• Sklon vrimenu svakom u nesklono vrime
    ne vraćaj se, imenjače, iz naše Priče
    bolje ti Oluja, u Sahari potop.
    Ne javljaj se nimoj gluhači što viče
    crvenoj krmači što ždere svoj okot.
    Sa zida Zidari brišu naše ime.

    Znaj, dok Šimić spava, izdaja ne spava
    izpod svake riči drima sklupčan Garac;
    ne daj im se, bolan, produži mi muku.
    Tvoj je strpljiv narod Isusov magarac
    priko kog se danas bisni konji tuku.
    Što skuplji glavari, jeftinija glava.

    Ne idi, Radiću, gűdi koja gúdī,
    ne odlazi, Petre, u Novigrad jurve
    ne daj nas, Stipane, Fatihu na pladnju.
    Mužkare su to, istospolci i kurve
    oštri berači što priespavaše sadnju.
    Za vas Sudac moli, al sudija sudi.

    Danas Gospin kip je krvlju proplakao
    mrtvi će nam opet ostati bez glave.
    Al sotonskoj svići doć će zora kraja:
    mi gorimo dok se prvi pivci jave
    i razprše kurve iz zemaljskog raja.
    Osuđeni na raj prođu kroz pakao.


    Ante Kraljević

  • Zadnji komentari

    Bobani

    http://otporas.com/10-razloga-zasto-ne-glasovati-za-skoru-kaze-hrvatska-hercegovka-danijela-skegro/ Idi na posljednju poruku

    Za dom spremni

    Bobani on 11-09-2019
  • Zadnji postovi na forumu

    Puntar2.0

    Slazem se, kratki espresso bi bio najkvalitetniji. A od sada ponudjenog to je ipak Skoro.

    Ususret predsjedničkim izborima 2019.

    Puntar2.0 Danas, 01:32 Idi na posljednju poruku
    Puntar2.0

    Vecernji, tamo sam vidio.

    Ususret predsjedničkim izborima 2019.

    Puntar2.0 Danas, 01:31 Idi na posljednju poruku
    Picaferaj

    Evo vidim sad na Direktno.hr.

    Ususret predsjedničkim izborima 2019.

    Picaferaj Danas, 01:15 Idi na posljednju poruku
    Inkvizitor

    Ne mislim na tebe osobno nego na srpsku " kremu". Pitanje je ionako bilo retoričko.

    Dnevnik Dijane Budisavljević- Dara iz Jasenovca ( filmski ciklus Jasenovac)

    Inkvizitor Danas, 01:14 Idi na posljednju poruku
    DzoniBG

    Ma kakvi...sa uzivanjem cu pogledati... samo snimite... jel ste ustase ili niste...

    Bez toga...nije ubedljivo... mora to na platno da se

    Dnevnik Dijane Budisavljević- Dara iz Jasenovca ( filmski ciklus Jasenovac)

    DzoniBG Danas, 01:11 Idi na posljednju poruku
  • Zadnje teme na forumu

    Inkvizitor

    Blok za Hrvatsku

    Začetnik teme: Inkvizitor

    Po medijima tako će se zvati nova stranka Zlatka Hasanbegovića nakon što je po meni, za nečiji račun htio u uništiti NHR.

    Jučer, 16:25 od skater Idi na posljednju poruku
    Puntar2.0

    Hrvatski mazohizam

    Začetnik teme: Puntar2.0


    Dnevna doza hrvatskog ludila.

    11-11-2019, 23:28 od Puntar2.0 Idi na posljednju poruku
    mirv

    Hrvati izumitelji i znanstvenici svjetskoga glasa

    Začetnik teme: mirv

    Povodom izgradnje Pelješkog mosta čiju konstrukciju je osmislio Faust Vrančić te hrvatskog doprinosa gradnji eksperimentalnog fuzijskog

    03-11-2019, 21:01 od mirv Idi na posljednju poruku
    Inkvizitor

    Kad nas kolju ko ovce

    Začetnik teme: Inkvizitor

    Jučer u Petrinji dvojica mladića izbodeni noževima pri večernjem izlasku. Dobili teške ozljede. Jedan od njih pripadnik hrvatske

    03-11-2019, 15:40 od skater Idi na posljednju poruku
    Yaya

    Vjeronauk u školama

    Začetnik teme: Yaya

    Neki sam dan naišla na jedan članak koji je opet podigao lavinu reakcija i raspravu o ovom pitanju. Naime, kako su Dani kruha i kako tu manifestaciju

    17-10-2019, 20:33 od Grunf Idi na posljednju poruku
  • Kolumna M.Holjevca-Život damo, Perkovića ne damo



    O slučaju Perković je napisano mnogo toga, ali dvije strahovito bitne stvar se sustavno prešućuju u medijima, jer ne odgovaraju zapravo nikome.

    Prvo, čovjek za čije mu ubojstvo Nijemci žele suditi, navodno ustaški emigrant Stjepan Đureković je zapravo bio partizan, što je vidljivo iz njegove biografije. Uostalom, da je bilo drukčije ne bi tih godina niti postao direktor u INA-i.

    Druga, njemački sud je na suđenju Krunoslavu Pratesu, osuđenom na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u tom ubojstvu, ustvrdio da je Đureković ubijen jer je previše znao o kriminalnim poslovima vrhuške tadašnjeg režima. U zaključku presude stoji da je Đureković ubijen po nalogu tadašnjeg predsjednika predsjedništva SFRJ Mike Špiljka jer se strahovalo da bi mogao otkriti financijske malverzacije u INA-i u koje je bio umiješan sin Mike Špiljka, Vanja Špiljak. Spomenimo, onako čisto usput, da je Vanja Špiljak danas vlasnik švicarske naftne kompanije Mitan Handels koja se bavi, među ostalim, prodajom nafte NATO snagama u Europi, a grade i marinu u Novom Vinodolskom.

    Sud je to ocijenio ubojstvom iz posebno niskih pobuda. Prates je nekoliko mjeseci prije Đurekovićeva ubojstva Josipu Perkoviću predao ključeve svoje tiskare koju je Đureković koristio za tiskanje svojih knjiga, poput Jugoslavija u krizi u kojoj je s Ivanom Botićem pisao o ogromnoj nezaposlenosti i hiperinflaciji u Jugoslaviji. Prema sudskom spisu, zaključili su da bi bilo loše rješenje ubiti ga u Jugoslaviji pa ga je Perković nagovorio da pobjegne u Njemačku sugeriravši mu da ga ovdje misle ubiti. Prates je 28. srpnja 1983. Đurekovića namamio u prostorije tiskare u pokraj Münchena gdje su ga dočekali izvršitelji te ga ubili hicima iz vatrenog oružja i udarcima sjekirom u glavu. Srpski tisak je čak spekulirao da je među onima koji su Đurekoviću smrskali glavu bio i Arkan, tada suradnik UDBE.

    Đureković, naravno nije jedini hrvatski partizan kog su ubili antifašisti, a možda najindikativniji primjer je Andrija Hebrang. Danas se oni često vole pozivati na činjenicu da je antifašizam "ugrađen i u Ustav" , međutim u Ustavu se nigdje ne spominje nikakav antifašizam – provjeriti možete u tekstu Ustava – ali se spominju odluke Hebrangovog ZAVNOH-a. Onog Hebranga, dakle, kog su smaknuli antifašisti koji se na (nepostojeći) antifašizam u Ustavu pozivaju! Onog Hebranga koji je praktički organizirao ustanak u Hrvatskoj, da bi, preživjevši kao Židov i komunist zarobljeništvo i mučenje od strane ustaške policije, stradao od ruke onih koji sebe danas nazivaju "antifašistima". To ubojstvo neki antifašisti, poput Mesića, i danas pravdaju time da se Hebrang navodno priklonio Staljinu! Čak i da je istina, zar Staljin nije bio antifašist, dapače čak vođa antifašista? Pa on je ne samo ušao u Berlin nego i oslobodio pola Jugoslavije sa svojom vojskom!


    Ubijeni Đureković, snimka njemačke policije.

    Hebrang i Đureković nisu iznimke. Često su žrtve antifašista bili upravo bivši partizani. Krajem lipnja 1949. na Goli otok je stigla posebna pošiljka: pedeset nositelja Spomenice, dvanaest španjolskih boraca, pet učesnika oktobra, četiri generala JNA, deset pukovnika, četrnaest potpukovnika, sedam majora, osam ministara vlade FNRJ, 12 skupštinskih zastupnika, i mnogo drugih. Bio je to dragocjen kontingent, no pojavio se tehnički problem. Antifašistički konc logor na Golom je tek pravio prve korake i postavilo se pitanje tko će toljagama preodgajati ugledne goste. Demon nije spavao, Tito je povukao potez koji je zapravo mješavina horora i egzorcizma: iz svih zatvora po Jugoslaviji na brzaka je skupljeno nekoliko stotina ustaša koji su bili osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. Obećano im je skraćenje kazne, i jednog vrućeg ljetnog dana na Golom počinje ples vampira.

    Naravno da uprava nije poštovala obećana skraćenja tako da je i veći broj tih ustaša završio u moru. No, poanta je u tome što su zatvorenici dobivali slom živaca i duševne poremaćaje kad bi saznali tko ih mlati. Najdramatičnija scena se dogodila kad je ustaša Fadil Duraković mlatio jednog ministra i psovao mu Staljina. Ministar se odjednom, u pauzi batina, pribrao i upitao Fadila: "Pa dobro psuješ mi Staljina kao da ti isto nisi 'njegov' čovjek." Fadil odgovara: "Ne, nisam, ja sam Antin čovjek." "Kog Ante?" pita ministar, a Fadil mu u hipu odgovara: "Pa Ante Pavelića jebo ti Staljin mater."

    Ministar je, prema navodima Koste Perućice iz knjige Kako su nas prevaspitavali, kad se malo pribrao od šoka, potrčao prema najbližoj stijeni i bacio se u more. Pomoćnik je upravitelja Golog otoka bio je tada Ante Raštogorac, istaknuti antifašist rodom iz Zlosela kod Kupresa. Kad bi doplovio brod Punat s novom pošiljkom, Ante je dočekivao osuđenike i prvi ih mlatio do besvijesti i lomio im kosti, a posebno je volio veće "zvijeri", generale, ministre... Tito ga je kasnije, 1951., odlikovao ordenom narodnog heroja i tako je drug Ante otišao u Beograd i postao, po direktivi, direktor velike državne tvrtke.

    Na Golom otoku su bili mnogi poznati ljudi, sociolog Ivan Kuvačić, filozof Danko Grlić, slikar Alfred Pal… potonji, također partizan i Židov kojem je skoro sva familija stradala u holokaustu, dirljio je progovorio o bestijalnosti antifašističkog režima u TV dokumentarcu, dok je sudeći po radikalnim projugoslavenskim i antihrvatskim stavovima sina Danka Grlića, Rajka, iznesenim kao poklon građanima za Dan državnosti u Jutarnjem pred koju godinu, preodgoj kod njega bio mnogo uspješniji.




    ad se spomenu takvi zločini, antifašisti, poput našeg predsjednika, sina predsjednika antifašističke inačice kongregacije za nauk vjere, tj. ideološke inkvizicije, obično promrmljaju nešto kako je Tito ipak prije svega bio antifašist, pa smo stoga dužni čuvati antifašističke spomenike i uspomenu na njega. Istovremeno, u bivšem SSSR-u, uklonjeni su svi spomenici diktatoru Josifu Visarionoviču: nitko tamo neće za njega reći da je "Antifašista, a ne zločinac" niti pravdati gulage time što je Staljin ratovao protiv Hitlera. Dapače, zemlje bivšeg SSSR-a sve češće zabranjuju antifašističke simbole poput petokrake, jednako kao i svastiku, a zadnja je to nekidan uradila Latvija.

    Znači li to, kako se obično tumači, priklanjanje fašizmu ili izjednačavanje fašista i onih koji su se protiv njega borili? Ne. Nitko normalan ne tvrdi da partizani nisu imali smisla kao pokret otpora koji je zaista i bio nužan u NDH, a naročito kao otpor Talijanima u Primorju i Dalmaciji 1941. Ono što je manipulativno i besmisleno je pozivanje na antifašizam u 21 stoljeću. Jeste li se ikad zapitali kako to da su antifašisti nakon rata u Rijeci prvo postrijeljali gotovo sve autonomaše Riccarda Zanelle, kad znamo da su se oni konstantno odupirali fašizmu još od 1922., i da su nakon fašističkog puča kojim je smijenjena njihova legalna vlada osnovali vladu u egzilu i financijski pomagali partizane? Jeste li se ikad zapitali kako to da antifašisti na svojim skupovima nikad ne mašu slikama Franje Tuđmana, osnivača ove države, već slikama Josipa Broza, protiv čije smo antifašističke JNA morali ratovati za vlastiti teritorij i neovisnost? Oni će reći da nas je Titova vojska oslobodila, no protiv koga smo se onda morali oslobađati 91.? Protiv iste te vojske, kojoj inače njen antifašistički karakter nije smetao da u svoje redove 1991, kao i 1944., prihvati četnike u kompletu. General Bobetko je isto tako kao i Tuđman i Hebrang percipiran s njihove strane kao ustaša, iako je bio član prvog partizanskog odreda u Europi, onog sisačkog: kad bi antifašisti stvarno bili ono za što se izdaju, njegove i Tuđmanove slike bi bile na svakom njihovom skupu, umjesto Titovih i Mesićevih.



    Očito je iz svega navedenog da „antifašizam“ nipošto nije ono čime se želi predstaviti, a ništa to nije tako jasno razotkrilo kao slučaj Perković. U obranu starog žbira i batinaša je ustala cijela lijeva politička scena izblamiravši se brutalno pred Europom i dobivši gadne packe od Nijemaca, baš kao što je ustala u obranu Manolića i Boljkovca kad ih je "špijunčina" Karamarko pokušao uhititi zbog brojnih sadističkih mučenja, silovanja, sakaćenja ljudi nakon rata. Čak je i predsjednik-pravednik tada stao u njihovu obranu, rekavši da su to ipak zaslužni antifašisti, pa ako su koga i zatukli ili kome odsjekli nos i uho a bože moj, događa se.

    Pa tko su onda antifašisti? Dobronamjerni će reći, oni koji su se suprotstavili fašizmu, totalitarnom režimu i njegovoj ideologiji zasnovaj na neravnopravnosti ljudi. No, to očito nije tako. Današnji domaći "antifašisti" nisu u stanju objasniti nekoliko vrsta proturječnosti u koje upadaju. Najočitija je ta da antifašiste ne možemo jednostavno definirati kao borce protiv fašizma, jer nisu valjda ubijali sami sebe, a očito da postoji i velik broj onih koji su bili partizani a koje antifašisti ne smatraju "svojima" već ih, naprotiv, gledaju kao najveće neprijatelje (Tuđmana prvog). Ne, radi se de facto o pripadnicima represivnog aparata komunističkog režima. Naziv "antifašizam" se u demokratskom svijetu nikad i nigdje nije koristio – zapadni saveznici su govorili o pokretu otpora, a uz imena Churchilla i Roosevelta nigdje nećete naći ništa ni o kakvom antifašizmu. Uz Staljinovo, pak, hoćete.



    Komunisti su razne političke snage nazivali fašistima: Staljin Tita nakon '48, što se može vidjeti na priloženim karikaturama iz Krokodila, sovjetske verzije Ferala, Kardelj saveznike nakon što je shvatio da ne podržavaju Tita u pitanju Koruške, Julijske krajine i Trsta, Kominterna je do 1935. sve socijaldemokratske stranke nazivala socijalfašistima, komunisti zatočeni u Gulagu imali su epitet "fašisti" od strane uprave logora. Berlinski se zid službeno zvao "antifašistički obrambeni zid", antifaschistischer shutzwall, što će reći da su antifašisti fašizmom zapravo smatrali zapadne demokracije.

    Antifašizam nije nikakav temelj Europe, naprotiv: tekovine antifašizma su devedesetih pretvorene u prah i pepeo, to je bio uvjet nastanka slobodne, demokratske Europe na cijelom njenom prostoru. Hrvatsku, kako znamo, nisu stvorili antifašisti nego upravo propast antifašizma 1990. u Europi i dolazak demokracije, te pobjeda nad Titovom antifašističkom JNA. Kako reče jedan talijanski liberal, najgori proizvod fašizma je antifašizam. On stalno barata s konformizmom manjeg zla, što sporo i neumoljivo vodi do daljnjih gubitaka slobode, te daje instant opravdanje jednom totalitarizmu na račun njegove suprotstavljenosti drugom totalitarizmu: no ta suprotstavljenost je samo interesna, ne i svjetonazorska. Prava suprotnost fašizmu nije antifašizam, već liberalna demokracija koju oba vide kao neprijatelja.

    Stvar nije samo terminološka. Nazivati stare udbaše antifašistima ima smisla upravo koliko i nazivati Al Caponea antimafijašem samo zato jer je ubijao druge mafijaše. Istina, on je pobio bandu Bugsa Morana u čuvenom obračunu na Valentinovo, no to je bilo zato da bi preuzeo njegov teritorij, ne zato što se razlikovao od njega. Slična je stvar s antifašizmom i fašizmom: oba su bila neprijateljski nastrojena spram slobode i demokracije - radilo se tek o promjeni diktatora, ne o uvođenju demokracije. Priče o tome kako je antifašizam bio manje zlo i brojanje leševa su besmisleni, kao što je besmisleno žrtve gulaga i konc logora dijeliti na lakše mrtve i teže poginule. Odnosno, kako je zapitao Alain Besancon u knjizi Zla kob stoljeća: o komunizmu, nacizmu, i jedinstvenosti Šoaha – "Po čemu se jedan dan Ivana Denisoviča u Kolimi razlikovao od jednog dana Prima Levija u Aušvicu?". Mogli bismo dodati, po čemu se jedan dan Alfreda Pala na Golom Otoku razlikovao od jednog dana Alfreda Pala u nacističkom logoru, koju godinu ranije?

    U logici "tko nije s nama taj je protiv nas, dakle tko nije antifašist taj je fašist", sadržana je sva pokvarenost takvog "antifašizma". Mogli bismo reći da je fašizam sustav u kom su jedni građani ravnopravniji od drugih, a u antifašizmu je obratno, drugi su ravnopravniji od prvih. Slično kao i antikomunizam u Americi pedesetih, on se služi difamacijama i metodom lova na vještice. Takva praksa je ne samo nedemokratska, nego antidemokratska. Na tome "antifašisti" grade svoj nedodirljiv položaj: svaka kritika završava difamacijom kritičara da je "fašist". Slična praksa postoji od srednjeg vijeka, a fašisti su tada bili heretici.



    No, još gore od toga, antifašizam je u Hrvatskoj slijedom toga izvor duboke ljudske nejednakosti i, kako vidimo na slučajevima Manolića, Perkovića, i Boljkovca, glavna prepreka uvođenju vladavine prava i ravnopravnosti građana. U državi poput Njemačke svi su (manje-više) jednaki pred zakonom, dok u Hrvatskoj postoje "zaslužni antifašisti" koji smiju ljudima smrskati glavu tupom sjekirom i nakon toga desetljećima mirno živjeti među nama kao ugledni građani, i još i zasnovati dinastiju predsjedničkih savjetnika. Njih se ne smije izvesti pred sud, jer bi vam se moglo desiti da dođete u nemilost javnosti i medija. Njih se ne smije izručiti, jer ukoliko se otvori takva mogućnost donose se specijalni zakoni, lex Perković, od strane onih kojima su puna usta bila potrebe za dokazivanjem nevinosti (?) pred sudom kad je trebalo donijeti lex Gotovina ili lex Veljko Marić. Antifašizam je korijen kastinske podjele hrvatskog društva. Pogledajte malo bolje tko drži sve poluge vlasti – od medija preko financija do politike – u Hrvatskoj, i vidjet ćete nevjerojatne sličnosti s SSSR-om, gdje mafija proizašla iz nekadašnjeg KGB-a s Putinom na čelu u potpunosti kontrolira državu.

    I upravo je taj nedodirljiv položaj kaste antifašista uzrokovao svu ovu zbrku oko Perkovića i međunarodnu blamažu Hrvatske. Milanovićeva tumačenja kako se lex Perković donosi da bi se zaštitilo branitelje je bilo doslovce degutantno slušati. Pa nisu hrvatski branitelji ubijali po Njemačkoj i Nizozemskoj, da će netko tamo tražiti njihovo izručenje - to su radili udbaši. Kako zakon nije prošao jer je očito Angela Merkel zaigranim dječacima izvukla uši, Milanović se, kao vješt politikant (kad već nije vješt političar), okrenuo prema Bajiću: partija će, izgleda, ovaj put žrtvovati njega.

    No, sve to neće biti dovoljno. Ne radi se samo o tome da bi Perković u Njemačkoj mogao progovoriti o stotinjak udbaških ubojstava po Europi. Radi se o tome da se njegovim uhićenjem otvara pukotina u cijelom konceptu na kom je povlaštena klasa u Hrvatskoj izgradila svoju moć i vlast. Za njih je uhićenje Perkovića nešto kao pedofilski skandal za Vatikan, nešto što ozbiljno narušava njihovu moralnu vjerodostojnost i kredibilitet. Pritom je fascinantno kako ih je to iznenadilo, kad je svakom tko imalo prati situaciju već godinama jasno da će 1.7 Perković ili morati u Njemačku ili izvršiti samoubojstvo. Ili su mislili da se u Njemačkoj optužbe za ubojstvo isto rješavaju preko medijske kampanje u "Jutarnjem" protiv onog tko je optužnicu podignuo i dogovorom?

    Prije nekoliko godina, reći da današnje elite u Hrvatskoj proizlaze uglavnom iz represivnog aparata bivše države i da su međusobno povezani u neformalne društvene mreže, zvučalo je mnogima kao teorija zavjere. Danas je ta veza koja se prenosi s generacije na generaciju pak prilično očita, naročito nakon slučaja Perković. Jasno je da nitko neće izručiti tatu, niti tatinog prijatelja. Kad Orsat Miljanić kaže da bi suđenje Pekroviću "otvorilo Pandorinu kutiju", uz pitanje "kud bi nas to odvelo?", to treba iščitati kao "izgubit ćemo privilegirani društveni status ako se takva suđenja zaredaju".


    Odjednom priča o tome tko stvarno drma Hrvatskom ne djeluje više kao paranoja...

    Sva opravdanja zašto Perkoviću ne treba suditi, a čuli smo ih mali milijun, su prozirne fore. Naročito nebuloze o tome da ćemo mu suditi sami: imali smo trideset godina za to, Nijemci to neće dozvoliti jer dobro znaju da bi kao i Boljkovac bio oslobođen zbog proceduralne pogreške. Sama činjenica da je kompletan državni vrh mnogo više zainteresiran za zaštitu Perkovića nego za zaštitu generala vlastite vojske jasno govori da su strukture starog režima u Hrvatskoj ne samo preživjele raspad Jugoslavije i moralni i financijski bankrot socijalizma, nego kroz rat učvrstile svoju moć, eliminiravši dijasporu nakon Tuđmanove smrti kao jedini faktor koji im je ometao monopol.

    Nesuđenje tim ubojicama ostavlja trajnu hipoteku i duboku nepravdu u društvu koja s vremenom metastazira. Zato želim živjeti u državi u kojoj zakon vrijedi jednako za sve, koliko god je to moguće. Ne želim živjeti u državi u kojoj antifašisti smiju ubiti kog žele nekažnjeno, i u kojoj je za suđenje antifašistima potrebno dokazati kazneno djelo prije suđenja, za razliku od suđenja "klerofašistima" kad dokazivanje nije potrebno ni prije ni za vrijeme ni nakon postupka i gdje presude donosi partijsko glasilo i prije suđenja. Pritom o tome tko je antifašist a tko fašist odlučuju Udba & sinovi d.o.o. i CK KP EPH.

    Upravo zbog toga je pitanje anuliranja "antifašizma" u Hrvatskoj, dakle obezvlašćivanja mafije koja se skriva iza pojma "antifašizam" (i time manipulativno automatski svakog tko se toj mafiji usprotivi implicite proglašava fašistom) temeljno i bitno društveno pitanje, mnogo bitnije od pitanja životnog standarda i korupcije.

    Za primjer može poslužiti Slovenija, koja je donijela presudu po kojoj je komunistička tajna policija proglašena zločinačkom organizacijom. Tamo je Vrhovni sud, prema presudi broj. Ips 187/98 od 23. svibnja 2002 definirao bivšu jugoslavensku tajnu policiju ovako: "(UDBA) je sama organizirala razne kriminalne aktivnosti, ona je namjerno izazvala kaznena djela, ali i konstruirala odgovornost za njih. U tu svrhu, falsificirala, fabricirala je ili podmetala inkriminirajuće dokaze. Žrtve takvih aktivnosti, najčešće politički protivnici ili disidenti, tijekom trajanja režima, u pravilu nisu imale mogućnosti razotkrivanja konstrukcija UDBA-e i rehabilitacije. "

    I dodaju: "Objava službenih dokumenata tajne policije (UDBA) je, dakle, u ovom slučaju u interesu javnosti jer je dio razotkrivanja povijesnih događaja, koje sve do danas nije potpuno i nepristrano istraženo i vrednovano neovisno od dominantne ideologije prethodnog režima."

    Na žalost, hrvatsko društvo još nije dovoljno zrelo ni demokratsko za takav čin. Slovenija je temeljem te presude Nijemcima poslala dokumente koji izravno terete velik broj dužnosnika tajne policije, dok Hrvatska svoje antifašiste brani noktima i zubima. Ta presuda možda najbolje definira zašto je takav antifašizam sam po sebi zločin. Zločinci se još uvijek trude da, interpretacijski, to prikriju iznistiranjem na antifašističkom karakteru Hrvatske i Europe, no cijela njihova infrastuktura je pala, pa i takvu interpretaciju čeka neminovni pad. Europa se, kako znamo, temelji na demokraciji i pravima čovjeka (sviđala se ona nama ili ne), a ne na nekakvom antifašizmu. Antifašistička Jugoslavija je pak bila od rijetkih država koje nikad nisu potpisale povelju o pravima čovjeka u UN. Dok su zapadni saveznici i pokreti otpora imali oslobodilački karakter, komunistički antifašizam je imao prvenstveno ideološki i totalitarni karakter.

    Povijest se jednom mora razriješiti. Hrvatska je zemlja koja je jednom nogom izašla iz komunističke i prethodne fašističke diktature, ali da bi taj proces završila mora se odreći tabua i skrivanja prave istine o načinu kojim se vladalo zemljom. Dakle, gospodo drugovi, predajte bandite, i prestanite nas sramotiti svojim udbaškim antifašizmom. Titovi gestapovci, agenti tajne policije jednog totalitarnog režima, nisu i ne mogu biti nikakvi antifašisti i treba ih zvati isključivo pravim imenom.

    M.Holjevac

    http://fizzit.net