Gubitnički mentalitet

Ako je točna izjava koju je dao navodno bijesni Niko Kovač igračima " zašto ste rekli da je ovo neuspjeh, ja sam štitio vas, vi trebate štititi mene", ona pokazuje sav jad, moralnu bijedu i katastrofu hrvatskog mentaliteta. Zadatak te izjave, ako je istinita, nije ništa drugo doli da se naruga i naznači hrvatske navijače maloumnim budalama s kojima se može manipulirati jeftinim izjavama. To je očito ruganje, podcjenjivanje i na kraju krajeva najplića sebičnost. Jer nije bitno kako je navijački puk to sve doživio , bitno je ono što kaže izbornik koji od igrača očekuje da pokrivaju jedni druge kao u nekom sumnjivom poslu, nekom kriminalu, ortačkom ugovoru gdje će svi složno stati iza prevare jer je to njihov osobni interes. I ta izjava je navodno došla od osobe od koje se to najmanje nadalo. Za Niku Kovača se govorilo da je on čista suprotnost tom mentalitetu, da je rođen i odgojen vani u germanskom duhu, duhu koji se bori do krajnjih granica, pričalo se da nije jeftini balkanski improvizator, koji diže ruke na prvoj prepreci( iako ja od njegovih igara pamtim najviše sporost, tromost i skljokavanje na travu). Ali iz nekih meni nikad dokučivih razloga, Niko Kovač je postao simbol borbenosti i požrtvovanja, simbol duha i ambicija. I kao takav je dočekan na mjestu selektora hrvatske reprezentacije sa pritajenim nadanjima da će dobro uzdrmanoj ekipi sa hrvatskim gubitničkim mentalitetom udahnuti jaki duh optimizma i pobjede.

I onda je napravio suprotno. Ekipu je limitirao, slavio poraze, veličao ispadanje, zadovoljavao se gubitkom. Nije našao trun samokritike, nije uopće pričao o propuštenoj šansi, nije zdvajao, nije pričao o greškama, dao je par više manje skaradnih i nebuloznih izjava i odjezdio uz poruku, nemojte me tražiti. Dodali bismo ljutito, kamo sreće da si to rekao nakon Štimčevog odlaska.

I onda po staroj navici, pljušte izjave kako smo mali i kako je sami odlazak na svjetsko prvenstvo uspjeh i kreće se sa već poznatim defetizmom i malodušnošću. U sve to se svojim izjavama odlično uklopio Niko Kovač. Otto Barić je svojedobno nakon ispadanja u grupi izjavio..zar ste stvarno mislili da smo bolji od Francuske i Engleske. Opet primjer gutbitničkog mentaliteta koji se unparijed miri sa porazom. Zato i jest pokojni Stjepan Spajić nakon utakmice sa Engleskom rekao.." ja to ne razumijem naši povedu i umjesto da se Englezi useru, mi napunimo gaće".

Hrvatska povijest nogometa i ne samo nogometa puna je takvih priča, takvih praznih puški, utakmica bez rizika, gdje se uvijek čeka nešto i netko neka lopta koja će sama od sebe pasti u gol. Ispadalo se od Ekvadora, Australije i evo sad Meksika. Svaki put se igralo kukavički i ziheraški i svaki put se ispalo. I uvijek su nakon ispadanja išle priče o našoj limitiranosti i kako je to sve ustvari i normalno. Nevjerovatno zvuče izjave da je Niko čak prerano otvorio utakmicu da je trebao čekati zadnjih deset ili zadnjih pet minuta da krene riskantnije. To već spada u razinu sprdnje ili vica, ali ne, to jest razmišljenje pojedinih hrvatskih trenera i analitičara. Koji će stupidno krenuti nabrajati i veličine zemlja i brojati broj stanovnika u ocjenjivanju uspjeha ili neuspjeha reprezentacije. jer svatko tko se imalo razumije u nogomet a i u matematiku, da ne kažemo psihologiju zna da je lakše stizati negativni rezultat ako imaš 70 ili 80 minuta pred sobom nego 5 ili 10. Po prvom poluvremnu se vidjelo da Hrvatska nema ambiciju dobit borbene ali prosječne Meksikance nego da je cilj " još jednom časno ispasti" što je gubitnički slogan odavno preuzet kao štafeta

Svaka nogometna ekipa je preslika vlastite zemlje. U svakoj se vidi mentalitet naroda. Južnoamerički i srednjeamerički nogomet se igra strastveno, afrički brzo i neodgovorno, njemački sistematski uporno, talijanski proračunato ali ne bez ljepote. Hrvatski nogomet je obranaški kao što nam je cijela povijest obranaška. Treba vidjeti kako Meksikanci, kako Brazilci pjevaju himne. Punim glasom, punim grlom jer ih nije briga što će o tome napisati neki anacionalni seronja kojih je Hrvatska puna a u Brazilu i Meksiku se vjerovatno ne smiju javiti.. Hrvati jedva šapuću ili šute. osim Srne i Pletikose, jer bi ih netko inače mogao proglasit zatucanim nacionalističkim seljacima.

Hrvatski gubitnički mentalitet koji se uvijek zadovoljava mrvicama bez ambicija za nešto više, kriv je za većinu hrvatskih ispadanja. Bilo je tu i limitiranih ekipa kao Barićeva bilo je tu i sretnih odlazaka na SP kao i ovo zadnje ali u principu nedostatak svake ambicije i želje sa uspjehom je glavni i osnovni krivac svih hrvatskih poraza. Kako u Nogometu tako i u stvarnom životu.

Samo ovoj naciji se može dogoditi da joj skoro svi zapovjednici obrana gradova čame na robiji ili su poumirali u pritvoru a da nijedan zapovjednika opsade gradova nije iza rešetaka. Samo jednoj takvoj zemlji se može dogoditi joj napadač i onaj koji ju je želio iskasapiti drži lekcije o zlu i zločinu a da im najveći hrvatski dužnosnici u tome asistiraju. Samo se ovoj zemlji i ovom narodu može dogoditi da svi vode sporove oko njezinog teritorija. Samo se u ovoj zemlji može dogoditi da ju cinkare iznutra i da Joe Šimunić ostane doma jer su ga prijavili iz Hrvatske. To je moguće samo u ovoj zemlji mazohizma i samoprijezira. Ovdje nitko nikad institucionalno neće stati iza svoji ljudi, iza svojih navijača kako je to uradio meksički izbornik. Ovdje će se uvijek ispričavati kao što se aktualni izbornik ispričavao Švicarcima nakon nekih benignih ispada hrvatskih navijača. I zato je Meksiko prošao i zato Hrvatska nije. Jer njihovi igrači i izbornik, cijene svoje, brane svoje i poštuju svoje. Njihovi igrači samouvjereno izjave da će na nama ispravljati gol razliku i nazivaju nas ženskom reprezentacijom. Mislite da je to nekog pogodilo. Motiviralo ga. Nije. Samo je u utakmici dobilo potvrdu. Igra hrvatske reprezentacije je bila kukavička, bez ambicija za uspjehom a u tome je prednjačio trener-izbornik. Njegove izjave nakon utakmice i par dana poslije su sukus hrvatskog defetima i gubitničkog mentaliteta.

I onda se netko pita, zašto nijedan hrvatski izbornik od Ćire , preko Jozića, Barića, Kranjčara preko Bilića pa sve do Nike Kovača nije priznao vlastitu grešku. Ispričao se naciji? Nije nego su svi u principu, bahato i bez emocija, govorili kako bi opet sve ponovili. Iako je ono što su napravili ličilo na sve osim na plan i ambiciju. Zašto nitko nije djelovao ni tužan ni nesretan nakon ispadanja. Ja mislim da je to normalno. Jer nitko od njih nije ni imao ambiciju da nešto napravi pa zato i ne može biti razočaranja. A zašto su bahati i čak ljutiti ako ih se nešto upita. Jer znaju s kim imaju posla. Jednoj meksičkoj naciji ne bi se usudili postavljati tako s visoka. Oni odu često nakon tih krahiranja ali bez nekih emocija. Kao da su ispunili zadatak radi kojeg su došli. Da ponove neuspjeh.

Ima i malih država poput nas koji ne skidaju gaće prije nego iziđu na teren. Nećemo spominjati Urugvaj koji je manji od nas. Uzmimo Grke npr. Rugamo se s njima i ne samo mi. Ali Grci se ne predju ni najvećim nogoemtnim nacijama. Prime gol i svatko očekuje raspad. Nisu to veliki igrači ne igraju po Realima uskoro Barcelonama. I mic po mic, uvijek utrpaju gol, grizu i bore se. Bez straha i respekta. I zato su Grci sad u drugom krugu a Hrvati davno doma. Al Grci su pokazali izlazni put američkom ambasadoru kad je uvrijedio Grke. Kad bi se ijedna hrvatslka institucija to usudila. Prije bi podavili pola vlastitog naroda i ispričavali se što nisu stigli i ostalu polovinu.

Gubitnički hrvatski mentalitet i nedostatak ikakve ambicije to je priča o hrvatskoj reprezentaciji u Brazilu, gdje se nakon dugog vremena igra fantastičan, otvoreni nogomet, i gdje je Hrvatska mogla biti dio te lijepe priče jer je imala potencijal ali ovo se po tko zna koji put pretvorilo u priča o izborniku Niki Kovaču i općenito priča o Hrvatima i njihovom obranaškom i gubitničkom mentalitetu