• Kako nas je Jutarnji list varao-godinu dana poslije



    Prije oko godinu dana cijela Hrvatska je s nestrpljenjem očekivala konačnu presudu hrvatskih generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču.
    Onaj veći dio je strepio od moguće potvrđujuće presude. Manji dio ali mnogo bolje pozicioniran i organiziran s nestrpljenjem je isčekivao osuđujuću presudu ne skrivajući zadoljstvo očekujući da haaški sud Hrvatsku proglasi kao zločinca.
    Na sam dan donošenja presude neki od njih nisu imali strpljenja čekati konačnu odluku nego su zlurado, tek koji sat prije izlaganja haaškog suda Theodora Merona već počeli s naslađivanjem.
    Jutarnji list je taj dan objavio članak svoje novinarke Snježane Pavić u kojem dotična s užitkom čeka da haaški sud konačno "zalupi vratima Tuđmanovoj politici devedesetih" opisujući Oluju kao zločin i produkt zločinačkog poduhvata zločinačke hrvatske vlasti.
    A onda-šok. Hrvatski generali su oslobođeni po svim točkama optužnice a Hrvatsku je preplavio val oduševljenja.
    Oni koji su već otvorili šampanjac slaveći proglašenje Hrvatske zločincem, brzo su ga zatvorili a Jutarnji List je po hitnom postupku sklonio svoj "trijumfalni" članak kao da ga nikada nije bi bilo.
    Četničkofilna novinarka je nasuprot svome likovanju svega koji sat kasnije napisala članak kojega je Jutarnji List objavio, a u kojemu "sa zadovoljstvom navodi kako je sa Hrvatske skinuta stigma zločina".
    Kako je Jutarnji list poznat i kao faktički politički bilten vladajuće koalicije, tadašnje likovanje i zadovoljstvo u očekivanju osuđujuće presude zapravo je predstavljalo zadovoljstvo sadašnje vlasti konačnim proglašavanjem Hrvatske zločinačkom državom. Iako su predstavnici vlasti formalno pozdravili oslobađanje hrvatskih generala od tada pa do dana hrvatska vlada kao da se trudi ukazati da ono što nije učinio haaški sud, učinit će ona sama. Posljedice takve politike se najbolje mogu vidjeti na vladinom inzistiranju na uvođenju ćirilice u Vukovaru kao i otvorenim svrstavanjem na stranu onih koji su Vukovarveć jednom rušili.
    Donosimo vam originalni članak koji je prvi uočio pokvarenu i licemjernu igru Jutarnjeg lista a temeljem kojega je cijela Hrvatska mogla uvidjeti svu pokvarenost i licemjerje Jutarnjeg lista.


    Napominjemo da su neki screenshotovi nestali uslijed njihovih micanja sa servera ali najbitniji članak je ostao.


    U rano jutro 16. studenog 2012. godine, dok se još čekalo objavljivanje presude hrvatskim generalima u Haagu tko je otvorio web stranicu Jutarnjeg lista, mogao je pročitati tekst novinarske Snježane Pavić u kojemu ista napominje (i svojom intonacijom smatra da je Haaški sud time u pravu) kako se zapravo radi o suđenju zločinačkoj politici autoritarnog Franje Tuđmana, te da će se presudom konačno staviti točka na "i" utvrđenju ratne Hrvatske kao zemlje koja je počinila organizirani zločin.
    Oslobađajuća presuda je vjerojatno dotičnu novinarku izbacila iz položaja a nakon što je došla k sebi, trebalo je očito ublažiti moguće posljedice trčanja pred rudo odnosno otvoreno likovanje Jutarnjeg lista zbog očekivane osuđujuće presude.

    I tako je od zlurane kritičarke "zločinačkog" tuđmanovog režima u samo jedan dan Snježana Pavić postala prava braniteljica hrvatskih pozicija iz tog razdoblja.
    Naime, tako bi to proizlazilo iz slijedećeg članka gdje se novinarka Pavić obrušava na Carlu del Ponte, svega jedan dan nakon oslobađanja hrvatskih generala.


    http://www.jutarnji.hr/nasi-su-gener...ponte/1067012/

    Spornog članka iz kojega je bilo vidljivo uočiti kako je službeni stav Jutarnjeg lista kao medija zapravo inzistiranje na zločinačkom poduhvatu tuđmanove Hrvatske međutim nema.
    Ostao je doduše link na članak

    http://www.jutarnji.hr/sudac-meron-d...dmana/1066689/

    Oprobajte sami.
    Kliknete li na taj link on vas međutim neće odvesti na predmetni članak. EPH manipulatori su se odmah potrudili pobrisati sve dokaze svoje zle namjere. Svoju zlu namjeru su sakrili ali ona nije nestala. Štoviše, samo se pritajila čekajući novu dimenziju perfidnosti u koju bi se umotala.


    p.s. za vrijeme pisanja ovog teksta, podebljani link (koji vodi na sasvim drugo mjesto) na opisani članak još je stajao unutar članka o Carli del Ponte. Ponovnim pregledom tog članka čak je i sporni link nestao.
    Međutim mnogi portali su ga prenijeli i slika naslovnice sa samim člankom postoji.
    Kao i na vrhu ovoga članka.
    Komentare povodom teksta kao dokaz da je postojao možete naći na slijedećoj stranici:

    http://yuchan.org/yu/37929
    Pokušate li međutim opet kliknuti na link s nazivom tog teksta i opet nećete doći nigdje.
    Možete i kopirati adresu linka te tako kopiranu adresu zalijpiti na tabulator i dobit ćete naslov članka
    EPH istina-kako cinično!!


    Izvorni članak Jutarnjeg lista pročitajte na :

    http://www.metkovic.hr/novosti/Sudac...utarnji_hr.htm



    Nije Tuđman morao osobno biti optužen da bi se sudilo njegovu projektu

    Kada danas ujutro šef Haaškog suda Theodor Meron bude čitao pravomoćnu presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču , s treskom će se zalupiti vrata na jednoj fazi hrvatske povijesti. Kako god Žalbeno vijeće Haaškog suda odreže kaznu dvojici generala, smanji je ili potvrdi, to će biti presuda Franji Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj.

    Jasno je da Haaški sud sudi pojedincima, a ne državama baš u namjeri da se krivnja individualizira, a ne da je generacijama poslije kao teret nose cijeli narodi. Jasno je i da će tu kaznu odslužiti dvojica konkretnih ljudi, Gotovina i Markač, obojica danas 57-godišnjaci, pojedinci sa svojim osobnim životima.

    Jedan je kao dječak pobjegao preko granice i mijenjao kontinente živeći život pun pustolovina poput nekog superjunaka, drugi je krotko gradio karijeru u policiji bivše države. Krenuli su u život u različitim pravcima, da bi ih spojio rat devedesetih i Carla del Ponte. Danas se u Haagu izriče pravomoćna presuda njima dvojici, ne državi, no simbolički je haaški proces za Oluju bio proces tuđmanovskoj Hrvatskoj devedesetih.

    Protjerivanje Srba
    Činjenica je da je haaška optužnica za Oluju iskonstruirana za politički i vojni vrh države, a ne za šefa specijalne policije, naftaša i generala s biografijom legionara. Tako je zločin u Gruborima (počinili su ga specijalci, a njihov nadređeni nije osigurao da počinitelji budu kažnjeni, što bi, recimo, bio ključan krimen da se htjelo suditi za njihova nedjela u Oluji) ovdje tek jedan element široko postavljene optužnice.

    Po Haagu, nije Markač kriv za ubojstva kao što je Blaškić odgovarao za ubojstvo u Ahmićima, nego prije svega zato što je poslužio Tuđmanu, Gojku Šušku i Zvonimiru Červenku, prvoj trojici iz optužnice, u provedbi cilja o protjerivanju Srba iz Hrvatske.

    Remetilački faktor
    Optužnica protiv Gotovine ili Markača nije poput one kakvu je Haaško tužiteljstvo pisalo protiv, recimo, generala Sefera Halilovića, optuženog pa oslobođenog optužbe za pokolj u Grabovici u Hercegovini. Ključni zločin za koji odgovaraju Gotovina i Markač nisu ubojstva više od 150 staraca preostalih nakon Oluje, ni pljačka i palež stotina sela, nego protjerivanje većine srpskog stanovništva s područja oslobođenog u Oluji.

    Tuđman je smislio cilj koji nikada nije tajio: Hrvatska bi bila stabilnija s manje Srba, često je to ponavljao i u javnim prigodama. Te Tuđmanove izjave uzeli su haaški tužitelji, dodali im Brijunski transkript i napisali optužnicu. Na Brijunima je dr. Franjo Tuđman 31. srpnja 1995. okupio vojni vrh i ondje su smislili kako provesti taj plan protjerivanja Srba, smatra Tužiteljstvo, a potvrdilo je prvostupanjsko vijeće Haaškog suda.

    Taj plan o protjerivanju “remetilačkog faktora”, kako je Tuđman zvao Srbe, proveli su artiljerijskim napadom prva dva dana Oluje: napali su Knin i druge gradove granatirajući ih tako nasumično da su među stanovništvom izazvali paniku, pa su ljudi u strahu pobjegli i zauvijek napustili svoje domove.

    Ono što je uslijedilo poslije, ubojstva, pljačke i palež, to nije bilo unaprijed smišljeno, ali se moglo očekivati, piše Haag, a cilj svega bio je spriječiti povratak Srba, što je osigurano kasnijim diskriminacijskim mjerama hrvatske Vlade, koja je dvjema uredbama oduzela imovinu odbjeglim Srbima planirajući njihove kuće pokloniti koloniziranim bosanskim Hrvatima.

    Na Brijunima su uz Franju Tuđmana bili ministar obrane Gojko Šušak, general zbora Anton Tus, generali Pavao Miljavac, Miljenko Crnjac, Luka Džanko, Željko Glasnović, Marijan Mareković, Petar Stipetić, Josip Lucić, Imra Agotić, admirali Ante Budimir i Davor Domazet i brigadir Mirko Norac. Gotovina i Markač također. Zašto su samo oni optuženi?

    Konačna kazna
    Nije dr. Franjo Tuđman morao osobno biti optužen da bi se sudilo njegovu projektu. Krajina je zasuta lažnim lecima kojima se srpsko stanovništvo poticalo na bijeg, otvoreni su im koridori za izlazak, a predsjednikova poruka da ostanu nije zvučala umirujuće, nego prijeteće. Većina srpskog stanovništva je otišla: za to će danas konačnu kaznu saslušati šef specijalaca i zapovjednik jednog od dva operativna sektora u operaciji Oluja.

    Haaška presuda će najglasnije odjeknuti u javnosti, ali najveći posao u zatvaranju ratnog poglavlja hrvatske povijesti obavljaju domaći sudovi: Glavaš služi kaznu za zločine u Osijeku, Merčep tek čeka na presudu za zločine iz 1991. Oni prvi, poput Norca, već izlaze iz zatvora. Lora, Sisak, Kerestinec - diljem Hrvatske, manje ili više uspješno, lokalni sudovi čiste zajedničku prošlost od zločina i nepravde.