''Kralj (Tito) i državnik (Tuđman) nisu lopovi''!

Hrvatski Jugoslaveni vrlo često iz naftalina vade jednu zgodnu, pa skoro bismo rekli i nevino duhovitu rečenicu: ''Drug Tito je krao ali je i narodu davo, ovi danas kradu ali narodu ništa ne dadu''! Ovo ide umjesto onoga što je u okviru na početku. I onda novi red i sve ide kako je već napisano.


''Drug'' Tito nije krao jer jednostavno nije imao nikakve potrebe za tim. On je samo formalno bio ''prvi drug'' – druge Jugoslavije (službeno Federativne narodne republike, a potom promjenjeno u Socijalističku federativnu republiku), a u stvarnosti on je, zapravo, bio nekrunisani kralj – iste.
Njegova vladavina ničim nije bilo ograničeno. Imao je bezbroj funkcija, od čega je ona – predsjednik najlakše ''ulazila u uho i ostajala u glavi'' i doktorskih titula, od svih tih titula ipak se najviše pamti ona vojna da je bio i maršal Jugoslavije. I sve je to uspio steći sa završenim zanatom – mašinbravara.

Njegova ličnost i djelo je za narode i narodnosti Jugoslavije bila od neprocijenjive važnosti i to kako u Drugom svjetskom ratu od 1941., do 1945., godine, tako i u cijelom posljeratnom periodu zemlje – tamo sve do njegove smrti 1980., godine. Iako je stvarni istina nikad ne okrunjeni kralj SFRJ umro u svojoj 88-oj., godini njegov odlazak sa ovoga svijeta je jako i pogodila i iznenadila kako njegove štovatelje isto tako i one koji su se zvali njegovim prvim (i drugim i trećim) suradnicima, a koji su svi od reda, bez iznimke, zapravo bili ''mali Titići'' u svojim ondašnjim republikama i autonomnim pokrajinama – pa naniže.

Dakle, oni su vjerovali kako će njihov ''kum'' živeti večno, a s njim i država koju je stvorio SFRJ. Ali kad se ipak desilo – da je umro, onda su nam svako jutro, prije početka programa Jugoslavenske radio televizije, da bi nas nekako podsjetili na njega i na našu ''svetu dužnost'' da čuvamo Jugoslaviju i brastvo i jedinstvo ''naših naroda i narodnosti'' (temelj opstanka države), puštali za ''dobro jutro'' – pjesmicu (ili što je to već bilo): ''Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo''.

Ovo su nam puštali i navečer – kasno kad bi program završavao – ''za laku noć''.

Ali sve je bilo uzalud. Nije se ''primilo'' kod naroda, naročito Srpskog – u čijim se redovima pojavio jedan bankar imenom i prezimenom Slobodan Milošević, kojeg su od milja Srbi prozvali ''Sloba vožd''. U njegovu čast Srbi napraviše i kolonjsku vodu (poslije brijanja – iako svi znamo da se četnici ne briju) ''Vožd'' – koja je više lagano tuknula nego mirisala, pa i reklamu ''Vožd je stigao'' (svaka sličnost sa Putinom i Rusijom danas je slučajna). Naravno – velika želja vožda Slobe, koji je bio uzoran Titov ''đak'', dok je ovaj bio još živ, je bila samo ta – postati novim Titom.

S tim se nisu baš složile ostale jugoslavenske socijalističe i federativne republike i pokrajine (narodi i narodnosti), pa je Sloba inače uvjereni komunist i dobar drug, jednostavno, protiv svoje volje, morao poslužiti srpskim četnicima, koji u Srbiji važe za antifašiste, a u svim ostalim republikama su ih smatrali fašistima jer su surađivali sa mrskim okupatorima – Nijemcima i posebice Italijanima, ali se ispostavilo da su isti surađivali i sa partizanima, naravno u nekim periodima Drugog svjetskog rata).

Slobi kao drugu i partizanu (navodno su mu oba roditelja to bili) nije bilo ni malo bed surađivati recimo sa četničkim vojvodom Vojislavom Šešeljom jer je iz istorije znao da su i drug Tito i prvi četnik – đeneral Dragoljub (od milošte zvani Draža) Mihailović također dobro surađivali u njihovim ''mlađim danima'', što je kasnije maršal ''oladio'' đenerala na tjelesnu temperaturu manju od 36 stupnjeva celzijusa – to je već druga priča, a i tko je đeneralu kriv kad nije znao za onu komunističku: ''snađi se druže''. I njemu i četnicima za utjehu – nije jedini kojeg je Tito ''oladio'' na temperaturu sa kojom se ne može više hodati po zemlji, nego se ide pod zemlju. Pod koje parče zemlje – točno se ne zna jer se komunisti nisu bavili tim formalnostima da bi označili grob čovjeku kojeg su netom ''oladili'' ispod normalne temperature.

I tako Slobo sa četnicima krenuo rušiti Titovu i praviti ''svoju'' Jugoslaviju, ali se pokazalo da on ipak nije Tito i ta ''divna država'', koja je izmišljena u Versaju 1918., godine i trajala, sa malim prekidom od 4 godine, sve do 1990., godine – se raspala. Znači točno deset godina od Titove smrti.

I sad ponovno da se vratim na Tita! Kažu da nikad nitko neće moći izračunati koliko su samo Tito i Jovanka koštali sve one mecene Jugoslavije sa zapada, kao i radni narod i narodnost + sa svim seljacima – iste države. Čovjek je kao i njegova druga srpkinja iz Like – Jovanka – imao i ''ptičijeg mlijeka''. Sad ovdje da nabrajam što su sve imali na korištenje – i nema nekoga smisla.

Plaća – nepoznata mada ju u beogradskom dnevniku ''Politika'' na svjetlo dana izašlo i ovo:

http://www.24sata.hr/politika/bogati...ijun-kn-122305

Bogati predsjednik: Tito je dobivao plaću od milijun kn

Predsjednik Jugoslavije, Josip Broz Tito, svakog prvog u mjesecu dobivao bi dvije bakrene kutije u kojima je bila pohranjena plaća. Na adresu Užička 15 donosili su ih agenti tajnih služba SFRJ Jugoslavije. Posljednja plaća Predsjednika Tita 1980. godine iznosila je 4,5 milijuna dinara što bi danas bilo oko milijun kuna. Tito je imao mjesečna primanja od oslobođenja Jugoslavije 1945. godine. Dio plaće je davao supruzi Jovanki, sinu Žarku i kćeri Zlatici, a velik dio novca zadržao bi za sebe. Osim Tihomira Stanojevića, koji je brinuo o njegovim financijama, nitko drugi nije znao na što je Tito trošio, piše srpska Politika. Jovanka od smrti svog supruga do 1985. nije dobivala ništa novca, da bi ju kasnije uvjeravali da bi za nju bilo bolje da uzme svoju, a ne Titovu mirovinu. Usporedbe radi sadašnji hrvatski predsjednik, Stjepan Mesić, prima plaću od 29.000 kuna.
Sad – ja bih ovaj uradak ipak uzeo sa rezervom i to iz dva razloga: jer je objavljen u srpskoj Politici (a dobro znamo kako Srbi ''ljube istinu'' – o čemu je govorio i njihov ''otac nacije'' Dobrica Ćosić koji je aktivno pomagao Slobi da – razvale Titovu i naprave Slobinu Jugoslaviju) i jer je, kako sam već napisao gore Titova vrijednost i značaj za Yugu bila neprocijenjiva – dakle nije mu se moglo platiti. A i što će takvoj veličini novac – on je sve dobivao i bez novca – pa zato i nije trebao krasti (jedino ako stvarno nije bio kleptoman pa provjeravao da li u trgovini može maznuti recimo žvake ili pez bombone – a da ga u toj radnji nitko ne vidi).

Moga bih se kladiti da ni mali Titići nisu krali – jer su i oni ( kao i članovi njihovih užih i širih familija), iako mali živjeli – bogovski. Jedino bi se po kojeg, u unutarpartijskim obračunima, javno u novinama optužilo za lopovluk, a onda bi taj drug bio označen i osuđen još i prije samog početka suđenja (jer se suci u SFRJ, po naputku svoga vođe, nisu baš držali zakona kao pijani plota, nego su lijepo čitali komunističke tiskovine i prema njima, odokativno, određivali kazne za zalutalog im u navodni lopovluk – druga). Suci su bili u pravilu vrlo strogi, osim prema onim sretnicima koji su imali tu čast da se za njihov slučaj osobno ne zauzme Tito – poslavši na pravu adresu kratku poruku: ''Drugu xy ne pakirati''. U tom slučaju bi kazna dakle bila – blaža.

Sad ja ovdje ne mogu reći da se u Jugoslaviji nije kralo. Kralo se – a glavni u tim rabotama su bili manje više direktori raznih jugoslavenskih poduzeća koja su u ono vrijeme bila udružena u tzv: Osnovne organizacije udruženog rada (OOUR), Radne organizacije udruženog rada (ROUR) i Složene organizacije udruženoga rada (SOUR).

Ipak, više od tih krađa državi su naštetili nesposobni rukovodeći kadrovi i to kako u politici tako i u privredi, najprije zbog toga što je politika čvrsto držala u šakama privredu, a zna se da su političari redom bili: bravari, obućari, tesari, klesari, brice, konobari sa na brzinu završenom nekom večernjom ili kumrovačkom školom – u najviše slučajeva i da su takvi postavljali za glavne u poduzeća – sebi na sliku i priliku iste rukovoditelje.

I sam se Tito znao požaliti strancima: '' da su ovi moji nesposobni i sve moram sam''! I od tud je i ona simpatična konstrukcija: ''Tito je krao ali je i narodu davo''.

Jugoslaveni (oni koji sa svim simpatijama gledaju kako na Tita tako i na Jugoslaviju) hoće reći kako je Tito čak i kao lopov bio više nego simpatičan, ali eto ježi ga, da se nije kralo ta bi divna i savršena država Jugoslavija i dan danas bila živa i u komadu – i svima bi bila majka a ne maćeha. I naravno – to će i biti kad je ''mi jugoslaveni sa ovih prostora ponovno oživimo''. I kad se to dogodi – a prema jugoslavenima sa svih ovih ''naših prostora'' – to će se kad tad dogoditi – onda je više nećemo krasti i ona će cvjetati i rasti u svakom pogledu.

To je njihov san i to je njihov plan. Postoji i jedna mala zapreka – treba skršiti nacionalizme, a posebice onaj hrvatski (četnici su i onako, po novom antifašisti – što su manje više priznali i članovi ove ''naše'' na odlasku kukuriku vlade – Zorana Milanovića, a zaključeno po nemuštim reakcijama kad su Srbi đenerala Mihajlovića i službeno proglasili antifašistom istih). Još se na sve ovih dana lijepo nadovezao tehnički premijer Hrvatske Zoran Milanović koji je pola hrvatskog naroda – bez da trepne nazvao fašistima (svi oni koji su glasali za Domoljubnu koaliciju), a sa njim se u svemu slaže i srpski prvi pop Irinej koji ne može odoljeti da to Hrvatima ''ne poturi pod nos'' čak i u vrijeme srpskog Božića.

Dakle, ako je Jugoslavija divna i lijepa u očima tih koji sanjaju taj svoj san i maju za ostvarenje istog plan – Hrvatska je ružna i promašena i to ponajviše zahvaljujući prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu (inače Titovom najmlađem generalu) pod čijim je vodstvom Hrvatska i postala samostalna i neovisna država. Po njima Tuđman se za tom idejom stvaranja Hrvatske države vodio samo da bi je on i njegovi bližnji mogli pokrasti i tako se o nju okoristiti. Pa su i za njega i njegove suradnike smislili nastavak: 'ovi kradu ali narodu ništa nedadu''.

Ni za Tuđmana kao uostalom ni za Tita – nisu u pravu. Naime, nemoguće je da jedan čovjek ''sve sam pokrade''. Shvativši to jugoslaveni su brže bolje izmislili ''Tuđmanovih 200 bogatih obitelji''. Priča o 200 bogatih Tuđmanovih obitelji u Hrvatskoj se ''vrti'' i dan danas, makar su je prvi lansirali pripadnici Račanove ''trećejanuarske diktature'' – godine 2000-te.

Kada je tadašnja oporba u Saboru tražila da se javnosti pokaže dokaz o toj priči i da se konačno to skine sa dnevnog reda – Račan se i cjela njegova momčad odjednom ušutjeli. Dokaza naravno nema jer bolji poznavatelji lika i djela dr. Franje Tuđmana da Tuđman o ''rečenoj priči nikad nije govorio'', ali se zato zna da je predsjednica HNS-a Vesna Pusić govorila o ''50 hrvatskih bogatih obitelji''!

Ili su se komunisti sa Račanom na čelu jednostavno uplašili pokazati ''taj spisak'' da javnost ne bi ustanovila da su velika većina od tih 200 zapravo njegovi i igrači SDP-a.

I dobro – zašto se onda konstantno laže na Tuđmana, članove njegove obitelji, HDZ? Pa jednostavno – Tuđman im je razvalio Jugoslaviju – misle oni. Tuđman im je zato mrzak, a ni po čemu nije ni blizu njihovom idolu Josipu Brozu, pa tako ni po plaći.

Čak što više neki tvrde da je za svog nasljednika na Pantovčaku Stjepana Mesića – Franjo Tuđman – ''bogec bistrički'' (vidjeli smo da ni Mesićev nasljednik Ivo Josipović nije baš ''srednja klasa'') – što samo po sebi implicira da Tuđman nije krao.

To su radili neki drugi – odnosno isti oni i njihovi nasljednici koji su potkradali i Jugoslaviju, a koje je država Hrvatska samo nasljedila od bivše države, kao i mnoge druge (dugove) negativne stvari.

Dalje – tvrdnja jugonostalgičara da smo bolje življeli sve dotle dok se nisu pojavili ''krivousti i pizza majstor'' je također velika laž. Evo i dokaza:

''...... ''Taj vođa proleterijata troši godišnje 50 milijuna dolara na uzdržavanje svojih brojnih palača, privatnoga zoološkoga vrta, tisuću pitomih jelena, stotine slugu, te na privatne jahte''

ili

''........ ''Čini se da je Tito najimućniji komunist. Dok prosiječni radnik u Jugoslaviji zaradi otprilike 30 dolara na mjesec, što je nedovoljno i za minimalne potrebe. Radnicima je zabranjeno da štrajkaju i kako ne postoje slobodni radnički sindikati, nemaju pravih mogućnosti izbora za bolji život'' - Philadelphia Bulletin'' - članak ''Razmetljivi Tito''.

Pisali su o Titu u američkim tiskovinama kada je 1963., godine bio u posjetu SAD-u.

Tom prigodom je Tito sa svojom svitom Posjetio i New York i nastanio se u jednom od dva nebodera blizanca zvana ''Towers'' u kojem su odsjedali najviši gosti: kraljevi, prinčevi, sultani, maharadže, šeici, državnici, bankari, milijarderi, hooliwodske zvijezde.

Nema što Jugoslaven Tito je stvarno – uživao i to kao predsjednik jedne siromašne zemlje koja je ustvari opstajala samo zahvaljujući postojanju blokovske podjele svijeta (Berlinski zid) i kreditima koje je na ime i prezime svog prvog čovjeka dobijala – najviše od SAD-a. Računa se da su Amerikanci za vrijeme Titova života u Jugoslaviju, samo što se novčanih srestava tiče, upumpali oko 100 milijardi dolara (a pomagali su slanjem i drugih roba – najviše hrane). I ništa nije pomoglo – drugovi očito nisu znali voditi ekonomiju kako treba.

Sa smrću Josipa Broza i padom Berlinskog zida (ujedinjenjem Savezne Republike i Demokratske Republike Njemačke) – nije više bilo interesovanja u svijetu za opstanak Titove Jugoslavije, za nju više nije bilo ni kredita – pa se i ona po drugi put – raspala u potocima krvi izazvanih agresijom njenog najmnogoljudnjijeg naroda Srba koji su oružijem i Titovom JNA krenuli pljačkati, paliti i ubijati po Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Kosovu.

Nastojali su napraviti veliku Srbiju. Njihovi drugovi jugoslaveni im se nisu htjeli i smjeli suprostaviti (nisu htjeli ratovati protiv svoje braće i drugova), pa su se razbiježali, kuda koji (neki su pobijegli od strahota rata i u Brisel).

Nakon što se sukob završio (barem onaj oružani) i nakon što je velika Srbija ostala samo sanak pusti u Hrvatsku se vraćaju oni drugovi koji su je bili za vrijeme rata napustili (vratili se i iz Brisela). Dohvatili su se vlasti i uživaju sve povlastice koje im njihovi vladajući položaji pružaju. Predstavljaju i unutra i prema vani – slučajnu državu koju nisu ni htjeli, a u isto vrijeme za siromaštvo i sve nevolje koje su nas nakon rata snašle okrivljuju prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, HDZ i one ljude koji su se oružijem suprostavili 1991., godine njihovim drugovima sa istoka.

Ovih dana su od strane tehničkog premijera Zorana Milanovića baš svi takvi javno nazvani lopovima i fašistima. Interesantno da su ti isti prije 25 godina nazivani u dlaku isto ali od Miloševića i raznoraznih formacija četnika i njihovih vojvoda – od kojih su neki bili i u odorama Titove JNA sa crvenom zvijezdom petokrakom na čelu.

Zar nije čudno da hrvatska levica (2016., godine) i srpski fašisti (1991., - 1995., god) imaju u dlaku isti naziv za Hrvate, kao i sve one koji svoju domovinu Hrvatsku vole i ne smatraju je slučajnom državom?

Pa i nije čudno – rekli bi smo ''njihovim rečnikom'' – kao u ''dobra stara vremena kad su partizani i četnici, crvena zvjezda petokraka i kokarda skupa ratovale protiv Ustaša i Domobrana – za Jugoslaviju, a protiv Hrvatske države. Još za vrijeme – Drugog svjetskog rata.

Ma što god neki mislili o tome?!


by nervozni pismonoša