Demokracija košta... Račun, molim!

Iako smo datum prvog narodnog referenduma službeno dobili saborskim izglasavanjem tek prošlog petka poslijepodne, već danima traje rasprava oko smislenosti njegovog održavanja. Simbolično, onako kako su se podijelile i profilne fotografije na društvenim mrežama, javila su se i dva tabora – oni koji su za referendum i oni koji su protiv njega. Na strani onih koji su za referendum su argumenti, tradicija, demokratska procedura i međunarodne konvencije o ljudskim pravima. Na strani protivnika referenduma ostalo je malo toga pa se određeni krugovi, poput utopljenika, hvataju za svaku slamku i travku. Kako je većina argumenata potrebnih za demokratsku javnu raspravu na strani onih koji su za referendum, a ogroman broj njih očitovao je to svojim potpisom za njegovo pokretanje, drugoj strani ostaje manipulirati, plašiti i optuživati. Iako je od toga malo vajde.

Ono što je uslijedilo, a kraja i konca se ne vidi, bio je totalni sumrak demokracije i crvenilo koje bi pred strancem oblilo svakoga tko imalo poznaje demokratske procese i do njih drži. Zaobilaženje procedure i izigravanje demokracije, zakulisne igre, užareni mobiteli, pravne i ine smicalice, te saborski zastupnici koji će izgubiti sve, čak i dobar glas, ne bi li opravdali svoje stavove iza kojih ustvari stoji bijes jer je inicijativa „U ime obitelji“ osujetila namjeru neke buduće manipulacije Ustavom i vrlo vjerojatnog redefiniranja definicije braka u Ustavu.

Pokretači referenduma – krivci za gospodarski slom

Jedan od tobože socijalno osjetljivijih argumenata protiv referenduma je i njegova cijena za koju se neslužbeno kaže da će iznositi 47 milijuna kuna. Enormna i naizgled nepotrebna cifra, složit će se svi, pogotovo u teškoj ekonomskoj krizi iz koje se ne vidi izlaz. Nakon što se pojavila cijena referenduma, odmah su krenule socijalno osviještene lamentacije o tome što se moglo napraviti, a prst krivnje usmjeren je na pokretače referenduma koji se usred krize ponašaju kao pijani milijarderi, uz neizostavno spominjanje fraze „dok narod gladuje“. Pa da vidimo što se krije iza okrivljavanja inicijative „U ime obitelji“ za moguć financijski kolaps države zbog održavanja referenduma, kao i novca koji će se utrošiti na „besmisleni“ referendum, a zbog kojeg će trpjeti hrvatski standard, investicije i gospodarski oporavak.

Za početak, nisu pokretači referenduma krivi za njegovu cijenu, nego Vlada i Sabor. I to ne zato što su, iako teška srca i suznog oka, podržali njegovo održavanje, nego zato što nisu podržali volju naroda. Nakon što je skupljen toliki broj potpisa, veći nego što je bila izlaznost na nekim izborima koji su određenim ljudima na četiri godine osigurali dobro plaćene privilegije, i izvršna i zakonodavna vlast mogla je pristupiti promjenama Ustava i bez referenduma. Do referenduma, dakle, ne bi ni došlo da su Vlada i Sabor osjetili i poslušali bilo većine hrvatskih građana, svih nacionalnosti i vjera i da su postupili u skladu sa svojom ulogom, a ona glasi jednostavno: dotična gospoda su izabrani predstavnici koje plaćaju svi građani, a ne samo njihovi glasači i lobistička mašinerija. Jednostavno rečeno, da se htjelo, moglo se poslušati građane. Radi se jednostavno o općegrađanskom i ljudskom konsenzusu koji je povezao i ljevicu i desnicu, i Hrvate i Srbe, i vjernike i nevjernike, obiteljske ljude i rastavljene, čak i homoseksualce koji su potpisivali inicijativu. Žalosno je da se ljudi referendumom moraju brinuti i braniti nešto oko čega vlada plebiscitarni konsenzus.

A što se tiče 47 milijuna kuna, mogu se pametnije potrošiti, to je istina. Odmah su krenule usporedbe na što se mogao potrošiti novac. To zvuči otprilike ovako: tim novcem moglo se izgraditi 100 vrtića, 50 škola, 30 bolnica i jedan istraživački centar u rangu Silicijske doline. Dobiva se dojam kako je referendum glavna kočnica gospodarskom oporavku Hrvatske i kako se sada mora uzeti novac od već gotovih projakata. Evo, samo što nismo zabili prve lopate i krenuli graditi škole, bolnice i vrtiće, a sad moramo trošiti na tamo nekakve referendume, koje zahtijeva mizerna manjina „konzervativnih revolucionara“. Stvar je ipak malo drugačija. Ne znam za druge gradove, ali Osijek nije novi vrtić dobio preko 20 godina, škole tu i tamo, a temelji novih bolničkih odjela zarasli su u korov. Konačno, što će nam novi vrtići pored demografske katastrofe? Još preciznije, vrtići i škole grade se iz lokalnih, a ne državnih sredstava. A referendum se financira baš iz državnog proračuna. Gruba matematika kaže da će on koštati 0,04% državnih rashoda za ovu godinu. Novac će otići u ruke poduzeća i ljudi koji će ga jednim velikih dijelom vratiti državi kroz potrošnju i ionako visoke poreze.

Demokracija košta – mi častimo!

Dodatno, malo smeta i mantra u kojoj je državni proračun blagajna u koju uplaćuju svi, osim onih koji nešto legitimno i demokratski traže. Kao da potpisnici inicijative nisu porezni obveznici i potrošači i kao da su toliko glupi i neobrazovani da nisu znali da referendum košta. Pa uzmimo onda statistički: tih 750.000 ljudi uplaćuju nešto u proračun. Podijelite na njih 47 milijuna kuna i dobit ćete cifru koliko svaki potpisnik mora platiti referendum - 63 kn!!!!! Čovjek s prosječnom plaćom mjesečno izdvoji mnogo više, godišnje da se i ne govori. Zato ja kao porezni obveznik i potrošač koji na svakom računu četvrtinu dadne državi zahtijevam da se od moga novca odvoji za referendum mojih 63 kn. Tim novcem mogu počastiti i ponekog potpisnika studenta, nezaposlenog ili pripadnika dijaspore, koji, sram ih bilo, ne uplaćuju u proračun ama baš ništa. Molim da se odvoji još 63 kn za jednog protivnika referenduma!

Referendum je zaista praznik demokracije. Toliko jednostavan i jasan. Pogotovo jer se radi o prvom referendumu kojeg je inicirao narod. Zato ga i vrijedi platiti. Kao kad slavite prvi rođendan prvog djeteta. Učinit ćete sve da bude dostojno slavlja, čak i ako imate manjak novca u kući.

Konačno, razdvajajući lokalne od izbora za EU parlament, premijer Milanović obrecnuo se na upite zbog povećanih troškova rečenicom „Demokracija košta!“ Slažemo se s premijerom. Demokracija košta. Ali to je ulog u budućnost. Ulog u demokratsku svijest. Ulog u rast svijesti političara da nisu iznad naroda, nego da su u njegovo ime delegirani. Ulog u rast svijesti građana da oni mogu sami odlučivati. To košta i molimo hrvatsku Vladu da ispostavi račun što prije. Bilo bi u redu da konačno saznamo koliko je koštao jedan referendum, ali i da se konačno kaže koliko su koštali neki prošli izbori. Jer ne mogu jedni izbori koštati 20 milijuna, a referendum 47 milijuna kuna. Pa da znamo za ubuduće. Dakle, još jednom za kraj: molimo precizan izračun – koliko je utrošeno na provedbu, na pripremu, na honorare onih koji su sudjelovali. Molimo i procjenu koliko će se vratiti u proračun temeljem PDV-a. A što se mene tiče, cjelokupnoj cifri pridodajte još 50 kuna. Otprilike toliko koštaju dobre tablete za želudac. Njih proslijedite Goranu Beusu Richembergu kojeg boli želudac od inicijative, referenduma i ljudi koji su ga pokrenuli. To je demokratska bol. Jer očito demokracija, ne samo da košta, nego i boli.

P.S. Namjerno ne spominjem službene automobile i mobitele. Oni su potrebni. Ne spominjem ni enorman novac za razne ljudskopravaške udruge. Njihovo tendenciozno djelovanje je i pokrenulo ovaj demokratski proces. Hvala im!

Mladen Milić

http://www.laudato.hr