Zadnji postovi na forumu
Gospodine Štefaniću, vjerujem da ima malo starijih Torcidaša koji nisu čuli za vas. No radi onih mlađih ili onih koji nisu toliko upućeni u navijačku scenu, recite nam za početak nešto o sebi. Rođeni ste u Splitu?.
Da, rođen sam u starom rodilištu kraj starog placa na godišnjicu antifašističkog "oslobađanja" Splita, pa sam sve dok nisam poša u osnovnu bia uvjeren da je vatromet na taj dan moj rođendanski poklon. Odrasta bez oca pa mi je ulica i malo kasnije divlji istok na starom placu bili prvi i dosad najbolji učitelji i odgajatelji. Ka podstanari stanovali smo svuda po Varošu i Getu a jedna od tih adresa je bila u Plinarskoj odma iza južne tribina i od tamo sam prvi put otiša na plac, provlačeći se kroz neke rupe i priko zida. Inače, moji sa materine strane su iz Vlajlanda a sa očeve sa Krka
Prvi odlazak na tribinu?. Opišite nam malo taj osjećaj.
Prvi odlazak na stari plac, ne računam ono ka petogodišnjak u Plinarskoj, nije bia odlazak na tribinu nego na sjever. I to na Zid. Tek sam se preselia na Mažuranićevo Šetalište di smo dobili stan, upozna ekipu iz ulice koja je redovno išla na utakmice pa sam otiša sa njima. Da ti pravo kažem, ne sićam se ni ko je igra niti osjećaja. "Osjećaji" su počeli tek na prvom gostovanju, u Beograd, koju godinu kasnije nakon kojeg sam se trajno prešalta sa Sjevera na Istok
Kad je obnovljena Torcida? Jeste li vi sudjelovali u tome
Nisam osnivač ni obnovitelj Torcide. Trepča (Ante Božić) i Kule iz Vranjica su samo probili to ime. Sama Torcida pod tim imenom je obnovljena kasnije. Tada nismo imali pojma da je Torcida bila osnovana još 1950-e pa zabranjena. Ja sam uvik ima neku odbojnost na bilo što šta ima bilo kakve veze sa bilo čim službenim. Prije nego li se Torcida počela obnavljat bili su "Nesvrstani" čiji sam bija, jel'te, ka član. To, "Nesvrstani" je bila više zajebantski odgovor na vjerojatne optužbe da smo "nacionalisti" ili "antinarodni elementi" al pandurija nije to shvaćalo tako pa smo završili na "informativnim razgovorima" ka da smo teroristička organizacija. A ti "Nesvrstani" su opet bili novija generacija od one s kojom sam je ja prvo priključia ka mulac na Istoku starog Placa. A prije nego li sam im se priključia (gostovanje u Beogradu '75-e Zvezda-Hajduk 0 : 1) iša sam sa ekipom iz ulice redovno na Sjever, na onaj zid koji bi se tresa ka da će se svaki čas urušit..pogotovo kad bi pa gol
Mnogi stariji navijači Hajduka govore da je stari plac bio puno bolji za navijače i općenito atmosferu pritiska na protivnika od Poljuda. Zbog blizine terena i nepostojanja atletske staze. Kakva je bila atmosfera na starom placu kad bi dolazili npr. Zvezda il Dinamo?
Meni tada Dinamo nije bia toliko zanimljiv. To je bia derbi samo na papiru. Ali Zvezda..ili Partizan. Atmosfera je bila paklena. Stajanja, i zapadno i istočno, bi se napunila 3 ure prije početka utakmice pa se ubijalo vrime pivajući i pokušavajući ne samo preživit valove nego i osigurat dobro misto s kojeg se moglo vidit priko bodljikave žice šta nije bilo lako jer je bia ogroman pritisak sa vrha odakle se punilo stajanje. I gledat valove na Zapadu koji su bili spektakularniji od istočnih jer je zapadno stajanje bilo barem duplo veće.
Je li bilo njihovih navijača prisutnih? I ako je, u kolikom broju?
Prvi put da sam vidia druge navijače, osim Dinamovih, s kojima tada niko nije ima problem jer su u điru bili "Savka - Tripalo, Hajduk - Dinamo" i "...to su kluba bratska...", bili su zvezdaši, pitomci iz Lore mislim 1976-e kad je Hajduk izgubia 2 : 1. I tada sam se i prvi put navijački potuka i dočepa zvezdine zastave. Nakon toga pitomcima nije više padalo na pamet doć sa navijačkim rekvizitima na plac
Osim tih pitomaca, je li bilo navijača Zvezde ili Partizana iz Beograda i drugih krajeva bivše Jugoslavije na starom placu.
Ne, barem ne organizirano, sa rekvizitima. Ako ih je bilo to su bili anonimci utopljeni u domaću masu, sve dok Partizanovci nisu došli organizirano prvi., prvi put mislim 1978 i to baš na dan kad je Tito bia u Splitu pa je pola pandurije iz cile Juge bilo razmišteno po gradu
Je li bilo nekih sukoba, sa tim partizanovcima prije ili poslije utakmice i kako se tadašnja milicija ponašala pri tome? I kako se uopće tadašnja milicija ponašala prema vama u Splitu. Koja je bila razina represije
Tada je bila daleko najspektakularnija masovna tuča, u stvari prebijanje partizanovaca, koju sam ikad vidia. I to posli utakmice koju je Hajduk izgubia šta nas je dodatno nadrkalo. Istok je izaša prije završetka utakmice i čeka ih na izlasku sa Zapada. Al na Zapadu je bila i cila ona pandurija koja je došla u Split na osiguranje Tita. Čekali smo partizanovce da izađu sa Zapada i čim su se pojavili, sa zastavama, nastala je tarapana. Al osim nemoguće gužve tu je bilo i masu pandurije, ne samo u uniformama nego i u civilu. Cila zapadna strana van placa je bila krcata pandurskim autobusima iz cile Juge. Mene je zgrabija pandur u civilu i tija stavit lisice al' je dobia letvom po glavi od nekog iz gomile, ja se otrgnija i puzeći, ljudima kroz noge, uteka iza Zapada i doli niz Plinarsku pa na Rivu, sa partizanovom zastavom u rukama objašnjavajući u trku prolaznicima da nisam partizanovac, da sam zastavu zaplijenia, da neko ne bi skočia na mene.
Na rivi, točnije, u parkiću kraj one terace, turističke palače, sam naša ekipu...koja je opkolila grupu partizanovaca kojima su autobusi bili tamo di je sada ulaz u pothodnik prema pazaru. Neko im je reka da mirno predaju rekvizite i da im ništa neće bit. Jedan od njih je odgovoria sa "dođi bre da ih uzmeš" i prije nego li je završia obrušilo se na njih sa svih strana. Digla se prašina od onog šljunka koji je bia umisto trave u tom parkiću da kurca nisi moga vidit, ka u crtanim filmovima. Ja primjetia jednog partizanovca kako je izletija iz tog oblaka prašine i zapičija prema Lučkoj kapetaniji. Budući da sam zna da se mora pojavit iza kantuna sa ove druge strane ja ga iša dočekat. Sa onim letvama uokvirenim transparentom/znakom napravljenim za doček Tita na kojem je pisalo nešto u stilu "Živjelo bratstvo i jedinstvo i tekovine NOB-a" kojeg sam pokupia sa poda. Al on je izletia iza kantuna prije nego li sam ja doša do mista zasjede i to vitlajući pravom pravcatom sabljom. Ja zaglumia da sam obični dočekivač/ljubitelj Tita i mirno iša put njega i kad je protrčava kraj mene raspizdia ga ja sa tim "transparentom" po zadnjem dijelu glave da se ovaj prosua po podu, ispala sablja a ekipa odma na cipelarenje. od ostalih partizanovaca ni traga a zastave im u rukama ovih šta su počeli cielarit "sabljara". Posli smo kamenovali Dom JNA, onaj iza Matejuške na putu prema hotelu Marjan. Nikad, ni prije ni posli, iako je bilo tuča na pretek, nisam vidia a kamoli sudjelova u ničem ni približno sličnom
Kako objašnjavaš to navijačko "ludilo" u Splitu. Split je bio tek 7-8-mi grad po veličini u Jugoslaviji a imao je jednu Torcidu koja je bila pojam navijanja i svega što uz to ide.
Split je specifičan grad. Ja sam obiša cili svit i mogu reć iz osobnog iskustva da specifičnijeg nema nigdi na svitu. Ima nešto posebno što niko drugi nema i teško je to opisat riječima. A u Jugi nije bilo grada koji se je ni približno tako indentificira sa svojim nogometnim klubom. Koji je uz to bia i klub Dalmacije i Hrvatske jer Dinamo onda nija bia ništa, pa onda i masu drugih "Jugoslavena", iz svih drugih republika, jer su bili očarani s tim nečim šta je Split ima. Sićam se kad sam "zaglavia" u jednom ogromnom selu kraj Novog Sada nakon meča Mate Parlova u Beogradu, kad mi je jedna ženska rekla da koji kurac ja radim u njenom mistu, da da je ona iz Splita da joj na pamet ne pi palo dolazit tu ili bilo di drugdi.
Bilo je to vrijeme zatomljenog, ušutkanog hrvatstva nakon "hrvatskog proljeća". Hrvatska šutnja koja je trajala i trajala. Možemo li se složiti da je Torcida bila tada jedini krik ušutkanog hrvatstva. Što vas je najviše nosilo? Ljubav prema klubu, navijanju, isticanje nacionalnih osjećaja ili sve to skupa.
Naravno da se možemo složiti. Jer tako je bilo. Kombinacija vlaške i hercegovačke nacionalne osvješčenosti i splitskog dišpeta. Najača pisma je bila "neprijateljska" verzija Marjane Marjane, koju je bio gušt slušat na Sportskom pregledu na TV-u kasnije navečer kad se prikazivali skraćeni snimci/golovi utakmica tog kola. A na ogromnoj većini zastava kućne radinosti je bia grb sa šahovnicom, umisto sa zvijezdom, pa je pandurija često plijenila zastave ali, to mi je bilo tada zanimljivo, nikad u Beogradu nego samo po Rijeci, Osijeku, Splitu i Zagrebu. Nosilo nas sve skupa, barem moju ekipu. Likove koje nije nosia nacionalni osjećaj nije bilo puno. U stvari, ja se sićam samo Lalića ka takvog. Kad bi on bia u blizini, kad bi se priključia ekipi u danima kad nije bilo utakmice tribalo se pazit šta se govori jer niko mu nije virova da nas neće cinkat panduriji.
Znači tada nije vrijedila krilatica koju danas mnogi koriste u navijačkom svijetu "ultras no politika"
"Ultras" nije bia izmišljen onda. Čak ni "Torcida" se nije koristila. "Torcida" je počela ulazit u opticaj na samom početku osamdesetih kad sam se ja već počeo psihološki pripremat za odlazak jer me čekalo navigavanje."Tifozi" je bia izraz, i to korišten isključivo od strane sportskih novinara, najbliži tom značenju. I u tome je bia čar navijačkog đira u Slitu. Da je sve bilo više manje spontano. Nije bilo spektakularnih koreografija ka danas al je atmosfera bila puno vruća i stadioni puniji..sa stajanjem.
Znalo se u onom vremenu da je napad na miliciju, napad na državu. Kako ste se nosili s tom činjenicom u glavi.
Tako da smo bili svjesni da je milicija neprijatelj. Sukobi sa milicijom nisu bili mogući ni u mašti a kamoli u stvarnosti. Pa smo ih izbjegavali kad god je to bilo moguće. U Beogradu je već bia totalno drugi đir. Tamo navijački napad na miliciju je bia huliganski ispad..ali milicija u Beogradu, ka i vojska, je bila više naš saveznik nego neprijatelj. Pogotovo vojska.
Spomenio si kao prvi pravi navijački doživljaj, prvo svoje gostovanje u Beogradu. Možeš li nam malo dočarati kako je to izgledalo.
To, moje prvo gostvanje, se dogodilo totalno neplanirano. I neočekivano. Iša sam jedne subote solo sa Baća prema Rivi u potrazi za nekim, bilo kim poznatim i vidim na željezničkoj stanici neku ludnicu. Gomila sa zastavama piva Hajdukove pisme. Ništa mi nije bilo jasno. Iako nisam bia u navijačkom điru, zna sam da nema utakmice tog dana u Splitu. Prvo šta mi je palo na pamet da neko odlazi u vojsku pa ga brojna ekipa došla ispratit u navijačkom stilu. I dok sam snima scenu iz gomile izleti jedan lik koji je iša sa menom u 4. osnovne, Baja ( Bajić Alen) i govori da jel' idem i ja u Beograd. A ja ga gledam blido..u stilu "koji je tebi kurac, koji Beograd?" A on: "ma daj, ajmo, koji'š kurac u Splitu, živa dosada a ovamo ludnica"
Kad sam mu reka da nemam dovoljno love ni za kartu za utakmicu a kamoli za vlak on počea umirat od smija. I pita koliko imam love. Ja mu reka a on govori "Izvrsno. Nećemo morat žicat duvan". Ima sam taman za 2 kutije "Opatije". Ja sam mislija da on poznaje konduktera i da ima osiguran upad na Marakanu koji vridi i za mene i ja, nakon šta sam kupia te dvi kutije duvana u vlak sa njim. Nikoga drugog nisam poznava. Kad kurac. Izbacilo nas na prvoj stanici., u Perkoviću. čekali smo da vlak onovo krene pa uskočili nazad. To se tako ponavljalo sljedećih nekoliko stanica, do iza Novske kad nas je kondukter prestao ganjat.
U Beogradu..sa vlaka svi otišli u obližnji restoran, "Pošta" mislim da se zva. Ja gladan, neispavan, umoran i ni pare za naručit bilo šta al' računam neko, najvjerojatnije Baja koji mora imat nešto love, će me valjda počastit s nečim iz samilosti. I tako i bi. Ja i Baja sili sami za jedan stol, doša konobar i Baja mene ka pravi prijatelj đentlemen odma pita da šta ću ja. S napomenom da naručim šta me god volja. I ja naručia ćevape i srpsku salatu. Kad mi je konobar reka da je to salata od poma i kukumara. Izili mi i dolazi konobar sa računom a Baja me pita da šta ću pit. Naručili pivo, ja se osvrćem kolo da snimim ostatak trupa i kad sam se okrenia nazad nema Baje za stolom. A konobar nosi pive. Ja se osvrćem da vidim di je Baja i snimim ga vanka kako mi kroz izlog motaje da dođem vanka ka da je neka panika u pitanju. Ja se dignem i izađem da vidim šta je a on u trk. Ja za njim i pitam koji je đir a on kaže. "Nikoji. brokva je pala". Tako smo se odvojili od ostalih idošli do Marakane. Kad sam je vidia, razočara se. Nema se šta vidit. Al kad sam proškiljia kroz jednu od kapija, zinija sam. Nešto ogromno..ali u rupi. Popeli se mi na krović tog ka zida oko Marakane i odlučili tu čekat da počme utakmica jer nismo imali za kartu. Al' nakon nekoliko sati redari se popeli gori i potirali nas. Već se skupila gomila isprid stadiona, masu Hajdukovih zastava i transparenata..nešto ka u Zagrebu na mojim kasnijim masovnijim gostovanjima. I svi ulaze..na istok. I svi ušli osim mene i Baje. Baja doša do jedne kapije, malo se naslonija na čuvara koji je kupia karte na ulazu, reka mu nešto u stilu " samo moment, molim vas", odgurnia ga u stranu i uteka unutra. Niko ga nije ni pokušava vatat jer je stadion već bia skoro pun i on se zgubia u gomili. A ja osta sam ka posran, pojma nemajući šta ću sad. Zna sam da ja ne mogu izvest to šta je Baja izvea. Počea sam lunjat oko stadiona misleći se šta ću sad. Ima sam bilu traku oko glave i bilu majicu pa sam namjerava užicat od nekih hajdukovaca za upad al vani više nije bilo nikoga, svi su već ušli. Primjetia sam gomilu Cigana okupljenih oko nečega zanimjivog i iša vidit šta se događa. To je bila ulična kocka. nešto ka rulet, vertilkalni, di su umisto brojeva imena klubova pa je tribalo pogađat na kojem će se klubu kolo prestat vrtit. Masu novčanicu leta kolo a ja se smistia iza jednog Cige koji je stalno dobiva i ima pune džepove papirnate love. I, kad niko nije gleda, maznija mu neprimjetno šta sam moga i piči put najbliže kapije. Na putu me zaustavi Cigo, prodaje kartu po cijeni. Ja je uzea i primjetia da mi ostalo još love i za pristojni ručak i večeru. I cili sritan upa na stadion. Kad doša malo doli niže, vidia sam da sam na pogrešnoj strani. Umisto istoka, ja na sjeveroistoku, među onim najžešćim Ciganima. I taman zapalilo Hajdukovu zastavu par metri od mene. Sa istoka odjekuje "Cigani, Cigani". Cigani galame nešto oko mene šta nisam razumia jer sam bia totalno u "cultural" šoku usrid svega toga, ogroman stadion skoro krcat, galama zaglušujuća..kad evo gola. Jerković iz slobodnjaka odma u 3. minuti. Ja skočia i odma skužia da sam se zajeba pa sia nazad skidajući traku sa glave guštajući u sebi tako intezivno da sam skoro puka. Rezultat se nije minja a ja sam više gleda oko sebe i o tribinama nego utakmicu. Posli utakmice bila tarapana al meni totalno nejasna. Letile kamenice, letve. Došla pandurija na konjima, šta je bia još nešto fascinantno i neviđeno za mene. I onda sam se priključia povorci naših..koja je bila pun kurac veća nego šta je bilo ovih vlaku iz Splita i zapičili put kolodvora pivajući. Na putu nazad mene sakrilo na pod kupea, pokrilo nogama i zastavama dok kondukter nije proša tako je bilo masu ugodnije putovat nazad. Upozna se sa masu likova, svi odreda dosta stariji od mene sa popriično gostovanja iza sebe. Pa je bilo gušt slušat ih kako prepričavaju međusobno doživljaje i pizdarije sa prethodnih gostovanja. Na sljedećoj utakmici doma ja sam opet doša sa ekipom iz ulice na sjever ali su me likovi sa gostovanja u Beogradu snimili i pozvali da dođem na Istok. I od tada sam stalno iša na istok. "Sjedište" te ekipe je bia restoran "Sarajevo" pa sam tamo počea visit s njima non-stop.
nastavit će se
hrhb.info
Odgovori:
Stranci i ulažu najviše tamo di ima korupcije, di je jeftina radna snaga i di nema zakona. Npr u Srbiju.
Čista je zabluda
Hrvatska ekonomija
Inkvizitor Danas, 22:04