Ivana Simić-Bodrožić i govor mržnje

Ivana Simić Bodrožić je napisala knjigu "Hotel Zagorje" u kojoj navodno ( nisam čitao) opisuje svoje prognaninčke dane kad je kao dijete morala bježati iz Vukovara. U par navrata kad je gostovala na Tv, pretežno kod Aleksandra Stankovića prepričavala je svoje traume koje je prenijela u knjigu, neprihvaćanje sredine u koju je došla i ponekad neugodan odnos domaćih ljudi. Ako je bilo tako ja joj potpuno vjerujem, jer nitko kao Hrvati ne mrzi vlastite nevoljnike i najgore se odnose prema vlastitim žrtvama. Dok su npr puni empatije prema programiranoj seobi naroda koja se valja preko našeg teritorija. Dobro, ima i tu nesretnika koji bježe od rata i zla ali to je neka druga tema.

Dakle Ivana Simić Bodrožić je komentirala, prvo, davanje četničke kape koju je Velimir Bujanec uručio Mirjani Rakić, rekavši da mu je to dala silovana Vukovarka, a koja je spala s glave njezinog silovatelja. I da se zaustavila na toj razini zgražanja i kritiziranja, dao bih joj potpuno za pravo. Koja bi to silovana žena kao nekakvu morbidnu "uspomenu" čuvala kapu svog silovatelja. Bujanec je tom svojom nepromišljenom i uvredljivom gestom ustvari uvrijedio silovane Vukovarke iako mu to naravno nije bila namjera. Dakle tu je Ivana potpuno u pravu. No ona je nakon toga nastavila zgražanje nad tobožnjom mržnjom koja se širi Hrvatskom. Mržnjom prema kome? U današnjoj emisiji "Labirint" koja je secirala "govor u mržnje" u Hrvatskoj opet se javila Ivana sa svojim stavovima o "mržnji". Nit u prilogu ima, nit ima kod Ivane spomena zašto je cijela situacija nastala. Ne spominje se ni u prilogu niti to Ivana spominje, da su neki vladike SPC-ea pjevali četničke pjesme i da su svi na ostali gluhi. To za Ivanu nije govor mržnje. Nije govor mržnje kad se pjevaju pjesme s kojima su četnici ulazili u Vukovar. Ni spomena o tome. Ni spomena o tome da se četniku danas ne smije reći da je četnik iako se on deklarira kao četnik ili ako pjeva četničke pjesme. Dok se ustašom i fašistom može nazvati svatko. To Ivani ne smeta. Ne smeta joj to licemjerje koje vrišti. Čak se i u četničkoj Srbiji, kojoj je na čelu zaprisgenuti četnički vojvoda smije govoriti kritički o četništvu, samo u Hrvatskoj ne. U Hrvatskoj su četnici zaštićena vrsta. Ko neki rijetki kućni ljubimci. Zašto se Ivana nije obratila vladiki Porfiriju i pitala, što to preuzvišena vladiko pjevate. Jel znate da sam ja zbog tih pjesama morala iz svog rodnog grada. Jel znate da je pod tim znakovljem i uz zvuke tih pjesama srušen i spaljen moj grad. Nije to napravila. A i što bi joj Vladika odgovorio. Onako gladeći gustu crnu bradu, gledajući je podzrivo, Draga moja Ivana, a što ti misliš, da ja to nisam pjevao ili da sam otišao usred pjesme, pa nikad ne bi postao vladika SPC. Nije ga pitala, nije ju zanimalo, ništa nije rekla, nije ju bilo briga. Ali zato nepogrešivom senzorom kao i svi profesionalni "antifašisti" vidi svuda hrvatski fašizam i govor mržnje.

Ona kao da ima ulogu još jednog Vukovarca, Bojana Glavaševića koji je na konto očeve tragedije bio zaštićen od napada. Pa su nam oni koji inače ne mogu smislit hrvatske branitelje, začipali usta činjenicom da je Bojan sin Siniše Glavaševića, ratnog heroja. Pa eto kao, kao vi možete bit protiv sina takve legende, kao da se zasluge prenose sa oca na sina. Pa im dobro sad dođe Ivana Simić Bodrožić da preuzme štafetu i napadne hrvatski "govor mržnje". Jer nije dosta i nije uvjerljivo kad hrvatski "fašizam i "govor mržnje" napadaju oni kojima je to profesija i koji od toga žive, mora se naći netko tko nije iz njihovog krda. E onda je stvar već ozbilnija. Onda imaju legitimitet.

U Hrvatskoj je svatko ugrožen ali u Hrvatskoj stradaju samo Hrvati. Fizički i metaforično. Svi su ugroženi ali samo se glave odvaljuju hrvatskim braniteljima, svi su ugroženi ali samo se hrvatske branitelje izvlači za vrat iz crkve a šačica uhljeba i profesionalnih "antifašističkih parazita" na Markovom trgu su javnost. U Hrvatskoj su svi ugroženi ali srpski mladić zakolje dva Hrvata i mediji to predstave kao ljubomorni ispad gdje više krive žrtve nego ubojicu. I tako redom.

Zašto to Ivana Simić Bodrožić radi. Jel stvarno ne vidi kako stvari stoje ili mora tako. Mora da bi se umilila profesionalnim antifašistima. Jer dobro zna, koga oni uzmu na zub, tome se vilica trese. Bez njih nema ni medija ni književne kritike koja gura. Oni su sudac i porota. Oni su dijabolična "savjest ovog poremećenog društva, gdje je dželat žrtva a žrtva dželat. Žicari li to Ivana svoj status u medijima koje ovi potpuno kontroliraju to samo ona zna ali ja znam da ovo što ona radi nema nikakve moralne podloge. Ako je ovo njezino zgražanje, samo zov da joj se "u jasle ubace vile sijena", onda je to još jedna otužna hrvatska priča kakvih ima na tisuće.