Nakon Å¡to je Zoran Milanović "izabran" za Å¡efa SDP-a, partije nasljednice SKH, naivno sam pomislio da za demokraciju u Hrvatskoj dolaze bolja vremena. Mladi ljudi bez hipoteke iz totalitarnog režima su svakako neÅ¡to Å¡to je potrebno Hrvatskoj, naročito na čelu partije koja je sljednica KPJ. U stvarno demokratskoj ex-komunističkoj državi poput ČeÅ¡ke ili Njemačke bi doduÅ¡e takva partija bila zabranjena, ali ovo je Hrvatska. Moja zabluda oko Milanovića je trajala oko tri dana, koliko je trebalo da pokaže svoje pravo lice i izbaci iz partije sve koji su se drznuli uputiti mu i najblažu kritiku, provede čistku u rasponu od Željke Antunović do Milana Bandića, te dovede, po uzoru na jednog drugog socijalista, Slobu, svoje bukače i galamdžije iz foruma mladih koji će, ako već nisu inteligentni, bar biti glasni i agresivni kao i svaka faÅ¡istoidna rulja, i poveže se sa strukturama bivÅ¡e svemoćne Državne Bezbednosti. A zadnje tračke nade da se radi o nekom tko bi mogao donijeti pozitivan demokratski pomak je uklonila epizoda pred izbore 2007., kad je ta umiÅ¡ljana veličina, smrtno uvrijeđena zamolbom portira da uđe na glavni ulaz jer je lift u garaži HOTO tornja namijenjen samo djelatnicima s propusnicom koju nije imao, nadureno sa svitom napustila zgradu.
Tada je Milanović, izdanak povlaÅ¡tene partitokratske obitelji, prvi put posve otvoreno pokazao prezir prema demokraciji. Jer, zapadna demokracija je prije svega procedura, skup pravila koja omogućuju građanima da svoje interese legalno zastupaju kroz institucije. Taj Milanovićev ispad spram portira, uz obavezno primitivno balkansko "jel' znaÅ¡ ti ko sam ja?" je ujedno i prezir spram principa ravnopravnosti građana (on je, jelda, samo portir), ali i prezir spram cijele kulture zapada na koju se SDP tako rado poziva, a koja počiva na poÅ¡tivanju zakona neovisno o tome o kom se radi, za razliku od bizantske prakse u kojoj se zakoni provode ovisno o tome koliko je tko moćan.
Uhićenje 61-godiÅ¡njeg Kninjanina Luke Kozine zbog dobacivanja premijeru, naravno, samo po sebi nije nikakav dokaz da u Hrvatskoj nema demokracije. Ali medijski tretman tog uhićenja jest. Jutarnji je kao vjerno agitpropovsko režimsko pseto požurio iznijeti "analizu" i "dva miÅ¡ljenja", jedno u kom se, kao, brani provođenje zakona pod svaku cijenu - pazite, isti Jutarnji koji već tjednima svim silama pokuÅ¡ava diskreditirati suca koji se usudio suditi po zakonu i savjesti a ne onako kako se Liniću hoće - i drugo, u kom autor kao brani Luku "zviždača" jer, kao, i kreteni imaju pravo na miÅ¡ljenje, ali samo zato "da narod vidi ko bi mogo doć na vlast" ako ne bude pametan i ne glasa i dalje za ove kojima se zviždi. Takva "dva miÅ¡ljenja" su bila dozvoljena i u Komsomolskajoj Prvadi - jedno u kom se zalaže da se prekrÅ¡itelja strijelja, i drugo da ga se samo poÅ¡alje u gulag na preodgoj, pa se time glumi, jelda, pluralizam miÅ¡ljenja i demokratičnost. Za desert tu je i posve nesuvisli i nepismeni tekst stanovite Snježane Pavić, valjda neke gazdine rodice koja je posao novinarke kod guzde Pavića dobila po rodijačko - partijskoj liniji, u kom dotična lamentira o... ne zna se čemu, neÅ¡to o ustaÅ¡ama i četnicima i partizanima nabacano bez veze i smisla, a inače je ostala zapamćena po brutalnom sramoćenju tekstom koji je pet sati stajao na portalu Jutarnjeg na dan oslobađajuće presude Gotovini. Taj tekst je počinjao ovako: "Kada danas ujutro Å¡ef HaaÅ¡kog suda Theodor Meron bude čitao pravomoćnu presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču, s treskom će se zalupiti vrata na jednoj fazi hrvatske povijesti. Kako god Žalbeno vijeće HaaÅ¡kog suda odreže kaznu dvojici generala, smanji je ili potvrdi, to će biti presuda Franji Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj..."
Dakle, ta žena danas u patetičnom kvazidomoljubnom tekstu brani dignitet proslave Oluje riječima "Tko su ti ljudi kojima očito niÅ¡ta nije sveto, ni najveći praznik hrvatske države ni njezine demokratski izabrane institucije?", i neÅ¡to lupeta da se zviždalo Å¡efu države (to je, koliko ja znam, joÅ¡ uvijek Josipović, a ne Milanović). I to u dnevniku koji nas je za svaki praznik hrvatske države podario nečim poput intervjua s Rajkom Grlićem u kom on izražava gađenje nad hrvatstvom kao takvim i hrvatskom državom uopće, specijalom na desetak stranica o Aleksandri Zec, i sličnim prigodnim tekstovima. A usput, ne bi bilo loÅ¡e da je netko poduči da zviždanje premijeru nije isto Å¡to i zviždanje instituciji premijera - Milanović nije institucija premijera nego vrÅ¡itelj dužnosti. A obzirom da je uz pomoć tatice lokalnog moćnika taj "guzonjin sin" izbjegao regrutaciju i rat proveo po Londonu i Bruxellesu te branio Hrvatsku kao promatrač iz Nagorno Karabaha, i treba mu zviždati kad palamudi o "naÅ¡oj borbi". Naravno, on sad u maniri mudrog i pravednog vođe glumi dobrohotnosti i traži da se Luku pusti na slobodu jer mu je PR tako savjetovao, no upravo je Milanovićeva vlada donijela zakon kojim se strogo kažnjava vrijeđanje vlasti. Toliko o obećanjima o demokraciji.
Sjetite se sad medijskog tretmana demonstracija za smjenu "Jace", iz 2011. Tada se također zviždalo, i ne samo zviždalo, nego se premijerki odlazilo pod prozore privatnog (!) stana u kojem je živjela s bolesnom majkom i sinom. Taj stan je i sam bio predmetom vrlo ružnih difamacija i dezinformacija, lansiranih od predratnih udbaÅ¡a i milicajaca koji su haračili po uredniÅ¡tvima i novinarima do devedesete prijetili koječime od uhićenja do gubitka posla, da bi nakon devedesete osnovali "Feral" i postali veliki zaÅ¡titnici demokracije, no o tom drugom prilikom.
Mediji su tadaÅ¡nje demonstracije protiv HDZ-ove premijerke, koja je nosila teÅ¡ku hipoteku lopovluka Ive Sanadera, ne samo podržavali, već zapravo i kreirali i pumpali. Tada jasno nije bilo govora o tome da se zviždi "legalno izabranoj vladi", iako je naravno Jadranka Kosor bila jednako legalna premijerka kao i Milanović (u Hrvatskoj naime nema premijerskih izbora, postoje samo parlamentarni, a parlament bira premijera). A o čemu se zapravo radilo? Pa o pokuÅ¡aju državnog udara u kom su mediji vodili glavnu riječ, ni o kakvom spontanom nezadovoljstvu naroda: srećom, stvar je propala, jer da je uspjela propao bi planirani datum hrvatskog ulaska u EU. Bio je to, po svemu sudeći, posljednji pokuÅ¡aj britanske tajne službe i političara u Hrvatskoj koji su do zadnjeg trenutka zagovarali "regionalno pristupanje EU cijele bivÅ¡e Jugoslavije" da uspore hrvatski ulazak u EU dok Srbija ne uhvati kakav-takav priključak. Nije slučajno da su demonstracije izbile upravo nakon Å¡to je Jadranka Kosor, posve neočekivano, uspjela deblokirati pregovore s EU i zaključiti ih, isto kao Å¡to nije slučajno da su britanski zastupnici u Europarlamentu koji su do tada uporno upozoravali kako je Hrvatska jedna nacistička i fuj država koja ne samo da ne bi trebala biti u EU nego ne bi trebala niti postojati naglo promijenili retoriku i počeli onako dobronamjerno upozoravati Hrvate da je EU jedno veliko zlo i da koji će nam to. I da nam je na referendumu najbolje glasati protiv.
Da se radilo o antidemokratskom receptu po kom je Britanija svojevremeno dobro kontroliranom javnim demonstracijama instalirala Simovića u Jugoslaviji 41. i time žrtvovala živote tridesetak tisuća Beograđana moglo se zaključiti iz samih događanja na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, kojima sam prisustvovao. Dok su maskirani demonstranti, navodno "Boysi", gotovo sat vremena bacali kamenje na policiju i navaljivali na barikade koje su priječile pristup Markovom trgu, na Trgu bana Jelačića se paralelno odvijao skup branitelja. Kad je policija krenula na njih, utrčali su među branitelje a njihov vođa je doÅ¡ao do generala Sačića govoreći kako je "pala krv" i tražeći od njega da povede branitelje na policiju. Na žalost, to nitko nije prepoznao kao ono Å¡to je to evidentno bilo - a mimohodi i procesije sa zahtjevima za padom vlade su nastavljeni. Srećom, do pada vlade tada nije doÅ¡lo jer da jest, Hrvatska ne bi uÅ¡la u EU idućih nekoliko godina, a tada bi se opet otvorilo pitanje "regionalnog" pristupa.
U međuvremenu, vlada se promijenila na izborima, Å¡to zaslugom kradljivog Ive Sanadera, ali viÅ¡e zaslugom medijskog stroja koji je godinama sustavno izluđivao javnost. Tada je budući mudri vođa obećao narodu da će, kad on dođe na vlast, svi smjeti demonstrirati na Markovom trgu protiv vlade. Naravno, protiv njegove vlade ne demonstrira nitko - jer nema tko organizirati demonstracije. Strane ambasade nisu zainteresirane da ga smijene, udbaÅ¡ke strukture u Hrvatskoj i mediji joÅ¡ manje.
DoÅ¡avÅ¡i na vlast, samodopadni Milanović je postupio kao i kad je postao vođa SDP-a: proveo je čistke, a kao prva žrtva pala je Mirela Holy. Za Å¡efa navodno javne televizije je postavio najdražeg Titovog omladinca, koji je smjesta proveo sječu 40 urednika, uveo strahovladu. Dakle, za Å¡efa institucije koja oblikuje javno mnijenje jedne formalno demokratske države je postavljen primač Å¡tafete, čovjek koji je trebao na životu simbolički održati kult ličnosti kao jedan od antidemokratskih temelja Jugoslavije. Čin noÅ¡enja falusnog simbola diljem države je zapravo bio čin ultimativnog dobrovoljnog ponižavanja pred Vođom, pseudoreligijski ritual u slavu Boga Broza, dostojan jedino davno izumrlih poganskih kultura Južne Amerike i Sjeverne Koreje.
Od onda ponovo sluÅ¡amo istu staru komunističku retoriku o "opasnim namjerama", opasnim radnjama, općeopasnim pojedincima koji harangiraju protiv narodne vlasti, rovare i truju narod, a sve praćeno zaÅ¡titom partijske i udbaÅ¡ke mafije i smjenama "nelojanih" kadrova. Sam način ophođenja ove vlade i premijera s oprobom i građanima jasno govori da se radi o ljudima koji nemaju pojma o tome kako demokracija uopće izgleda, ali vjeruju da su oni njeni nositelji.
Dakle, formalno, u Hrvatskoj imamo demokraciju. U stvarnosti, imamo neÅ¡to posve drugo, ali zato bogu hvala imamo Jutarnji da nas uvjeri, po Orwelovskom modelu, da je sloboda ropstvo, neznanje moć, da je Zoran Milanović demokracija, i da je ona balkanska, udbaÅ¡ka Hrvatska zapravo prozapadna i demokratska, a ona prozapadna zapravo klerofaÅ¡istička i ustaÅ¡oidna. Ljude koji su desetljećima indoktrinirani takvim pričama, nije teÅ¡ko uvjeriti ni da je zviždanje vlastima nedemokratski čin. Kao u onom starom vicu, gdje se Amerikanac hvali Rusu svojom demokracijom, pa kaže "pa kod nas možeÅ¡ cijeli dan demonstrirati pred Bijelom kućom i tražiti ostavku američkog predsjednika, i neće ti se niÅ¡ta dogoditi", na Å¡to mu Rus kaže, "Pa i kod nas možeÅ¡ stajati cijeli dan na Crvenom trgu i tražiti ostavku američkog predsjednika, i niÅ¡ta ti se neće dogoditi". Tako i u Hrvatskoj, kad je HDZ na vlasti, možete javno govoriti protiv HDZ-a i zviždati mu, to je demokracija, a kad je SDP na vlasti, možete isto tako demonstrirati protiv HDZ-a i zviždati mu. Ali naravno ne i protiv "demokratski izabranih institucija vlasti", kako bi rekla Snježana.
M.Holjevac
http://fizzit.net