Strah od križa 1.dio

-daj smanji malo taj gas
-ovo je super ako imaš kamenac u bubrezima
-jebali te bubrezi

vozimo se nas šestorica hrvatskih bojovnika, ponos i dika naših gastarbajtera koji su nas častili s glanc novim busem, koji je za par mjeseci već izgledao kao olupina, i u čiju se unutrašnjost prašina u tankim mlazovima probijala ispod prljavih stakala. Pospani i mamurni od prošlonoćnog rakijanja klimberili smo se na sjedištima glava naslonjenih na grlo puške. Na zadnjem sjedištu se zavalio Barba, vječiti zagrebački brucoš, veteran mamurluka i bortanja...pjeva prostačke bećarce i fiksira u oči Kamatu, dečka od šesnaest godina, sirotana koji je manji od puške ali koji ne fali nijedan teren. Kamata se smijulji na Barbine prostakluke a kad ovaj podvrisne najsočniju riječ ili radnju u pjesmi dečko se blago zacrveni, Barba se ceri i namiguje mu..

- Ove godine mali, ima da ljubiš ko lud..- onda mu ko fol šapće na uho al tako da svi čuju...- al nesmiš navalit nego polako...bećarski...znaš-

Kamata se keseri, neugodnjak mu je, vrti se na sjedištu..gleda u nas..cerek mu se zacementiro na usnama..a Barba ga junači..

- Ne obraćaj pažnju na seljačine. Ja i ti gibamo za Zagreb čim belaj mine a kmetove ko jebe. A sad će stari borac malo odspavat...može..dogovor važi..- zavaljuje se u kut i stavlja ranac pod glavu diže dva prsta u zrak u znak pobjede i šapće.." Bože čuvaj Hrvatsku"

Nama u inat pjevuši " zakaj volim Zagreb" al nakon pola minute to se nesuvislo pjevuškanje pretvara u muklo disanje i šištanje..san ga pomalo hvata..

Kamata se još uvijek ceri, gleda u nas, mi mu namigujemo i stavljamo prst na usta da šuti. Jablan...Barbina noćna mora i zubna bolest odnekud vadi plavu pionirsku kapicu na koju je pričvršćena ustaška značka i oprezno je stavlja Barbi na glavu i daje znak Živcu da slika. Barba zaškilji na jedno oko, al lijeno mu je za ikakav pokret nego samo zaokrene beonjačama prema Jablanu i promrmlja..

- Mogo bi ti ja... ono malo Marine...znaš

Jablan mu brižno i ozbiljno naheruje kapu

- Bolje i ti nego kakvo muško..


Spuštamo se prema Rami. Na najvećoj okuci u velikom proširenju sunča se britanski bataljun UNPROFOR-a. Goli do pojasa prostrli deke po wariorsima, lakim tenkovima, leže i piju pivo. Prolazimo pokraj njih, mašu nam a mi po običaju otvaramo klizna vrata držimo se jednom rukom za rukohvate a drugu dižemo naglo u zrak " Sieg Heil" vičemo tri puta zaredom, a dole kuršlus, svi skaču kao opareni, zvižde urlaju, galame i hvataju se među noge. Drago nam je da smo ih opet izuli iz čizama, uvijek na istu foru, ne volimo ih, bolje reć mrzimo ih..osjećaji su obostrani i jaki. Ne volimo ih po osjećaju a mrzimo ih jer su nam ubili dvojicu ljudi kod svoje baze na vrh Vrana jer su pucali u zrak kad su prolazili. Izrešetali su cijeli bus, dvojicu ubili a desetak izranjavali. Pucati blizu njih ne smiješ ali provocirati smiješ. Mrzimo te depigmentirane gadove i tu si nemožemo pomoć. Smiješno nam je kako je uvijek isti scenario..na dolasku nam mašu a na odlasku prijete, skaču i galame. Drago nam je zbog toga.

Barba se mršti na ovo zajebavanje...naziva nas glupanima

- jebo vas "Sieg Heil" ..

-Boli me kurac..volim ih izut..

Ima još jedan razlog zbog kojeg Barba ne voli ovo "zajebavanje". Ona dvojica mrtvih su bili zagrebački studenti..njegova ekipa, on ih je veli krstio u svim zagrebačkim birtijama. Kad smo ih pokopali i kad su se babe i rodbina izridale i svi već davno otišli Barba je još dugo klečao pred grobovima, prekrštenih ruku ko da ga boli stomak naginjao se i ljuljao narijed-nazad muklo mrmljajući..

- jebem vam mater...glupu vam mater jebem..