Dvije Hrvatske: Socijalizam u javnom sektoru i realni sektor koji polako umire

KOMENTAR - Lavko Slinić mi je simpatičan lik. U ovoj Vladi šupaka i stranačkih bezveznjaka ističe se ko Vesna Škare Ožbolt na izboru za Miss Venezuele. Čak bih se volio napit s njim. Kad trebam ošacat nekog, prvo se pitam bi li se s njim volio nadudat. S Milanovićem bi se recimo napil jedino da smo prije toga 8 dana tumarali pustinjom Gobi.
Sranje je ispalo kad je Slavko bez Mirka udario na plac. Pa su Vladini megafoni i PR potrčkala na brzinu složili priču koja opasno vonja na Staljinovu Rusiju. Objasnili su da oni nijesu protiv poštenog seljaštva, ali jesu protiv kulaka i zlikovaca koji odnekud nabavljaju te silne jabuke i kruške, pa na tržištu ostvaruju profite, na što se u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj gleda kao na ubojstvo ili barem silovanje. NKVD-ovska retorika dopunjena je SS-ovskom difamacijom, te su bez ikakvog konkretnog argumenta kolektivno proglašeni prljavim pokvarenim švercerima koji podrivaju Vaterland.

E sad, u normalnoj bi se zemlji postavilo pitanje zašto, ako su svi ti ljudi šverceri, jednostavno ne krene neka drotovska ili carinska akcija koja će ih spriječit da budu šverceri, a one najupornije zatvorit ili barem masno globit? Ne. U Banskom Wanseeu smišljeno je kako zajebat te pohlepne untermensche koji loču arijevsku krv i kuhaju kršćansku djecu u vrijeme Pesaha. Uvalit će im se fiskalne blagajne. Da na minus 19 u rano prosinačko jutro izdaju račune i uporno pune državni proračun - dok kreatori sveopćeg sranja još debelo hrču s nosem zabodenim u ženin dlakavi pazuh.

Teška vremena zahtijevaju teške mjere, objašnjeno nam je. I onda sam grunuo. Naime, da, vremena su fakat teška i ajmo se svi skupa probat uozbiljit. Znam da i u privatnom sektoru, pa i na tim placevima ima brutalnih muljaža. Međutim, paralelni događaji su stvarno mogući samo u SRH.

U trenutku kad se prodavačima s placa kljuca mozak i nameće im zajebana rješenja, ta ista parazitska država i dalje živi u nehajnim socijalističkim vremenima života na ler. Na Bajakovu kolona kamiona opasno prijeti da će doći do predgrađa Beograda, jer carina je imala tek pišljive dve godine da se pripremi za ulazak u EU pa im stalno pada kompjuterski sistem. U Petrinjskoj je pak starčad po vrućini gubila svijest satima čekajući usrane osobne karte, jer murija u nas služi samo za čuvanje nomenklature, umlaćivanje klinaca po stanicama i reguliranje prometa kad se neka strana političarska pičketina žuri na felatio u Predsjedničke ili Banske dvore.

Ponavljam, nisam ja ne daj bože neki Robin Hood i zaštitnik malog čovjeka.

Ali ogavno je i neljudski od jednog dijela naroda zahtijevat da trpi nemoguće uvjete poslovanja, masovne otkaze, najveće poreze na svijetu, 700 parafiskalnih nameta, stalne inspekcije i nevjerojatnu nesposobnost onih koji bi im trebali olakšat poslovanje, a za to vrijeme percem škakljat po tabanima svoje državnoslužbeničke ovčice koje cuclaju sisu proračunku. Smanjit im plaće za tričavih 3% i to prezentirat kao strašno odricanje. I zamisli da se recimo izdavanje osobnih rješava i preko interneta, možda bi trebalo otpustit nekog od silnih službenika u Petrinjskoj!

Očekujem da kada privatni sektor trese groznica, a zbog sepse mu se režu udovi, imele iz državnog svoj posao rade japanskom predanošću, s američkom žudnjom za inovacijama i njemačkom preciznošću. Ne zanimaju me nikakve jebene isprike, godišnji odmori, izmišljena bolovanja, ne želim slušat puhanje i gledat okretanje očima zato kaj sam prekinul nečiju partiju kanaste na kompu. Žrtvujte se malo za one desetine tisuća ljudi koji su dobili otkaze da bi se vama svaki mjesec mogla uredno isplatit plaća.

Nisu više 70-te, nemam hlače na mrkvu i ne želim na svojoj potvrdi s biljezima vidjet otiske majoneze i podriguše. Ne želim da me država koju krvavo financiram tretira ko ratnog zarobljenika. Ak bu baba na hladnoj i vlažnoj ribarnici sa šaranovim crevima ispod noktiju morala lupat po fiskalnoj blagajni, bogme očekujem da i državni službenici šljakaju jebeno savršeno. A pogotovo kreten s čvarcima na ramenu koji organizira izdavanje osobnih i morončina iz Carine koja afrički nadzire europske vanjske granice i svi ti stranački delegirani šupci.

Nemojte se ljutit, dragi proračunci, i ja sam bio jedan od vas. I tek kada sam prešao u privatni sektor, u firmu koja je bila udaljena 300 metara zračne linije, ali je poslovnim pristupom i navikama bila daleko kao Švedska od Zimbabwea, shvatio sam koji je osnovni problem ove države. To što nije niti izašla iz učmalog socijalizma i što namjerno održava glomaznu masu ovisnika, ne bi li pacificirala narod. A kada se netko pobuni protiv te gomile namještenika i love koja im je potrebna, oni odmah u prvi red gurnu sestre, doktore i učitelje, kao da smo mi otprilike retardirani, pa nismo svjesni da bez nekih službi moderna država ne može funkcionirat.

Naravno, svi smo mi krivi. I političari koji sve to vode i narod koji ih je odabrao. I taj naš privatni sektor koji šuti i jede govna. Ali nakon svakog dobrog tuluma dođe trenutak u kojem te pulsirajući mamurluk vrati u stvarnost. Jednostavno nemate moralno pravo više šarafit i čerečit realni sektor dok proračunski uglavnom češe slabine i čeka sljedeću plaću. Zapravo jebeš moralno pravo, ubit ćete nas, braćo proračunska! I zato poslušajte.

Oni najžilaviji, pametni paraziti nikad ne ubiju svog domaćina. Iako ne da nemaju mozak, nego često nemaju više od jedne jebene stanice, ta su praiskonska bića kroz milijune godina evolucije naučila da će, kada umre biće čiju snagu crpe, umrijeti i oni. Razmislite malo o tome i počnite bit solidarni.


Thomas Bauer

http://www.seebiz.eu