
Brojne reakcije na sukob hrvatskog premijera i bosanske redateljice razotkrivaju političke interese kulturne elite u Hrvatskoj.
Primitivan ispad jedne "renomirane" bosanske redateljice, čiji je zadnji film, prema informacijama kojima u redakciji Dnevno.hr raspolažemo, u Hrvatskoj i BiH vidjelo čak 250 ljudi s plaćenim kino kartama - a ne samo sto, kako je insinuirao premijer Milanović, bio je povodom da se oglase brojni "kulturni radnici", kako je bio nekadašnji režimski naziv za poštenu inteligenciju, i politički komentatori. U središtu kontroverze i međusobnih predbacivanja je njegov posjet Mostaru i tamošnjem HDZ-u, i financiranje filmova BiH redateljice.
Što se posjeta premijera Mostaru i odgovora na Jasmilino pitanje zašto nije posjetio Tuzlu tiče, odgovor je jednostavan i jasan: u Tuzlu ga nitko nije zvao, niti on ima što raditi u Tuzli jer tamo nije bilo opasnosti da sukobi postanu međunacionalni: Tuzla je striktno bošnjački grad, a povod njegovog posjeta je bio, među ostalim, sprječavanje da sukobi postanu međunacionalni.
Za razliku od Jasmile, koja ga proziva što nije došao u Tuzlu, bošnjački političari, Izetbegović i pokazni Hrvat Komšić, prozivaju ga zašto nije došao u Sarajevo, a tome se pridružila i stranka bivše Milanovićeve stranačke kolegice Mirele Holy, Orah. Oni idu još dalje pa Milanovićev posjet ocjenjuju "nedopustivim miješanjem u unutarnje stvari nama susjedne zemlje", što je retorika Sovjetskog Saveza iz vremena Brežnjeva. Ostatak je to komunističkog mentalnog sklopa koji smatra da nitko izvan partije nema pravo štititi svoje legitimne političke interese, a najmanje Hrvati, i da je nasilje i kršenje ljudskih i nacionalnih prava "unutarnja stvar" države.
"Premijer susjedne države trebao je doći u glavni grad druge države i njegova poruka trebala je biti upućena svim građanima", rekao je Komšić. Međutim, njegova poruka i jest bila upućena svim građanima - dapače, i Hrvatima, a ne samo Bošnjacima. Ako su htjeli da dođe u Sarajevo, zašto ga nisu pozvali? Milanović je posjetio predsjednika vijeća ministara BiH Vjekoslava Bevandu koji je isto onoliko predstavnik cijele BIH koliko i bilo tko iz političkog vrha u Sarajevu: koga pak predstavlja Komšić je vrlo upitno, Hrvate sigurno ne, jer su im ga izabrali Bošnjaci, u tipično orijentalnoj spletkaroškoj maniri.
Problem je ovdje što neki samo Sarajevo vide kao grad koji predstavlja multietničku BIH. Ironično je da se proziva Milanovića zbog posjete mutietničkom Mostaru s pozicija zagovaranja multietničke BIH. Današnje Sarajevo, međutim, nije mutietničko, kakvim ga Bošnjaci predstavljaju, naprotiv. Ne-muslimane se odavno već loše tretira, a nekoć brojne i prosperitetne zajednice Hrvata, Srba i Židova su gotovo potpuno nestale iz Sarajeva i svedeni su na simbolične brojke.
Prozivati Milanovića "zašto nije posjetio i zgradu SDA" kad je već posjetio HDZ je također nekorektno. Običaj je da državnici, kad idu u državničke posjete, obiđu zajednicu svog naroda u zemlji domaćinu, ako takva postoji. I Tito i Tuđman su posjećivali hrvatsku, odnosno "jugoslavensku" manjinu u Austriji, Italiji, Americi i drugdje, a to rade i predsjednici i premijeri drugih država, pa to u normalnim okolnostima nitko ne vidi kao skandal. Tim više što u Bosni Hrvati nisu nikakva manjina, nego konstitutivan narod. Zašto neki misle da Bošnjaci predstavljaju "cijelu BIH", a Hrvati samo sebe? Pa oni su ravnopravan narod, u ustavu, iako svi znamo kako je u praksi!
Milanović kao premijer Hrvatske ima pravo i obavezu štititi interese Hrvata u BIH i interese Hrvatske svugdje, pa i u BIH: ništa ga pak ne obavezuje štititi interese BIH, niti je to njegov posao. Zato je promašena konstatacija Puhovskog da je premijer time što je posjetio sjedište matične stranke Hrvata u BIH, a ne i stranke Bošnjaka, "ušao u nacionalističku interpretaciju odnosa": u međunarodnim odnosima tako nešto kao što je "nacionalistički odnosi" ne postoji, postoji samo nacionalni interes države koju predstavljate i posve je legitimno zastupati ga, pa i preko hrvatskog naroda u BIH. No čak je i on, nekim čudom, priznao da je Milanović imao puno pravo ići u Mostar, naročito ako je pozvan, i prepoznao u Jasmilinom istupu bošnjački nacionalizam koji se skriva iza "građanske BIH".
No, mnogo je indikativnija Jasmilina primjedba "kad god je Hrvatska u Bosni smirivala situaciju, a za svoje saveznike imala nacionaliste i mafiju, građani su patili, a zemlja bila rasturena", i konstataciju Puhovskog da je "sve u čemu se HDZ i SDP mogu usuglasiti besmisleno, nepotrebno i opasno. Ili sve troje." Puhovski time zapravo Hrvatskoj negira pravo da definira nacionalnu politiku. Kod zrelih nacija i država oko državnog interesa postoji nacionalni konsenzus. I laburisti i torijevci u Britaniji, i demokrati i republikanci u Americi, svi oni zastupaju istu stranu kad su u inozemstvu, i imaju jednu politiku kad se radi o nastupu prema van. Onog trena kad premijer prijeđe granicu države, on zastupa samo i jedino državu, a ne više SDP. Ono što je besmisleno, nepotrebno i opasno nije konsenzus oko nacionalnih interesa Hrvatske, naročito u Bosni, između HDZ-a i SDP-a, nego to što postoje ljudi koji negiraju Hrvatskoj pravo da takav interes definiraju na međustranačkoj razini. Na žalost, Hrvatska nema međunarodnu strategiju niti definirane interese - tradicionalno, HDZ vuče na europsku i njemačku stranu, dok SDP naginje "regionu" i britanskim interesima - zbog čega hrvatska vanjska politika često djeluje shizofreno i kontradiktorno. S te strane, Karamarkova podrška Milanovićevom posjetu i Milanovićev posjet mostarskom HDZ-u su korak u pravom smjeru: a ljudima poput Puhovskog i Jasmile takav korak, prema suvislijoj i jačoj ulozi Hrvatske i prema pomirenju hrvatskog nacionalnog korpusa s obje strane granice, nikako ne odgovara. Hrvatski integralizam je nešto čega se boje i zagovornici jugoslavenstva poput Puhovskog i bosanski integralisti poput Jasmile. Njima su Hrvati "nacionalisti", a Bošnjaci "borci protiv nacionalizma i za cjelovitu Bosnu": nije li tako bilo i u Jugoslaviji s Hrvatima i Srbima, gdje su potonji svoj imperijalizam i asimilacionističke aspiracije skrivali iza "borbe protiv hrvatskog nacionalizma"?
"Domobranski" obranaški stav zastupa i Davor Gjenero: on Milanovićev posjet zove "tuđmanovskim potezom" te mu spočitava zaobilaženje svih institucija Bosne i Hercegovine, kao i obraćanje isključivo Hrvatima - kao da vijeće ministara nije institucija BIH, pa uostalom i HDZ BIH. "Time će samo dodatno ojačati suspektne političke aktere", kaže on. Drugim riječima, Hrvati su i njemu vječni nacionalistički sumnjivci, a zaštita nacionalnih i državnih interesa, kad se radi o Hrvatskoj, uvijek je nekako ustašoidna i suspektna radnja. On je predstavnik one struje koja ima potrebu ispričati se na sve četiri strane svijeta zbog nacionalizma kad se uopće spomene riječ "Hrvatska". Jasno je da je takvo vječno apologetsko "ja se ne bi štel mešati" ponašanje Hrvatske gubitničko, i s tom praksom treba prekinuti. To što je to nekom "suspektno", naročito u propalom lošem izgovoru za državu kao što je Bosna, ne treba nikog brinuti.
No još zanimljivije su reakcije na Milanovićevo pitanje o novcu. Tu se prozvanim osjetilo Društvo hrvatskih filmskih redatelja, koje je poslalo otvoreno pismo Milanoviću koje su potpisali slavni režiseri poput Antonia Nuića i Danila šerbedžije. Oni su rekli da je premijer nema pravo omalovažavati umjetnicu kalibra Jasmile Žbanić konstatacijom da će njen film vidjeti svega sto ljudi.
Tu, kao prvo, treba konstatirati da premijer ima pravo omalovažavati kojeg god želi umjetnika. Ne postoji zakon protiv toga. Svačije je pravo kritizirati bilo čiji umjetnički rad, no premijer nije uopće kritizirao niti omalovažavao njen umjetnički rad, već je samo komentirao njene komercijalne rezultate.Usto, osoba koja je u desetak godina rada snimila svega tri igrana filma, od kojih je tek prvi dobio razmjerno dobre ocjene kritike a svaki slijedeći je ocijenjen sve lošije i sve manje gledan nije nikakva veličina koju se ne smije kritizirati.
A reći da njene filmove gleda sto ljudi nije nikakvo omalovažavanje jer broj gledatelja njena zadnja dva filma nije bio mnogo veći od toga. Njeni umjetnički dosezi također nisu naročiti - gledatelji su na IMDB-u zadnjem filmu dali ocjenu tek 6.8, a prethodnom 7.0 što je slabašna ocjena za art-film koji uglavnom ocjenjuje ekipa koja je na filmu radila, njihovi prijatelji i rodbina, te nešto ljubitelja te vrste filmova. Šira publika takve filmove ionako nikad ne pogleda. Oba filma nemaju više od pedesetak ocjena i dvije - tri recenzije, što upućuje na iznimno nisku gledanost. Slavni hrvatski režiseri i režiseronje su se upustili u objašnjavanje kako ima i domaćih filmova koje je vidjelo i mnogo više ljudi, ali nam nisu rekli koliko gledatelja je imao zadnji film Jasmile Žbanić, "redateljice svjetskog glasa" za koju je do ovog slučaja malo tko u Hrvatskoj čuo osim ljudi koji se bave filmom i filmskom kritikom, kamoli u svijetu. A čak se i Hribar blago ogradio od njene izjave nazvavši je primitivnom.
No oni kažu, "Osjećamo nelagodu kad hrvatski premijer omalovažava umjetnički rad umjetnice svjetskog ugleda. Kada novinari spominju „3,5 milijuna kuna hrvatskih poreznih obveznika", to je njihovo pravo da upozore hrvatsku javnost. Kad to spomene hrvatski premijer u kontekstu političkog neslaganja s umjetnikom, to zvuči kao politička ucjena. Osjećamo nelagodu kad hrvatski politički moćnik prijeti umjetnicima javnim sredstvima."
Njihova nelagoda je jasna: nejasno je što znači "politički moćnik prijeti umjetnicima javnim sredstvima". Valjda je ta nakupina parazita na proračunu htjela reći, "prijeti uskratom proračunskog novca na koji imamo Bogom dano pravo jer smo umjetnici"?
Njihova prijeteća i agresivna reakcija me podsjetila na stari vic o Muji i Hasi koji su se, ostavši bez posla na baušteli u Minkenu, odali prosjačenju. I svakog dana bi prošao jedan Nijemac i bacio im deset maraka, od čega su oni nekako preživljavali. No kad je jednog dana bacio samo pet, oni ga upitaše zašto ne deset, na što im on reče da gradi kuću, i mora smanjiti troškove. Na to oni ustadoše i premlatiše ga: "đubre jedno pokvareno, ti ćeš sebi gradit kuću našim novcem?"
Kako je na ovom portalu već navedeno, većina država ne dozvoljava financiranje projekata stranih državljana državnim novcem. Pred dvije godine Hribar je na kritike da Jasmila ne bi trebala dobiti milijune za svoj film jer nije Hrvatica uzvratio poznatom sintagmom o brojenju krvnih zrnaca, no ne radi se o pregledu krvnih zrnaca nego - putovnice. Isto tako smo već naveli da postoje jasna pravila po kojima Hrvatska ne bi smjela financirati s preko 1,5 milijuna kuna koprodukcije, pa je sporni film deklariran kao "hrvatski", iako ga sufinanciraju i druge države: radi se, de facto, o prevari.
No najspornije od svega: niti jedna država pri zdravoj pameti ne financira filmove koji je ne promoviraju. Školski primjer kako se promovira vlastita zemlja preko filmova je BBC, od njihovih dokumentaraca o Africi koji su zapravo glorificiranje imperijalne Britanije do "golog kuhara", koji je trebao skinuti s Engleza stigmu loših kuhara, i za tako što oni ne žale novca.
A koga promoviraju filmovi Jasmile Žbanić je jasno. Nenad Polimac je za njen posljednji film, "Za one koji ne mogu da govore", napisao da je "neka vrsta spomenika žrtvama rata u Višegradu, koji tamo nije dozvoljen." Koji je interes Hrvatske da plaća tuđe spomenike? Ili filmove poput "Na putu", o sukobu Lune i Amara, bračnom paru muslimana od kojih je ona umjerena, a on Vehabija? To što likove poput Bajrije, Jusufa, Hajrije ili Mirze eventualno glume hrvatski glumci, ili to što su ti filmovi snimani na lokacijama u Hrvatskoj, svakako nije nikakva promocija Hrvatske. Uostalom, ne plaćamo niti "Igre prijestolja", iako je taj svjetski popularan serijal učinio više za promociju Hrvatske samim tim što je sniman u Dubrovniku od svih hrvatskih filmskih redatelja zajedno. Naprotiv: ekipa i te kako skupo plaća snimanje u Dubrovniku.
Dakle, koji je interes Hrvatske da plaća film o Nedžadu Grebi i njegovoj ženi, i njihovim avanturama na Jadranu, uz "provokativnu" temu istospolne ljubavi i nešto "duhovitih" scena poput one u kojoj curica od 11 godina vidi stričeka s erekcijom pa ga pita što mu je to? Nikakav, jasno. Ukoliko Bošnjaci žele sebe promovirati, neka to plati njihova država. No, ona je to u više navrata - odbila. Plaćati jednu Jasmilu kako bi ona promovirala integralno bošnjaštvo i vrijeđala hrvatskog premijera i Hrvate podsjeća na ratna vremena. Kao što sad Jasmila iz Njemačke prigovara Hrvatima što nisu izašli na demonstracije zajedno s Bošnjacima, tako su se i u ratu Bošnjaci podijelili na grupu Armija jug koja je bila zadužena za uništavanje neprijateljskih hotela na Makarskoj rivijeri, i grupu Armija sjever zaduženu za devastiranje socijalnih sustava Nizozemske i Švedske, da bi kasnije prigovarali Hrvatima da nisu dovoljno učinili za obranu BIH, pa ih i optužili za dijeljenje Bosne, "nacionalizam", i u konačnici za to "što građani pate, a zemlja je rasturena", poput Jasmile. Pa ne pate "građani" zbog Hrvata, njih se "građani" niti ne tiču! Pate zbog sebe, svog lopovluka i korupcije, zbog toga što žele stvoriti državu u kojoj će svima sve biti besplatno o nečijem tuđem trošku!
Rat su u početku i u Sarajevu i drugdje vodili Hrvati, HVO, i naoružavali muslimane - one rijetke koji su krenuli braniti Bosnu - dok je Alija govorio kako to "nije njihov rat". Hrvati danas imaju puno pravo reći da ovo nije njihova pobuna. Tim više što zahtjevi demonstranata idu protiv interesa Hrvata u BIH. A isto tako, imamo pravo reći da Jasmilini filmovi nisu naši filmovi, i da ih ne želimo plaćati svojim novcem.
M.H.
http://www.dnevno.hr
Stranci i ulažu najviše tamo di ima korupcije, di je jeftina radna snaga i di nema zakona. Npr u Srbiju.
Čista je zabluda
Hrvatska ekonomija
Inkvizitor Danas, 22:04