• Sklon vrimenu svakom u nesklono vrime
    ne vraćaj se, imenjače, iz naše Priče
    bolje ti Oluja, u Sahari potop.
    Ne javljaj se nimoj gluhači što viče
    crvenoj krmači što ždere svoj okot.
    Sa zida Zidari brišu naše ime.

    Znaj, dok Šimić spava, izdaja ne spava
    izpod svake riči drima sklupčan Garac;
    ne daj im se, bolan, produži mi muku.
    Tvoj je strpljiv narod Isusov magarac
    priko kog se danas bisni konji tuku.
    Što skuplji glavari, jeftinija glava.

    Ne idi, Radiću, gűdi koja gúdī,
    ne odlazi, Petre, u Novigrad jurve
    ne daj nas, Stipane, Fatihu na pladnju.
    Mužkare su to, istospolci i kurve
    oštri berači što priespavaše sadnju.
    Za vas Sudac moli, al sudija sudi.

    Danas Gospin kip je krvlju proplakao
    mrtvi će nam opet ostati bez glave.
    Al sotonskoj svići doć će zora kraja:
    mi gorimo dok se prvi pivci jave
    i razprše kurve iz zemaljskog raja.
    Osuđeni na raj prođu kroz pakao.


    Ante Kraljević

  • Zadnji komentari

    Bobani

    http://otporas.com/10-razloga-zasto-ne-glasovati-za-skoru-kaze-hrvatska-hercegovka-danijela-skegro/ Idi na posljednju poruku

    Za dom spremni

    Bobani on 11-09-2019
  • Zadnji postovi na forumu

    crni bombarder

    jebemliga, kako netko moze pisati kolumne za Crvenu Dalmaciju ili Slobodanku, a nazivati sebe domoljubom ili desnicarom... ok, placa... ali brate, kako

    Ususret predsjedničkim izborima 2019.

    crni bombarder Danas, 12:03 Idi na posljednju poruku
    philly

    Ivica Šola o Škori, zanimljivo.

    https://kamenjar.com/ivica-sola-zast...VHRfuYzYnyNeyU

    Ususret predsjedničkim izborima 2019.

    philly Danas, 09:30 Idi na posljednju poruku
    Puntar2.0

    Ova prica kao Goran Saric. 1:1. Kao da Njemac prica srpski.

    Ususret predsjedničkim izborima 2019.

    Puntar2.0 Danas, 02:17 Idi na posljednju poruku
    Aleksa



    Najbolja kandidatkinja.

    Ususret predsjedničkim izborima 2019.

    Aleksa Danas, 02:03 Idi na posljednju poruku
    Patria

    znam da će mnoge uvrijedit, ali generalno gledano Hrvati su jako glupi. u školama se ništa ne može naučit, a kućni odgoj

    Dnevnik Dijane Budisavljević- Dara iz Jasenovca ( filmski ciklus Jasenovac)

    Patria Jučer, 21:24 Idi na posljednju poruku
  • Zadnje teme na forumu

    Inkvizitor

    Blok za Hrvatsku

    Začetnik teme: Inkvizitor

    Po medijima tako će se zvati nova stranka Zlatka Hasanbegovića nakon što je po meni, za nečiji račun htio u uništiti NHR.

    10-11-2019, 17:57 od crni bombarder Idi na posljednju poruku
    Puntar2.0

    Hrvatski mazohizam

    Začetnik teme: Puntar2.0


    Dnevna doza hrvatskog ludila.

    11-11-2019, 23:28 od Puntar2.0 Idi na posljednju poruku
    mirv

    Hrvati izumitelji i znanstvenici svjetskoga glasa

    Začetnik teme: mirv

    Povodom izgradnje Pelješkog mosta čiju konstrukciju je osmislio Faust Vrančić te hrvatskog doprinosa gradnji eksperimentalnog fuzijskog

    03-11-2019, 21:01 od mirv Idi na posljednju poruku
    Inkvizitor

    Kad nas kolju ko ovce

    Začetnik teme: Inkvizitor

    Jučer u Petrinji dvojica mladića izbodeni noževima pri večernjem izlasku. Dobili teške ozljede. Jedan od njih pripadnik hrvatske

    03-11-2019, 15:40 od skater Idi na posljednju poruku
    Yaya

    Vjeronauk u školama

    Začetnik teme: Yaya

    Neki sam dan naišla na jedan članak koji je opet podigao lavinu reakcija i raspravu o ovom pitanju. Naime, kako su Dani kruha i kako tu manifestaciju

    17-10-2019, 20:33 od Grunf Idi na posljednju poruku
  • Kolumna M.Holjevca-Referenduma će biti, jer vi to možete progutati


    Dobro smo oženili ove katolibane za 5800 funti, Marty?" "Slijedeći tjedan idemo u jedan hotel u Blackpoolu, Steve..."



    "U pogledu bračnih parova, ovaj sud smatra da se u svjetlu društvenih, osobnih, i zakonskih posljedica braka, za situaciju tužitelja ne može reći da je usporediva s onom bračnih parova", stoji u presudi europskog suda za ljudska prava u vezi tužbe Valerie Gas i Nathalie Dubois, koje su tužile Francusku za diskriminaciju jer Valerie nije bilo dozvoljeno usvojiti dijete svoje partnerice. Njih dvije žive u građanskom partnerstvu, što je istospolni pandan braku.


    O istospolnim zajednicama suci su presudili: "Tamo gdje nacionalno zakonodavstvo priznaje registrirana partnerstva, države članice bi im trebale osigurati legalni status te prava i obaveze ekvivalentne onima raznospolnih parova u istoj situaciji." I dodali, posve jasno:"Europska konvencija o ljudskim pravima ne zahtijeva od vlada država članica da daju istospolnim parovima jednak pristup braku". Takva odluka suda je i jedini logična: ljudska prava - u izvornom obliku - su univerzalna i tiču se svakog čovjeka, dok prava raznih LGBT zajednica nisu univerzalna već su jednostavno partikularni interes te zajednice. Legitimno je boriti se za svoje interese, no nije legitmno prezentirati ih kao univerzalna ljudska prava.

    Drugim riječima: Europski sud za ljudska prava je presudio da brak nije ljudsko pravo, već naziv za posve određenu vrstu zajednice, koja uključuje muškarca (komada jedan), ženu (komada jedan), te eventualno, ali ne nužno, djecu (jedan ili više komada) kao one koje se tim brakom kao institucijom zapravo štiti i zbog kojih je on uopće društveno reguliran i uspostavljen kao zajednica. Zajednice poput komuna, koje su bile vrlo popularne šezdesetih, u kojima svi zajedno odgajaju djecu i svi manje više spavaju sa svima (pa i s djecom, o čemu su desetljećima kasnije djeca iz hipi komuna svjedočila), zatim istospolne zajednice, zajednički život pet žena, tri muškarca, lutke na napuhavanje i prpošne ovce jednostavno nisu brak, već nešto drugo, što može u pravima biti izjednačeno s brakom, ali nije brak, jednostavno kao što ementaler nije feta, BMW nije Opel, i plavac mali nije šampanjac: sve su to zakomom zaštićena imena za posve određeni proizvod, kako bi se spriječilo da se netko okoristi tuđim dugo stvaranim ugledom.

    Nitko nije rekao da je takva zajednica nešto manje vrijedno - tek nešto drugo: ako možete zakonom zaštititi naziv svog proizvoda i spriječiti sve druge da prodaju nešto slično pod tim imenom, logično bi bilo da to možete i s brakom. Referendumsko pitanje nije "želite li da raznospolni parovi imaju veća prava od istospolnih", niti "smiju li homoseksualci usvajati djecu", ni "smatrate li homoseksualce manje vrijednim ljudima", niti "smiju li homoseksualci stupati u brak" - to bi pitanje, recimo, bilo protuustavno jer podrazumijeva temeljnu neravnopravnost građana, kao što bi moralno pogrešno bilo zabraniti homoseksualcima da zasnivaju kakve god žele svoje zajednice i zakonski ih reguliraju kako sami žele - već jednostavno što je za nas brak. A njega u zapadnoj kulturi definiraju četiri stvari: ekskluzivnost seksualnog pristupa, monogamnost, trajnost, i raznospolnost partnera. Ukoliko prihvatimo da je za brak dovoljna ljubav, i proširimo definiciju braka na istosplolne parove, nema nikakve osnove da odbijemo brak s dva muškarca ženi koja ih voli obojicu, brak sina i majke ili sina i oca, ili bračne ugovore na određeno vrijeme, recimo pet godina. Čemu odbaciti raznospolnost kao osobinu braka koja je univerzalna, a zadržati monogamnost koja je specifična uglavnom za judeokršćanski svijet?

    Ali zašto ne dati ljudima da se to jednostavno zove brak, ako oni tako žele? Brak je, s aspekta države, ugovor i kao takav podložan redefiniranju. Pobornici će pitati "pa kako će to utjecati na vaš brak". To je trolanje. Na moj brak to sigurno neće utjecati jer nisam u braku, i ne osjećame se manje vrijednim zbog toga niti su mi uskraćena ljudska prava, a neće ni na vaš. Trpi li moja veza zbog toga što nemam papir? Naravno da ne.

    Svi ljudi imaju jednaka prava stupati u brak pod jednakim uvjetima - s odraslim osobama suprotnog spola koje im nisu bliski rod. Nekom će se ovo činiti ciničnom tvrdnjom jer neke ljude jednostavno ne zanima suprotni spol - oni koje ne zanimaju odrasle osobe jasno automatski otpadaju, tu postoji konsenuz - ali posao države nije da brine o nečijim mogućnostima, afinitetima ili predispozicijama, već tek da osigura jednaka pravila igre za sve. Što je, jasno, uvijek nepravedno prema nekima, jer pravila uvijek nekom idu na ruku: imamo li svi jednake urođene predispozicije da se obogatimo ili nađemo dobar posao? To naravno ne znači da vlada ne može propisati drukčiju definiciju braka, niti je argument protiv istospolnog braka: ali je svakako argument protiv onih koji tvrde da država nekog diskriminira time što propisuje da bračni partneri ne smiju biti istog spola.

    Stvar je u tome da istospolni brakovi imaju političku dimenziju, i oni koji ih propagiraju, a nisu homoseksualci, imaju sasvim jasan politički interes. Istospolni brakovi možda imaju emancipacijsko značenje za gay zajednicu, iako je i to upitno jer ono što je danas nediskriminacija sutra bi se moglo zvati asimilacija i poprimiti negativne konotacije, no mogli bi negativno utjecati na vašu slobodu govora, slobodu udruživanja kao temeljno ljudsko pravo, te ojačati utjecaj države na uštrb drugih centara moći poput obitelji i crkve i time osnažiti njen politički monopol i totalitarne tendencije. To se već desilo u nekim zemljama, kako ćemo vidjeti.

    Zapitajte se: kakav je to kopernikanski obrat uslijed kojeg su oni koji su pred tri godine na gay prideu u Zagrebu nosili transparente "uništimo atomsku obitelj" sad najednom doživjeli epifaniju i tvrde da je brak neotuđivo ljudsko pravo? Ljevica je još šezdesetih i sedamdesetih tražila ukidanje braka, napadala ga kao buržoasku i patrijarhalnu, opresivnu instituciju (što on manje-više i jest), povezanu s tako mrskim kršćanstvom. Propagirao se život u komuni, nevjenčane zajednice, otvorene i slobodne veze. Živjeti u formalnom braku se u doba mog odrastanja smatralo zaostalim u tim krugovima. Tada se tražilo - i dobilo - od zakonodavca izjednačavanje prava nevjenčanih parova s vjenčanim, što je i urađeno. Stvar je ubrzo postala bespredmetna, jer su ti ljudi većinom bili "otvorenoj neformalnoj vezi" te su i dalje pričali protiv braka kao zastarjele gluposti, ali zapravo su živjeli u regularnom braku kao i vjenčani parovi, samo nisu imali papir.

    Još zanimljivije je uočiti da su obožavatelji pokojnog diktatora koji i dan-danas svim silama štite ubojice komunističke tajne policije postali veliki pobornici ljudskih prava i istospolnih brakova. Otpad Titovog režima koji je ljude trpao na robiju zbog "protuprirodnog bluda" i verbalnog delikta smatra da ima ekskluzivno pravo odlučivati o tome što jesu a što ne ljudska prava, iako je Jugoslavija bila jedna od samo nekolicine država u UN koja nikad nije potpisala opću deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. Što je to dojučerašnje komuniste, "zdrave snage društva" kojima su ljudska prava bila nešto što "dekadentni zapad" nameće i truje naše zdravo socijalističko društvo u kom nema pedera (ili su bar u zatvoru) natjeralo na radikalnu promjenu stava?

    Ništa. Nisu ga promijenili, tek su promijenili taktiku. Nužno je pogledati zašto je obitelj visoko na listi neprijatelja socijalizma, odmah uz crkvu, kako bi se razumjelo zašto se tako agresivno traže istospolni brakovi, i zašto baš inzistiranje na imenu brak kad bi se ista prava mogla dobiti bez kontroverzi i otpora pod drugim nazivom, koji ne zadire u tuđa vjerovanja?

    Kolektivizam protiv obitelji
    Socijalisti su oduvijek gledali u obitelji prijetnju vlastitoj moći jer je obitelj institucija neovisna o državi, i okruženje u kom djeca mogu odrasti u nezavisno misleće ljude. Obitelj je organizacija koja je izvan granica kontrole države, zaštićena privatnošću obiteljskih veza, a najgore od svega je što ljudi mogu lojalnost obitelji pretpostaviti lojalnosti državi. Ljudi nisu posve sami i izolirani kad imaju obitelj, a roditelji mogu djeci prenijeti ideje koje su drukčije od onih koje državna ideologija promovira. Usto, obitelj je uvijek pružala visok stupanj socijalne sigurnosti svojim članovima, što ih je činilo neovisnima o milosti države.

    Totalitarna država ne može tolerirati niti jedno od toga, jer ona, za razliku od obične diktature, želi imati potpuni monopol na srce i um svojih podanika. Kroz obitelj se šire ideje neprihvatljive takvim režimima, poput prava na privatno vlasništvo ili kršćanstva. Najbolji primjer je priča o Pavliku Morozovu, ruskom dječaku čije je otac, poglavar sela, u doba velike gladi sakrio nešto hrane od kolektivizacije kako bi seljani preživjeli zimu. Pavlik je otcinkao oca vlastima, koje su ga zajedno s dijelom seljana odvele u logor i pogubile a hranu "kolektivizirale", da bi seljani, nimalo oduševljeni takvim postupkom, kasnije zatukli Pavlika. Sovjetska je propaganda Pavlika isticala kao heroja, vodila djecu na ekskurzije u njegovu školu i snimala filmove o njemu. Poruka je jasna: država je ispred rođenog oca i majke.

    Glasnogovornica Boljševika Zlata Lilina zapisala je 1918: "Mi moramo spasiti djecu od kriminalnog utjecaja obiteljskog života. Drugim riječima, moramo ih nacionalizirati. Naučit ćemo ih ABC komunizma i kasnije će postati pravi komunisti. Naš zadatak je sada da obavežemo majke da daju svoju djecu nama - sovjetskoj državi" (citirano u Geiger, The Family in Soviet Russia, Harvard University Press,1968. str. 72). Ako vas ove ideje podsjećaju na psiće iz Orwelove Životinjske farme, buduće čuvare Napoleonove vlasti, u pravu ste.

    Iako je stvar neslavno propala, današnji nasljednici boljševika imaju iste ciljeve. 1982. dva marksistička autora, Michele Barrett i Mary MacIntosh, napisali su: "Obitelj utjelovljuje principe sebičnosti, isključivanja, i povođenja za vlastitim interesom i suprotna je principima altruizma, uključivanja i zajedništva, i potrage za općim dobrom." Kad komunisti pričaju o sebičnosti, naravno, oni ne misle da ne pokazujete dovoljno kršćanske samilosti; oni time žele reći da odbijate biti rob države. Oni u obitelji uvijek vide opasnog suparnika svemoći partije.

    A kakve veze imaju homoseksualci s tim, odakle oni? Ništa tako dobro ne pokazuje dinamiku ludila XX stoljeća kao panična potraga za izgubljenim subjektom revolucije: oni su njegova najnovija iteracija. Prvo se krenulo s radničkom klasom na čija je leđa natovarena zadaća spasenja čovječanstva, puta u komunistički raj i život vječni u sreći i blagostanju. Nakon toga dolazi faza razočaranja, jer radnici nisu ispunili zadatak, pa Lenjin na brzinu regrutira seljake i gradsku sirotinju. Sustav se urušava i dalje, no ludilo ne posustaje: Marcuse šezdesetih ubacuje Freuda i seks u teoriju te dovodi kao pojačanje prostitutke, imigrante, studente, homoseksualce. On je posebno značajan za razumijevanje današnje shizofrene situacije: naime, po njemu, prava, "oslobađajuća" tolerancija zapravo znači netoleranciju prema desnoj političkoj opciji i apsolutnu toleranciju svega što dolazi s lijeva. Slične ideje je zastupao i Sorosev profesor Karl Popper, kad je govorio o "paradoksu tolerancije" i o tome da grupe koje ne šire toleranciju ne treba tolerirati: problem je što je dinamika radikalnih grupa takva da s porastom svoje moći postaju sve netolerantnije, što se jasno vidi i na gay aktivistima. Jasno da su ove ideje izravno suprotne principima demokracije i ravnopravnosti.

    Marcuse odbacuje ideju klasne borbe, u korist tumačenja povijesti u kom sva društvena pravila mogu i trebaju biti odbačena da bi se stvorio "Novi svijet sreće", što jasno uključuje i brak. Kołakowski je u "Glavnim strujama Marksizma" zaključio da u Marcuseovom idealnom društvu "despotski vlada grupa prosvijećenih (...) koja je odbacila iritantni autoritet logike, matematike, i znanosti". Sve te ideje su daleko od onog što sloboda stvarno jest, i daleko od razuma.

    Prema klasičnom liberalizmu, esencija slobode znači slobodu vlastitog izbora. I to je upravo ono što je za mene homoseksualnost uvijek bila, sloboda izbora neovisno o njenoj prirodi o kojoj ovdje ne mislim raspravljati jer je ionako irelevantna. Takav stav me je nekoć definirao kao trulog liberala: danas me definira kao katolibana. Današnji lažni liberali i bojovnici političke korektnosti smatraju, poput Rousseaua, da prava sloboda ne znači sam nešto izabrati, već ispravno izabrati, po nečijim tuđim mjerilima. Po njemu, ako radite pogreše izbore, makar i vlastitom slobodnom voljom, zapravo niste slobodni. Prihvativši ovu definiciju, oni smatraju da vam smiju nametnuti svoj izbor, pravdajući to time da ljudi nisu stvarno slobodni ukoliko ne drže do određenih, od njih odobrenih uvjerenja i ne rade određene, od njih odobrene stvari. To, jasno, nije sloboda već prinuda. U slobodnom društvu, vi smijete mrziti ili voljeti, smijete biti homofob ili homoseksualac. Slobodni ste, uostalom, otići u krevet s kim vi želite, a ne s kim vam vaš "rodni identitet" nalaže. Smijete se udruživati sa sebi sličnima i sami birati društvo, što automatski znači da nekog diskriminirate. Kao što je pola istine cijela laž, tako je i pola tolerancije cijeli fašizam: kad jednoj strani tolerirate sve, a drugoj ništa, niste ljude "prisilili da budu slobodni" nego ste ih prisilili, točka. Ljudi to osjećaju kao opresiju, i sve češće govore o "liberalnom fašizmu".

    I tu dolazimo do problema. Ako ste se kad pitali zašto toliko buke oko ničega, i zašto je uopće kome važno gdje ga tko gura, u pravu ste: nije važno. Dok je homoseksualnost bila stvar slobode osobnog izbora, za marksiste je bila beskorisna: individualizam je njima mrzak. Kad je uzdignuta na razinu nečeg što čovjeka određuje, poput nacije ili vjere, postala je ključnom dogmom ideologije s tendencijom prerastanja u religiju. Ne radi se tu o homoseksualnosti, već o postavljanju ljudske seksualnosti kao temelja ljudskog identiteta, naspram klasičnih odrednica poput nacije ili religije. Tu se, usto, imputira da je čovjeku slijediti njegove instinkte i nagone, što je suprotno kršćanskoj koncepciji slobodne volje.

    Danas se urbani ljudi sve manje mogu identificirati kroz religiju ili naciju, što ima svoje konkretne sociološke uzroke u povratku polunomadskom načinu života i postindustrijskoj ekonomiji. I kao što je i nacionalizam od izvorno emancipacijskog, vrlo modernog pokreta nastalog u 18. stoljeću poprimio zloćudan karakter u ratovima 19 i 20 stoljeća, kao što je kršćanstvo od emancipacijskog pokreta protiv ropstva u starom Rimu postalo korišteno kao izgovor za represiju u srednjem vijeku, tako i pokret za ljudska prava sve više poprima ideološki i parareligijski karakter, pa se ide u smjeru cenzure i gušenja osobnih sloboda u ime "ljudskih prava". Pritom, naravno, nije problem ni vjera, ni seksualnost (homo ili kakva druga), ni pripadnost naciji, niti ljudska prava. Problem je kad nešto postane dogma i stekne masu fanatiziranih i zaglupljenih sljedbenika.

    Sve ono o čemu se ne može i ne smije javno raspravljati je dogma. Dok ih prihvaćate dobrovoljno, dok možete birati svoju crkvu, sve je u redu: kad se nameću svima kao univerzalne istine, postaju represivne. Katekizam homoseksualizma je tu zauzeo posebno mjesto kod današnjih kvaziliberala, a ljudska prava su postala novo evanđelje koje se širi svijetom i silom nameće onima koji ga žele ili ne: svi ih moraju prihvatiti. Crkvene dogme su isto bile nametane dok je kršćanstvo bilo dominantno u određivanju moralnog koda. U postkršćanskom i postmodernom svijetu, koncept ljudskih prava je zauzeo upražnjeno mjesto državne (pseudo)religije. Taj koncept ljudskih prava je zapravo izrastao na zasadima kršćasntva, ali je izvrnuo na glavu mnoge njegove postulate.

    Ljudska prava iz kojih se vuče i pravo na istospolni brak su produkt zapadne, kršćanske civilizacije, konkretnije protestantske etike, unatoč svom prividno univerzalnom karakteru. Preko njih se danas širi zapadnjački kulturni imperijalizam, nameće se silom cijelom svijetu kao što se nekad indijancima nametalo kršćanstvo. Ja vjerujem da se to često radi u najboljoj namjeri, kao što se uostalom kršćanstvo nametalo jer se vjerovalo da će se tako spasiti duše indijanaca: no to se danas smatra nemoralnim postupkom koji se često crkvi stavlja na dušu i zbog kog se stoljećima kasnije morala ispričavati.

    I tu je osnovni sukob između organizacija za ljudska prava, koje su u pravilu izrazito neprijateljski raspoložene spram tradicionalnog koncepta obitelji i kršćanstva iz kog vuku dobar dio svog etosa. Ima tu i elemenata socijalnog inženjeringa, ako je sve obitelj, onda obitelj nije ništa. Oni time štite svoj položaj - položaj novih arbitara morala, nove oficijelne vjere i šire je svijetom, pa time i stvaraju definiciju obitelji koja će biti njihov konstrukt, ne kršćanski. Europa se, pravno, temelji na ljudskim pravima: ona su i temelj današnje Amerike. Protestantski svijet je prigrlio ljudska prava kao svojevrsnu novu reformaciju, pa se ona često koriste i kao oružje kulturnog imperijalizma. No, principi ljudskih prava ovdje naoko dolaze u sukob s principima slobode i demokracije, što zorno vidimo na primjeru referenduma. Principi demokracije podrazumijevaju da je svačiji interes, stav i glas jednako važan. Ako ljudima osporavate pravo na demokratsko odlučivanje - koje je također ljudsko pravo - u ime "ljudskih prava", onda to jednostavno nisu univerzalna ljudska prava, već nečije svojevoljno tumačenje istih.

    Na koji način "ljudska prava" mogu postati oružje totalitarizma i neslobode, jasno se vidi na primjeru kanadskog zakona o ljudskim pravima, odnosno njegove sporne sekcije 13 koja ozbiljno narušava koncept slobode govora: radi se zapravo o "policiji misli". Po tom zakonu, smatra se diskriminatornim ako preko interneta ili telefonski "komunicirate bilo kakav materijal koji bi mogao izložiti bilo koju osobu preziru ili mržnji", a o provedbi se brine komisija za ljudska prava. Od početka su zakon pratile brojne kontroverze, prije svega da se time krši kanadski ustav (povelja o pravima i slobodama) koji jamči slobodu govora. Vrhovni sud je ipak, tijesnom odlukom 5:4, odlučio da je zakon ustavan.

    Liberalni poslanik Keith Martin kritizirao je taj zakon rekavši da su neke od povjesno najvažnijih ideja "izvorno smatrane svetogrđem i svakako u suprotnosti s konvencionalnom mudrosti svog vremena. Tko je rekao da povjerenstvo sastavljeno od nekolicine ljudi ne može zabraniti takve ideje i kazniti ljude jer su ih se usudili izreći?". Zakon su kritizirali mnogi, čak je i Noam Chmosky rekao da je to čisto licemjerje. Primjedbe su bile brojne, a među najvažnijima je ona da - istina nije obrana! Naime, prema tom zakonu, čak i ako ste dokazali da ste iznijeli istinite činjenice - komisija vas je svejedno mogla kazniti. Usto, suđenja za govor mržnje su se obavljala mimo uobičajenih sudskih standarda: komisija je imala pravo presuditi bez regularnog dokaznog postupka, tužitelji su imali pristup materijalima i sudu dok tuženima to nije dozvoljeno, a vlada je plaćala odvjetničke troškove tužitelju, a ne i tuženom. O kakvoj se komisiji - zapravo ideološkom sudu - radi jasno svjedoči izjava istražitelja te komisije, Deana Steacya, koji je na primjedbe o kršenju slobode govora rekao: "Sloboda govora je je američki koncept, kojem ne pridajem nikakvu vrijednost... nije moj posao davati vrijednost američkim konceptima". I potom dodao, "nemate pravo reći što god želite, još manje to napisati". Upravo to je taj koncept "ljudskih prava" koji zapravo - zatire slobode, a o tome tko ima kakva prava odlučuju bezlični poluinteligentni birokrati u bezveznim komisijama.

    Zapravo, radilo se o procesima koji nisu čak ni na razini inkvizicije, koja je imala visoke sudske standarde za svoje vrijeme, mnogo više od tadašnjih svjetovnih magistrata. Ovo je više na razini staljinističkih procesa. Licemjerje i neprincipijelnost te komisije, a time i njenu stvarnu svrhu, je najbolje razotrkio slučaj kanadskog imama Al Hayitija, koji je optužen jer je u svojoj knjizi napisao da "ako Židovi i Kršćani odbiju zov Islama, i odbiju platiti jizyah (porez za nevjernike), onda Muslimani imaju obavezu boriti se protiv njih kako god mogu." Posebno se obrušio na kršćanstvo koje je denuncirao kao "religiju laži" koja je odgovorna za zapadnjačku "perverznost, korupciju, promiskuitet". Al-Hayiti spominje "ogroman broj homoseksualaca i lezbijki (neka ih Allah prokune i uništi u ovom i slijedećem životu) koji siju nered zemljom".

    Komisija je zaključila da se tu ne radi o govoru mržnje, jer "nevjernici" nisu određena grupa a protiv nekog neodređenog se smije govoriti bilo što. Na primjedbu da kršćani, homoseksualci i Židovi i te kako jesu određene grupe, komisija je odgovorila da nisu ispunjeni kriteriji za govor mržnje.


    Homofobni hotel u Cornwallu


    Međutim ta ista komisija je kažnjavala kršćane i konzervativce za mnogo manje stvari, primjerice pastora Stephena Boissoina zbog par mnogo benignijih primjedbi o homoseksualnosti. National post je napisao: "povjerenstvo za ljudska prava tvrdi da se bori protiv "mržnje" općenito. Ali njih zapravo zanima samo jedna vrlo uska potkategorija - desničari optuženi za homofobiju, anti-islamske izjave, ili neki drugi "zločin mišljenja". Za mnogo manje prikrivenu mržnju i pozive na ubojstva od strane islamista koji mrze Židove i Sikha koji mrze Hinduse "policija misli" ne pokazuje baš nikakav interes".

    A još manje interesa branitelji ljudskih prava pokazuju za obratne situacije, kad gay populacija izravno poziva na nasilje nad kršćanima zbog njihovih uvjerenja. Nedavno sam u Guardianu naišao na članak koji je slavio sudsku pobjedu gay para, Martyna Hall i Stevena Preddyja (na naslovnoj slici), kojima je Chymorvah Hotel, mali privatni smještaj sa sedam soba u Cornwallu, odbio dati sobu s bračnim krevetom jer vlasnici u skladu sa svojim vjersku uvjerenjima i ne primaju nevjenčane parove u bračne sobe. Oni su ispostavili papir da su u građanskom partnerstvu, što je ekvivalent braku s jednakim pravima. No, bračni par Peter i Hazelmary Bull su im odbili izdati bračnu sobu, uputivši ih na odvojene sobe; Hotel inače tako postupa i s nevjenčanim raznospolnim parovima, što su potvrdili svjedoci. Oni su tužili hotel za diskriminaciju i dobili tužbu.

    S pravnog aspekta su, moram priznati, oni u pravu: ako zakon priznaje istospolnim zajednicama jednaka prava kao i bračnim, hotel im je treba izdati sobu. S druge strane, njihov postupak je zapravo prevarantski i duboko nemoralan. Naime: taj "Bed and Breakfast" je jasno na svojim internet stranicama isticao svoju obiteljsku i kršćansku orijentaciju i politiku neizdavanja soba nevjenčanim parovima. Martyn i Steven su znali gdje idu: elementarna pristojnost, tolerancija, ili ako hoćete poštivanje različitosti, bi im nalagali da odu u susjednu krčmu, koju se brak ne tiče - ima ih masu - a kršćane ostave na miru s njihovi uvjerenjema, kao što pušači trebaju otići tamo gdje je pušenje dozvoljeno: ako nekom nešto smeta, to bi načelno trebalo poštivati, to je stvar čiste pristojnosti i odgoja. No, ovako su uspjeli izvuči 5.800 funti odštete od Petera i Hazelmary.

    Od onda Peter i Hazelmary primaju prijetnje smrću, a posao ne ide dobro. Njihov mali hotel je sad na prodaju. "2013. dvoje ljudi koji su radili cijeli svoj život završavaju na cesti. To nije pravedno", rekla je Hazelmary Bull Daily Mailu. "To je kao smrt u obitelji. Nikad nisam mislila da će to ovako završiti. Ne gledamo u budućnost s entuzijazmom."



    Peter i Hazelmary Bull, katolibani protestantske vjere, homofobi i diskriminatori. Ni Thenardier im nije po pokvarenosti bio ravan.

    Na te prijetnje smrću nitko neće reagirati, niti oni mogu od koga tražiti odštetu: to nije govor mržnje. Diskriminacija je vrlo nepopularan koncept u Britaniji, i javnost je na strani gay para. Peter i Hazelmary su označeni kao negativci, iako razum kaže da bismo svi trebali moći sami birati koga ćemo primiti pod svoj vlastiti krov, pa i hoćemo li to naplatiti ili ne. Pa makar to bilo diskriminatorno i rasistički: samo država ne smije nikog diskriminirati.

    I to je ono što je odbojno i zastrašujuće, fanatizam sljedbenika te ideologije. Prijetnje smrću ovdje nisu govor mržnje ni za koga, tjeranje dvoje starih ljudi na cestu zbog njihovih uvjerenja još manje. Koncept kršćanskog ćudoređa je ukinut u ime slobode govora, a danas se pod firmom "političke korektnosti" uvodi neko novo, još restriktivnije ćudoređe i cenzura. Ljudima se, "jer diskriminiraju", ukidaju stvarne i bitne slobode, poput slobode da se udružuju temeljem vlastitih interesa i osobina. Dobar osvrt o tome je napisao urednik Spikeda Brendan O'Neal, ovdje ga možete pročitati u izvorniku: Borba za jednakost ili rat protiv različitosti? a ovdje u prijevodu. On podsjeća da je pitanje slobode dobrovoljnog udruživanja nešto bez čega osobne slobode ne postoje: a ako date ljudima pravo da se udružuju, morate im dati i pravo da sami biraju s kim će se udruživati. U našoje eri lažne jednakosti, to temeljno pravo institucija i organizacija da diskriminiraju ozbiljno se potkopava," kaže O'Neill.


    Britanski pokret za obitelj... recimo.


    On doduše zanemaruje jednu stvar, a to je da je diskriminacija prema sposobnostima za nešto dozvoljena, ali ne i prema urođenim osobinama koje ne utječu na predispozicije: boja kože ne bi trebala biti zaprekom za primanje na sveučilište, dok glupost ili nenadarenost to mogu biti. Kod homoseksualnosti i braka su pak stvari malo kompleksnije. No jednu stvar dobro uočava u slučaju britanske nacionalne stranke, koja je morala promijeniti statut po kom je primala samo bijele engleze: pod krinkom jednakosti, država je zapravo napala političku grupu koja joj se ne sviđa i pokušala je natjerati da prihvati način razmišljanja države. Tu se nije radilo o jednakosti za crnce i azijate, kojima ionako nije na kraj pameti učlaniti se u bjelačku rasističku stranku, već o pokušaju diktata i provođenja političke istovjetnosti, o nametanju konformizma misli. Koncept jednakosti danas se koristi za poprilično totalitarne ciljeve. Svaka argumemtirana rasprava o homosksualnosnim odnosima se već preko desetljeća agresivno guši optužbama za "homofobiju" koje su pandan srednjevjekovnim optužbama za herezu, svako propitivanje se kažnjava kao "govor mržnje", pod izgovorom zaštite manjine se zapravo uvodi cenzuru i zastrašivanje.

    Svijet se oduvijek dijelio na pravovjerne, te heretike i skeptike. Oni prvi uvijek nastupaju s pozicije moći, kako inkvizicija u srednjem vijeku tako razne organizacije za ljudska prava danas, i ne dozvoljavaju kritičku misao o vrijednostima koje su društvu nametnuli. Oni su danas propovjednici morala, zaštitnici sirotinje, homoseksualaca, prezrenih na svijetu, slabih i nemoćnih i u njihovo ime će vas terorizirati do besvijesti, dok god se ne pokorite proklamiranom svjetonazoru. Sarnavku, Puhovskog, i slične profesionalne aktiviste treba promatrati isključivo kao svećenike novog doba: oni su tu da vam sole pamet i nameću moralne vrijednosti. Oni nisu tu da bi štitili bilo koga, osim pred kamerama, već da bi širili svoju vjeru i od toga vukli društveni ugled i korist. Njihovo moraliziranje je nesnošljivo: poslušajte s koliko mržnje i netolerancije u svojoj retorici oni govore o ljubavi i toleranciji. Njihova politika je fašistička: tko nije s nama taj je protiv nas. S njima nema rasprave: prihvaćaš njihov nauk, ili si fašist, nacionalist, rasist, seksist, homofob, i nevjerničko pseto, kako bi rekli islamisti.

    A da biste širili svoju vjeru, morate napasti onu prethodnu, a ništa trenutno nije pogodnije od homoseksualnosti da bi se dokazalo da katolička crkva diskriminira. I tu se morate zapitati: ako definiciju braka proširimo na istospolne zajednice, hoće li gay parovi imati pravio tužiti katoličku crkvu za diskriminaciju odbije li ih vjenčati? Hoće! Bez imalo sumnje. I zato je bitno da se te zajednice, kakva god prava imale, ne zovu brak, jer će se to onda zloupotrijebiti protiv svih koji ugroze ideološki monopol, a prije svega protiv crkve.

    Još od Francuske revolucije možemo pratiti izrazito antikršćanski karakter revolucionarne ljevice: Jakobincima su bila puna usta "prava čovjeka" dok se nisu dokopali moći, a tada uveli teror - riječ koju nam je donijela upravo Francuska revolucija, i započeli Napolenove ratove kao prvu veliku svjetsku klaonicu. Ipak, i danas ćete često čuti trolanja o vjeri kao uzroku ratova, iako niti jedan u zadnjih 200 godina nije vođen u ime vjere - a vođeno ih je više i s više mrtvih nego u cijeloj prethodnoj povijesti. Danas je razmjerno malo poznato da je revolucija imala izrazitio antikršćanski karakter, do te mjere da su zabranjeni nazivi dana u tjednu i mjeseci, ukinuta nedjelja, potrgani i zabranjeni križevi i vjera općenito, a pod patronatom države osnovan je kult razuma - primijetite kontradikciju u nazivu - kojeg je kasnije zamijenio kult vrhovnog bića. Drugim riječima, dogodio se znatan transfer moći s crkve na državu, a kasnije i s obitelji na državu. Te dvije institucije se danas optužuju za vršenje opresije - ali se zaboravlja da su one isto tako i pružale socijalnu sigurnost, štitile svoje članove.

    Ljudska prava su postala nova postkršćanska dogma, koja se postavlja iznad demokratskih principa - odatle takva histerija protiv referenduma - i zdravog razuma. I kao i svaka dogma, imaju gomilu zatupljenih sljedbenika. Nevjerojatna je bahatost naše civilizacije, koja vjeruje da su sve civilizacije prije nje, sva društva, bila glupa ili bar nemoralna i nisu znala kakva ljudi trebaju imati prava jer nikad niti jedno nije poznavalo homoseksualne brakove, čak ni ona koja su bila izrazito otvorena prema homoseksualnosti poput antičke Grčke. Da je tek naša generacija, i to samo na zapadu, doživjela konačno prosvjetljenje i shvatila da su istospolni brakovi posve ista stvar kao i oni tradicionalni. Malo kome pada na pamet da nismo kao civilizacija doživjeli prosvijetljenje, već je brak kao takav prestao biti osnovna ekonomska i razvojna ćelija društva i pretvorio se u mjesto gdje se provodi slobodno vrijeme i gleda TV. Homoseksualnost se nametnula kao društveno pitanje kao i ženska emancipacija jer su se socijalni uvjeti života promijenili uslijed urbanizacije i razvoja tehnologije, a ne zbog toga što smo doživljeli prosvijetljenje kao društvo. A prilagodba nije moralni čin.

    Ali mnogi će zajahati na toj promjeni i osuđivati one koji upiru prstom na besmislenost takvog tumačenja braka. Jednostavno: brak između dva muškarca, ili dvije žene, je tipičan postmoderni kič, forma bez supstance, nadomjestak i surogat, upravo kao manje - više sve postmodernističko od isprazne arhitekture koja se poigrava citatima i crta vrata i prozore nalik klasičnima do reality TV-a i kulture celebrityja. Umjesto slobode, ona nam nudi permisivnost. To je pokušaj da se u ime ideologije silom dokaže da smo svi jednako vrijedni, neovisno o bilo čemu, osim količini novca u džepu.

    Važno je takvu logiku podvrgnuti kritici ne zato da bi se sačuvala tradicionalna obitelj, već prije svega zato da bismo zadržali svoje osnovne i bitne slobode, slobodu izbora i slobodu govora. Ne tako davno, tražilo se "poštivanje različitosti" upravo od kvaziliberala i gay zajednice. Danas neki drugi ljudi traže da se poštuje njihova različitost: zvali vi njih kršćanima, heteroseksualcima, katolibanima, zaostalima, kako god. Trpanje svega i svačega u isti koš, osim što je ignorancija u ime "nediskriminacije", ostavlja beskrajne mogućnosti za manipuliranje. Nepravda je istu stvar tretirati različito kod različitih ljudi, no još veća je nepravda različite stvari tretirati jednako, i zvati ih jednako. Namjere onih koji na tome inzistiraju nisu iskrene što se vidi već iz primitivne ad hominem medijske hajke, u kojoj je glavni argument protiv referenduma taj da je Željka Markić imućna i da iza nje stoji Kaptol, uz ponešto izvikivanja šupljih parola. Nisu se bez razloga komunističke diktature skrivale iza imena "narodnih demokracija" iako nisu bile ni narodne ni demokracije. Stvari trebe uvijek zvati pravim imenom.

    A što s referendumom, na kraju? Što s vapajem aktivista da bi većina trebala poštivati manjinu? Ništa. Baš ništa. Istospolnim zajednicama, smatram, treba dati sva prava kao i bračnim, što se mene tiče ni usvajanje djece ne bih vezao uz bračni status niti bih branio gay osobama da ih posvajaju - iako to smatram da bi ipak tome trebalo pribjegavati ako nema boljeg rješenja za dijete - ali to brak nije. Aktivisti koji su nam se pred nekoliko godina obratili više nego bezobraznom i neukusnom porukom "Zagreb to može progutati", s očitom aluzijom na gutanje sperme, ne samo da me nisu privukli da im dam podršku nego sam poželio onak odvalit jednu masnu šamarčinu neodgojenom mulcu koji je to smislio, i poručiti mu da si mami predloži to što predlaže Zagrebu. Sad, kad su opet pritisnuti uza zid, najednom su opet vrlo kulturni: čim su okusili malo moći, postali su bahati i agresivni. Zato zaslužuju jedino da im se odgovori, referenduma će biti jer vi to možete progutati. Upravo kao što je i gay pridea bilo jer mi to možemo progutati.

    http://fizzit.net
    Komentara 6 Komentara
    1. caporegime avatar
      ovaj čovjek je genijalac.
      činjenica da se njega ne stavi da artikulira stavove državotvorne hrvatske pa čak i činjenica da ne znaju za njega, je za državotvornu hrvatsku porazna.
      kad ga se čita, ispada da je tako malo potrebno da se argumentacijski dotuče plitku i iskvarenu ljevicu.
    1. galija avatar
      "Zapitajte se: kakav je to kopernikanski obrat uslijed kojeg su oni koji su pred tri godine na gay prideu u Zagrebu nosili transparente "uništimo atomsku obitelj" sad najednom doživjeli epifaniju i tvrde da je brak neotuđivo ljudsko pravo? Ljevica je još šezdesetih i sedamdesetih tražila ukidanje braka, napadala ga kao buržoasku i patrijarhalnu, opresivnu instituciju (što on manje-više i jest), povezanu s tako mrskim kršćanstvom. Propagirao se život u komuni, nevjenčane zajednice, otvorene i slobodne veze. Živjeti u formalnom braku se u doba mog odrastanja smatralo zaostalim u tim krugovima. Tada se tražilo - i dobilo - od zakonodavca izjednačavanje prava nevjenčanih parova s vjenčanim, što je i urađeno. Stvar je ubrzo postala bespredmetna, jer su ti ljudi većinom bili "otvorenoj neformalnoj vezi" te su i dalje pričali protiv braka kao zastarjele gluposti, ali zapravo su živjeli u regularnom braku kao i vjenčani parovi, samo nisu imali papir."

      odličan tekst..odllličan
    1. Inkvizitor avatar
      Holjevac je odličan ali ljevicu je ionako lako tući argumentima ali njih nikad argumenti i nisu zanimali. Nego samo sila. Njih samo sila zanima. Sila, manipulacija i laži.
    1. ZGabriel avatar
      sjajan tekst.


      Ne tako davno, tražilo se "poštivanje različitosti" upravo od kvaziliberala i gay zajednice. Danas neki drugi ljudi traže da se poštuje njihova različitost: zvali vi njih kršćanima, heteroseksualcima, katolibanima, zaostalima, kako god. Trpanje svega i svačega u isti koš, osim što je ignorancija u ime "nediskriminacije", ostavlja beskrajne mogućnosti za manipuliranje. Nepravda je istu stvar tretirati različito kod različitih ljudi, no još veća je nepravda različite stvari tretirati jednako, i zvati ih jednako. Namjere onih koji na tome inzistiraju nisu iskrene što se vidi već iz primitivne ad hominem medijske hajke, u kojoj je glavni argument protiv referenduma taj da je Željka Markić imućna i da iza nje stoji Kaptol, uz ponešto izvikivanja šupljih parola. Nisu se bez razloga komunističke diktature skrivale iza imena "narodnih demokracija" iako nisu bile ni narodne ni demokracije. Stvari trebe uvijek zvati pravim imenom.
    1. NorthStand avatar
      čitam ja holjevca na fizzit.net, ima odlične članke i piše još veće kobasice od mene što nije lako.

      doduše on to malo profinjenije obradi, ja sam sirovina, ali stvarno milina ga je za čitat.

      vesna pusić je sve rekla o demokraciji u hrvatskoj, kaže ona da referendum o ćirlici nije potreban.

      vjerojatno misli i da referendum o braku, nije za njih obvezujući.

      ludilo u hr se nastavlja a ova histerija ko u vrijeme SFRJ, oni stvarno misle da u ovom narodu nema kršćana i hrvata, već da su svi ateisti i komunisti ko oni, al će se prevariti. nije da ih ima toliko koliko misle, i jedva čekam te referendume jer i oni će biti ogledalo ovog naroda. ako ovaj narod ima iti malo časti i ponosa u sebi, na ovim referendumima će to i pokazati. ja vjerujem u pozitivan ishod, ali ne smije se podcijenit glupi narod koji je čitajući komentare po raznim portalima uvelike nasjeo na štoseve ove bande koja jedino zna lagat i obmanjivat, i tu nikada nisu birali sredstva i uvijek su bili učinkoviti jer nemojmo zaboravit Tito je upravo na identičan način, uspio skupit 200.000 vojnika, a nije da su to sve bili anacionalni ljudi već jednostavno naivne budale koje su se upecale na propagandu. tako to ide kod nas, ne možeš ti pobjedit neprijatelja bez propagande. samo je razlika u tome, da oni lažu, a mi govorimo istinu, naša propaganda nije laž već činjenice. budućnosti bez djece nema, a oni žele legalizirat pederluk i dati mu posebno mjesto u našem društvu, to je ne bolesno već krajnje retardirano. kao što je i krajnje retardirano slušat Milu Kekina kako se srami "svoje domovine", ko broj jedan mislim da je Srbin ko broj dva od kad je to njegova domovina, ja sam mislio da je njima jugoslavenima Jugoslavija njihova domovina, ali ok oni se lako prešaltaju se jedne na drugu stranu po potrebi, ko četnici. sve u svemu jadni mi, i naša država s kime mi moramo živjet, ovako mali jadni i teritorijalno ograničeni, pa još ovoliko debila u državi od vrha do dna, stvarno ne znam šta više reći ovo postaje toliko bolno za gledat i slušat sve da nema više kometara. ako ovi referendumi ne upale, i ne pošalju signal ovim parazitima da te instrukcije koje dobivaju izvana i koje imaju za cilj trajno promjenit naše društvo neće upalit, jer narod tome kaže NE! onda ja mogu sa sigurnošću reći, da nam se crno piše u budućnosti. jer narod je taj koji mora biti korektiv svakoj vlasti, i mora joj reći dosta i ne kada krene u nekakve nenromalne krajnost kako su to krenuli Milanović i njegova partizanska ofenziva ko onomad na Neretvi. prema tome ako želimo obranit svoj način života, moramo izaći na taj referendum i reći šta misilimo o tome, to i je bit demokracije, a ne da Pusićka i MIianović odlučuju u naše ime.
    1. zaba1111 avatar
      Holjevac, kao i većinom, dobar, konkretan, sadržajn i informativan, međutim s određenim promišljanjima se nikako ne slažem.
      Istospolnim zajednicama, smatram, treba dati sva prava kao i bračnim, što se mene tiče ni usvajanje djece ne bih vezao uz bračni status niti bih branio gay osobama da ih posvajaju - iako to smatram da bi ipak tome trebalo pribjegavati ako nema boljeg rješenja za dijete - ali to brak nije.
      Brak, tj, obitelj je temeljna jedinica, ne samo opstanka, nego i skladnog, kvalitetnog, održivog , funkcionirajućeg ... svijeta općenito, na obitelji počiva današnja civilizacija, a na kršćanskim temeljima počivaju i "ljudska prava" koja se danas podlo zloporabe da bi se urušio poredek po kojem , u svakom pogledu, napredujemo od Abrahama.
      Težnja je urušiti obitelj, kao funkcionalni temelj, i ljubav kao osnovnu vrednotu, da se ustoliči pojedinac kao temelj i piramida moći kao sustav.
      I zato , baš zbog tako prevažnog značaja obitelji, kao stupa civilizacije, nipošte ne prihvaćam da se pederski brak pozitivno diskriminira davanjem privilegija kakve ima brak.

      Zanemarimo sad ovaj apstraktni značaj obitelji , ostavimo kršćanstvo i sagledajmo stvar interesnom i praktičnom logikom, zašto bi država ,kao političko-ekonomska interesna zajednica građana, iz zajedničke kase izdvajala novac za apsurdni i beskorisni pederski brak, zašto bi se dvojici muškaraca samo zato šo se međusobno ševe davalo pravo na zdrvastveno osiguranje na ime partnera, zašto bi mu se dalo pravo da naslijedi mirovinu, zašto bi ga se oslobađalo od ikakvih poreza koja prate npr 2 brata koja žive u istom stanu. Odgovor je jasan , nizašto jer njihov je brak biološki, demografski, ekonomski, socijalno, odgojno... beskoristan.
      Ajde uzmimo da se želi napraviti pozitivna dikriminacija koja nosi dobrobit, a ne košta puno, ali ni tu nema rezona jer pozitivna diskriminacija se napravila za hetero brak i time bi se to poništilo, dok ni sa strane smanjenja nasilja i nesnošljivosti prema takvim ljudima nema opravdanja jer statistički značajno povećanje nasilja prema njima u odnosu na ostale ne postoji, nesnošljivost se počela javljat kao odgovor na provokacije.

      Pravo na jednokost različitog je logički apsurd, i različita prava su svakodnevna pojava bez čega svijet ne bi mogao funkcionirati, to je isto da npr uzgajivači kivija kažu da oni žele poticaj od države jer poticaj imaju ratari ili kad mali ratari kažu da oni također žele poticaj jer ga imaju veliki , što je apsurd jer država ne potiče po prirodnom pravu na poticaj, nego iz zajedničke kase potiče po interesnoj i ekonomskoj logici.

      A tek posvajanje djece, tek kad ostanemo bez heteroparova za posvajanje i bez državnjih institucija ( u slučaju bankrota države) koje se brinu za djecu bez roditelja, tada , da djeca ne bi bila na ulici, treba dati mogućnost i njima, kao mjeru manje štete, jednako kao i ostalim manjkavim roditeljima kojima institucije nadležne za brigu o djeci uzimaju djecu ukoliko ne ispunjavju potrebne uvjete za uzdržvanje i odgoj djece.