Što je Milanović slagao i smuljao u pismu Viviane Reding?

Jutarnji list, glasilo od povjerenja Zorana Milanovića, dobio je njegovo pismo Europskoj komisiji vjerojatno i prije nego što ga je Viviane Reding stigla baciti u koš, gdje mu je i mjesto. To je i logično, obzirom na njegovo prijateljstvo s urednikom Jutarnjeg Butkovićem i predizborne večere u njegovoj vili. Je li tekst namijenjen muljanju hrvatske javnosti ili Komisije, teško je reći, no u njemu se od prve mogu uočiti neke nelogičnosti, čak i ako ste pravni laik. Čudno da su te stvari promakle vrsnom pravniku Milanoviću koji je to pisao, i njegovom još stručnijem kolegi Orsatu. Predsjednika Republike koji je doktor prava, a potpisao je lex Perković od kojeg sad polako poncijepilatovski pere ruke, da ne spominjemo. Osim, naravno, ako premijer svjesno ne mulja i laže.



U pismu premijer kao razlog za odgodu ukidanja lex Perkovića navodi promjenu ustava čime je potvrdio sumnje iznesene u mojoj jučerašnjoj kolumni - da se radi o pokušaju eskiviranja izručenja time što će se pod svaku cijenu suđenje pokušati prebaciti u Hrvatsku, gdje bi onda udbaške strukture preko medija i na druge načine iskontrolirale tijek suđenja tako da nikad ne procuri u javnost prava istina o nalogodvcima i političkoj pozadini. Međutim, on u tom pismu dalje kaže:



- Predložene mjere dodatno insinuiraju vrlo opasne i otvorene optužbe na račun Hrvatske : navodi se da " ... Postoji (...) više od 20 zahtjeva iz područja Europskog uhidbenog naloga koje Hrvatska ne namjerava ispuniti, a posebno zahtjeve za premještaj navodnih kriminalaca koji su optuženi za ubojstva disidenata i osoba koje su bile kritičari jugoslavenskog režima u 80-ima " , čime se insinuira zločinačka namjera dijela hrvatske Vlade da štiti gnusne ubojice.



- Ništa ne može biti dalje od istine. (...) zahtjevi za izručenje tih navodnih kriminalaca koji su optuženi za ubojstva disidenata bi morali biti odbijeni zbog isteka zastare za zločine koji su počinjeni. Politički atentati - a svisu se dogodili tijekom ili prije 80-ih - spadaju u tu kategoriju. Zastara je - ipso facto i ipso iure -osnova za odbijanje zahtjeva.



To je laž.



Da je na snazi ostao stari zakon, usklađen s EU, Perković se ne bi mogao pozivati na zastaru. Prijašnja verzija zakona propisivala je da zastara može i ne mora biti razlog za neizručenje, dok novi zakon propisuje da je zastara obavezni razlog neizručenja ("sud će odbiti priznanje europskog uhidbenog naloga ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona", čl. 20). Ukratko, u zakonu su u članku 20 navedeni obligatorni razlozi za neizručenje, dakle oni koji sud obavezuju, a u članku 21 fakultativni, dakle oni zbog kojih sud može i ne mora odbiti izručenje!



Drugim riječima Milanović laže Viviani Reding u lice kad kaže da bez promjene ustava izručenje Perkovića nije moguće. Dovoljna je promjena zakona donesenog tri dana pred ulazak Hrvatske u EU. A kako je EUN europska pravna stečevina, tako bi, da je na snazi ostao stari zakon donesen 2010., sudac koji bi odlučivao o postupanju po nalogu za izručenje zapravo imao pravo odbiti njemački zahtjev samo ako bi Perković pred sudom u Hrvatskoj dokazao da u Njemačkoj neće imati pravedno suđenje - što je praktički nemoguće, jer njemačko pravosuđe, za razliku od onog u Hrvatskoj, nije na glasu kao korumpirano i politički iskontrolirano. Zastara sama po sebi u ovom slučaju ne bi mogla biti opravdanim razlogom neizručenja, jer je, kako sam već prije pisao, pravna suradnja u EU zasnovana na zakonima zemlje u kojoj je djelo počinjeno.



Pored te očite laži, pismo Zorana Milanovića obiluje i brojnim muljažama u balkanskoj maniri. Na onu o "pogrešnom prijevodu" se nema smisla ni osvrtati, to je na razini djeteta iz osnovne. Uostalom: Europska komisija je jasno poručila, o čemu sam već pisao, na njegove opetovane laži o krivom prijevodu, da su mu u usmenim kontaktima jasno dali do znanja da ne smije mijenjati zakon, što je on svejedno uradio. No, on u pismu navodi da bi promjena ustava omogućila da se Perkovića izruči Njemačkoj - što je, kako smo vidjeli, moguće i bez toga - ali i stidljivo dodaje "ili da se ubojicama sudi u Hrvatskoj", iako je svima valjda jasno, a naročito Viviane Reding, da se "suđenjem ubojicama u Hrvatskoj" želi silom nešto prikriti, a usto se neinteligengno šalje signal da sudstvo u Hrvatskoj jest korumpirano i zavisno od politike, te podložno pritiscima iz udbaških krugova. Da tome nije tako Milanović ne bi ni pokušavao organizirati suđenje u Hrvatskoj - čemu bi ono tada služilo?



Usto, nigdje ne objašnjava zašto jednostavno ne može povući na brzinu donesen zakon i izručiti Perkovića sad, pa kasnije mijenjati ustav i suditi kome god želi? Zašto bi izručenje Perkovića trebalo vezivati sa suđenjima ljudima poput Boljkovca koji je ubijao po Hrvatskoj? Njegovo uhićenje, uostalom, ponovo šalje dva posve suprotna signala od onih koje Milanović pokušava poslati. Kao prvo, uhićenje Boljkovca za 70 godina staro ubojstvo dokazuje da je, kad ima političke volje da se nekom sudi, institut zastare samo loš izgovor: za teška ubojstva zastare ionako nema, a ako ubojstvo Đurekovića sjekirom da ne bi progovorio ne spada u teška ubojstva, poput onih za koja se tereti Boljkovca, onda ne znam u kakva spada. I, usto, kako sam već jučer naveo, u Milanovićevoj glavi (eh!) uhićenje Boljkovca bi trebao biti još jedan signal da mi možemo i želimo suditi komunističkim zločincima, ali u stvarnosti je to samo singal Bruxellesu da je naše sudstvo sprdačina pod kontrolom politike, skupa s javnim odvjetništvom, i da se uhićuje i oslobađa kako se iz Banskih dvora naredi.



Na takav razvoj situacije, na pokušaj da se suđenje pod svaku cijenu održi u Hrvatskoj kako bi se prikrili nalogodavci i prava pozadina, upozorio je još prije donošenje lex Perkovića i njemački odvjetnik Zlatko Prtenjača, koji tamo zastupa žrtve ubojstava komunističke tajne policije, koji je tada rekao za Večernji:



Najbolje bi bilo transferirati Perkovića u Njemačku. Najgori slučaj, i to se već sada i priprema preko medija, bio bi scenarij da RH sama počne suđenje nakon što je komunistička nomenklatura tvrdila da je ubojstvo u zastari, da se u RH ne može suditi i tako dalje. Sada se čak uzima u obzir da je zastara možda prekinuta i da bi se moglo suditi u RH. To je spin koji bi nam Njemačka skupo naplatila, i to sigurno unutar EU. Kako se čak već govori i o promjeni Ustava za Perkovića, onda se nalazimo u starogrčkoj tragediji! U tom slučaju čeka nas politička izolacija unutar EU!



Razvoj događaja pokazuje da je bio posve u pravu, i da su Nijemci pročitali Milanovićeve namjere prije nego što je išta uopće pokušao. Unatoč tome, on i dalje gura svoje, iako je pročitan, i iako je jasno rečeno kako će Njemačka i Brisel na to odreagirati. Tu se ne radi samo o 80 milijuna eura, radi se o mnogo više toga. Radi se o izgonu iz kruga civiliziranih država.



No, postoje još dvije stvari na koje se valja osvrnuti u Milanovićevom pismu. Iako je Komisija imala jednake ovlasti i pravne instrumente na raspolaganju pri zaštiti klauzule (..) u članku 39, čini se da su u gotovo identičnoj pravnoj situaciji - jedina je razlika bila u tome što je Hrvatska promijenila zakone "tri dana prije pristupanja", Komisija nije naišla na "ozbiljne nedostatke" koje bi postojale u ovim slučajevima: sve je završilo na "sustavnoj kritici i pritiscima koji su rezultirali time da su Češka i Slovenija promijenile svoju legislativu kako bi osigurale usklađenost s europskim uhidbenim nalogom", kaže Milanović



Razlika je upravo u ovom - "tri dana prije". Taj zakon je bio jedan od uvjeta koje je Hrvatska morala ispuniti da bi uopće zatvorila pregovore s EU. Česi nisu uvojili zakon pa ga povukli: jednostavno, naknadno su ga usvojili na zahtjev EK. I nama su trebali mjeseci i godine da uskladimo zakone, samo smo mi to morali uraditi prije prijema zbog postroženja pravila za ulazak u EU. Novi zakon, prema tumačenju Europske komisije, ali i svakoga tko usporedi hrvatski i europski dokument, izravno krši Okvirnu odluku Vijeća EU o europskom uhidbenom nalogu. Stoga se povjerenica koja je govorila da "proces (usklađivanja zakonodavstva) mora biti nepovratan" osjeća prevarenom. Ona je naime uložila svoj ugled zalažući se za prijem Hrvatske u EU, upravo je Viviane Reding bila jedna od osoba koje su svojim autoritetom stale iza toga da je Hrvatska zakone prihvatila u dobroj vjeri.



Milanović je izigrao njeno povjerenje, i ne samo njeno. "Nisam vjerovala prošle godine da Hrvati to mogu učiniti, ali u godinu dana potpuno su reformirali pravosuđe i učinili te promjene neopozivima" – rekla Reding 10. lipnja 2011. godine. Zacijelo nije vjerovala ni da će Hrvati, odnosno Milanović, te promjene opozvati i to da bi zaštitili - hrvatoubojicu i hrvatskoj neprijateljskog agenta! Mnogi na zapadu to ne mogu razumjeti, pa je čak i moćni Reuters nasjeo na Milanovićevu priču da se to radi radi branitelja i poslao u svijet vijest koja na hrvatske veterane baca ružno svjetlo, kao da su oni ti zbog kojih se donosi zakon o zaštiti ubojica. Stvarno, strancu je nemoguće shvatiti zašto bi jedna zemlja štitila noktima i zubima one koji su se borili protiv njene neovisnosti i ubijali njene patriote i disidente, a prema svojim vojnim veteranima nastupala kao prema najgorim neprijateljima i stavljala ih na stup srama.



Većina ljudi koji su jamčili za Hrvatsku u EU je danas teško razočarana i bijesna. Založili su svoje dobro ime i velik trud da Hrvatsku predstave kao vjerodostojnu i civiliziranu zapadnu državu, pa i u zemljama poput Njemačke gdje je postojao jak otpor da se Hrvatsku primi bez procesa monitoringa, a dobili su balkansku sitnoprevarantsku prćiju koja se bavi spletkama i intrigama imanentnim orijetalnim društvima. Obećanja su izigrana. Njihovo raspoloženje spram Hrvatske se zbog te uvrede drastično promijenilo i danas upravo oni traže najstrože kažnjavanje, i to isključivo zbog Milanovićeve muljaže s lex Perkovićem. On pak ne odustaje, te i dalje ovim pismom pokušava šibicarski varati Nijemce i Bruxelles, a usto je skinuo masku civiliziranog Europejca. Njegova jučerašnja saborska opaska "Gdje vam je Karamarko, lobira za sankcije" je čista kafanska razina komunikacije, dostojna samo pijanog društva u seoskoj birtiji u Požarevcu, nipošto parlamenta jedne europske države. Ovdje se radi o sukobu civilizacija na mikrorazini: kao pravom Bizantincu, Milanoviću je bitan Perković i prekršit će sve principe da bi dobio što želi, drsko će lagati, odbaciti će sve skrupule i skrivati pravi svoj cilj, a to je da se ni pod koju cijenu Perkoviću ne sudi u Njemačkoj zbog onog što bi se moglo saznati. Europa pak inzistira na principima: potpis na ugovoru je svetinja, poštivanje propisa i zakona je iznad svačijih interesa.



No, još gore od tog nevjerojatnog sramoćenja, najodvratniji dio jučerašnjeg pisma tog patetičnog pikzibnera koji je slučajno postao premijerom je - onaj gdje se poziva na ćirilicu u Vukovaru! "Sve se ovo odvija upravo dok Vlada Republike Hrvatske aktivno štiti vladavinu prava u gradu simbolu - Vukovaru, gdje se manjinsko pismo i jezik uvode na javnim mjestima, bez obzira na neke prosvjede lokalnog stanovništva; očekivana podrška Europske komisije u tom pogledu još uvijek upadljivo nedostaje." kaže Milanović.



Ovakvu mješavinu izdaje i ulizištva - "ja vam držim svoje primitivne Indijance sunarodnjake na lancu, a vi meni tako umjesto da mi čestitate i podržite moju vlast" - je ispod bilo koje razine viđene u europskoj politici. Ne treba misliti da je primitivizam tog dijela pisma, kao i intencija, prošla neopaženo kod jedne kulturne osobe kao Reding, i da nije izazvala poriv za povraćanjem - kod mene sigurno jest. Kao što joj nije promaklo da je Milanović sam isprovocirao nemire u Vukovaru, da bi se predstavio zaštitnikom ljudskih prava a svoje sunarodnjake u Europi predstavio kao divlje Indijance kojima on, prosvijećeni vođa koji je nadišao nacionalističke strasti, treba vladati u ime te Europe. Stari je to izdajnički instinkt u hrvatske elite, opisan divno u liku Kumordinara Žorža koji vrijeđa svoje dojučerašnje susesljane kao "idnolentne mužeke" e da bi se dodvorio Ilustrisimusu, i dobio poneko zlatno puce na kaputu i pravo da seljake ponekad šutne nogom. Izdajnički je to instinkt razvijan odavno, a naročito u 70 godina Jugoslavije, gdje su Milanovićevi duhovni preci poput Bakarića navikli hodočastiti u Beograd ne da bi tamo predstavljali svoj narod i njegove interese, već da bi im kralj, ili kasnije crveni car, dao vlast nad njihovom satrapijom, Hrvatskom gdje će oni onda predstavljati njega i tako vladati. Oni nastavljaju sa starim modelom ponašanja u novim okolonostima, misleći da to prolazi, no to je malo vjerojatno. Europa ne funkcionira na taj način, i takve ljude jednostavno - ne treba. Vjerojatno upravo zato oni ne mogu prežaliti bivšu državu.



Milanovićevo mlataranje ćirilicom i gay prideom je u tom kontekstu poput mlataranja križem nekog tko se želi predstaviti javno velikim katolikom, a živi posve suprotno svim kršćanskim principima. Tako i on sebe prikazuje civiliziranijim od svojih sunarodnjaka, velikim prosvjetiteljem i zaštitnikom ljudskih prava koji će te Indijance u Vukovaru pokrstiti na političku korektnost, koji će im donijeti katekizam humanizma i multietničnost, a u stvari u svačijim očima ispada licemjer, sitni prevarant i zaštitnik udbaških ubojica sa sjekirama te nevjerodostojni muljator. Time je sramoćenju Hrvata zbog lex Perkovića dodao i uvredu Vukovarcima i svim svojim sunarodnjacima, i već je samo zbog toga zaslužio da ga narod istjera iz Banskih dvora, excuse my French, usranom motkom. A iole poduzetniji i samouvjereniji narod od Hrvata, s više samopoštovanja, bi to vjerojatno već i uradio. Najmanje što je Milanović zaslužio je onaj čuveni "saborski vrtinjak" koji je prije njega fasovao njegov daleki predak u banskoj stolici, Khuen Hedervary.


http://fizzit.net/en/