razlog i da smo jedino selo koje se ne nalazi na samom duvanjskom polju, (čak smo i od njega udaljeni 12 kilometara) ili njegovim rubovima. Udaljeni smo 30 kilometara od grada a čak 50 od Kupresa. U planinama daleko van puteva. Već odavno je odašiljač na Tušnici okrenut na hrvatsku televiziju pa se tu najviše informiramo. Iz govora reportera može se zaključiti da su Srbi krenuli jakim snagama na Kupres. Mijo Tokić načelnik Duvna drži koneferenciju za tisak. Na pitanje novinara je li istina da su hrvatske snage uništile 4 tenka, odgovara da je to uvreda za hrvatske vojnike i da je uništeno puno više tenkova. Kako 4 uništena tenka mogu biti uvreda mislim u sebi. Lijepo je čut ali nismo toliko blesavi da ne znamo da postoji i ratna propaganda pa i s naše strane. Ali nas to ipak odobroljava. U jednom trenutku u lokalni dom, naše okupljalište ulazi Pićić. Našu galamu i smijeh prekida zlokobnim riječima nakon psovke " vi se tu zajebajete a Kupres pao". Muk, tišina, nevjerica. U času prestaje priča. Okrenuti smo prema njemu. Netko šapće da laže. On odlazi.

Gledamo Slikom na sliku, ona prenosi izvještaje i drugih televizija. Denis Latin priopćava da Srbi tvrde da su ušli u Kupres, Nakon toga ide snimka TV Beograd gdje neka novinarka ispituje zarobljene hrvatske vojnike. Istina je. Nije lagao. Kupres je pao. U to više nitko ne sumnja.

Slijedećih dana tavorimo. Lunjamo i motamo se oko doma. Vijesti sa ratišta su i dalje konfuzne. Pričaju se priče kako su se srpski tenkovi razvili po kupreškom polju a oko njih jurcaju Vukovarci na motorima. Nadrealna priča, kao iz Mad maxa. Ne znamo je li istinita. Svi smo u zebnji.

Mislim da je bila nedjelja. Otišli smo na misu i nakon nje svratili po običaju u lokalnu birtiju. Zaigrali smo belu. Nakon par djeljenja ulazi na vrata Blago Šnikića i govori nam s vrata. " Srbi ulaze u Šujicu, tko se osjeća Hrvatom neka ide gore". Trenutak -dva je teška i mukla tišina a onda kao po komandi prazni se birtija. Sjedamo u kola i idemo kući. Naš mali zaseok je malo dalje od centra sela. Dolazimo kući, oblačimo uniforme uzimamo oružje i spremamo se. Ispred kuća stoje žene i babe. Neke plaču a neke samo šute. Sjedamo u kola i vraćamo se. Ispred doma je već puno vojske, čekaju. Čekamo tako satima, nitko ne dolazi. Očkujemo neki kamion, autobus, bilo što. Neki psuju, nervoza je već prisutna. Nas par na kraju sjedamo u auto i odlazimo u Duvno. Zatičemo pust grad. Ulazimo u kafić. Tamo sjedi Kaica zavijene ruke. Vratio se bojišta. Malo priča. Kaže da su i pogađali srpske tenkove ali da zolja ne može 84-ki ništa. Već su granate, vele, počele padati i po Duvnu. Priča se da je srušen avion iznad Šujice i da gnjevni narod čeka pilota. Izlazimo na ulice ali nema nigdje naroda. Netko reče da je pilot ionako već prebačen u Split.

Nitko još ne zna razmjere tragedija koja se odvija u tom času na Kupreškom polju. U U Duvnu puše hladni sjeverac al na Kupresu je deset puta gore. Gore se gine u desetinama a malo tko to zna. Slijedećih dana ponovo dolazimo u Duvno. Grad je prilično parazan ali hotel je pun. Zatičemo Deliju, s još nekim vojnicima. Izvukli su se preko Koprivnice i Bugojna. Nevjerovatno je kako se čovjek može promjeniti u par dana. Jedva sam ga prepoznao. U jednom času otvaraju s treskom vrata hola i u prostoriju bane praćen s nekoliko vojnika general Filipović. "Pička vam materina vi tu pijete a gore se stalno jedni te isti ljudi bore". Iz prvog stola koji je odmah pored ulaza skaču neki vojnici " kome ti psuješ mater jel ti znaš s kim ti pričaš i di sam ja bio". Nastaje gužva, skaču svi iza tog stola skaču i iz Filipovićeve pratnje vidimo ruke kako se hvataju za pojaseve gdje vise pištolji, repetira se oružje, dernjava i posvke s obje strane. Nećemo se valjda još i međusobno poubijati prolijeće mi glavom. Naguravanje i vika traju neko vrijeme a onda prestaje sve naglo kako je i počelo.

( Bio sam tu noć u Šujici, 10.04 i gledao kako ih dovoze, dovoze mrtve, na desetine njih, kažu preko stotinu. U kamionima, traktorskim prikolicama, plakao sam, urlao od bijesa i nemoći, napisat će kasnije u sjećanju reporeter HTV-a koji se tamo zatekao)

Nakon par dana napokon dobijamo pozive. Smješteni smo u školi u Mrkodolu. Dobijamo iskaznice, čak imamo i šišanje. Ne idemo kući nego spavamo u školi. Napokon. Ali Kupres je već pao i Srbi su pred Šujicom. Bitka je izgubljena. I to nas posramljuje. Mi nismo bili tamo a možda smo trebali. Bi li to što promjenilo bi li mi sad bili u Kupresu ili bi umjesto 160 mrtvih bilo 500 ili više, to nikad nećemo saznati. Zakazala je organizacija koja je bila amaterska, zakazali smo možda i mi sami. (Davor Marijan u svojoj knjizi "Smrt oklopne brigade nvodi totalnu konfuziju hrvatskih snaga koje nisu znale osnovne podatke da se u Duvnu i Šujici nalazi vod minobacača 120 mm").

Vježbamo svakodnevno osnovne stvari iz vojske iako smo mahom svi to već prošli u JNA. vršimo duge hodnje po kamenajru, pucamo. Vodi nas Burja, moj školski iz osnovne koji je pripadnik ATJ Lučko. Jedne noći dobijamo uzbunu gdje nas bunovne dočekuje neki Nijemac osrednjih godina. prevoditelj nam govori o stalnoj budnosti i spremnosti za pokret. To znami i sami.

Jednoga dana čujemo muklu tutnjavinu iza Tušnice. Traje. Ne znamo je li to možda srpski napada na Šujicu. I dalje muklo tutnji bez prestanka. Dolazi nam zapovjednik satnije i govori da je u Livnu teška situacija i da Srbi napadaju svom snagom. Govori da za par minuta dolaze kamioni i da se spremamo. Ajde kad bar nismo bili na Kupresu da idemo u Livno. Kamioni su već došli kad dolazi isti čovjek i govori da se ne ide jer je napad na Livno uspješno odbijen. Opet ne idemo nigdje. Opet škola, trčanje i kamenjar.

Davor Marijan u svojoj knjizi "Smrt oklopne brigade" navodi da su hrvatske snage u 7-dnevnoj bici imali gubitke od 160 mrtvih. Zarobljeno je i dosta vojnika od kojih su neki razmjenjeni a neki su ubijeni. Srpske snage su imale 85 mrtvih i 154 nestala

(Sjećam se Brune Ivančića. Radio je kod mog brata kratko vrijeme. Lijep kao slika. Momčić tek stasao. Iskrvario je u hladnjači ranjen a s njim je stradalo dosta Hosovaca čiji je pripadnik bio. Poginuli su između ostlaih vukovarski heroji Andrija Marić i Robert Zadro.)

O samoj bici na Kupresu ne mogu ništa reći jer nisma sudjelovao. Volio bih kad bi neki preživjeli sudionik to opisao. Zbog svih tih momaka koji su izišli na kupreško polje u neravnopravnu bitku kad je možda poginulo u jednom danu računajuć i rat u Hrvatskoj i u BiH. Preko 100 momaka i to 10.04 kao nešto simbolično. I koji se rijetko spomenu. Sjete ih se lokalne vlasti, položi se vijenac održi kratak govor ali u povijesnoj memoriji taj događaj kao da je prešućen. Je li to zato što o porazima ne volimo govoriti. A poraz je sastavni dio života i rata

nastavit će se..