Načertanije ,Crna ruka ,Slavko Goldstain i "borac za slobodu" Gavrilo Princip

"Atentati su tada bili prilično uobičajeni i u ono vrijeme je to bio trend koji je njega učinio borcem za slobodu - kazao je Goldstein. "

Garašanin je u svome Načertaniju napravio prilično detaljan program širenja Srbije, uzimajući u obzir tadašnju situaciju u jugoistočnoj Europi (pa i šire, razmatrajući u tom kontekstu međusobne odnose velikih sila: Rusije, Austrije, Francuske i Engleske), te prilagođavajući metode velikosrpske politike uvjetima koji su na pojedinim područjima vladali.

On radi operacionalizacije ovih ciljeva predlaže stvaranje državnog administrativnog aparata koji će rukovoditi tim aktivnostima i koordinirati ih, mrežu "agenata" koji bi špijunirali za račun Srbije i vrbovali ugledne ljude, a također punu pažnju poklanja i značaju propagande koju treba voditi preko izdavanja novina i tiskanja crkvenih molitvenih knjiga, i što je posebno zanimljivo – daje naputke za pisanje "srpske verzije" povijesti Bosne i Hercegovine(!). Detaljne "inštrukcije" po pitanju špijunske djelatnosti srpskih agenata, metodama pridobijanja uglednih ljudi i načina "posrbljivanja" muslimana, katolika, i "Bošnjaka istočnog veroispovedanija" (jer, on ne spominje Srbe u Bosni i Hercegovini, nego samo pravoslavce!), sve skupa nalikuje na neku vrstu onoga što će se kasnije nazivati "specijalnim ratom" ili "prikrivenom agresijom" .

Čini se da je Garašanin u toj domeni bio jedan od pionira na prostorima jugozapadne Europe.No o Garašaninu neki drugi put.

Drugi dokument, koji na eksplicitan način iznosi velikosrpske ideje i otvoreno govori o ciljevima karakteru ove ideologije, jesu : "Ustav organizacije 'Ujedinjenje ili smrt' " i "Poslovnik" iste Organizacije, ili (kako se to obično naziva: "Statut 'Crne ruke').

Organizaciju "Ujedinjenje ili smrt" (odn. "Crna ruka" ), osnovao je 29.V.1903. godine srpski oficir Dragutin Dimitrijević Apis sa skupinom istomišljenika, s ciljem stvaranja "Velike Srbije" nasilnim sredstvima, tj. terorističkim i drugim oružanim akcijama. Kako bi se skrile prave namjere, tajna organizacija je nazvana imenom koje sugerira "ujedinjenje svih južnih Slovena" . No, kada se dokument pročita, sasvim je jasno o čemu se radi.

"Ustav" organizacije "Ujedinjenje ili smrt" sadrži ukupno 37., a "Poslovnik" 28. članaka




Evo pojedinih članaka (kako bi se dobio uvid u ciljeve organizacije i način njezinog djelovanja):
USTAV ORGANIZACIJE 'UJEDINJENJE ILI SMRT'

I. CILJ I NAZIV

Čl.1. U cilju ostvarenja narodnih ideala – ujedinjenja Srpstva – stvara se organizacija, čiji član može biti svaki Srbin, bez obzira na pol, veru, mesto rođenja, kao i svaki onaj koji bude iskreno služio ovoj ideji.

Čl.2. Organizacija pretpostavlja revolucijonu borbu kulturnoj, stoga joj je institucija apsolutno tajna za širi krug.

Čl.3. Organizacija nosi naziv 'Ujedinjenje ili Smrt'.

Čl.4.

Za ispunjenje svoga zadatka, organizacija:

1) Prema karakteru svog bića utiče na sve službene faktore u Srbiji kao Pijemontu, i na sve društvene slojeve i celokupni društveni život u njoj; 2) Sprovodi revolucijonu organizaciju po svim teritorijama na kojima Srbi žive; 3) Van granica, bori se svim sredstvima protivu svih neprijatelja ove ideje; 4) Održava prijateljske veze sa svima onim državama, narodima, organizacijama, i pojedinim ličnostima, koji su prijateljski raspoloženi prema Srbiji i srpskome plemenu; ...

II. NADLEŠTVA ORGANIZACIJE

Čl.5.

Najstarija vlast organizacije jeste Vrhovna Centralna Uprava, sa sedištem u Beogradu. Ona se brine o izvršenju zaključaka.

Čl.7.

Vrh. C. Upravu sastavljaju pored članova iz Kraljevine Srbije, i jedan opunomoćeni delegat organizacije svih srpskih pokrajina: 1) Bosne i Hercegovine, 2) Crne Gore, 3) Stare Srbije i Makedonije, 4) Hrvatske, Slavonije,i Srema, 5) Vojvodine, 6) Primorja.

Čl.8. Sprovođenje organizacije u Srbiji spada neposredno u zadatak Vrh C. Upravi.

Čl.9.

Sprovođenje organizacije u pokrajinama srpskim van granica Kraljevine Srbije spada u dužnost svakoj pokrajinskoj upravi za njenu pokrajinu ...

III. ČLANOVI ORGANIZACIJE

...

Čl. 23.

Kao princip pri sprovođenju organizacije u detalju ima važiti pravilo: saobraćaj i opštenje vršiti samo preko naročito određenih i legitimisanih lica.

Čl.24.

Dužnost je svakog člana da vrbuje nove članove, pri čemu on svojim životom jamči za one koje uvodi u organizaciju.

Čl.25.

Članovi organizacije među sobom lično se ne poznaju. Samo članovi uprave poznaju se lično.

Čl.26.

U organizaciji, članovi se vode po brojevima. Ali Vr. C. Uprava treba da ih zna poimence.

Čl.27.

Članovi organizacije moraju se bezuslovno pokoravati svim naređenjima svojih uprava, kao i same uprave neposredno višim upravama.

Čl.28.

Svaki je član dužan da nadležnim putem dostavlja sve ono što dozna, kako privatno tako i u svojoj službenoj funkciji, a što ima interesa za organizaciju.

Čl.29.

Interes organizacije stoji nad svim ostalim interesima.

Čl.30.

Pri stupanju u organizaciju, - svaki član treba da zna da stupanjem u organizaciju gubi svoju ličnost: on ne može da očekuje nikakve slave, nikakve lične koristi, bilo materijalne bilo moralne. Prema tome, ko od članova pokuša da iskoristi organizaciju za svoje lične, klasne, ili partijske interese, kazniće se smrću.

Čl.31.

Ko jednom stupi u organizaciju, iz nje ne može više izaći, niti mu ko može uvažiti ostavku. ...

IV. PEČAT I ZAKLETVA ...

Čl.34.

Organizacija ima svoj pečat: U sredini pečata snažna savijena ruka drži razvijenu zastavu, a na njoj (kao grb) mrtvačka glava sa ukrštenim kostima; pored zastave nož, bomba, i otrov. Okolo je natpis s leva na desno: 'Ujedinjenje ili smrt', a ozdo 'V. C. Uprava'. Čl. 35.

Pri stupanju u organizaciju polaže se zakletva, koja glasi: 'Ja, N.N. (ime dotičnika), stupajući u organizaciju 'Ujedinjenje ili smrt', zaklinjem se suncem što me greje, zemljom što me hrani, Bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom, da ću od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije i uvek biti gotov da za nju podnesem sve žrtve...'

POSLOVNIK ORGANIZACIJE 'UJEDINJENJE ILI SMRT' ... Čl.3.

... Soba u kojoj se vrši zakletva, nalazi se u mraku. U sredini sobe je sto zastrt crnim platnom. Na stolu je krst, nož i revolver. Sobu osvetlava samo jedna mala voštana sveća ...«

"Ujedinjenje ili smrt" osnovana je 9. V. 1911.g... od 11 osnivača: Dragutin Dimitrijević – major, Vojin Tankosić – vojvoda, Bogdan Radenković – konzul, Ljuba Jovanović – novinar, M. Gr. Milovanović – pukovnik, režiser Žika iLić, Velimir Vemić – kap. (vjerojatno: kapetan), sekretar Radoje Lazić; upisano 517 članova. Poslednji članovi zakleti i rekviziti ostali u stanu Žike Ilića – režisera, u Bosanskoj ul. Br. 22. Srpska vojska 1918 g. ostvarila program Crne Ruke Oslobođenje i Ujedinjenje.

Kako je vidljivo (mada su citirani samo pojedini članci), u odnosu na Iliju Garašanina, Apis i njegovi istomišljenici su očito napravili kvalitativan pomak u smislu praktičnog provođenja velikosrpske osvajačke politike. Ova podzemna teroristička djelatnost, osmišljena je tako, da su dozvoljena sva sredstva – od bombaških napada, ubojstava i atentata kao načina izazivanja kriza, preko vrbovanja ljudi i špijuniranja, do ucjenjivanja vlastitih pripadnika i smrtnih osuda. Mada mnogi srpski povjesničari nastoje relativizirati značaj i ulogu Apisove organizacije ("Crne ruke"), treba imati na umu da ona nije bila niti bezazlena niti bezopasna, te da je ostavila krvave tragove, sa dalekosežnim posljedicama ne samo na prostorima Balkana, nego i šire. Da ovi dokumenti nisu bili samo "mrtvo slovo na papiru", jer su se umnožavali i distribuirali širom "srpskih zemalja", radi ostvarivanja konkretnih ciljeva na terenu, dokazuje i njihovo pojavljivanje u Bosni i Hercegovini. Djelatnost ove zločinačke organizacije podrazmijevala je nužno proširenje na ostale balkanske zemlje, prije svega Bosnu i Hercegovinu, koja je bila stalni predmet srpskih aspiracija; to se, međutim, nastojalo prikriti i prikazati kao pravedna borba za južno-slavensko ujedinjenje i oslobođenje od Austro-Ugraske.

Tako, primjerice, pišući o slavnom srpskom piscu Jovanu Skerliću i njegovoj suradnji s pokretom "Mladobosanaca" (Gavrilo Princip, Vladimir Gaćinović, Dimitrije Mitrinović, Danilo Ilić,Vasa Čubrilović, Jovo Varagić, Nedeljko Čabrinović i ostali), Vladimir Dedijer kaže:

".. Jovan Skerlić je znao da i organizaciono i idejno pomogne svoje mlade jednomišljenike u Austro-Ugarskoj. U Sarajevu je od 1911. godine delovalo tajno udruženje 'Srpskohrvatska napredna organizacija'. Ideju uzajamne pomoći među Srbima i Hrvatima, koje je zastupalo ovo udruženje, Dimitrije Mitrinović, jedan od intelektualno najjačih mladobosanaca, želeo je da proširi i u druge južnoslovenske zemlje. Zato je s grupom hrvatskih studenata u Zagrebu, izradio jedan program, služeći se tekstom Milana Pribićevića 'Statut Organizacije u cilju oslobođenja Južnih Slovena: Slovenaca, Hrvata i Srba', izrađenim još 1906. godine. Prilikom posete hrvatskih studenata Beogradu, u proleće 1912. godine, Mitrinović je, takođe, bio u Beogradu i doneo svoj nacrt programa. Pokazao ga je i Jovanu Skerliću, koji je na taj tekst dao svoje primedbe. Kasnije, u toku prvog svetskog rata, austrougarske vlasti otkrile su tu činjenicu i unele je u nekoliko optužnica protiv srpskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini." ( Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd 1985., str. 175.).

Očito je da se radi o istom dokumentu, samo što Dedijer (kao i velika većina drugih srbijanskih publicista i intelektualaca) to neće priznati. Ovdje "Statut" terorističke organizacije "Crna ruka" postaje "Statut Organizacije u cilju oslobođenja Južnih Slovena: Slovenaca, Hrvata i Srba" i treba tobože poslužiti "ideji uzajamne pomoći među Srbima i Hrvatima....", a samo udrženje se naziva: tajna "Srpskohrvatska napredna organizacija".

Vrlo providna igra. Naime, jasno je da se u Bosni i Hercegovini nije moglo javno ići na tvrdu velikosrpsku opciju, jer to u višenacionalnoj sredini, čak niti u to vrijeme ne bi prošlo. Stoga se prišlo modificiranju dokumenta i njegovom prilagođavanju tim specifičnim okolnostima. Dok su "mladobosancima" (među kojima je zasigurno bilo i idealista koji su u to sve ušli iz humanističkih pobuda), poturane velike ideje o "pravednom, demokratskom, humanom i slobodnom društvu", koje će se u Bosni i Hercegovini uspostaviti nakon rušenja Austro-Ugarske (za što su ovi ginuli i robijali) velikosrpska centrala "Crne ruke" i kraljevski Dvor u Beogradu (uz pomoć Rusije)*, vukli su konce i očekivali pripajanje te "srpske pokrajine"

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

* Draguti Dimitrijević Apis bio je šef kontraobavještanje službe srpske vojske, imao je vrlo prisne kontakte s visokim ruskim dužnosnicima, koji su njegove akcije podupirali. Rusija je, dakako, činila to iz svojih strateških interesa, pa je Apisa i suradnike ostavila na cjedilu kad su uhićeni.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Srbiji. Pored toga, Dedijer izmišlja neke "hrvatske studente" koji su kao članovi Organizacije (jer, kako bi ona uopće mogla biti "tajna Srpskohrvatska napredna organizacija" ako u njoj ne bi bilo Hrvata...?), na papiru: "Statut Organizacije u cilju oslobođenja Južnih Slovena ...", radili skupa s Dimitrijem Mitrinovićem - i to manje ni više nego u Zagrebu!?, a "služeći se tekstom Milana Pribićevića"!!!

Milan Pribićević i njegova braća su bili autori crnorukaškog "Statuta", koji je, kako i Dedijer točno navodi, u Beogradu izrađen 1911. godine. Za svaki slučaj, ti "hrvatski studenti" ostaju kod Dedijera bezimeni ,a za pretpostaviti je da su, ako su postojali imali svoja osobna imena kao i srpski studenti i ostala "napredna omladina" - koji se uglavnom navode po imenima i prezimenima. Kad se, međutim, stigne do suđenja, onda opet, nema "hrvatskih studenata", nego samo "srpskih intelektualaca" . Samo su Srbi osuđeni zbog antimonarhističkog djelovanja (a sve što su radili radili su skupa s Hrvatima - i ostalima – u okviru "tajnog udruženja 'Srpskohrvatska napredna organizacija' ?).

Uistinu, zanimljivi "istorijski ogledi" Vladimira Dedijera! Povijesna istina je u ovom slučaju ipak nešto sasvim drugo, i nije baš tako komplicirana kako to Dedijer i slični njemu žele prikazati, a sastoji se u slijedećem:

Da bi se prikrio pravi karakter ovih događanja i negirao utjecaj velikosrpske politike na "mladobosance", sarajevsku ekspozituru Apisove "Crne ruke" treba prikazati kao autohtonu "bosansku" (pa time i višenacionalnu), i dati joj prigodan naziv "Srpskohrvatska napredna organizacija", crnorukaški "Ustav" i "Poslovnik" postaju "Statut 'Organizacije u cilju oslobođenja Južnih Slovena: Slovenaca, Hrvata i Srba'", izmišljaju se nepostojeći "hrvatski studenti" koji tobože rade svoj "Statut" (koji inače nema "nikakve veze" s crnorukaškim dokumentom iz 1911. - osim što im je autor isti: Milan Pribićević, Srbin, porijeklom iz Hrvatske), skupa sa srpskim studentima, i to u Zagrebu!

Kada, međutim, treba odati priznanje onima koji su ostvarili to "herojsko djelo" (atentat na nadvojvodu Ferdinanda i njegovu suprugu), onda nema "hrvatskih studenata"; njima se čak ni ne sudi!

Tomu se zaista nema što dodati.

U istoj knjizi Dedijer na istu temu kaže: "...(...) A kada je Jovan Skerlić bio sahranjivan u Beogradu, 16. maja 1914.godine, u ime bosanskohercegovačke omladine venac mu je nosio i Gavrilo Princip, samo nekoliko dana pre nego što će napustiti Beograd u pravcu Sarajeva da bi ubio nadvojvodu Franju Ferdinanda. S Principom su venac nosili Đulaga Bukovac i Vladeta Bilbija. Tom prilikom su bili fotografisani i ta fotografija je bila izložena u izlogu Cvijanovićeve knjižare u Beogradu. Svome bratu Nikoli, Gavrilo Princip je povodom Skerlićeve smrti napisao pismo, počinjući ga rečima: 'Umro je najveći čovek Srbije'". (autor je kao izvor naveo vlastito djelo: Sarajevo 1914, Beograd, 1966., str.354.).

Sasvim je sigurno da je Jovan Skerlić uživao posebnu karizmu među omladinom i intelektualcima velikosrpskog usmjerenja i bio neka vrsta njihovog "mentora". Osim intelektualne potpore, "mladobosanskom pokretu" je pružao i organizacionu, idejnu i svaku drugu pomoć, uključujući izradu već spominjanog "Statuta" i drugih političkih dokumenata. Ovaj velikosrpski logističar koji je u Sarajevo iz Beograda došao po zadatku Dvora, vodio je opsežnu propagandu za račun tih ciljeva, preko brojnih listova i časopisa. U tim svojim istupima, on je često apelirao da se moraju više isticati srpski nacionalni interesi, što nije bilo u skladu s javno proklamiranom orijentacijom "mladobosanaca". I mnogi drugi srpski pjesnici i pisci tvrde nacionalne orijentacije imali su značajan upliv na "mladobosance", a i srpski mitovi iz prošlosti također. Tako jedan od istaknutih aktivista ove organizacije Jovo Varagić 14.03.1914. godine, među ostalim piše (govoreći o utjecaju Petra Kočića na mladobosance i njihovu borbu): " ... U njemu su bile žive tradicije naših predaka koji su umirali na kocima i čengelama, ali popustiti nisu hteli. I u tome je ta tajna velikog Kočićevog uticaja na nas. On je u nama oživio tradicije koje smo neposredno nasledili i otresao plesan popustljivosti sa naših duša, kojima su tako prijemčive naše narodne pesme o Starcu Vujadinu i o gorskim hajducima. Nikad nam nisu možda potrebnije te tradicije nego u današnje vreme, vreme vladinih stranki i kompromisa sa savešću ". (V. Dedijer, isto, str. 84.; ). Ni današnji srpski intelektualci crnorukaškog ideološkog usmjerenja ne zaboravljaju zasluge Jovana Skerlića i njegov doprinos njihovoj zajedničkoj ideji. To dokazuje činjenica da je na pompezan način, u režiji SANU (Dobrica Ćosić, Antonije Isaković i ostali) podignut spomenik, ovome "velikom čoveku Srbije i srpskog naroda" - krajem osamdesetih godina; neposredno pred krvavi rat koji je upravo ta politika i ideologija osmislila i pokrenula. O značenju i karakteru djelovanja "Mlade Bosne", a napose i o samome činu atentata koji je počinio Princip, postoje (i postojat će) sasvim oprečne ocjene i stajališta. Ima, međutim i na srpskoj strani povjesničara koji potvrđuju tezu da je sve bilo u službi Kraljevine Srbije i njezine službene politike. Povijesničar Dušan Bataković (kojemu se ne može odreći pro-srpska orijentacija), u jednome od svojih interviewa novinarki beogradskog lista Politika Stani Ristić, sredinom devedesetih godina (govoreći o uzrocima Prvoga svetskog rata) kaže slijedeće:

"... Atentat je izvršio Srbin Gavrilo Princip i on jeste naš heroj, ali ga je organizovao šef kontraobaveštajne službe potpukovnik Draguti Dimitrijević Apis. Dakle, zvanično lice Kraljevine Srbije. To demokratski svet na Zapadu nije mogao, bez obzira na okolnosti, da oprosti".


U širem kontekstu promatrano, sve skupa je bilo u funkciji provođenja ruske politike ma području Balkana jer, kako to kaže Miroslav Krleža u svojoj zbirci eseja Deset krvavih godina :

"..'Crna ruka' je po Sarajevu pucala rukom ruskog dvora...",

u okviru koje je, kao i uvijek do sada, i velikosrpska politika htjela nešto "ušićariti".

Historiografska istraživanja koja su uslijedila nakon Prvoga svjetskog rata, nepobitno su dokazala da je i atentat u Sarajevu (1914. godine) organizirala ruska državna tajna služba preko svoje ekspoziture u Srbiji (tajne terorističke organizacije "Crna ruka" predvođene glavnim čovjekom srpske kraljevske obavještajne službe.

Ne treba zaboraviti, da su nositelji "crnorukaške" ideje u Srbiji pobijedili, jer su nakon ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića (1903. godine u Obrenovcu), na vlast doveli dinastiju Karađorđevića, što im je bio jedan od osnovnih ciljeva.


Ideolozi i nositelji velikosrpskih programa su, razumljivo, za svoju ideju nastojali pridobiti što veći broj ljudi, posebice onih koji su nešto značili u javnom životu, bilo na kulturnom, književnom, političkom ili nekom drugom polju. To je ideji koju su zastupali, a i njima samima davalo veću težinu i ozbiljnost, pa u konačnici i veću mogućnost postizanja krajnjeg cilja. U razno-raznim povijesnim "ogledima" , esejima, raspravama, životopisima slavnih i poznatih ljudi, publicističkim i beletrističkim književnim djelima, nastoji se povezati te znamenite ljude s onima koji su kroz povijest zastupali ili provodili ovaj politički koncept.
Ovaj put nositelji velikosrpskih programa imaju novoga eksponenta Slavka Goldstaina .

Daran Bašić