Otišao je Kemo

Bila je 95-ta godina, i mislim da se još ratovalo kad se na ekranu HTV-ea pojavio čovjek kojeg su najavili kao Kemala Montena, jednog strašno popularnog prijeratnog kantautora. Da ga nisu najavili, mislim da ga nitko ne bi prepoznao u jednom ispijenom liku koji nije ličio na sebe. Ni traga onom vedrom licu i skladnoj frizuri koja je uz posebnu boju glasa bila zaštitni simbol Kemala Montena. Voditelj je nešto pitao, Kemo se trudio da nešto suvislo odgovori i slabo uspjevao u tome, jer se naprosto vidjelo da je čovjek, preblaga je riječ iscrpljen, izmučen i da jedva stoji. I jedino što sam tada poželio bilo je da se čovjek ne sruši pred kamerama. Na sva pitanja i o ratu Kemo samo što nije odgovarao sa "jebaji ga" bez ulaženja u neke dublje analize i nit je imao snage, nit mu se dalo. Kemo se nije srušio u studiju čak je uspio nešto i otpjevati a meni se učinilo da sam načas na pozornici vidio sjenku nekad velikog Kemala Montena.

Prolazile su godine i boja se vraćala u Kemino lice. Nije bio više onako ispijen, vraćala se i vedrina, nije više bilo straha i dileme hoće li se srušiti na bini, vratila se i ona njegova kratka odsječna rečenica i kako je bio veliki pjevač tako je bio skromni govornik. Ali znao je ubosti tu i tamo ali svi su uglavnom čekali da se uhvati gitare i krene sa svojom dert-himnom svakog ikad i igdje u ljubav razočaranog pripadnika muške vrste " Nije htjeeeeela, nije htjela, moje pjesme, moju ljubav, moja djela........." zatvorio bi Kemo oči i nizao stihove u kojim sa svatko mogao pronaći, pa čak i onaj koji je u međuvremenu našao neku "koja je htjela".






Kemo je danas zatvorio oči u 67-oj godini života a meni se još te 95 -te zbog onog izmučenog lica činilo da ima puno više. Zatvorio je oči i nije krenulo..."Nije htjeeeela, nije htjela....". otišao je sin Talijana iz Monfalconea, prvog mjesta na putu za Trst i Bosanke. Počivao u miru Kemale Monteno.