Strah od križa 18.dio

Sjedimo ispred škole i čekamo smjenu. Ovaj put je teren prošao samo tako, nemamo ni poginulih ni ranjenih, osim puškaranja i dobacivanja granatama, onako reda radi, nije bilo nikakvih sukoba. Sjedimo ispred baze i lijeno se rastežemo, pogledavamo na sat i mrmljamo zbog kašnjenja. Nebo je oblačno, svaki čas bi mogla okrenuti hladna zimska kiša il još gore snijeg i plašimo se namrgođenog i ćudljivog Vrana koji nam može poremetiti povratak, nije se jednom dogodilo da vozila ostanu u njegovim vrletima zametena ogromnim snježnim nanosima. Pogledavamo u mrke teške oblake koji se grupiraju za napad na zemlju i postajemo sve nervozniji. Padaju već prve krupne i teške kapi kiše pomiješane s pahuljama snijega. Neki ubijaju vrijeme i zadirkivaju Barbu koji sjedi par metara od nas, zamišljen je i odsutan. Selom se proširila priča da je izvjesna djevojka zatrudnila i da ljutiti otac traži krivca. Cura se veli...ne sjeća ko je to bio, samo zna da je taj imao na nogama duboke adidas patike. Ali pošto pola brigade nosi takve patike, krug sumnjivaca je samo malo sužen. Svi govore da je to Barba glavom i bradom i nagovaraju ga da prizna. On niječno vrti glavom i kaže ga se okanu, da nema veze i da prestanu srat. Oni kao sarkastično potvrđuju..da..da.. i govore da ne bude lažno skroman i da bi bio red da skine nesretnom ocu brigu s vrata i nek ženi curu. Biće veliki svatovi, cijela brigada će doć, pucaće VBR-ovi.

Mi se smijuljimo, ne zadirkivamo ga, nije nam to gušt, znamo kad se njemu neda i kad mu je prekokurca svega i ovih zajebanata koji nisu njegova škvadra i koji ne znaju granice i kad treba stat. Znamo da će on izići s njima na kraj, to mu nije problem. Baksuz pogledava u nebo i vrti glavom..

- Zatrpaće nas...pa di su ti desetobojci u pičku materinu..

- Kolju gudine pa dok ih pokupe..



Odjednom se sa Pisvira začuje rafalanje. Isprva sporadično a onda je otčepilo. Čuju se i detonacije bombi čiji se eho razlijeva planinom i jasno nam je da to nije rafalanje reda radi kakvog ima svaki dan i na koje se niko i ne obazire. Gore je već hučilo i tutnjalo bez prestanka, čule su se i detonacije minobacačkih granata.

- Šta je ovo gore..

- Napad izgleda..

- Aupičku materinu..di baš sad..

- Zajebi smjenu..aupičkumaterinu..

- Možda nije..

- Kurac nije..slušaj..

Naćulismo uši..gore se tutanjava pojačavala i sad se cijela planina orila od huknjave. Iz baze istrča naš satnik i izusti u dahu..

- Napalo naše gore na Oklajnici..ima ranjenih. Idemo.

Do nas dolijeću TAM-ove stopedesetke, trpamo se u njih, psujemo i zaplićemo se jedni od druge, satnik nas požuruje, viče i psuje, mi se trpamo, kamion polazi, mi jedva zatvaramo tešku i blatnjavu stranicu, Jablan briše ruke o platno kamiona i mrmlja..

- Jeeebote...mi bi žedni preko vode trkom vazda..

- Ziher..

- Ne serite..pun mi vas je kurac..kao oni gore uživaju..

- Dobro je bolan..zajebavamo se..


Kamion se vere kao koza uz planinu, putevima koje je prokrčila inžinjerija, zemlja je blatnjava, to više i ne sliči na put, ogromne kamionske gume su stvorile velike brazde u po blatnjavom putu, nije nam jasno kako uopće ta neman gmiže uz takvu uzbrdicu i takve blatne kanale, zanosi se, al čupa i ide, slušamo cijuk motora kad mu vozač uključi redukciju, stenje, cvili i urla. Vozimo se tako skoro pola sata, već smo u podnožju planine, sad čujemo sve bliže i bliže pucnjavu i prasak bombi, adrenalin nam kola žilama, stišćemo puške i sve manje pričamo. Napokon dolazimo do mjesta gdje ni kamion više ne može, to je samo podnožje planine, gore je ogromni greben, još nas samo veliki strmi proplanak dijeli od samog šumovitog i kamenog početka velikog nepreglednog platoa planine. dalje ćemo morati pješke. Trebamo požuriti. Iskačemo iz kamiona na rubu šume i već zakoračujemo na strmi proplanak kad nas zasipa rafalna vatra iz šumarka koji je s druge strane proplanka na samom rubu planine. Bacamo se instinktivno na pod i pužemo unazad, oko glava nam fijuču meci. Dopuzali smo nazad na rub šume, ležimo iza drveća, nišanimo al ne vidimo nikoga, vidimo samo šumu odakle pucaju po nama. Satnik daje znak rukom da se ne puca bez potrebe, nama i dalje meci zuje poviše glava, zabijaju su u zemlju ispred nas, psiču i trgaju vlažnu koru s drveća koji pršteći odskače. Povlačimo se malo dublje niz strminu da baš ne budemo na streljani. Mogli bi i mi zarafalati ima nas dosta ali nećemo. Po nekom prešutnom dogovoru ne pucamo dok ne vidimo. To je možda i malo psihološki. Neprijatelj te vidi ili te bar nazire, bjesomučno rafala a ti ne pucaš. Zbunjuješ ga, daješ mu da misli. Sjećam se jedne takve situacije na Kupresu na početku rata, bio nam je to prvi teren..iz šumskog gustiša prema nama su zasuti rafali, grmilo je nekoliko minuta uši su bolile od buke al sa naše strane nitko nije uzvratio. Nismo nikoga vidjeli jer je to bilo nemoguće, pošto je ispred nas bio toliki gustiš i šumetina. Vjerovatno su nas približno locirali pa nas isprobavali, tražili, da bi nas poslije mogli zasuti artiljerijom. Nismo uzvraćali, samo smo s prstima na obaraču i nalegnuti na pušku čekali da iskoče iz tog gustiša. To se ponovilo još jednom. Opet nitko nije metka opalio. Treći put nam je već dopizilo pa smo raspalili iz svega što smo imali..rafalima, tromblonima i onim malim minobacačima od 60 mm.

Sad smo opet šutke zalegli iza bukava dok je kiša bubnjala po nama i gledali preko proplanka u gustu šumu odakle su rafalali po nama.


Odjednom dolijeće do nas dozapovjednik brigade sav van sebe, muca i ne može doći sebi, lice mu je krvavo, mi ga hvatamo, on dahće, odora mu je umazana krvlju, šljem je pun gelera, skidamo mu uniformu nema vidljivih rana, izgleda da je dobio samo par površinskih gelera od bombe. Dolazi sanitet i oni mu brišu krv..on dolazi sebi i viče..

- Zarobilo ih..uvatilo..

- Koga..

- Bolničarku i doktora..

- U jebemti..kako..

Nismo znali da su oni otišli prije nas u bolničkom džipu, njih troje, pohitali su pružiti pomoć onima gore ranjenima ali su izgleda njihovi diverzanti čekali upravo tu na rubu na rubu šume i zarobili ih. Ta zasjeda je bila namjenjena nama. Koža nam se ježi od pomisli. Njega je spasilo što je malo zaostao, vezao je šnjure na čizmama il tako nešto i oni su malo žureći odmakli pred njim i čim su zašli u šumu sčepali su ih. Bolničarka je stigla zavikati i upozoriti ga da bježi na šta se on bacio na zemlju. Bacili su bombe na njega, spasio ga je šljem i strmi teren na kojem se dokotrljao do samog ruba šume gdje smo se mi nalazili. Imali smo sreću što se on spasio i rekao nam a to su i oni izgleda skužili. Jer da su čekali da iziđemo na proplanak ispred njih, na tu golu čistinu, sačekali da se približimo na par metara mogli su nas postrijeljati na ko zečeve. Ona ne samo da je spasila njega, kad je zavikala, nego i većinu nas. Vode ga u sanitetska kola, previjaju ga. Gledamo se..

- Šta ćemo..

- Ne možemo preko čistine..pobiće nas..

- Ne možemo ni čekat..ubiće ih..

- Ubiće ih i ovako i onako..


Dolazi nam satnik i kaže da malo pričekamo, dolaze naši iz protudiverzantskog voda sad su tu za par minuta, nema smisla da idemo preko čistine..

Jablan mlati šakom po blatnjavoj zemlji..

- Pobiće ih..pobiće ih..u pičku materinu..


Ležimo na mokroj i blatnjavoj zemlji, kiša luđački pada bubnja po nama, iz šume se već slabije puca, gore na platou se još žestoko rafala. Vidimo da dolaze oni iz protudiverzantskog voda, išarana su im lica, nose one šestocjevne bacače raketa, dogovaramo se kratko s njima i oni odlaze desnom stranom dole kroz šumu, mi idemo lijevo, par naših ostaje na rubu šume da imaju proplanak na oku. Grebemo četveronoške po strmom terenu, mokri šušanj nam izmiče noge, posrćamo, padamo, čujemo s desne strane kako naši ispaljuju par granata prema šumarku, nema odgovora, izlazimo već na rub šume još nas samo dvadestak metara čistine dijeli do šumarka, to se ne može zaobići, s druge strane je ambis i provalija, stišćemo zube, pušemo i veremo se uz strmu padinu. Očekujemo rafale iz šume, vadimo bombe, stavljamo prste u osigurače, neki ostaju i drže šumarak na nišanu. Al od tamo više nema ni metka. Već smo došli do samog ulaza u šumarak, vidimo s druge strane naše kako već ulaze, pridižemo se i ulijećemo u šumu. Jasno nam je da tu više nema nikoga, niko nas ne bi tako mirno čekao. Okupljamo se unutra, grabimo kroz gustiš, veremo se oko divljeg drveća, ono nas šiba po licu, izlazim između par bukava i na jednom malom slobodnom prostoru , na travi ugledam mrtvo žensko tijelo. Leži u položaju fetusa, teška gusta kosa joj pala preko cijele glave i ne vidim joj lice. Trebao bi biti šokiran prizorom al čudno, ne osjećam ništa. Samo me strah da je pregledam, bojim se da nije zaklana. Naginjem se nad nju i vidim na potiljku malu masnu skorenu crnu mrlju. Ubijena je metkom, odahnem skoro da mi je laknulo, nisu je mučili. Ne razmišljam u tom trenutku da je cura mrtva, da je jedan mladi život prekinut tu navrh planine. Sebično se bojim samo prizora koje bi mogle vidjeti moje oči, sliku masakriranog tijela.

Čujem povike, našli su i doktora malo poviše. Ubili su ih tu u šumi ko pse. Nisu ih htjeli voditi sa sobom, ubili su ih tu, kad su vidjeli nas, riješili su ih se po kratkom postupku, metkom u čelo. Dolaze demineri i pregledavaju tijela, onda ih podižemo i stavljajmo u gumena nosila. Pada mrak, kiša i dalje mahnito pada, miješa se sa snijegom, sijeva i grmi, huči planina, satnik nam javlja da je gore odbijen napad, prestala je pucnjava, imamo ranjenih al je položaj sačuvan. Uzimamo po šestorica gumena nosila izlazimo iz šume, dolazimo na proplanak, strmo je i sklisko a mračno je ko u bačvi, samo ponekad munja propara i osvijetli a onda nakon tog bljeska nastane još veći mrak, kiša bubnja, mrtva tijela su neopisivo teška, ruke su nam mokre, klize po gumenim rukohvatima, izmiču nam se noge, neko pada a onda po sistemu domina padamo svi, mrtvo tijelo ispada iz nosila mi ga hvatamo niz strminu, po meni gmiže jad, osjećam se bijedno zbog mrtvog tijela koje se valja po blatnoj travi, hvatamo tijelo, opet ga stavljamo u nosila, opet padamo, posrćemo, mokri smo do gole kože, glavom mi struji misao...nosimo mrtvu curu, curu koja nije trebala biti tu, nosimo njih dvoje u groznoj noći u divljoj bosanskoj šumi, blatnjavi i prljavi, nosimo u vojničkim mrtvačkim nosilima. Ima li goreg osjećaja na svijetu.

Dolazimo napokon do sanitetskog vozila, teški smo sami sebi, osjećamo tijela ko planine, uniforme su prepune blata, od lica se vide samo oči i kapci na njima su blatnjavi, brišemo ruke o kore drveća, drhtavim rukama pripaljujemo cigare, šutimo i hračemo blato i slinu iz usta..nitko ništa ne govori samo se žare cigarete i netko potiho psuje..

Vidim sa strane stao, malo se odvojio od nas, jedan vojnik, znam ga dobro od malih nogu, kad smo dolazili na dan škole, na priredbu koja se organizirala svake godine na 15.05. Tad bi se sva djeca iz okolnih škola sjatila, vrilo ko u mravinjaku, halapljivo bi se u redu čekalo da se sa ono para što bi ti mater dala kupi sladoled, kojeg je iz kamp prikolice prodavao čovjek u bijeloj kuti i nije mogao stići namiriti svu tu masu malih željnih i halapljivih brđana i brđanki, koji nemaju baš često tu priliku da se oslaste vodenastim sladoledom. Na sve strane bi bile omotnice od napolitanaka, smokija i čipsa. Recitiralo se, održavala bi se mala izložba slika, nastavnici bi nam nešto izdeklamirali, školski hor bi nešto opjevao ali nas je to sve malo zanimalo osim nogometnog turnira koji je bio centralno događaj. Igrati na njemu je bio san svih dečkića a pobijediti na njemu je bio razlog nevjerovatnog ushita i ponosa koji je trajao puno duže od toga dana.


Sjećam se njega, baš njega, uvijek je bio najglasniji, bio je domaći, velika područna škola je bila baš "njegova" i on bi glumio malog "gazdu" ali nije bio nasilan kako bi to neki klinci znali biti, samo glasan i pomalo nametljiv. Kad smo svi odrasli i postali momci, i dalje sam ga viđao i uvijek je ostao isti, uvijek lako uočljiv, samo sad ozbiljniji ali opet spreman na svaku šalu, druželjubiv i glasan. Uvijek bi me se javio i popričali riječ dvije iako nismo baš bili prisni.

Vidim ga sad kako stoji 10 metara od nas i ispod kabanice vidim njegovo lice, kiša pada ali ono što se slijeva niz njegovo lice nisu kišne kapi nego suze. Vidim da plače i ne skriva to. Plače ko kišna godina. Gledam u njega, ništa ne govorim, al čudno mi je vidjeti njega da plače. Zurim pomalo nepristojno u njega a on i dalje plače, ne prestaje, plače bez ikakvog glasa, samo mu lice malom mimikom pokazuje da se nešto dešava. I on gleda u mene i odjednom veli mi.."pajdo...... Ne znam što bi mu rekao, prilično sam otupljen, samo mu stavim ruku na rame, okrenem se i odem i odlasku u glavi premotavam i nikako mi ne ide u glavu da on plače. Nije uopće nenormalno da čovjek plače ali mi ne ide u glavu da ON plače On, najveseliji čovjek kojeg znam i koji se uvijek tako zajebaje, podjebaje al ne zločesto nego da se stvori atmosfera, on koji časti, okuplja oko sebe, šeret i šaljivdžija...


...prilazi nam jedan vojnik i veli da se onaj doktor trebao ženiti u subotu. Danas je utorak. Mi ga gledamo u čudu, kao daj jebate sad na sve još i to.... On klima glavom..iz njegovog je sela, to je sigurno, nema tu priče. Šutimo i pušimo..dok netko ne procijedi kroz zube..

-Koji je kurac išo' na teren ako se trebao ženit' u subotu....

Mi sliježemo ramenima, hrpa blatnjavih i mokrih vojnika koji stražare pokraj mrtvih djevojačkih i nesuđenog tijela ženika...

crna majko, crnih li svatova..