Krv, znoj i pljuvačke

Znali smo da će ih pobit. Zasjedu su napravili na najboljem mjestu za njih a najgorem za nas. U šumovitom gustišu ispod ogromnog platoa planine nasred kojeg su bili naši položaji, koji su bili napadnuti i kojima smo žurili u pomoć. Između nas i njih bio je strmoviti proplanak bez zaklona a sa strana oštre i strme padine. Izišli smo na rub šume i čim smo stupili na čistinu zarafalali su na nas. Iznenađeni, vraćali smo se polako unazad do prvih stabala. Naravno da to nismo očekivali. Pa linija fronte je bila još sat dva hoda daleko. Jesu li se i oni iznenadili ili su znali da je četvrti, dozapovjednik brigade ( hvata me već zaborav, mislim da se zvao Papić) već javio da je njih troje zarobljeno, tu na rubu šumarka prema kojem smo mi kretali ne znajući ništa. On je malo zaostao, pa mu je netko viknuo da bježi. To tada nismo još znali. Rafalali su tako par minuta pa onda opet u kratkim inetrvalima. Tada je i do nas došla vijest o tome što se dogodilo.

Čekali smo Bušiće koji su bili tu u blizini i polako kretali prema šumarku. Taktika im je bila očigledna i lukava. Napasti možda i pro forma prvu liniju a onda sačekati pojačanje i sasjeći je u zasjedi. Kojim su putevima došli. Kojim kozjim stazama, koje su oni poznavali a mi ne. Ipak je to to bila nepristupačna sura planinetina, sa samo par puteva. Zašto nisu sačekali da im dođemo pravo pred cijevi. Nismo znali da je prije nas netko već krenuo, dok smo se mi u vici i galami ukrcavali u TAM-ove 150-ke. Netko je bio brži od nas. I svojom tragedijom spasio nas.

Zagazio san u gustiš, isprepleteni i divlji. Onaj koji uvijek predhodi pravoj šumi, drveću između kojeg postoji čisti prostor prekriven sasušenim liščem. Tek što sam iskoračio iz divljeg gustiša, ugledam tijelo žene. Leži na boku, nagnuta naprijed, blago savijenih koljena. Djevojačka kosa skroz prekrila lice, lijeva ruka ispružena poluotvorenog dlana kao da nešto pita. Ne vidim nijedan komadić lica. Naginjem se nad tijelo. Vidim skorenu mrljicu krvi na kosi na pola puta od zatiljka do tjemena. Iza mene dolazi jedan vojnik i govori mi. "ne diraj tijelo". Čuju se glasovi malo poviše "evo tu je". Nalaze i njih dvojicu. Netko glasno viče. "Ne diraj tijela dok ne dođu pirotehničari, možda su minirana"

Znali smo da će ih ubiti. Neće ih povesti sa sobom niti nama ostaviti žive. Jesmo li ih možda mogli spasiti? Jesu li već bili mrtvi kad su zapucali na nas ili su ih ubili prije nego su se pokupili i vratili se putem kojim su i došli. Jesu li svojim zadnjim povikom spasili nas koji smo išli pravo na cijevi, nemajući pojma o ničemu. Kao što ni oni nisu znali ulazeći u gustiš. Koliko su života spasili svojom smrću. Od nas 50-60.

Kiša je ludo padala tog 16.12 1993-će. Mješala se sa snijegom. Čekali smo smjenu ispred škole a onda je zatutnjalo gore na Oklajnici. Izletio je naš zapovjednik bojne i brzo su se stvorili kamioni. Grabili su uz suru planinu kroz duboke blatnjave usjeke. Cvilio je kamion dok je grabio uz planinu. Šutili smo i pušili stiskajuć puške među nogama.

Pirotehničari su pregledali tijela. Stojim uz rub šumarka, grmi i sijeva, kiša udara kao bubanj. Vidim Ivšu iz Bukovice kako stoji sam..malo podalje. Priđem mu i gledam u njega. Plače. Kiša bubnja po šljemovima, cjedi se sa rubova kacige i ovratnika. Komotno možeš pomisliti da ne plače nego se kiša slijeva niz lice.a. Ali vidim po grimasi lica da ćovjek plače. Zurim u njega. Nije mi čudno što čovjek plače, ljudi plaču i za daleko manje stvari, ali mi čudno da plače ON. Uvijek veseli, za šalu spreman momak. Pomislim da nije pristojno to što zurim u njega. Prilazim mu i stavljam ruku na njegovo rame i polako pognute glave prolazim kraj njega, pogledam ga a on samo izusti tiho "pajdo". Sklanjam ruku s njegovog ramena i vraćam se među vojnike.

Pada već zimska noć, ne vidi se prst pred okom a kiša neumorno pljušti. Tu i tamo propara munja, naglo osvjetli cijeli plato a onda je mrkli mrak još gušći. Donose nam gumena nosila sa po tri hvataljke sa svake strane. Stavljamo tijelo u nosiljke i spuštamo se niz strminu. Ne vidimo ništa, mokri smo skoro do kože, i padamo. Prvo jedan a za njim svi ostali. Tijela ispadaju iz nosila. Pipamo po mrklom mraku, vraćamo ih nazad i onda opet. padamo. Netko muklo ispod glasa psuje. Nije to psovka bijesa i ljutnje nego tuge, jada i nemoći. Nekako silazimo do mjesta gdje su kamioni. Brišemo blatnjave ruke o kore drveća, dahćemo i drhtavim rukama palimo cigarete.

Dole pred školom u Gračacu stojim na stepenicama. Dolazi ON, bijesan je i ljut. Viče na mene. Što ja tu radim i tko sam. Ja ga prepoznajem, on je moj zapovjednik, iako je mrak, svi ga znamo na kilometar. Ja sam za njega tek jedan od vojnika. Odgovaram nešto neodređeno, bez emocija. U nekoj drugoj situaciji ne bi mi padalo na pamet da njemu tako odgovaram. On i dalje viče na mene. Na sreću dolazi Lila, zapovjednik bojne i govori mu tiho." šefe, on je sad s ostalima sišao s planine". U trenu se smiruje i govori. "pa dobro što mi odmah ne kažeš, ja sam mislio da je desetobojac".

Znao je vikati na nas uvijek kad nam pogine netko. Pogotovo ako ako je za njega bio pojam vojnika. Vikao je na nas pred školom u Duvnu kad je poginuo Jozo Kapetonović kod Gornjeg vakufa. Bio je bijesan, razdražen. Nismo mu zamjerali, nije bio jedan od zapovjednika kojega nije bilo briga. Teško je podnosio gubitke svojih ljudi. Nije štedio sebe ni svoje pa kako bi nas.

Za Davora priznajem nisam čuo. Sjećam se samo jedne noći iznad Šujice, nedugo nakon pada Kupresa kad nam je rečeno da u 4 sata budemo na svojim položajima jer naši idu u diverzantsku akciju. Da budemo tamo ako nešto krene po zlu. I pošlo je. Gledao sam u sat. Točno u 4 kao da su nam satovi naštimani, otčepilo je. grmilo je i 10-tak minuta a onda je sve utihnulo. Kasnije su nam rekli da je akcija propala i da imamo stradalih. Nisam znao da je tada zarobljen Davor. Puno godina kasnije vidio sam ga u "Latinici" gdje je gostovao u svojstvu povjesničara u emisiji o poratnim zločinima partizanske vojske. Gledam u TV i vidim. Čovjek nema uho ali ne dio uha, nego cijelo uho odrezano u ravnini s glavom. Tek kasnije u dokumentarcu o braći shvaćam da su mu četnici odmah pri zarobljavanju odrezali uho, plus ostale torture. Kako to čovjek uopće može izdržati.

Zvaršio je rat i nisam dugo čuo za generala. Na tren je izronio iz anonimnosti ( dao je samo jedna intervju Globusu pri kraju rata gdje je prikazan prilično pozitivno) kad je umirovljen pod izlikom pripremanja vojnog puča. Vojni puč koji se piše javnim priopćenjem? Smijurija! U što sve ovaj narod neće povjerovati?

Malo je tko za njega znao. I brata mu. Koga je zanimala epopeja dvojice braće u bosanskohercegovačkim gudurama. Došla su druga vremena. vremena miševa. Bio je nepoznanica i za većinu dugorepih glodavaca. Jednom sam pročiato u nekoj raspravi na našem malom internom forumu, kako jedan tip veli koji je pohodio očito istu teretanu s generalom "Glava pumpa zgiibove bolje do 90% momaka". Bilo mi je drago da osim nas, njegovih vojnika netko zna za njega.

I onda se dogodilo ovo. Jedan u suštini istinit FB status začinjen njegovom otvorenošću i iskrenošću pokrenuo je neviđeni linč. Sve se vratilo. Uspomene. Sjećanja. Zašto mrcvare izmrcvarene ljude. Imaju li trun suosjećanja, empatije, bilo čega ljudskog. Na muke koje je prošao zajedno bratom. Bez truna emocija odgovaraju da se vrati odakle je došao. Čas u Bosnu, čas u Janjevo, čas u Canadu. Nazivaju ga spodobom, spremnom za ludaru, bolesnim tipom koji bi ubijao, nazivaju ga plaćenim koljačem?. Čovjek se ukoči pred tom atavističkom mržnjom. Iz čega se ona rađa, kako se stvara, kako pronalazi puteve od uma i srca do jezika ili prsta. Pa neko elementarno poštovanje imaš i prema neprijatelju u ratu. Oni nemaju ni to. Medijsko čerečenje bez kraja. Prozivaju ga i nazivaju pogrdnim imenima ljudi kojima je najveća opasnost bila izvesti psa u šetnju. Odakle im "hrabrost", odakle im pravo. za obraz ih ne pitam.

Znam da nije čovjek koga treba žaliti i da on to prezire, ne želi da ga itko žali. Znam. Ali mi ga ipak dođe dođe žao. Pomješano s neizmjernim ponosom da si bio s njim u jednom trenutku na istom poslu. Poslije svega što je prošao i dao, zajedno sa svojim samozatajnim bratom, doživio je od tog istog naroda. za koji je dao sve što je mogao ( i više od toga) uvrede i pljuvanje. Osim nas par anonimaca koji nemamo pristup nigdje. Što je njima to trebalo pomislim. zar nisu mogli lijepo živjjeti tamo daleko u Canadi, životom prosječnog čovjeka. Čemu žrtva za ovaj nezahvalni narod koji pamti kraće od ribice. Žao mi je i što nije mlađi, onako markantan, godinu načmu čovjeka hoćeš-nećeš. Ima on još tu energiju, želju ali snaga i mirnoća pomalo kopne. A mladi nabrekli miševi i stare zaštićene mrljine imaju sve. Prostor i sluđeni narod. Kojemu hladno mogu prodati priču da general prvo želi pendrečiti sve studente, da mrzi obrazovanje i obrazovane a na kraju balade, kad ni taj koloplet laži nije dosta, spominje se i ubijanje. Zar stvarno misle da su nas toliko izdegenerirali da nas mogu raditi totalnim idiotima bez sluha i razuma. Očito da misle. I nisu previše u krivu.