Pavelić nahvalio Feral

Zar to ne zvuči baš kao neka groteska. Doduše svo znamo da se ne radi po poglavniku Anti Paveliću koje je ionako davno preselio na onaj svijet nego o stanovitom Borisu Paveliću jednom iz plejade tzv anonimaca novinara koji je, ako me pamćenje ne vara, još za vrijeme Tuđmanovog života, prijetio naciji s nekim poludragovoljnim egzilom na što se cijela nacija u strahu stresla.

Riječ je o predstavljanju nekakve knjižurine, čija je promocija prikupila sve što Hrvatsku nacrtanu ne može vidjeti i naravno sve se orilo od oda i lauda, u stilu koji se najbolje može ocrtati crnogorskom zajebancijom iz tuđine" ja tebi vojvodo, ti meni serdaru a kod kuće ionako znaju kakva smo govna" o Feralovoj veličini u tim opasnim olovnim vremenima (kad je Viktor nakratko mobiliziran) a doznali smo i podatak da je jednom nekada, tko zna od koga, Feral proglašen najsatiričnijim listom na svijetu, da je bio svjetionik istine u burnoj, tamnoj, olujnoj noći, iako smo nedavno saznali neke stvari od lika koji ih je svojevremeno digao u orbitu. Stanoviti Miro Bajramović, pripadnik Merčepove postrojbe u Feralu je prije kojih 20-tak godina priznao da je svojom rukom ubio dvocifren broj ljudi i time Merčepovu postrojbu a i hrvatsku vojsku okarakterizirao kao eskadrone smrti. Prije par dana taj isti Miro Bajramović negira da je išta od toga rekao i da je Feralovom novinaru potpisao prazne stranice. Što je u tome istina znaju samo novinari Ferala i Miro Bajramović. U tom "svjetioniku" ljudske misli negdašnji ljuti ustaša a sad još ljući antiustaša Drago Pilsel objavljivao je intervju sam sa sobom, koristeći se pseudonimom, kako bi okrivio hrvatsku vojsku za skrnavljenje gračačkog pravoslavnog groblja sa kojeg je navodno sam čupao krstove kako bi imao podlogu za priču. Koliko je još bilo takvih "zvjezdanih trenutaka svjetiondžija" , znaju samo oni koji su redovno čitali Feral, koji je u jednom trenutku inspiracije, precizno preimenovan u "Seral Komune"

Taj "svjetionik u tami i "najbolji satirični list na svijetu" debelo filan Soroševim parama, tužakao se da plaća porez na šund što ga dovodi do bankrota. Pod pritiskom javnosti ukida se i taj famozni porez ali za Feral tek tada dolaze loši dani. Radnici ne dobijaju plaću, kreću razmirice i otkriva se da ljubavni par Ivančić-Erceg gomila nekretnine koristeći automobile i trošeći gorivo samo da bi Heninu kujicu prebacile par stotina kilometara južnije. Nepotizam cvate i "aureol" se polako ali sigurno gasi. Ne pomažu tu ni injekcije ljutog "protivnika" Ive Sanadera, kojom snižava pdv na novine, ne pomaže ni moljakanje "velikom bratu" Nini Paviću da drži Feral na svojoj protežiranoj grbači ( zauzvrat mu je faktički poklonjena Slobodna Dalmacija) i nije se čula jedna riječ protesta ljutih anarhista, "bogumila" koji ni vragu nisu mrzski da ih spašava jedan barem deklarativni ( falši) Hrvat i domoljub.

Ali ni to ne spašava Feral koji se na kraju gasi što je poprilični čudno za najbolji satirični list na svijetu. Ne može se reći da nisu imali vica i duha ali količina destrukcije i samomrzilaštva valjda je konačno svima dopizdila a oni kojima nije, nisu bili dovoljni a ni voljni da odvajaju svaki tjedan odrećenu količinu lipa da bi svjetionik ostao "gorjeti".

Prije kraha satiričnog lista napustio ga je jedan od trojice neravnopravnih. Borisa Dežulovića je figurativna i stvarna ljubav odvela u smjeru Beograda odakle se ipak brzo vratio, jer nije isto biti pljuvač po "hrvatskom nacionalizmu" u Splitu i u Beogradu, gdje imaš barem stotinjak historičara, književnika i vračeva koji Hrvate nazivaju najpogrdnijim nazivima, Srbima katolicima, krvolocima i sl. A o novinarima i sličnoj sorti da ne govorim.

Novinar Boris Pavelić odlučio je objaviti nekrolog "svjetioniku" skoro deset godina nakon što se ugasio, pod pretencioznim naslovom SMIJEH SLOBODE - Uvod u Feral Tribune. U međuvremenu su se "svjetioničari rastrčali kud koji mili moji. Jedni što je i najnormalnije, pod srpske skute kako i priliči srbofilima , poput sarajevskog splićanina Viktora Ivančića gdje bez tržišnog rizika može pisati što poželiš, jer taj list, kao i sve srpsko u Hrvatskoj, debelo dotira hrvatska država bez ikakvih obaveza, čak i kad joj se rugaš i naslađuješ se padom dva hrvatska aviona ili kad hrvatske vojnike prikazuješ kao vampire. Nekakav glavni urednik tog Pupovčevog antihrvatskog biltena je Ivica Đikić, duvanjsko moralno ruglo, zakašnjeli ferlaovac koji je karijeru započeo i proustaškom HSP-eu, kao mladac uređivao mali lokalni ratni list TRN ( tomislavgradske ratne novine) pa se u svom kameleonstvu toliko približio Stipi Mesiću da mu je na kraju napisao i hagiografiju. Ostatak se razmilio po Pavićevom medijskom carstvu koju je sada kao štafetu preuzeo novi urednik nakon što je privilegirani kartel unatoč svim protekcijama i potporom vlasti finacijski krahirao( ako to nije još jedna u nizu socijalističkih malverzacija što su priznali i sami feralovci, kad su činimi se u zadnjem broju ogorčeni napisali istinu i sve ono što su pokušavali skriti sve godine svog nečasnog djelovanja, optužujuć primitivne desničare , hercegovce i ustašku dijasporu, optuživši na kraju stvarne krivce i pljačkaše Hrvatske, generalne sekretare da su bezdušno opljačkali radničku klasu u koju su se desetljećima kleli.)


I zato i ima neke povijesne ironije, smijeha i groteske, da njima koji su u svakom krivom drvetu vidjeli ustaštvo, hagiografiju piše jedan Pavelić, pa makar se on zvao Boris.