• Sklon vrimenu svakom u nesklono vrime
    ne vraćaj se, imenjače, iz naše Priče
    bolje ti Oluja, u Sahari potop.
    Ne javljaj se nimoj gluhači što viče
    crvenoj krmači što ždere svoj okot.
    Sa zida Zidari brišu naše ime.

    Znaj, dok Šimić spava, izdaja ne spava
    izpod svake riči drima sklupčan Garac;
    ne daj im se, bolan, produži mi muku.
    Tvoj je strpljiv narod Isusov magarac
    priko kog se danas bisni konji tuku.
    Što skuplji glavari, jeftinija glava.

    Ne idi, Radiću, gűdi koja gúdī,
    ne odlazi, Petre, u Novigrad jurve
    ne daj nas, Stipane, Fatihu na pladnju.
    Mužkare su to, istospolci i kurve
    oštri berači što priespavaše sadnju.
    Za vas Sudac moli, al sudija sudi.

    Danas Gospin kip je krvlju proplakao
    mrtvi će nam opet ostati bez glave.
    Al sotonskoj svići doć će zora kraja:
    mi gorimo dok se prvi pivci jave
    i razprše kurve iz zemaljskog raja.
    Osuđeni na raj prođu kroz pakao.


    Ante Kraljević

  • Zadnji komentari

    Eskel

    Wow koja rima, imaš talenta za hip hop. Idi na posljednju poruku

    Kud sam pošla..

    Eskel on 16-02-2018
    Puntar2.0

    Najprije se pojavila prica da je upucan od dva mladica koji su utekli u sumu, a kako se cini to je... Idi na posljednju poruku

    Duvanjska 'Udbina

    Puntar2.0 on 22-08-2017
    Grunf

    Evo, propucan je Mamić u noge u Tomislavgradu. Iz ekstrema u ekstrem, ili mu dijele medalje ili ga... Idi na posljednju poruku

    Duvanjska 'Udbina

    Grunf on 22-08-2017
    sagitarius

    Školski opis papka, rekli bismo preispoljnog papka, zapravo papčine, ali da budem politički... Idi na posljednju poruku

    Duvanjska 'Udbina

    sagitarius on 21-08-2017
    Pero68

    Ime naselja Donja Mahala se spominje u maticama bar sto godina ranije, prema podatcima u maticama... Idi na posljednju poruku

    O promjeni imena Donja Mahala

    Pero68 on 21-06-2017
  • Zadnji postovi na forumu

    Picaferaj

    Kas smo se već prešaltali sa Bujanca na Pernara i Živi Zid evo i mojeg malog doprinosa "raspravi"

    Slučaj Bujanec i ostali

    Picaferaj Danas, 15:30 Idi na posljednju poruku
    crni bombarder

    bar je kod skatera jasno, njega kupis sa par 'masoni, Zidovi, Rotschildi' izjava

    Slučaj Bujanec i ostali

    crni bombarder Danas, 14:18 Idi na posljednju poruku
    Inkvizitor

    Pupovac održao borbeni govor u Jasenovcu. Rekao je da je siguran kako će doći sloboda.

    Samo što nije zapjevao..donijet

    Plenkovićeva vlada- nacionalna veleizdaja

    Inkvizitor Danas, 14:12 Idi na posljednju poruku
    Inkvizitor

    pa naravno da je uspjeh iz starta, tek osnovani, bez skoro ikakve kampanje odmah preći debelo prag. Šta su trebali odmah osvojiti većinu

    Slučaj Bujanec i ostali

    Inkvizitor Danas, 14:10 Idi na posljednju poruku
    skater

    Ne vjerujem jugoanketama, ali ako smatraš navedeno uspjehom, onda odlično, lijepo je biti optimist. Sve osim dolaska na vlast je poraz. Ali

    Slučaj Bujanec i ostali

    skater Danas, 13:51 Idi na posljednju poruku
  • Zadnje teme na forumu

    Grunf

    Referendum o otkazivanju tzv. Istanbulske konvencije

    Začetnik teme: Grunf

    Kreće prikupljanje potpisa za organiziranje referenduma za otkazivanje tzv. Istanbulske konvencije. Hoćete li dati svoj potpis i hoćete

    16-04-2018, 23:12 od Eskel Idi na posljednju poruku
    Grunf

    Suverenistička politika Hrvatske

    Začetnik teme: Grunf

    Svjedoci smo slabljenja suverenosti naše države. Jučer je naša politička elita napravila dodatan korak u polaganom slabljenju

    14-04-2018, 17:23 od skater Idi na posljednju poruku
    arizin

    Demografija rh

    Začetnik teme: arizin

    Otvaram temu o demografskim promjenama u Republici Hrvatskoj, zajedno sa jednim forumašem sam vodio na drugom forumu, pa eto da prebacimo i ovdje za nas

    14-04-2018, 20:16 od Aleksa Idi na posljednju poruku
    Eskel

    Izmjena izbornog zakona u BiH

    Začetnik teme: Eskel

    Ustavni sud BiH je jasno definirao Dom naroda kao gornji parlament Federacije što jasno daje do znanja da svaki od tri konstitutivna naroda sam bira svoje

    19-04-2018, 13:30 od Eskel Idi na posljednju poruku
    Puntar2.0

    Što znači biti muškarac?

    Začetnik teme: Puntar2.0

    Što znači biti muškarac? – 7 „smrtnih“ grijeha


    Što znači biti muškarac i koje su njegove glavne osobine? O tome su se

    13-04-2018, 19:26 od Puntar2.0 Idi na posljednju poruku
  • I jednom u Jugoslaviji nam je bilo previše!




    Za pretpostaviti je da je ne mali broj onih kojima se miješa žal za mladošću sa jugonostalgijom. Naravno da je puno ljepše i bolje imati 18, 20, 25 nego recimo 45, 50 ili više godina. Samo i to je – relativno. Oni koji su moja generacija su recimo imali 23 godine kada umrla Jugoslavija. I danas mi živi u sjećanju ono vrijeme kada se to točno dogodilo. Naime, imao sam tu čast – gledati ''živi prijenos'' smrti države koje sam i ja bio državljanin, dobar dio svoga života – kada je Titova JNA napala na, u to vrijeme Socijalističku republiku Sloveniju (od 27. lipnja do 6. srpnja 1990.,g). Ili već što je taj – tzv; ''rat u Sloveniji'' bio.

    Gledajući, u velikom – višenacionalnom – društvu, u svom tadašnjem dnevnom boravku, tv Yutel koji je prijenos vršio, ''nepokolebljive i hrabre nasljednike Titovih proleterskih brigada'', tenkove i avione, koje su otuđili od nas, sjetio sam se tad, da sam samo prije pet – šest godina, baš u Ljubljani, iz znatiželje jer su tad u ostatku Jugoslavije bili na ''vrlo lošem glasu'', kupio jedan primjerak slovenskog tjednika ''Mladina''. Tada sam u njemu našao i strip koji je, u nastavcima, prokazivao JNA kao srpsku, agresorsku, vojsku koja pali, pljačka, tuče i ubija civile.

    Gledajući u ''mali ekran'' tada sam ponovno pred očima imao taj strip. Nesvjesno sam, na glas rekao, da smo: '' nakon Slovenije mi na redu....''. Odmah se u prostoriji povela diskusija, koju ovdje neću prepričavati. Uglavnom moji susjedi Srbi su bili oduševljeni odlučnom akcijom JNA, Muslimani (u to vrijeme se još nisu zvali Bošnjacima) iznenađeni, skoro bi rekao ustrašeni, a što se mene i mojih tiče – vladala je ne mala zabrinutost. Da ne bi došlo do veće polemike, odnosno kakva možebitnog nesporazuma i narušavanja dobrosusjedskih odnosa – društvo se brzo razišlo - svako je otišao svojoj kući.

    Nije moglo biti sumnje što će se zapravo vrlo skoro izdogađati jer Srbi su u Jugoslaviji (treba reći da im se Slovenci nikad nisu dali – oni su imali nekako poseban status i u kraljevini i u socijalizmu – možda i zbog blizine granice gdje su se nalazili), što bi se ono reklo, ''i vedrili i oblačili'' i taj svoj status su htjeli još više ojačati i nikako nije dolazilo u obzir, bar što se njih tiče, da bi se u Jugoslaviji uopće dopustili neki procesi koji bi njih ''oslabili'', a drugim narodima omogućili veću ravnopravnost s njima.

    S druge strane za Slovence, Hrvate pa i BiH nije nikako dolazila u obzir mogućnost da hegemonija Srbije u Jugoslaviji još više ojača. Čak što više njima je i postojeće stanje u državi bilo neprihvatljivo. A ove dvije suprotnosti – otvarale su vrlo moguću opciju – rata. To pogotovo kad se vidjelo da su Srbi jednostavno pustili ''Sloveniju da ide'' i to samo zato da bi se mogli što jače koncentrirati na Hrvatsku i BiH jer to je njih zapravo i najviše zanimalo.

    Jasno je bilo da ako Hrvatsku vojno poraze, da će BiH pasti bez ispaljenog metka, a ukoliko bi se Hrvatska uspijela oduprijeti velikosrbima, onda bi u BiH moglo doći do – pokolja. Pošto sam u to vrijeme živio u najugoslavenskijoj republici, u njenom glavnom gradu, gdje su pripadnici moga naroda bili u velikoj manjini – zabrinutost je bila i više nego opravdana, a pitanje: ''Kako smo upali u ovo sranje od države'' logično se nametalo. A pošto Jugoslaviju ne dijelim na Kraljevinu i Socijalističku (to je za mene uvijek bilo isto ''sranje drugo pakovanje'' – samo to pitanje je bilo zapravo upućeno onim ljudima (prije svega Hrvatima) koji su sjedili u ''Jugoslavenskom odboru'' i zdušno se zalagali da nas odvedu pod Srbiju i Srbe – sasvim pogrešno misleći da će nam oni dozvoliti da ustvari budemo – sa njima u zajedničkoj državi ravnopravni.

    Što se, nakon desetodnevnog rata u Sloveniji dogodilo, dobro je poznato, a ja sam tražio odgovor na, gore navedeno, i samom sebi postavljeno pitanje. Pokušavao sam najprije kod ljudi kojima je povijest struka. Uglavnom se sve svodilo na, pojednostavljeno rečeno,''nisu znali što će biti'' i ''morali su jer se biježalo od pretenzija koje je Italija imala prema Hrvatskoj (Dalmacija je bila u pitanju), pa bi se u zajedničkoj državi sa Srbima lakše obranili od toga i sačuvali ono što je naše''.

    Tim odgovorima nisam bio baš zadovoljan, jer su mi se činili prejednostavnima pa sam se počeo više oslanjati – na povijesnu literaturu i nekako sam sam ''naišao'' na zaključak da smo možda čak i na prijevaru i silu uvučeni u tu ''tamnicu naroda'' i to i od strane hrvatskog velikosrbina Svetozara Pribičevića i njegovih u nastupima vrlo agresivnih orjunaša, kojih u Dalmaciji nije bio baš malen broj (čak su od istih i prije prvog svjetskog rata Hrvati iz Dalmacije bježali kako u sjevernu tako i u južnu Ameriku).

    E sad da li baš članovi, Jugoslavenskoga odbora (Hrvati) nisu znali što bi se Hrvatima moglo dogoditi kada jednog dana stupe u zajedničku državu sa Srbima? Da se vidi da su znali i da su na vrijeme bili upozoreni (od samih Srba) – što će i kako će biti njihovim sunarodnjacima, a onda i ostalim ne Srbima, kada uđu u državu Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije se ta država preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju – poslužit ću se ''crticama'' iz odlične autobiografske knjige jednog od hrvatskih članova Jugoslavenskog odbora, velikog, svjetski poznatog i priznatog, kipara Ivana Meštrovića: ''Uspomene na političke ljude i događaje''.

    Memoari su to koji su, kad je knjiga ''ugledala svjetlo dana'', se našli na ''crnoj listi nepoželjnih dijela u Titovoj Jugoslaviji''. A razlog je taj što je Meštrović u njoj na najbolji način pokazao koja je, zapravo, kurvanjska i vražija tvorevina bila ta država Jugoslavija i u kojoj nam sam autor - svjesno ili nesvjesno - zapravo pokazuje svoj osobni put koji je prošao u mladosti od uvijerenog jugoslavena do u zrelim godinama i starosti osvještenog hrvatskog nacionaliste.

    Knjiga je toliko dobra i poučna da bih je preporučio pročitati svakom Hrvatu jer u njoj ima toliko stvari koje zapravo tjeraju na razmišljanje i nakon toga na otrežnjenje od bilo kakve i pomisli na jugoslavenstvo i Jugoslaviju kao nešto dobro i lijepo da je to naprosto fascinantno. I na koncu - iz knjige se može i vidjeti i zaključiti da su itekako hrvatski članovi Jugoslavenskog odbora trebali znati i da su znali u kakvu nevolju uvlače cijeli hrvatski narod. Za ovaj tekst samo 2 - 3 crtice iz knjige koje odlično zapravo što će se u toj državi Jugoslaviji događati kada se uspostavi:

    (1)

    Početkom ožujka 1917., izbila revolucija u Rusiji i SAD ušla u rat. Ti događaji utjecali su na Pašića da pristupi s Jugoslavenskim odborom. Tako je početkom mjeseca svibnja Pašić pozvao Jugoslavenski odbor, da pošalje svoje izaslanike na Krf radi razgovora sa srpskom vladom.

    Prije toga događaja članovi odbora, ne srbi, su slušali od svojih kolega Srba kako drže da treba postupati nakon oslobođenja u ''našim krajevima''.

    ''Prvih deset godina treba uvesti u tim krajevima, vojnu diktaturu'' - izlagao je baš meni profesor Boža Marković, pola godine prije krfske deklaracije. Kad sam ostao zapanjen i pitao ga za razlog, odgovorio mi je:

    ''Dok se Hrvati asimiliraju i priuče državi. Vi Hrvati ne znate što je država ej, ej brajko. To je jedno, a drugo, dok se slomi i ukroti frankovce. Inače, prema katoličkoj veri mi ćemo biti tolerantni. Najbolji je dokaz naš konkordat s Vatikanom''.

    Tako je mislio i govorio ne samo dobri Boža, bivši predsjednik ''Slovenskog juga'' nego i cijela skupina tzv:''Skerlićeve škole''.


    (2)

    Članovi odbora su se pripremali za krfski sastanak i glavni im je cilj bio - da se Ustav buduće države donese 2/3 većinom i da se ona zove Jugoslavijom (neki su i dalje otvoreno zagovararali veliku Srbiju). U tom poslu im je iskreno i bez fige u džepu pomagao srpski radikal Stojan Protić (to je zapažanje samog Meštrovića) - a sve se zbivalo u Nici 1917. godine.

    Zanimljiv detalj na jednom takvom pripremnom sastanku kojim je kao i obično predsjedavao Trumbić, a bili mu nazočni uz Protića i Meštrovića i dr. Trinajstić i dr. Gazzari; stvar je jako postala nezgodna kad je na red došla Bosna i Hercegovina.

    Protić je rekao da stanje u BiH kakvog ga je ostavila Austrija neće moći ostati jer to Srbi neće moći podnositi.

    Trumbić mu je odgovorio da je to najdelikatnije u cijelom našem kompleksu i da će pitanje kako će se postupati sa Bosnom biti ispit naše političke zrelosti. Istaknuo je kako on nema ništa protiv muslimanske vjere kao takve, ali zastarijeli istočnjački običaji bit će bez sumnje, smetnja bržem suvremenom napredovanju, miješanju i saživljavanju naroda, nu tu da treba biti obziran i pustiti naobraženije muslimane da oni sami provedu akcije među svojim svijetom i da ga približe modernijem shvaćanju, što će biti u interesu i ostalih, a u prvom redu, samog muslimanskog življa.

    Zatim je istaknuo da je Bosna jedna od najvažnijih pokrajina u smislu dobroga ili lošeg zajedničkog života, te da je u prijašnjim sukobima bila glavni razlog nesloge između Srba i Hrvata zato će trebati naći način da nas Bosna veže, a ne da nas razdvaja:

    Na to je Protić uzvratio:

    - Pustite Vi to nama. Mi imamo riješenje za Bosnu.
    - Kakvo gospodine Protiću - pitao je Trumbić znatiželjno.
    - Kad prijeđe naša vojska Drinu, dat će Turcima 24 sata, pa makar i 48, vremena da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, posjeći, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji.

    Nastalo je do krajnosti neugodno iznenađenje i tišina. Trumbiću su počeli nervozno drhtati prsti, pa pritiska pred sobom spis na stolu, da se ne vidi da je uzbuđen.

    - Govorite li Vi to ozbiljno gospodine Protiću?
    - Najozbiljnije gospodine Trumbiću. U Bosni se s Turcima neće moći po europski, nego po našu.

    Nastala je grobna tišina.

    Meštrović je kao najmlađi vidio da mora nešto reći pa je podsjetio Protića - prvo da su kralj i vlada obećali da će se boriti sve dotle dok se sva braća ne oslobode i ujedine bez razlike i imena i vjere, pa naša braća muslimanske vjere, zajedno s ostalima, očekuju da će ih srpska vojska kad dođe - osloboditi, a ne klati.

    Drugo - u tom času bi bilo gotovo sa srpsko - hrvatskim jedinstvom.

    I treće: države kao što su Francuska i Engleska imaju dosta muslimana i oni bi se počeli buniti.

    Protić je na to odgovorio da mu je jedino valjan ovaj treći razlog, ali da on nije govorio u koju bi se pradjedovsku vjeru muslimani morali vratiti, nego da će se morati pokrstiti, a onda je malo ublažio svoj stav da on ipak nije mislio da se svi oni, koji se ne bi htjeli pokrstiti trebaju posjeći - neke će se pustiti da bježe kud znaju ''ali tek ne smije više biti Turaka u Bosni''.

    Upitali su ga zatim:

    - A zašto da oni bježe sa svoje djedovine, koji su starosjedioci, oni koji imaju manje turske krvi u sebi nego, možda, oni pred kojima bi morali bježati?

    - Može biti, ali tko im je kriv, kad su se tako opredjelili. Morali su i drugi bježati od njih, koji se nisu htjeli odreći svoje vjere.

    Meštrović je rekao da mu je nakon toga sastanka Protić rekao, držeći ga pod ruku:

    - Alal Vam vera! Baš Vas volim! Oni drugi Hrvati mislili su kao i Vi. Samo su se ustručavali da mi kažu!


    Isto tako u knjizi se navodi i ovaj detalj:

    (3)

    Prilikom formiranja jugoslavenskih legija od zarobljenika u Rusiji, koji su se sami predavali Rusima, a sa ovih su naših prostora, Muslimani koji su se odbijali izjasniti Srbima - ostajali su bez glava, koje su im na licu mjesta odsijecane sjekirama od strane pripadnika srpske vojske. Autor ističe kako su Hrvati, koji su se predavali Rusima i prelazili u tu jugoslavensku legiju od tog ''čina ljubavi'' bili pošteđeni - samo zahvaljujući Rusima koji nisu Srbima dozvoljavali da i njima odsjecaju glave samo zato što se nisu pristajala izjasniti - kao Srbi.

    Također se u knjizi jasno vidi da su za Jugoslaviju bili samo Hrvati. Srbi su velikom većinom bili - za Veliku Srbiju. I to počevši od samog Nikole Pašića pa dalje. I zbog toga su i igrali dvostruku igru - iza leđa hrvatskim članovima Jugoslavenskog odbora što je sasvim slučajno otkrio Frano Supilo nakon čega je i istupio iz Jugoslavenskoga odbora. Evo i tog dijela:

    (4)

    Na jednom sastanku Odbora (Srba) sa Supilom koji je izjavio bojazan da je Pašić možda podlegao ruskom uplivu.

    Srbi razjareni traže od njega dokaze za to što tvrdi, a Supilo onda navodi Pašićevu izjavu dopisniku Corriere della Sera u Ptogradu, objavljenju u travnju 1916., godine, a koje su donijele i neke Ruske novine. Tu je između ostalog, Pašić rekao da ,,nema nikakva ozbiljna nesporazuma među Srbijom i Italijom...... Mi Srbi ne možemo ne priznati neosporivo pravo Italije na hegemoniju na obalama Jadrana. Mi takođe težimo ka moru, no nipošto ne tražimo ratnih luka, da tamo zatvorimo flotu. Mi jedino nastojimo da dobijemo jedan ekonomski izlaz''.

    Srbi reagiraju:

    ''Vi nas terorizirate, ili hoćete da rastjerate odbor, ili izazovete razdor između Vlade i nas''.

    A onda Supilo:

    ''Nitko nije više od mene protiv franovluka, protiv agramerstva. Nitko nije više od mene psovao one bedaste panonske krobote, ali gospodo, ako ima da se Hrvatska trga, kao prosijačka kabanica, da se pravi sprdnja iz nje i da je se skreše na nekoliko kajkavskih županija, onda ja ljubim i onaj mizerni Zagreb i one jadne moje Krobote i kažem da ćemo mi svi Hrvati, pa gdje bili, biti za Zagreb i raditi da ta naša Hrvatska bude što veća''.

    Trumbić u neprilici pokušava smiriti situaciju. Ruke mu drhte''!

    Supilo:

    ''Ta zar i Ti misliš da nemam razloga da tražim, da se ovo prihvati što iznosim, a Vi prihvatite, ako hoćete, a ako nećete, onda zbogom, gospodo''!

    Ustade, tresući glavom i stišćući zube i ode.

    Meštrović:

    ''Predvečer sam ga sreo pred hotelom, te me je zamolio da pođem sa njim u njegovu sobu.

    U sobi mu je Supilo rekao da je kod tajnika engleskoga veleposlanika Greya, sasvim slučajno, dok je ovaj vadio nešto iz ladice, vidio neku zemljovidnu kartu naših krajeva. Tako mu se učinilo - bar na prvu. Počeo je navaljivati na tajnika da vidi o čemu se radi, videći da je tajnik zbunjen, shvatio je da se nešto krije od njega. Ustao je i počeo plakati.

    Tajnik ga je primio za rame i rekao da sjedne.

    ''Ako bi Vi ma komu išta rekli, ja bih izgubio svoje mjesto i drugo što s tim ide, kad se neovlašteno izda tajna''.

    Onda je metnuo pred nj jedan memorandum kome je bila priložena karta naših krajeva i jedna posebna Hrvatske i Slovenije sa Srijemom, pa na njoj označeno, dokle ima sve srpskih manastira. Taj memorandum da je donio Vesnić iz Pariza i predao ga u ime Vlade, a u memorandumu se tražilo da se svi ti djelovi, dokle ima srpskih manastira imaju priznati Srbiji.

    Tražio sam od Supila da to kaže Trumbiću. On je to i učinio. Trumbić je bio mišljenja da se ne pravi kriza, nego malo po malo da se gleda ispravljati stvari dok Srbi i sami ne uvide da se naše želje mogu ostvariti.

    Supilo je pristao da miruje i nije više dolazio na sjednice. Bez njegove prisutnosti išlo je lakše ali je forma bila više neodređena i manje kategorična nego kod Supila.

    05. lipnja 1916. Supilo je istupio iz Odbora.


    Tragični lik hrvatske tužne povijesti Frano Supilo se nedugo nakon toga teško razbolio (na živce) i umro u Londonu 25. rujna 1917., ne dočekavši taj ''sretni trenutak'' ujedinjenja južnih slavena 01.12.1918. u Državu SHS. Ipak, njegovi posmrtni ostaci su nekoliko godina kasnije brodom preneseni u domovinu. Jednog je prosinca u Sušačku luku pristupila lađa koja je prevozila njegovu urnu. U tom su trenutku zagrmljeli kraljevski topovi - počasnom salvom sa trsatske tvrđe uz zvonjavu crkvenih zvona.

    Lovorom ovjenčani pjesnik Vladimir Nazor uzveličao je svete mošti rodoljuba Frana, koji je poludio od očaja nad Hrvatskom i umro u tuđini od žalosti. Poeta je pozdravio mučenički prah Frana Supila ovim riječima:

    ''Šušak ti Frano Supilo kliče da te neće nikad zaboraviti; da će se uvijek ponositi, što si u njemu započeo rad kojim si toliko doprinjeo našem oslobođenju pod slavnim žezlom Karađorđevića''. (Iz knjige Miroslava Krleže: ''Deset krvavih godina i drugi politički eseji)


    Koja farsa - a ako se ne možete sjetiti riječ je o istom onom hrvatskom pijesniku Vladimiru Nazoru koji će ''nešto kasnije'' otići u partizane da se bori za ''pravedniju Jugoslaviju'' u kojoj više neće vladati ''slavno žezlo Karađorđevića'', nego bič Maršala Josipa Broza Tita.

    Danas nakon svega, što nam se izdogađalo, - neke bi ''hrvatske guske i po treći put opet išle u maglu''. Baš po uzoru na .nekad. članove Jugoslavenskoga odbora. Novi su Meštrovići, Trumbići i Supile naši suvremenici: Josipović, Milanović i veći dio njegove ekipe, a imamo i ''našeg'' Svetozara Pribičevića u liku i djelu Milorada Pupovca koji je javno, ne tako davno izjavio, između ostalog, i to da je njemu glavni grad Beograd, a ne Zagreb. Od Zagreba mu samo - kune valjaju.

    Ipak - nadamo se da će nova vlada predvođena domoljubnom koalicijom i Mostom okrenuti konačno naš kurs od Istoka prema Zapadu - gdje po svemu i pripadamo. Proces je to koji je zapravo započeo 16.11.2012., g. kada su u Haagu od svake krivnje oslobođeni, zato što su branili svoju domovinu, hrvatski generali Mladen Markač i Ante Gotovina. Nastavio se porazom Ive Josipovića od strane Kolinde Grabar Kitarević u predsjedničkim izborima prije nešto manje od godinu dana, a trebao bi se konačno zahuktati odlaskom Zorana Milanovića i njegovih kukurikavaca sa vlasti, na prije dva mjeseca održanim parlamentarnim izborima.

    I da konačno više nikom ne padne napamet okretati hrvatski vlak na Istok. Kome se ide - može ali bez nas Hrvata. Nama je i jedno putovanje bilo previše. Treće bi nas - uništilo!

    I doslovno