Kupreško ravno poljce

Kupreško poljce baš i nije tako ravno. Nije kao duvanjsko. Više je valovito, stepenasto.Ali u pjesmi je bilo takvo. Neki autor ga nazva jednim od par mjesta na svijetu koje je svojim položajem preodređen za bitke. Ne znam jeli jedno od par na cijelom svijetu ali je svojim položajem skoro predodređeno da bude bojno mjesto u srpsko-hrvatskim sukobima. Sjeverno od Kupresa su bili skoro mahom srpska mjesta a južno hrvatska a sam Kupres i okolna sela pola-pola

"Oj kupreško ravno poljce što pozoba Crnogorce.." pjesma je koja svjedoči o velikoj bici koja se tu odigrala u ljeto 42-ge kad su partizanske snage osim Kupresa i Bugojna, zauzele sva okolna mjesta nakon povlačenja Talijana iz zone II ne obavjestivši o tome vlast NDH. Kupres se održao unatoč nekoliko naizmjeničnih napada u kojima je sudjelovalo sve što je kod partizana tada vrijedilo u borbenom smislu. Dakle sve proleterske brigade a za drugi napad dovukli su i tada kako se vjerovalo najjaču partizansku postrojbu 1-vu krajišku brigadu. No sve je to rezultiralo partizanskim porazom i pogibijom Crnogoraca nakon koje je u Crnoj Gori nastala kletva "dabogda na Kupresu ne bio". Kasnije su proleterske brigade zazele sve do Imotskog i Posušja pa i Roško Polje i teta mi je pričala kako su mojoj baci davale užarenu iglu, zagrtale odjeću da im ona vadi gelere iz butina. Slušala je njihove krikove. Nisu radili nikakav zulum pričala je. Ipak su ti Crnogorci imali nekakvu čast

"Mi nećemo stajati ovdje, mi moramo na Kupres" riječi su koje su nagovjestile rat na Kupresu. Nije ih izgovorio nijedan časnik ili vojni strateg nego čovjek iz susjedstva. Rat u Hrvatskoj je bio privremeno zaustavljen dok se u Bosni i Hercegovini spremao. U skupštini su trajale svađe i prijetnje i dreka Momčila Krajišnika kao iz Top liste nadrealista "Sjedi bona dat ću ti riječ" vikao je Momčilo pokušavajuć nadglasti galamu u skupštini.

Jednom smo se okupili u školskoj dvorani. Više onako tko je htio. Sastanak je vodio seoski predsjednik kriznog štaba ili tako nešto. Malo prije toga banuli su mi pred kuću dvojica iz sela, dali mi da nešto potpišem, predali kalašnjikov s plastičnim kundakom i rekli da je to platio moj zet iz Berlina. Znači donacije iz inozemstva. Na sastanku su se tražili dragovoljci za vježbu kod Šujice. Nitko se nije previše javljao. Iz našeg malog zaseoka smo bili ja i Antuta. On se odmah javio. Ja sam se nešto smijao i i razgovarao s nekim ispred sebe u klupi i u jednom trenutku podigao ruku što je predsjednik kriznog štaba shvatio kao dragovoljno javljanje. Tako ispadoh dragovoljac.

Išli smo autobusima. Na prolasku kroz Bukovicu autobus se zaustavio i u njega je ušao svećenik, održao kratki govor i blagoslovio nas. Mi smo nakon njegovog izlaska šutjeli i mislili se " pa ne idemo još u rat". Došli smo u Šujicu, prespavali u školi, sve je vrvilo od vojske jer smo već bili u uniformama. To je moglo biti negdje mjesec, mjesec i pol prije početka rata na Kupresu. Prvo nas je postrojio čovjek koji je govorio slabo hrvatski s naglašenim afektiranjem. Pravili smo kasnije viceve na taj račun. Tada nismo znali da je to general Glasnović. Propisno nas je izvrjeđao riječima da smo "kurac od vojske" a ostatak ionako nismo razumjeli. Otišli smo kopati rovove. Na zaseok Bogdašić. Tu su već radili bageri i na mjesto Borova glava, prijevoj koji vodi prema Livnu. Pitao sam se tada sam u sebi, zašto kopamo rovove tu, sjećajući se riječi čovjeka iz sela. "Nije naše da stojimo tu, naše je da idemo na Kupres" ( kasnije su nam ti rovovi iskopani po svim vojnim pravilima spasili živote u jakim granatiranjima i trpjeli direktne pogotke). Vraćali smo se nazad u školu a jedan momak je stalno govorio " ili hodajte brže ili sporije, ovako se više ne može" što je meni bilo jako smiješno. Tog zajebanta nisam kasnije viđao što mi je bilo na neki način krivo jer nam je svojim doskočicama skraćivao hodnju.

Početak borbi na Kupresu zatekao me u Splitu na bratovoj baušteli. Jeli smo marendu i netko je imao tranzistor kad je spiker rekao da su na području Šujice započele borbe i da je teritorijalna obrana Tomislavgrada žestoko uzvratila. Odmah sam spakirao stvari došao kod brata i rekao da je počeo rat i da idem kući. Malo su se čudili ali ja sam već spremio stvari i čekao kuma Šarića koji je isto išao doma i nas dvojica smo krenuli za sat-dva. Prolazeći pored Trilja i okolnih sela on je veselo trubio i pozdravljao stisnutom šakom a ljudi okolo su odzdravljali što je meni bilo pomalo smiješno i bizarno kao da idemo u svatove. Odmah smo otišli u Duvno računajuć da su nam pozivi već upućeni i smjesta smo ušli u policijsku stanicu računajuć da je tu neki stožer. Tamo su me na moje veliko iznenađenje otkantali, pitali odakle sam a nakon odgovora rekli da se javim u krizni štab u Mrkodolu. Već je pala noć i nekako smo pitajuć seljane za lokaciju pronašli krizni štab u nekoj derutnoj kući. U sobi su sjedila dva čovjeka i kad sam im rekao situaciju iz policijske stabice u Duvnu, rekli su mi da se javim u krizni štab u svom selu. To mi je već djelovalo pomalo šokantno i amaterski.

Sutradan su već stizale vijesti sa ratišta i netko je pjevušio " oba su pala, oba Malovana", aludirajuć na onaj poklič iz rata u Hrvatskoj kad su srušeni avioni tzv JNA. Oba Malovana su bila srpska sela na komunikaciji Duvno-Kupres. Slijedećih dana smo očekivali pozivanje i odlazak na ratište ali nas na naše čuđenje nitko nije zvao . Informacije su bile konfuzne, stanje je kao dobro, vode se borbe u gradu a na moj upit predsjedniku seoskog kriznog štaba, što će se dogoditi kad od Šipova Srbi nagrnu oklopnim snagama, pitanje za koje nisi trebao biti vojni strateg, isti mi je odgovorio "Kuprešani drže položaje, ptice ne može proletit". Moram priznati da mi to nije zvučalo uvjerljivo i neka zebnja se uvlačila u srce.Sutra ili preksutra smo nas par samoinicijativno otišli u Duvno pred policijsku stanicu. tamo se postrojilo 20-tak ljudi (među njima Delija i Zenga) i spremali se za Kupres. Rezervna policija ako se dobro sjećam. Nas su ladno odbili i rekli da nas ne mogu primit jer nsimo u tom statusu. Bilo je jako nevrijeme, velika hladnoća kako bi se kod nas reklo "pušanija" i vjetar je nosio snijeg i drmao uniformama iako je već bio 4-ti mjesec. Otišli su. Kasnije će oni biti u onoj skupni koja je sa generalom Glasnovićem upasti u zasjedu u selu Botun i da će ga ranjenog nositi danima preko Koprivnice do Bugojna.

nastavit će se..