Kolumna Zvonimira Hodaka-Sve su oči uprte u Vukovar dok traje prepucavanje o broju kolona

Savo Štrbac ima dokaze o nacionalističkom postupku prema srpskim civilima nakon što su ih Zenge razoružale tijekom Oluje. Kad jednom razoružaš nevine civile možeš ih maltretirati koliko hoćeš, čak I dok traktorima jure, razočarani negostoljubivošću Hrvata, prema majčici Srbiji.
Oči javnosti uprte su u Vukovar. U kolonu sjećanja. Mediji i političari apeliraju za samo jednu kolonu koja će simbolizirati osjećaj zajedništva koji vlada (!) Lijepom našom. Slično kao 5. kolovoza 1995.g. neobrazovani i irelevantni Stožer za obranu Vukovara, kako mu tepa Marko Biočina u Večernjaku, ne želi zajedno u kolonu sa vladajućom elitom. Oni bi svoju kolonu "hrvatskog Vukovara", a ovi iz kolone tzv. "nehrvatskog Vukovara" neka idu svojim putem, po mogućnosti što brže i dalje. Na tu heretičku ideju odmah se digla na zadnje noge hrvatska demokratska javnost.

Žarko Puhovski u beogradskim novinama tvrdi kako tih 3% Vukovaraca koji podržavaju Stožer tako pokazuju kako ne poštuju žrtve s druge strane. I Vesna Teršelić je istog mišljenja. Pa i njih treba žaliti, i oni su nastradali. Osobito u Bljesku i Oluji. Savo Štrbac ima dokaze o nacionalističkom postupku prema srpskim civilima nakon što su ih Zenge razoružale tijekom Oluje. Kad jednom razoružaš nevine civile možeš ih maltretirati koliko hoćeš, čak I dok traktorima jure, razočarani negostoljubivošću Hrvata, prema majčici Srbiji. I dok tako traje prepucavanje o broju kolona 18.10. 2013.g., u Vukovaru, jedna je već formirana: generalisimo Francisco Franco 27.03.1939.g., ušao je u Madrid i tim je činom bio završio španjolski građanski rat. Na čelu pobjedničke vojne parade u Madridu išla je takozvana "peta kolona" koja je, iako nevidljiva, osigurala Francu zauzimanje Madrida.

Pa zašto i mi Hrvati ne bi imali svoju petu kolonu na maršu u Vukovaru. I ona bi trebala biti na čelu kolone. Nju bi sigurno mogli činiti, kako to lijepo piše Marko Biočina, "obrazovani ljudi, širokog habitusa, sa sposobnošću odupiranja niskim strastima i mogućnošću sagledavanja širih aspekata društvene sadašnjosti i budućnosti." Tako nas Marko, napredni omladinac zvan "Sveta vodica" podučava pišući stvari koje niti škode niti štete, tek toliko da ih se kaže. Znači, s pokojom zastavom duginih boja, kolonu u bi trebao valjda predvoditi famozni saborski zastupnik Nenad Stazić. On je, nakon intenzivnog razmišljanja od pet sekundi, odmah skužio Željku Markić i njen pakleni plan. Ona, tj. Markićka će "djecu takvih jednorodnih obitelji pokupit po kućama, strpati u kamione i odvesti u dom. A dom će se osnovati u Jasenovcu." To je, ponosan na svoje velebno otkriće, objavio na Facebooku potpredsjednik Hrvatskog sabora za kojeg je Marko Biočina siguran da treba i može ući u krug obrazovanih ljudi, širokog habitusa itd.....
Među tom djecom bit će valjda i 12.000 djece za koje je devedesetih godina Milorad Pupovac bio otkrio kako su ih ustaše prisilno prekrštavale na katolicizam. Sigurno i Pupovac zaslužuje po Biočini ići na čelu kolone kao obrazovana osoba, širokog habitusa.
Pupovac je neki dan raširio svoje paunovo perje i pompozno u Saboru pročitao razglednicu koju je neki anonimni idiot napisao bošnjačkom zastupniku iz kvote nacionalnih manjina. Milorad, onako obrazovan i širokog habitusa, odmah je zaključio kako su nas takvi likovi i doveli do 1991.g. Sad napokon znamo zašto je došlo do balvan revolucije I okupacije trećine hrvatskog teritorija. Da idioti 1991.g., nisu pisali razglednice pune međunacionalne mržnje, Hrvatska bi još danas bila sretna u Jugi. Prvak Brača u fudbalu bio bi F.K. Talas koji je do 1990.g., dominirao na bračkim stadionima. Sretna Juga I hrvatska tuga!
Zbog posebnih zasluga, u prvim redovima pete kolone, mjesto svakako treba osigurati i za Zorana Pusića, intimusa zadarskog sudije Save Štrbca. Kako je ovih dana prošlo godinu dana od pravomoćnosti oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, Haško je tužiteljstvo propustilo i zadnji vlak u 3,10 za Yumu. Nema više mogućnosti za ponavljanje postupka protiv generala Gotovine I Markača. To je sigurno izazvalo pakao u duši Save Štrbca, Olivera Frljića, Danijele Trbović – koja je popušila veliku lovu jer nije uspjela denuncirati Gotovinu, Mile Kekina, Vesne Teršelič, Dragana Markovine, Ante Tomića, Borisa Dežulovića, Snježane Pavić I brojnih drugih koji su godinu dana strepili bojeći se revizije postupka generalima i mogućeg ponovnog suđenja na kojem bi možda pala osuđujuća presuda. Sad im je napokon pala paučina s njihovog domoljubnog srčeka.
Od sreće je Zoran Pusić, s naprednim i zanesenim omladincima, na opće oduševljenje cijele Hrvatske, postavio ćirilićne ploče I bijele ruže duž cijele Vukovarske ulice u Zagrebu. Tako je odao počast žrtvama s druge strane. Gledajući ga na HTV-u, koja se tobože "slučajno" našla na licu mjesta kako bi ovjekovječila taj ljudski i humani čin, vidjelo se kako se Pusić jedva suzdržava da ne kaže "ne ponovilo se više!" misleći vjerojatno na 5.08.1990.g., i na oslobađajuću presudu generalima. Na portalima je zavladalo opće veselje fašisoidne većine potezom Zokija I njegovih izviđača koji još čekaju da se Avenija Gojka Šuška preimenuje u Aveniju izviđača. Možda bi im to prije uspjelo da su ime promijenili u zagađivači. I tako Zoran Pusić i Savo Štrbac dijele iste ideje pa si počinju sve više sličiti – kao jaje jajetu ili .... Kao mućak mućku.

Večernji list je medijski fenomen ovih prostora. Oni, za razliku od Jutarnjeg, nisu 100% lijevo. Večernji više potsjeća na brojne zelene diljem EU-a. Točnije, podsjeća na lubenicu: izvana zeleni, a iznutra crveni! Tako je nedavno Večernjak dao veliki dio prostora najvećem živućem književniku Slobodanu Novaku. Novak je hrabro, lucidno i javno izložio svoje mišljenje o gay paradama, istospolnim brakovima, usvajanju djece od strane homoseksualaca i još ponešto iz očite svjetonazorske divergencije koja trenutno kao londonska magla prekriva Hrvatsku. Novak koristi svoj svjetonazor, iskustvo te sa intelektualnom superiornošću, ironično demaskira farizeje kao i pretvaranje komunjara u napredne liberale. Međutim, odmah iza objave Novakovog članka na štih je došla ekipa intelektualnih pigmejaca iz drugog ešalona hrvatske ljevice. Predvodio ju je naša poznata muha u čaši mlijeka, vitez tužnog lica, Branimir Pofuk. Naslov njegovog odgovora Novaku je bio "Samorazotkrivanje cijenjenog književnika i akademika". Raspucao se Pofuk topom po vrapcima. Polemika k'o na špici. Te Novak vrijeđa svih koji ne žele imati djecu, diskreditira ih bez obzira na seksualnu orijentaciju itd. Taksativno i suhoparno citira sve što Novak ne voli, a da si nijednom nije uspio postaviti pitanje: ima li književnik i akademik pravo u tobože demokratskoj i liberalnoj Hrvatskoj pravo na svoj stav i mišljenje bez da ga se vrijeđa i javno osuđuje. Pofuk je u bratsku pomoć pozvao dizajnera Borisa Ljubičića.

Oglasio se i filmski redatelj Dalibor Matanić koji, ni nakon dvadesetdvije godine nakon početka Domovinskog rata nije uspio snimiti nijedan film s tom temom. Daliborčić smatra kako to što Novak radi je upravo ono kako se išlo nekada protiv Židova. To ima smisla kao da kaže: vani je hladnije nego noću! Nadežda Čečinović ozbiljno zabranjuje Novaku bilo kakve predrasude i upozorava ga nek' napokon odraste. Ona je predstavljena kao etablirana književnica pa sam uvjeren kako će jednog lijepog dana sigurno objaviti knjigu o svom paničnom strahu od svega drugačijeg od onoga što i kako ona misli. A Novak, ćim se sjeti Nadežde, trest će se od straha da ponovno ne pogriješi i padne pod predrasudama!
Nenad Puhovski je producent bog-zna-čega. On kaže: "Veliki pisac može biti nečovjek!" U prvi mah sam pomislio kako misli na Krležu. Ipak, sjetih se kako je Fric, dok su 1970-tih pisci robijali, igrao šah sa "Starim". A šah je u to vrijeme bila jedina igra na svijetu gdje su i najortodoksniji komunisti mogli kod kuće držati šahovnicu i u igri braniti svog kralja. Dakle, nečovjek je ipak, po Puhovskom, Novak. Puhovski se ne mijenja, on uvijek tolerantno, bez govora mržnje uvažava drugačije mišljenje I s njim polemizira bez uvreda na osobnoj razini – kao pravi, obrazovani čovjek širokog habitusa, rekao bi Marko Biočina.
Unuka "Starog" Saša Broz bila je najkorektnija. Rekla je kako svatko ima pravo na svoj stav. Pametnom dosta. Iako to nije izričito rekao, sukus onog što je Boris Ljubičić rekao bio bi: ne bi se štel' mešati!
Kad sam napisao kako je Večernjak medijski fenomen mislio sam pri tome na sve jasniju sličnost s lijevo orijentiranim Jutarnjim. Bez obzira na borbu za čitatelje i tiražu, Večernjaku je stiglo veliko priznanje od ..... zamislite koga? Davora Butkovića. On je srdačno pozdravio razapeće Novaka na križ ontološkog fašizma, što je lijepa gesta od ofucanog liberala, bivšeg komunista. Pohvala Večernjaku i Pofuku samo je dokaz više kako je Pofuk novinar Jutarnjeg na privremenom radu u Večernjaku.
Osim te pohvale Bule je izbacio još dvije kartice teksta, a da o onome o čemu je pisao Novak, nije rekao ama baš ništa. Nije njemu jasno kako je Novak, kao stari partizan, sad odjednom protiv homića. Poznato je kako su partizani bili puni ljubavi prema homićima u svojim redovima. Prema nekim izvorima od 1941-45 streljano je bilo oko 80 nesretnika koji su se zagrijali za svoje suborce. Stoga, ako je u velikom književniku ostalo imalo sjećanja na partizansko razdoblje, onda je jasan njegov stav – osim Buletu kojem nažalost ništa nikada nije jasno, osim gdje nešto dobro pojesti i popiti.
I na kraju javio se i jedan književni liliputanac Jurica Pavičić u svojim "Vijestima iz Liliputa". Naslov pamfleta: "Istina o starom prostaku". Prostak je, po njemu, Slobodan Novak. Partijski odgojen, a europski uljuđenim kako se smatra naš Jurica, još nedavno je velikog pisca nazvao "kretenom". Sad je opet navalio na Novaka kao Maksim po diviziji. Nitko nije toliko antitalentiran kao on da može napisati cijelu stranicu teksta, a koja se sastoji samo od uvreda koje Jurica očito jedino I zna izricati. Uvrijedilo ga je što, kad je bio Novaka nazvao "kretenom", na njega je nasrnulo oko 50-60 portala i kolumnista. On je očekivao da će mu Duka, predsjednik novinarskog ceha, podariti 30 dukata. Izdvojio je trojicu kolumnista: Nin u Raspudića kao modnog mačka hrvatske desnice, moju malenkost kao mafijaškog advokata i Slavena Leticu kao Tuđmanovog nadrisavjetnika.

Ne znam za Raspudića i Leticu, ali moram priznati da me značaj koji mi je Jurica pridao malo zabrinuo. Međutim, kad sam malo bolje razmislio sinulo mi je kako nikada nisam zasttupao ni Pavičića, ni Tomića, Jergovića, Dežulovića, Butkovića i slične likove pa, i da to želim, ne mogu si pripisati da sam bio mafijaški odvjetnik. Ipak, moram nešto priznati. Međutim, bez obzira što književnik iz inkubatora Jagne Pogačnik o meni misli sve najgore, ja o njemu mislim da je pametan, talentiraniI perspektivan pisac. Bojim se jedino da smo obojica u krivu! To što kvazi-intelektualna elita zamjera Slobodanu Novaku, bivšem partizanu i komunisti, što je progledao ima odgovor u jednoj misli Winstona Churchilla kad je rekao:"Kad si mlad, a nisi ljevičar, onda nemaš srca. A kad ostariš, a I dalje si ljevičar, onda nemaš mozga."


Autor: Zvonimir Hodak


http://www.dnevno.hr